Viatrix

Gradisca d'Isonzo je naselje i općina (6.350 stanovnika – 2022. g.) u pokrajini Gorica, regija Furlanija-Julijska krajina. Naselje je član udruge I borghi piů belli d'Italia (Najljepša naselja u Italiji – udruga koja promiče male talijanske naseljene centre s kvalifikacijom "izrazitog povijesnog i umjetničkog interesa"). Gradisca d'Isonzo se nalazi na desnoj obali rijeke Soče (tal. Isonzo) petnaestak kilometara od njenog ušća u Tršćanskom zaljevu kod Tržića (Monfalcone). Blizu naselja prolazi autocesta A34 koja spaja autocestu A4 (Torino – Duino-Aurisina, Trst), četrdesetak kilometara od Trsta, i granični prijelaz Sant'Andrea s Republikom Slovenijom kod talijanske Gorice i slovenske Nove Gorice. Najstariji sačuvani dokument koji govori o naselju datira iz 1176. godine i opisuje naselje Gradisca d'Isonzo kao zemljoradničko selo sa sedam obitelji. Jedni su slavenskog, a drugi latinskog podrijetla i pod jurisdikcijom su akvilejskog patrijarha. Povijest je tiha sljedećih tri stotine godina, u kojima mjesto ostaje poljoprivredno središte koje pripada feudu Farra d'Isonzo. Povijesno središte naselja Gradisca d'Isonzo ima pravilni raspored paralelnih ulica koje su ispresijecane uskim ulicama te ima sličnosti s vojnim logorima. Mletačka Republika, koja je osvojila Furlaniju 1420. godine, izgradila je povijesno središte naselja 1479. godine tako da se moralo omogućiti nesmetano kretanje vojske do granica posjeda koji su bili ugroženi od Turaka. Gradske zidine, dvadeset metara više od opkopa, bile su opremljene sa sedam kružnih stražarnica i dvoja ulazna vrata. Turska opasnost koja je prijetila utvrđenom središtu nije umanjila moć Mletačke Republike, ali je to učinio Maksimilijan I. Habsburški (Bečko Novo Mjesto, 22. ožujka 1459. – Wels, 12. siječnja 1519.) 1511. godine. Tada je započela faza napetosti s Mletačkom Republikom koja je rezultirala Uskočkim ratom (tal. Guerra di Gradisca) od 11. kolovoza 1615. do 6. studenoga 1617. godine. Naselje je toliko stradalo da ga je 1647. godine Habsburška Monarhija prodala štajerskim plemićima Eggenberg čiji je bio posjed do 1717. godine, zbog nedostatka muških nasljednika, te je vraćen u ruke Habsburgovaca. Lokalni vladajući slojevi postigli su znatnu autonomiju, a vojno središte postalo je administrativno i gospodarsko. Područje je bilo poznato kao prava žitnica, poznata po crnim vinima, preradi i prodaji svile te krijumčarenju svih vrsta. Carica Marija Terezija Habsburška (Beč, 13. svibnja 1717. – Beč, 29. studenog 1780.) je 1754. godine odlučila ujediniti grofovije Goricu i Gradišku koja više nije bila strateški važna pošto je Mletačka Republika oslabila i carstvo se proširilo većim dijelom sjeverne Italije. Ova promjena je ovlastila naselje Gradisca d'Isonzo da sruši dio zidina u kojima je živjelo stoljećima te je tako nastala zelena površina “Spianata” koja je postala središte društvenog života naselja.



U otkrivanje naselja Gradisca d'Isonzo krenuli smo u parku Parco della Rotonda kod kipa Svetog Ivana Nepomuka iz 1722. godine.



Od spomenika smo krenuli cestom prema jugozapadu, nakon pedesetak metara skrenuli lijevo te pedesetak metara dalje stigli do mosta koji premošćuje opkop i vodi do gradskih vrata Porta Nuova (nova vrata) iz osamdesetih godina 15. stoljeća. Na vrhu vrata je uklesan orao, grb Austrije. Uklesan je u znak prezira tijekom Napoleonove okupacije.



S lijeve strane se nalazi kula Torrione di San Giorgio (toranj sv. Jurja) koja je izgrađena u periodu od 1497. do 1499. godine na temeljima nekadašnjih gradskih vrata Porta di Farra koja su premještena na mjesto gdje je danas Porta Nuova. Kula svojom moćnom masom predstavlja uporište sjeveroistočnog dijela gradskih zidina.



Dalje smo nastavili preko mosta, prošli gradska vrata Porta Nuova i ušli u povijesno središte naselja Gradisca d'Isonzo. U prolazu kroz vrata smo primijetili oltar Madonna della Porta (Djevica Marija od dveri).



S druge strane gradskih vrata Porta Nuova, među zelenilom, nalazi se poprsje Leonarda da Vincija (Anchiano, Vinci, Italija, 15. travnja 1452. – Amboise, Francuska, 2. svibnja 1519.) koji je 1500. godine poslan u ime mletačkog Senata da razvije novo oružje i obrambene sustave za predstražu.



Kada smo ušli u povijesno središte skrenuli smo lijevo uzbrdo do kule Torrione di San Giorgio s koje se pruža pogled na potok Roggia Mulino.



Vratili smo se nazad na ulicu gdje se nalazi palača Casa Toscani iz sredine 17. stoljeća koja ima dvostruku ložu sa spuštenim lukovima, tipičnim štajerskim i koruškim rješenjima tog vremena.



Kod palače Casa Toscani smo skrenuli desno u ulicu Via della Campagnola koja završava na trgu Piazzale dell'Unita d'Italia.



Skrenuli smo lijevo i nakon pedesetak metara smo opet skrenuli lijevo u ulicu Via Dante Alighieri.



U ulici Via Dante Alighieri se nalazi palača Palazzo de Zattoni iz 18. stoljeća, nekadašnja kapetanova kuća.



U nastavku je palača Palazzo del Monte di Pieta iz 17. stoljeća koju karakterizira niša sa skulpturom Pieta (suosjećanje) koja se nalazi iznad portala.



S druge strane ulice, na samom raskršću s ulicom Via Cesare Battisti, nalazi se najstarija rezidencija nekadašnje utvrde, palača Palazzo dei Provveditori Veneti iz 15. stoljeća. Palača je bila rezidencija predstavnika mletačke vlasti u gradu od 1481. do 1511. godine kada Gradisca d'Isonzo prelazi iz Mletačke Republike u Habsburšku Monarhiju. Kasnije su u palači živjeli carski kapetani, a potom plemićke obitelji. Na ploči, postavljenoj na pročelju zgrade u ulici Via Alighieri, može se pročitati imena 25 mletačkih upravitelja koji su upravljali gradom.



Skrenuli smo lijevo u ulicu Via Cesare Battisti i išli do palače Palazzo Lottieri iz 17. stoljeća, vratili se nazad do palače Palazzo dei Provveditori Veneti te nastavili ulicom Via Cesare Battisti.



S lijeve strane ulice Via Cesare Battisti je Loggia dei Mercanti (Trgovački loža) iz druge sredine 17. stoljeća. Loža je imala funkciju sastajališta trgovaca i javne vage. Sastoji se od dvije prostorije koje su povezane unutarnjim stubištem. U prizemlju ima tri luka koja se oslanjaju na visoka postolja. Loža, nakon obnove od 1929. godine, služi kao Lapidario Civico (Građanski lapidariji).



Malo dalje su palače Casa de' Salamanca (17. st.), Casa de Portis (17. st.) i…



…katedrala, Duomo di Gradisca d'Isonzo.



Katedrala je tipični primjer barokne arhitekture na području Gorice. U početku je bila posvećena sv. Spasitelju (San Salvatore), a od 1789. godine je posvećena svecima zaštitnicima grada sv. Petru i Pavlu (Santi Pietro e Paolo). Crkva je više puta nadograđivana i sa sigurnošću postoji od 1342. godine. Tek tijekom Eggenbergovog razdoblja (1647.-1717.) crkva dobiva monumentalnost zahvaljujući značajnom proširenju s ugradnjom bočne kapele Torriani u kojoj se nalazi sarkofag grofa Nicolňa II. iz šesnaestog stoljeća i novim pročeljem. Pročelje je podijeljeno na tri dijela sredinom 18. stoljeća. Središnji dio, gdje se nalazi glavni portal, obilježen je polustupovima divovskog reda koji počivaju na visokim postoljima. Na dva bočna dijela se nalaze kipovi, na ljevom je kip Plodnosti (statua della Fertilita), a na desnom kip Nade (statua della Speranza). U unutrašnjosti crkve, koja je temeljito obnovljena 1980. godine, su tri broda odvojena vitkim stupovima s okruglim lukovima i šest oltara. Glavni oltar je iz 1690. godine. Sa svake strane oltarne slike Uskrsnuća iz šesnaestog stoljeća je po jedan kip koji prikazuju sveti Petra i Pavla. Crkva ima samostojeći zvonik sa satom koji je podignut u 18. stoljeću.



Dalje smo nastavili ulicom Via Antonio Bergamas i prošli pored palače Palazzo De Comelli Stuckenfeld iz 17. stoljeća u kojoj je stoljećima je boravila jedna od najstarijih obitelji iz naselja Gradisca d'Isonzo, obitelj de Comelli. Ova obitelj je podrijetlom iz grada Comč u Francuskoj, nagrađena nadimkom von Stuckenfeld zbog herojskog ponašanja jednog od svojih članova tijekom turske opsade Beča 1683. godine.



S druge strane ulice je slavina pored koje je palača Casa Corona koja je plod spoja nekoliko građevina iz različitih razdoblja 16. i 17. stoljeća. U njoj se nalazi kapela sv. Ivana Krstitelja (Cappella di San Giovanni Battista) iz kraja tridesetih godina 17. stoljeća koja ima preslicu u kojoj je zvono iz 1642. godine, najstarije u naselju. U kapeli je grobnica supružnika Corona koji su, nakon smrti, po oporuci 1627. godine darovali posjed samostanu dei Padri Serviti i gradskoj bolnici, s klauzulom da se zgrada koristi za novo sjedište bolnice i da se podigne kapelica.



Nastavili smo dalje ulicom Via Antonio Bergamas s kojom smo opet stigli do trga Piazzale dell'Unita d'Italia na kojem se nalaze fontana iz 2011. godine, spomenik Monumento alla Redenzione iz 1924. godine i kazalište Nuovo Teatro Comunale di Gradisca.



Spomenik Monumento alla Redenzione je simbolični spomenik kubične osnove gdje su sa svake strane vidljiva po četiri bareljefa, dok je na vrhu stupa, visine od oko 10 metara, postavljen Lav Svetog Marka s otvorenom knjigom, simbolom suvereniteta Venecije.



Zgrada kazališta je izgrađena između 1660. i 1670. godine i služila je kao žitnica, a od 1792. godine je prenamijenjena u kazalište. Ozbiljno je oštećena u Prvom svjetskom ratu, obnovljena je i ponovno otvorena 1929. godine s dodatkom trijema s pogledom na trg. 2009. godine kazalište je restaurirano i preuređeno te otvoreno nakon dugo vremena.



S traga Piazzale dell'Unita d'Italia smo krenuli u ulicu Via Marziano Ciotti i prošli pored palače Palazzo de Fin – Patuna iz 18. stoljeća. Palača je dobila ime po plemićkim obiteljima , vlasnicima rezidencije. Prvo je bila rezidencija plemićke obitelji de Fin, a zatim Patuna. To je građevina u rokoko stilu i ima dugo raščlanjeno pročelje sastavljeno od središnjeg dijela i dva simetrična krila. Lokalna legenda kaže da se ovdje uzgaja posebna sorta ruža koju je obitelji darovao Napoleon Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Longwood, Sveta Helena, 5. svibnja 1821.). Napoleon je 1797. godine za vrijeme njegovog pohoda jednu noć ostao u palači.



Sljedeća zgrada u nizu je palača Casa de' Brumatti iz 18. stoljeća, a s druge strane ulice je palača Palazzo Strassoldo koja je izgrađena između 16. i 17. stoljeća spajanjem nekoliko zgrada. Jedna je bila jedna od najstarijih u gradu i bila je rezidencija grofa Rizzarda di Strassolda, zapovjednika obližnje tvrđave u razdoblju Uskočkog rata (1615.-1617.).



Malo dalje, na istoj strani ulice, nalazi se najmonumentalnija palača u povijesnom središtu naselja Gradisca d'Isonzo palača Palazzo Torriani koja je nastala spajanjem tri zgrade sredinom 17. stoljeća, koje su prethodno proizašle iz šest kuća na temelju venecijanskog prijevoja. Iz tog razloga duga glavna fasada nema savršenu simetriju. Palača je u 17. i 18. stoljeću bila rezidencija obitelji della Torre, po kojoj je dobila ime. Francesco Ulderico della Torre, koji je bio vladar tvrđave (1660.-1695), stanovao je u palači za vrijeme svog boravka u gradu. U 20. stoljeću je služila za najrazličitije funkcije kao što je sjedište vojnih zapovjedništava, vojarna, sud, sjedišta raznih tijela i za smještaj. Danas se u palači nalaze Gradska vijećnica i regionalna galerija suvremene umjetnosti “L. Spazzapan” (od 1977.).



Na drugoj strani ulice je palača Casa Brumat iz 18. stoljeća.



Došli smo na mjesto gdje se spajaju ulice Via Marziano Ciotti, Via Cesare Battisti i Via Campiello Giovanni Emo. Na tom mjestu se nalazi crkva Blažene Djevice Žalosne (chiesa della Beata Vergine Addolorata).



Crkva Blažene Djevice Žalosne izgrađena je u razdoblju od 1481. do 1495. godine, u sklopu radova na izgradnji tvrđave, a posvećena 1505. godine kao sv. Spasitelj (San Salvatore). Crkva je povjerena braći Reda Slugu Marijina (Frati dell’Ordine dei Servi di Maria) koji su njome upravljali do 1810. godine, kada su po nalogu Napoleona Bonapartea bili prisiljeni napustiti Gradiscu. Četrdesetak godina je crkva bila dekonsekrirana i pretvorena u skladište. 1850. godine je ponovno posvećena, vraćena bogoslužju i povjerena župnicima župe Gradisca. Tada je posvećena kao crkva Blažene Djevice Žalosne. U Prvom svjetskom ratu pretrpjela je velika oštećenja, a 1917. godine stradala je u požaru te je ponovno otvorena 1923. godine. U crkvi se nalazi kip Gospe Žalosne koji je, prema legendi, izvađen iz rijeke Soče u 16. stoljeću i od tada bdije nad gradom. Lijevo od crkve Blažene Djevice Žalosne se nalazi ulaz u nekadašnji samostan dei Padri Serviti koji su živjeli u njemu do 1770. godine.



Nastavili smo dalje ulicom Via Campiello Giovanni Emo prema jugoistoku i nakon pedesetak metara skrenuli lijevo na šetnicu koja prolazi pored utvrde Fortezza di Gradisca d'Isonzo.



Utvrda Fortezza di Gradisca d'Isonzo se nalazi na malom prirodnom brežuljku zvanom Collisello, južno od povijesnog središta u blizini rijeke Soče. Ograđena je zidom koji omeđuje građevine iz različitih razdoblja: Kapetanova palača (16. st.), Mletački Arsenal (15. st.), vojarna “La Longa” (17. st.), Austrijska vojarna (19. st.), stražarnica (18. st.) i crkva sv. Josipa (San Giuseppe – 19. st.). Izvorno, 1478. godine, za vrijeme Mlečana, postojalo je samo skladište streljiva i mala utvrda za njegovu obranu. Naknadno je izgrađena kuća za kapetana tvrđave 1481. godine. Nakon što je naselje Gradisca d'Isonzo prešlo pod Habsburšku Monarhiju, u 16. stoljeću (1546.-1565.) započela je gradnja utvrde s Kapetanskom palačom, izvorno dvokatnom građevinom ojačanom na kutovima s četiri kvadratne kule. Obrambene zidine su dovršene 1572. godine i razlikuju se od vanjskog dijela grada jer imaju četverokutne, a ne kružne kule, što je znak razvoja vojne tehnike. U 19. stoljeću utvrda je korištena kao sud i zatvor te je doživjela neke promjene, uključujući i dodavanje novih zgrada, koje su zatim srušene u obnovi 1979. godine.



Kod glavnog ulaza u utvrdu Fortezza di Gradisca d'Isonzo smo primijetili spomen ploču u znak sjećanja na pukovnika Lallija, posljednjeg zapovjednika 11. pukovnije Bersaglierija.



Dalje smo nastavili stazom, na koju smo se spustili stepenicama, prema mostu koji premošćuje rijeku Soču pored ušća potoka Roggia Mulino u Soču.



Stepeništem smo se popeli, pored mosta, na ulicu Via Del San Michele i skrenuli desno.



Pedesetak metara dalje, na raskršću s ulicom Via Lungh'Isonzo, primijetili smo zanimljiv kameni obelisk na kojem piše "ANNO V." (o kojem nisam pronašao apsolutno ništa).



Nastavili smo dalje ulicom Via Del San Michele s kojom smo ubrzo došli do trga Piazzale dell'Unita d'Italia.



Dalje smo nastavili uz parkove Parco della Spianata i Parco Pineta te došli do mletačke kule Torrione della Campana (toranj od Zvona) koja se nalazi na sjeverozapadnom dijelu gradskih zidina.



Nastavili smo dalje do obližnjeg kružnog toka oko kojeg se nalaze park Parco monumentale na kojem je kameni stup i…



…crkva sv. Duha (chiesa di Santo Spirito).



Prvobitna crkva sv. Duha, lokaliteta Bruma, postojala je 1465. godine, ali je srušena je 1615. godine za vrijeme Uskočkog rata, jer je svaka građevina izvan gradskih zidina mogla jamčiti utočište mletačkim neprijateljima. Godine 1800. postavljeni su temelji nove crkve, malo dalje od crkvice koja je postala premala za stanovnike Bruma. Nakon vrlo duge stanke, stvarni su radovi nastavljeni 1849. godine, a u listopadu 1857. godine blagoslovljena je nova sakralna građevina. Crkvica je srušena 1865. godine, a mjesto na kojem je stajala danas je označeno stupom u parku Parco monumentale. U crkvi je značajna oltarna slika Djevice, rad Pompea Randia (Forlě, 13. lipnja 1827. – Forlě, 16. kolovoza 1880.).



Od crkve smo krenuli prema parku Parco della Rotonda, ušli u park, prošli smo kroz kameni portal, potom pored spomenika palim za domovinu,…



…spomenika davateljima krvi i završili otkrivanje naselja Gradisca d'Isonzo kod kipa Svetog Ivana Nepomuka.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,87 km.