Viatrix

Naseljem Bale (973 stanovnika - 2021. g.), koje je sjedište istoimene općine (1.170 stanovnika - 2021. g.), prošetali smo u postu Bale – leptirov let na brežuljak Mon Perin, a u ovom će nam Bale biti polazišna točka. Točnije, auto smo parkirali na parkiralištu kod sportske dvorane Bale koju smo posjetili u prije spomenutom postu.



S parkirališta smo krenuli prema jugu, tj. prema mjesnom groblju Bale. Kod groblja smo skrenuli lijevo, prema istoku, prešli cestu D75 (Pula – Plovanija) i nastavili prema istoku poljskom cestom.



Ubrzo smo došli do račvanja na kojem smo skrenuli lijevo. Nakon četiristotinjak metara smo skrenuli lijevo na stazu s kojom smo došli do čistine na kojoj dominira stablo hrasta ispod kojeg je klupa.



Dalje se staza lagano uspinje i vijuga kroz šumu. Na stazi smo primijetili zanimljiv crveni stup za koji nismo odgonetnuli čemu služi.



Izašli smo iz šume na mjestu gdje se nalazi metalni stol s dvije metalne klupe. Tu smo skrenuli lijevo, a ubrzo potom desno, uzbrdo.



S lijeve strane smo primijetili rov novijeg datuma izgrađen betonskim bloketima u kojem je jedna uska prostorija.



Nastavili smo dalje uzbrdo te došli na vrh brda Sveti Mihovil (San Michele ili San Mićel) na kojem se nalazi metalna konstrukcija s velikim panelom, metalna osmatračnica i...



...jednobrodna crkva sv. Mihovila.



Crkva sv. Mihovila je izgrađena 1855. godine na ostacima samostana koji je vjerojatno u 7. ili 8. stoljeću podignut na mjestu prapovijesne gradine iz brončanog doba. Na pročelju je vidljivo da je crkva nekada imala preslicu za jedno zvono. U unutrašnjosti crkve su ostaci zidanog kamenog oltara, a na podu su vidljivi ostaci kripte i ostaci popločenja na rubovima. Na fasadi crkve smo primijetili više grafita iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća.



Samostan je prvi put spomenuo papa Aleksandar III. (Siena, oko 1100. – Civita Castellana, 30. kolovoza 1181.) 1177. godine. Te godine je papa prošao kroz Bale i dodijelio nekoliko oprosta grijeha. Drugi značajan dokaz o ovom samostanu pripisuje se papi Inocentu IV. (Manarola, oko 1195. – Napulj, 7. prosinca 1254.) koji je spomenuo samostan u pismu koje datira iz 1248. godine. Zadnji dokument koji potvrđuje aktivnosti samostana je iz 1418. godine, nakon koje ga Franjevci definitivno napuštaju.



Postoji jedna legenda vezana uz samostan. Legenda govori da je u ovom samostanu u 14. stoljeću umro blaženi Julijan, zaštitnik Bala.



Nakon obilaska lokaliteta i uživanja u pogledu prema naselju Bale, krenuli smo dalje stazom prema sjeveru.



Staza prolazi kroz mediteransku makiju i na jednom mjestu prelazi preko kamene gomile koje su možda ostaci vanjskog bedema prapovijesnog gradinskog kompleksa. Ubrzo smo stazom došli do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli desno prema obližnjoj anteni mobilnog operatera.



Prošli smo pored antene, a potom pored kratkog zidića zidog kamenom i došli na vrh brda Forke s kojeg se pruža lijep pogled na sve četiri strane svijeta.



Na vrhu brda Forke, na vidljivoj gomili kamenja koja je možda još jedan ostatak prapovijesne gradine, postavljena je stalna točka geodetske osnove Sveti Mihovil koja je na koti od 208,47 metara.



Vratili smo se do antene i nastavili nizbrdo makadamskom cestom s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do zanimljive lokve.



Lokva je skoro savršenog pravokutnog oblika, okružena je okomitim stijenama, a s njene zapadne strane se u nju spušta kameno stepenište. Tako da mi lokva izgleda kao bazen.



Napravili smo krug oko lokve obrnuto od kazaljke na satu i s njene jugoistočne strane primijetili kako se potočić ulijeva u nju.



Odlučili smo pratiti uvodno potočić do njegovog izvora kojeg smo našli dvadesetak metara dalje u stijeni.



Vratili smo se do lokve te nastavili makadamskom cestom prema sjeveru. Oko 150 metara dalje, s desne strane ceste, u daljini smo primijetili neku građevinu. Odlučili smo vidjeti o čemu se radi te smo krenuli do nje.



Građevina je pravokutni bazen (oko 20 x 20 m) zidan kamenom u koji se spušta stepenište. Građevina je vjerojatno služila kao cisterna, prema stilu gradnje moguće je da datira iz doba Austro-Ugarske Monarhije.



Vratili smo se na makadamsku cestu i nastavili dalje još dvjestotinjak metara do raskršća na kojem smo skrenuli desno, u pravcu biciklističkih staza 231 i 251.



Nakon sedamstotinjak metara smo napustili makadamsku cestu tako što smo skrenuli lijevo na poljsku cestu.



Poljskom cestom smo došli do livade nakon koje smo puteljkom ušli u šumu i nastavili drevnom cestom koja prolazi među suhozidima sve do makadamske ceste.



Na makadamskoj cesti smo skrenuli lijevo i nakon osamdesetak metara stigli do jednobrodne crkve sv. Katarine.



Crkva sv. Katarine ima istaknutu polukružnu apsidu i potječe iz 13. ili 14. stoljeća. Crkva ima očuvane vanjske zidove, ali je bez krova.



Nakon što smo obišli crkvu sv. Katarine i ustanovili da i na tom lokalitetu, pored crkve, ima gomila kamenja, vratili smo se na makadamsku cestu s kojom smo nakon šestotinjak metara stigli do ceste D75.



Prešli smo cestu D75 i nastavili po makadamskoj cesti oko 150 metara sve do ruševnog gospodarskog kompleksa.



Vratili smo se nekoliko metara nazad i skrenuli desno na puteljak koji vodi do jednobrodne crkve sv. Jurja.



Crkva sv. Jurja je romanička građevina iz 13. stoljeća i tijekom povijesti je više puta obnavljana. Na pročelju crkve je zanimljiva preslica s jednim oknom bez zvona. Krova djelomično nema, a u unutrašnjosti crkve je vidljiv oltar.



Pored crkve su vidljivi ostaci kamenog objekta.



Dalje smo nastavili prema jugu poljskom cestom s kojom smo ubrzo došli do Pulske ulice. Skrenuli smo desno na Pulsku ulicu i nakon četiristotinjak metara stigli do raskršća s ulicom Grote na kojem smo skrenuli lijevo.



Ulicom Grote smo prošli iza župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije sv. Elizabeti i došli do raskršća s ulicom Alda Negrija na kojoj smo skrenuli lijevo.



Nastavili ulicom Alda Negrija prema istoku i nakon stotinjak metara, iza uljare, s lijeve strane ulice, primijetili ostatke crkve sv. Ivana.



Crkva sv. Ivana je jednobrodna građevina iz 16. stoljeća, a u 18. stoljeću je proširena. Očuvani su svi zidovi osim pročelja. U crkvi se vidi kameni oltar (po tome smo ustanovili da su to ostaci crkve) pored kojeg je niša.



Prije nego što smo se vratili do auta na obližnjem parkiralištu i završili izlet, obišli smo dvije ruševne građevine koji se nalaze uz cestu D75.



Prva građevina, ona veća, bila je stambeno-gospodarska zgrada, dok je manja, koja je obrasla vegetacijom, vjerojatno služila kao štala.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 6,83 km.

Na cesti Ž5042 (Karojba - Vranići kod Poreča), oko jednog kilometra od naselja Karojba, nalazi se raskršće s makadamskom cestom na kojem je putokaz za izvore Badavca i Valigaštar. Na raskršću je, s lijeve strane makadamske ceste, kamen s uklesanim tekstom: "PUT ISTARSKOG RAZVODA", a s desne strane kapelica Gospe Lurdske iz 1898. godine.



Na kapelici Gospe Lurdske je 1990. godine postavljena ploča na kojoj je citat, na latinici i glagoljici, iz Istarskog razvoda (1275.): "I bivši v jutro poli maši.../I idoše na razvodi.". Istarski razvod je pravni dokument koji opisuje i uređuje međe između pojedinih istarskih općina, tj. između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog kneza i predstavnika Mletačke Republike te je napisan glagoljicom na hrvatskom jeziku.



Pored kapelice se nalaze dvije poučne ploče. Na ploči koja se nalazi bliže kapelici je geografska karta s pješačkim stazama središnje Istre. Dok na drugoj ploči piše o glagoljici i o Istarskom razvodu te o sudionicima razvoda koji su prošli ovim područjem povodom utvrđivanja granica, od izvora Badavca do izvora Valigaštar. Zanimljivo je da su geografska imena i naziv ploče (NA PUTU ISTARSKOG RAZVODA) napisani uz latinicu i na glagoljici.



Krenuli smo makadamskom cestom prema jugu i nakon stopedesetak metara skrenuli lijevo prema izvoru Valigaštar.



Izvor je zatvoren i pored njega se nalazi poučna ploča na kojoj piše o izvoru te tekst iz Istarskog razvoda u kojem je spomenut. Ime potječe od rimskih riječi vellis (dolina) i castra (tabori), jer su pored izvora Rimljani imali tabor u vrijeme osvajanja Istre, tj. u ratovima protiv domicilnih Histra.



U blizini izvora se nalazi betonski križ na čijem podnožju je hrvatski pleter.



Vratili smo se na makadamsku cestu, koja vjerojatno ovuda krivuda između polja i šuma već stoljećima, te nastavili dalje prema jugozapadu.



Oko osamsto metara dalje, s lijeve strane makadamske ceste, primijetili smo pojilište koje je bilo zaleđeno.



Natavili smo dalje makadamskom cestom i nakon dva kilometra došli do raskršća makadamskih cesta na kojem se nalazi putokaz za izvor Badavca te putokazi za pješačke i biciklističke staze.



Skrenuli smo lijevo u pravcu putokaza za izvor Badavca i pješačke staze 717 te nakon tristotinjak metara stigli do izvora, gdje smo se kratko odmorili.



U proljeće 1999. godine uređen je okoliš izvora Badavca. Postavljen je sunčani sat koji je najveći u Istri.



Oko obližnjeg humka je postavljeno 12 kamenih obilježja s imenima današnjih župa u široj okolici (Kaldir, Karojba, Motovun, Motovunski Novaki, Muntrilj, Rakotule, Sveti Ivan od Šterne, Sveti Vital, Tinjan, Trviž, Višnjan i Vižinada), a na humku kamen koji podsjeća na stol i na njemu je uklesan natpis na latinici i glagoljici: "I TAKO SE VSI KOMUNI SJEDINIŠE S MIROM".



Dalje prema izvoru je prirodni neobrađeni kamen visine oko dva metra na kojem je na latinici i glagoljici uklesano: "PRAVICA VAPILA DA SE KRIVICA POTARE".



Uz izvor je postavljen prirodni kamen koji podsjeća na piramidu i na njemu je uklesan, na latinici i glagoljici, natpis koji podsjeća na ophodnju sudionika Istarskog razvoda ovim područjem: "OD TU IDOŠE PO STAREH ZLAMENEH I TAKO RAVNO NAPOSRED BADAVSE I TU E EDAN VELIK KRIŽ VISEČEN NA KAMIKI".



Pored izvora Badavca, do kojeg se spušta s nekoliko kamenih stepenica, nalazi se poučna ploča na kojoj piše o izvoru te tekst iz Istarskog razvoda u kojem je spomenut. Izvor je nekada punio obližnju lokvu, a najstariji poznati naziv područja je Badausium. Pored izvora ja u 16. stoljeću podignuto naselje Badossi koje je bilo naseljeno Moralcima (Crni Vlasi) koji su bježali pred Turcima. Naselje je imalo crkvu Gospe od Badavce. Za vrijeme Uskočkog rata (od 11. kolovoza 1615. do 6. studenoga 1617.), na Uskrs 1616. godine, naselje je spaljeno i nikada više nije obnovljeno.



Preko puta sunčanog sada je ploča na koji piše "GLOGOVAC" na latinici i glagoljici. Glogovac, koji je tada bio pod snijegom, obližnje je brdo (378 mnv) na kojem se nalazila prapovijesna gradina.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom prema istoku i pratili pješačku stazu 717. Na toj dionici se pruža lijep pogled na dolinu, a u daljini se vidi naselje Motovunski Novaki u kojem dominira tridesetmetarski zvonik župne crkve sv. Marine.



Na dijelu gdje se cesta polako uspinje i prolazi kraj borove šume pogled se pruža sve do vrhova Alpa pokrivenih snijegom.



Makadamsku cestu smo napustili tako što smo skrenuli lijevo u smjeru putokaza pješačke staze 717.



Staza vodi kroz borovu šumu i nakon dvjestotinjak metara stiže do ponikve Sopajac.



Sopajac je najveća i najdublja ponikva u Istri. Prema predaji, uz poseban i točno propisan obred, na dnu Velog dola se postaje nevidljiv. Navodno se u blizini Sopajca nalazila prije spomenuta crkva Gospe od Badavce oko koje se jedanput godišnje održavao sajam sve dok se jedne godine nije dogodilo ubojstvo. Legenda kaže da je tada kip Majke Božje u crkvi proplakao. Crkva je bila srušena i kip je bio premješten u Karojbu. Kip se iznova vraćao na Sopajac i prema pričanju pastira Majka Božja je klečala na obližnjem kamenu i molila. To je potrajalo sve dok posebnom svečanom procesijom kip nije trajno premješten u Karojbu gdje je i danas. Navodno, na mjestu gdje je Majka Božja klečala i danas se vide otisci stopala i koljena, ali ih mi nismo pronašli.



Dalje smo pješačkom stazom 717 prošli pored čeke i stigli do makadamske ceste.



Na tom mjestu pješačka staza 717 oštro skreće lijevo na poljsku cestu, a mi smo skrenuli desno.



Na svakom sljedećem račvanju smo skretali lijevo sve do ceste Ž5007 (Buje - Pazin) na koju smo stigli nakon nešto više od jednog kilometra. Na više mjesta, u udubinama zemljanog kolnika u kojima je bila voda, primijetili smo zanimljive šare koje je stvorio led.



Na cesti Ž5007 smo skrenuli lijevo i nakon šestotinjak metara stigli do raskršća s cestom Ž5043 koja vodi u Motovunske Novake. Na raskršću je spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata.



Nastavili smo dalje cestom Ž5007 i nakon jednog kilometra ušli u naselje Karojba. Na ulazu u naselje se nalazi trafostanica iz 1921. godine i kapelica.



Naselje Karojba (413 stanovnika – 2021. g.) je sjedište istoimene općine (1/404 stanovnika – 2021. g.) koja je utemeljena 1997. godine izdvajanjem naselja Karojba, Motovunski Novaki, Rakotule i Škropeti iz Općine Motovun. Vjerojatno ime današnje Karojbe potječe od imena Quadruvium što na latinskom znači križanje dviju cesta. Toponim takvog naziva se spominje 1258. godine. U srednjem vijeku posjede u Karojbi su imale motovunske plemićke obitelji te je Karojba kao takva imala istu povijest kao obližnji Motovun. Bili su feud porečkih biskupa, potom grofova Goričkih, a od 1278. godine pod Mletačkom Republikom.



S druge strane trafostanice je uska asfaltirana cesta koja nakon jednog kilometra stiže na mjesno groblje Karojba koje se nalazi na mjestu nekadašnje rimske nekropole. Tome svjedoče sačuvani sarkofag iz tog vremena koji je ispred ulaza u groblje, nadvratnik grobljanske crkve sv. Andrije izrađen od rimskog nadgrobnog spomenika te više antičkih natpisa pronađenih prilikom proširenja groblja prije stotinjak godina, a koji su odneseni u Motovun i ugrađeni u tamošnji lapidarij. Ulaz u groblje krasi kameni križ ispod kojeg je mrtvačka glava s prekriženim kostima.



Crkva sv. Andrije je jednobrodna romanička građevina izgrađena u 13. stoljeću. Crkva iznad portala ima preslicu s dva zvona. U unutrašnjosti crkve je zidani oltar s drvenim retablom i tri drvena kipa. Redom su s desna na lijevo sveti Andrija, Blažena Djevica Marija s Djetetom i još jedan svetac.



Vratili smo se do ceste Ž5007 i skrenuli lijevo te nakon petstotinjak metara stigli do Photo pointa Karojba, gdje je predviđeno fotografiranje prema velikim starim stablima pinija (Pinus pinea) i župnoj crkvi Svih svetih.



Pinije su 1966. proglašene botaničkim spomenikom prirode jer im je posebnost što rastu u kontinentalnom dijelu Istre, dalje od mora, te su stavljeni na općinski grb. Opseg najvećeg stabla je 3,3 metra, visina je 14,5 m, a staro je više od 160 godina. Do 6. kolovoza 2023. godine bilo ih je četiri, ali je tog dana jedno stablo srušilo nevrijeme.



Nastavili smo dalje cestom Ž5007 i nakon pedesetak metara, kod prve pinije, skrenuli lijevo uzbrdo na usku ulicu s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do jednobrodne župne crkve Svih svetih.



Župna crkva Svih svetih je izgrađena 1580. godine na mjestu starije crkve. Crkva je proširena u dva navrata, 1840. i 1913. godine, te je obnovljena 1986. godine. U unutrašnjosti crkve su tri mramorna oltara. Glavni oltar je napravljen od bračkog kamena, a iznad oltara, na platnu, je slika Svih svetih. U crkvi se na jednom od bočnih oltara nalazi prije spomenuti kip Majke Božje od Sopajca. U sklopu crkve je zvonik visok 22 metra.



Pored župne crkve Svih svetih je kameni stol s tri "stolice" (tri kamena bloka) te župni dvor i kapelica bl. Alojzija Stepinca.



Dalje smo nastavili prema sjeveru, neasfaltiranom ulicom s kojom smo nakon sedamstotinjak metara stigli do ceste Ž5042. Skrenuli smo lijevo i nakon dvjestotinjak metara završili izlet kod kapelice Gospe Lurdske s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 13,9 km.

Bela (54 stanovnika – 2021. g.) je naselje u sastavu Grada Novog Marofa, Varaždinska županija. U naselje, sa zapada, ulazi cesta Ž2106 koja ga povezuje s cestom Ž2105 (Ivanečko Naselje, Grad Ivanec – Beletinec, Općina Sveti Ilija) u naselju Osečka, dok cesta Ž2107 ulazi iz pravca sjeveroistoka te juga i povezuje ga s cestama Ž2105 u naselju Završje Podbelsko i D24 (Zlatar Bistrica - Novi Marof - Varaždinske Toplice – Ludbreg). Područje naselja Bela je nekada bilo sjedište vlastelinstva i svećenstva. Danas se na tom području mogu pronaći dva dvorca i ostaci stare utvrde. Dvorce Bela I i Bela II vežemo uz noviju povijest zadnjih četiristo godina i sačuvani su do danas. Na brdu (396 mnv) iznad današnjeg naselja nalazila se prvotna utvrda Pusta Bela koja je bila sjedište viteškog reda Ivanovaca. Utvrda je bila u funkciji između 12. i 15. stoljeća, a već 1553. godine se spominje kao ruševina.



Zbog nedostatka vremena, u naselju Bela prošetati ćemo samo dolinom, od mlađeg dvorca Bela II do starijeg Bela I, a Pustu Belu ćemo ostaviti za drugi put.



Na izlazu iz naselja Bela prema zapadu, pored ceste Ž2106, nalazi se dvorac Bela II.



Dvorac Bela II je barokna građevina s dvije okrugle kule na prednjoj te arkadama na stražnjoj strani kojeg je dala izgraditi obitelji Erdödy u 18. stoljeću.



Nakon što smo obišli dvorac Bela II nastavili smo cestom Ž2106 prema naselju Bela.



Tristotinjak metara dalje, prema istoku, je dvorac Bela I.



Dvorac Bela I je izgrađen 1605. godine za mađarsku plemićku obitelj Pethö de Gerse. Izgrađen je kao dvorac s četiri kule, središnjim tornjem i visećim pokretnim mostom. 1740. godine kraljevskom darovnicom posjed prelazi u vlasništvo obitelji Erdödy. Dvorac je tijekom vremena izmijenjen, ali se i danas raspoznaju kasnorenesansna obilježja, a na ulazu je pravokutna branič-kula.



1858. godine cjelokupno imanje s dvorcima Bela I i Bela II dolazi u posjed baruna Metela Ožegovića (Zagreb, 4. svibnja 1814. – Beč, 9. veljače 1890.), istaknutog člana Hrvatskog narodnog preporoda.



Blizu dvorca Bela II je raskršće ceste Ž2106 i Ž2107 u kojem se nalazi kapelica Marijina Uznesenja gdje smo završili šetnju naseljem Bela.



Kapelica Marijina Uznesenja ima preslicu s jednim zvonom te je bila mauzolej obitelji Ožegović i u njoj je sahranjen Metel Ožegović. Sa stražnje strane kapele je niša u kojoj je kip Crne Madone s djetetom, a nekoliko metara dalje se nalazi kip svetog Ivana Pavla II.



Karta naselja Bela s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 435 m.

Na raskršću cesta D24 (Zlatar Bistrica – Ludbreg), D540 (Konjščina - čvor Komin, A4) i Ž2204 (Konjščina - Marija Bistrica) nalazi se naselje Konjščina (910 stanovnika – 2021. g.) koje je u sastavu Krapinsko-zagorske županije i sjedište istoimene općine (3.308 stanovnika – 2021. g.). Naselje je dobilo ime po obližnjoj utvrdi koju smo posjetili u ovom postu.



Na zapadnom ulazu naselja Konjščina, na cesti D24 (Krapinska cesta), nalazi se raskršće s makadamskom cestom koja nakon dvjestotinjak metara stiže do utvrde Konjščina. Krenuli smo makadamskom cestom prema utvrdi Konjščina do koje smo ubrzo stigli.



Utvrda Konjščina je jedna od najpoznatijih primjera rijetkih ravničarskih utvrda okruženih vodenim opkopima (wasserburg) u Hrvatskoj. U utvrdu se ulazilo mostom koji je premošćivao dva vodena opkopa. Utvrda je kvadratnog tlocrta i na svakoj strani je kula od kojih su tri polukružne, a ulazna četverokutna. Utvrda je zidana kamenim lomljencem s klesanim detaljima te klesanim kamenima po uglovima. Mjestimice je u zid dodavana dobro pečena opeka. Od opeke su bili izvedeni svi svodovi (bačvasti i kupolasti) te svi nadvoji puškarnica, prozora i vrata.



Utvrda se kao Selnica (što joj je stariji naziv) spominje u ispravi kralja Matije Korvina (Kolozsvár, 23. veljače 1443. – Beč, 6. travnja 1490.) iz 1477. godine s kojom se dopušta Kristoforu i Ivanu Konjskom podizanje utvrde u današnjoj Konjščini. Selnica se kao župa sa župnom crkvom sv. Nikole spominje 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije, a u sljedećem sačuvanom popisu iz 1501. godine se spominje crkva sv. Dominika. To potvrđuje vrijeme nastanka utvrde i njezine graditelje jer je plemićka obitelj Konjski (Konsky) podrijetlom iz okolice naselja Domankuš (Općina Rovišće, Bjelovarsko-bilogorska županija) koje je dobio ime po nekadašnjoj crkvi sv. Dominika. Vjerojatno su Konjski svog zaštitnika prenijeli u novi kraj u koji su se preselili pred turskom opasnošću.



Zanimljivo je da utvrda Konjščina jedna od rijetkih uz koju ne vežemo niti jednu legendu, ali su se desile dvije važne bitke. Ona starija je iz 1544. godine. U blizini utvrde Konjščina se Ulam-paša, koji se utaborio na mjestu gdje se potok Selnica ulijeva u rijeku Krapinu, sukobio s hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom Nikolom Šubićem Zrinskim (Zrin, oko 1508. - Siget, 7. rujna 1566.) i grofom Jurjem Wildensteinom koji su bili prisiljeni spas potražiti u utvrdi. Dok se je druga odigrala tridesetak godina kasnije u vrijeme seljačke bune (noć s 27. na 28. siječnja 1573. – 9. veljače 1573.) kada je seljačka vojska iznenada napala utvrdu Konjščina u koju se zatvorio njezin tadašnji vlasnik Mihael Konjski i bezuspješno ju je opsjedala sve vrijeme bune.



Potres iz 1880. godine je oštetio utvrdu. Oštećena je i tijekom Drugog svjetskog rata, kada je vjerojatno zapaljeno nekadašnje drveno krovište. Otada pa sve do kraja 20. stoljeća, kada je obnovljena, utvrda je bila propuštena zubu vremena.



Pored utvrde teče potok Selnica na čijoj se drugoj strani nalazi naselje Donja Konjščina u kojem je jednobrodna barokna župna crkva sv. Dominika izgrađena 1732. godine.



Nakon što smo prošetali oko utvrde Konjščina sjeli smo uz drveni stol s nadstrešnicom. Pogledao sam utvrdu na kojoj je iznad ulaza zastava Općine Konjščina i prva asocijacija mi je došla da su ovdje nekada jahali Rohanski jahači, ali to je u nekom drugom "vremenu". Možda me asociralo zbog imena i konja na zastavi.



Karta naselja Konjščina s lokacijom utvrde Konjščina.

Kerestinec je naselje koje administrativno spada pod Grad Sveta Nedelja, Zagrebačka županija. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, naselje je imalo 1/489 stanovnika. Kroz naselje Kerestinec prolaze ceste Ž3061 (Sveta Nedelja – Kalinovica), Ž3065 (Mala Gorica – Kerestinec) i Ž3066 (Kerestinečka cesta) koja dalje nastavlja na cestu L31102 (Kerestinec – D1). Na samom izlazu iz naselja cesta L31102 skreće prema jugoistoku (Stupničkoobreška ulica), dok prema sjeveroistoku (Kerestinečka cesta) nastavlja cesta L31103 koja završava na raskršću s cestom Ž3064 (Bestovje – Lučko) i čvora Rakitje (A3). Podban Gašpar Alapić (?, 1. četvrtina 16. st. – Vukovina kraj Velike Gorice, 4. travnja 1584.) je u jednoj bitci Seljačke bune (noć s 27. na 28. siječnja 1573. – 9. veljače 1573.), koja se dogodila u Kerestincu 6. veljače 1573. godine, porazio seljačku vojsku. 1936. godine u Kerestincu su se ponovno pobunili seljaci u tzv. Kerestinečkoj buni, kojoj je bio povod način na koji se srpska žandarmerija odnosila prema seljacima, a ugušena je uz pomoć vojske.



U naselju Kerestinec smo posjetili dvorac Erdödy Kerestinec koji se nalazi u istočnom dijelu naselja pored potoka Srebrnjak, na Kerestinečkoj cesti (L31102).



Dvorac Erdödy Kerestinec je renesansno – barokna građevina. Najstariji dijelovi dvorca najvjerojatnije potječu iz prve polovice 16. stoljeća, a u povijesnim izvorima (oko 1560. g.) se spominje kao kurija. Potom je zabilježena kupoprodaja posjeda u Kerestincu između Petra II. Erdődya (?, o. 1504. – Jastrebarsko, 26. travnja 1567.) i Petra Herešinca, kojom posjed s kurijom prelazi u vlasništvo obitelji Erdödy u čijem će vlasništvu ostati do 1852. godine. Obitelj Erdödy je do 1575. godine na mjestu kurije izgradila nizinsku tvrđavu s četiri obrambene kule koja je bila okružena jarkom koji se punio s vodom iz obližnjih potoka (Srebrnjak i Korenjak). Do glavnog ulaza, preko jarka, vodio je most s lancima. 1578. godine se dvorac spominje kao "castellum Kerestinecz". Dvorac je u 18. stoljeću barokiziran i moderniziran. U sklopu barokizacije, u okviru južnog krila dvorca izgrađena je 1735. godine kapela posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Navještenja. U 19. stoljeću vlasnik postaje obitelj Pallavicini koja ga prodaje karlovačkoj obitelji Türk nakon zagrebačkog potresa iz 1880. godine u kojem je pretrpio velika oštećenja. Obitelji Türk je napravila velike zahvate u obnovi dvorca, kao što su obnova sjevernog pročelja, uklanjanje dviju južnih kula te rušenje drugog kata sjevernog i zapadnog krila.



Ispred dvorca Erdödy Kerestinec se nalazi spomenik s popisom žrtava koje su ustaše pobili u logoru tijekom 1941. godine, a koji je podignut u prosincu 2009. godine. Kerestinec je bio koncentracijski logor koji je osnovan u dvorcu 31. ožujka 1941. godine. U logoru su bili zatočeni mnogi poznati ljevičari i intelektualci poput Božidara Adžije (Drniš, 24. prosinca 1890. – Zagreb, 9. srpnja 1941.), Augusta Cesarca (Zagreb, 4. prosinca 1893.  zagrebačka Dotrščina 17. srpnja 1941.), Otokara Keršovanija (Trst, 23. veljače 1902. – Zagreb, 9. srpnja 1941.) i Ognjena Price (Ilidža, Sarajevo, 27. studenoga 1899. – Zagreb, 9. srpnja 1941.). U srpnju 1941. godine zarobljenici su organizirali bijeg iz logora Kerestinec, ali su gotovo svi bili uhvaćeni i ubijeni.



Nakon Drugog svjetskog rata, dvorac Erdödy Kerestinec postaje vojarna Jugoslavenske narodne armije (JNA), a potom i Hrvatske vojske (HV).



Još jedan jezoviti period u dvorcu se dogodio u ranim devedesetim godinama 20. stoljeća. Tada je Kerestinec postao ozloglašeno mjesto u koji su se dovodili ratni zarobljenici kojie su tamo bili brutalno mučeni u tzv. crnoj sobi te je od tada poznat kao "Krvavi dvorac".



Stotinjak metara sjeverozapadno od dvorca Erdödy Kerestinec je jezero Kerestinec na kojem smo vidjeli veći broj pataka i tri labuda, a od riba u njemu prevladavaju šaran, amur, štuka, smuđ i som. Jezero je stvoreno u 18. stoljeću kada je uređen i perivoj dvorca.



Karta naselja Kerestinec s lokacijom dvorca Erdödy Kerestinec i jezera Kerestinec.