Viatrix

Drenovica je gradska četvrt u Puli koja administrativno pripada mjesnom odboru Vidikovac, a većim je dijelom prekrivena borovom šumom u kojoj se skriva topnička bitnica Corniale.



Potragu za skrivenom topničkom bitnicom Corniale započeli smo u ulici Marsovog polja, koja dijeli Drenovicu i Pragrande, oko 350 metara od pulske zaobilaznice (ulica Prekomorskih brigada). Tu je raskršće pored kojeg se nalazi bivši vojni poligon Marsovo polje (ili kako su tu poljanu stari Puležani nazivali Ippodromo, tj. Hipodrom). Poligon Marsovo polje je nekada imao tribine, travnato nogometno igralište (koje se koristilo do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća) te stazu od mljevene šljake na kojoj su se održavale moto utrke (slična današnjem speedway-u) i natjecanja s konjima do Drugog svjetskog rata.



Nastavili smo asfaltiranom cestom prema jugu, udaljavajući se od ulice Marsovog polja, prema nekadašnjem vojnom kompleksu iz 1915. godine koji je nosio ime Grossradio Pola (ili Gross Radio Pola ili Grossradiopola). Taj kompleks je imao najjači radio signal u Europi i bio slušan u svim velikim gradovima Austro-Ugarske Monarhije, a pokrivao je i cijelo Sredozemlje. S radom je počeo 9. srpnja 1915., dok je u punoj snazi bio od 5. rujna 1916. godine.



Nismo ušli u nekadašnji vojni kompleks nego smo skrenuli desno na šumski put koji vodi uzbrdo.



Nakon dvjestotinjak metara smo skrenuli desno na uski puteljak oko kojeg smo primijetili veliki broj, vjerojatno, iskopanih rovova. Puteljak vodi prema sjeveru, ali ubrzo skreće prema sjeverozapadu.



Kada smo došli do široke šumske staze skrenuli smo desno. S lijeve strane staze je topnička bitnica Corniale. Pažljivo smo tražili kroz gustu vegetaciju puteljak koji vodi do bitnice.



Čim smo ga uočili skrenuli smo na njega i došli do kamenog zida topničke bitnice Corniale iz vremena Austo-Ugarske Monarhije koji je s druge strane rova.



Odlučili smo napraviti krug oko bitnice da pronađemo lakši put s kojim bi se popeli na nju.



Krenuli smo u smjeru kazaljke na satu i nakon više neuspješnih pokušaja uspjeli smo pronaći mjesto s kojeg se relativno lako može popeti na bitnicu.



Prije nego što smo skrenuli prema bitnici primijetili smo kamenu oznaku na kojoj smo jedino mogli pročitati broj 3.



Spustili smo se u rov i popeli se na topničku bitnicu Corniale koja je obrasla vegetacijom tako da nismo imali osjećaj da hodamo po vojnom objektu.



Slijedili smo puteljak koji se spušta u rov na drugom mjestu i izlazi iz bitnice.



Dalje smo nastavili najbližim putem do asfaltirane ceste ne kojoj smo skrenuli lijevo i s kojom smo ubrzo stigli do raskršća s ulicom Marsovog polja s početka potrage.



Karta s lokacijom topničke bitnice Corniale.



Dužina rute 1,62 km.

Na cesti D75 (Pula-Plovanija) oko pet kilometra sjeverno od naselja Bale je raskršće s cestom L50181 koja vodi preko naselja Golaš u Stanciju Bembo. Naselje Golaš administrativno pripada Općini Bale, a prema popisu stanovništva iz 2021. godine je imalo 120 stanovnika. Na obližnjem brdu je bila prapovijesna gradina.



U južnom dijelu naselja Golaš započeli smo potragu za ostacima dvije zaboravljene srednjovjekovne crkve.



Krenuli smo cestom prema jugozapadu i na raskršću, nakon stotinjak metara, nastavili cestom L50181 prema Stanciji Bembo.



Nakon jednog kilometra smo prošli pored zaseoka Pižanovac.



Asfaltirana cesta L50181 završava osamstotinjak metara dalje u Stanciji Bembo.



Stancija Bembo izgrađena je polovinom 18. stoljeća. Bila je jedno od ljepših imanja mletačke plemićke obitelji Bembo u okolici Bala.



U sklopu stancije se nalazi crkva sv. Tome iz 1859. godine.



Nekoliko desetaka metara zapadno od Stancije Bembo se nalazi spomenik osnivanja prvog talijanskog bataljuna “Pino Budicin” koji predstavlja borbu talijanskog naroda Istre protiv fašizma. Bataljun je osnovan 4. travnja 1944. godine na mjestu gdje je podignut ovaj spomenik 1964. godine.



Dalje smo nastavili makadamskom cestom prema jugoistoku i nakon nešto više od jednog kilometra stigli do raskršća makadamskih cesta.



Na raskršću smo nastavili ravno i nakon dvjestotinjak metara, s lijeve strane ceste, primijetili smo ostatke prve zaboravljene srednjovjekovne crkve.



Crkva sv. Gervazija i Protazija je dobila ime po kršćanskim mučenicima čiji su spomendani 19. lipnja. Sveti Gervazije i sveti Protazije se prvi put spominju 386. godine kada su im pronađena tijela koja se danas čuvaju u bazilici sv. Ambrozija u Milanu. Nema pouzdanih podataka o njima, najvjerojatnije su mučeni za vrijeme progona rimskog cara Decija (Sirmium, danas Sremska Mitrovica, Srbija oko 201. – Abrittus, danas Razgrad, Bugarska 1. srpnja 251.).



Crkva sv. Gervazija i Protazija je najvjerojatnije izgrađena nakon 7. stoljeća i zidana je od prirodno slojevitog kamena. Kod lokalnog stanovništva je poznata kao sv. Červar, a u spisima se naziva i San Selvaggio.



Nastavili smo dalje cestom prema jugoistoku. Uz cestu su vidljivi suhozidi te smo prošli i pored dva kažuna.



Važno je naglasiti da tristotinjak metara od dva oštra zavoja (oštro lijevo, potom oštro desno) je raskršće na kojem smo skrenuli lijevo. Na ovoj dionici se pruža pogled na naselje Bale.



Malo dalje od raskršća, s lijeve strane ceste, primijetili smo ostatke građevina izgrađene suhozidnom tehnikom.



Ubrzo smo stigli do slijedećeg raskršća na kojem smo skrenuli desno.



Na raskršću se nalazi uređeno pojilište.



Slijedeće raskršće je udaljeno četiristotinjak metara i na njemu smo skrenuli lijevo, prema istoku.



Pedesetak metara dalje je račvanje, tu smo skrenuli desno.



Na raskršću oko 250 metara dalje smo skrenuli lijevo i ubrzo stigli do prostrane livade.



Prošli smo preko livade na kojoj smo primijetili kamenu cisternu u kojoj nije bilo vode, a sada je obrasla vegetacijom.



S livade se u daljini vide Bale.



Kada smo stigli do sjeveroistočnog ruba livade, na mjestu gdje je šumska cesta koja vodi uzbrdo, počela je potraga za drugom zaboravljenom srednjovjekovnom crkvom.



Znali smo da se crkva nalazi istočno od ceste. Krenuli smo prema istoku, kroz gustu vegetaciju preskočili smo dva paralelna suhozida (omeđivali su staru cestu koja je danas obrasla vegetacijom) i nekoliko desetaka metara dalje našli ostatke crkve sv. Vida.



Crkva sv. Vida izgrađena je između 10. i 13. stoljeća. Sačuvan je stražnji (istočni) zid i bočni (južni) na kojem je jedan otvor.



Vratili smo se nazad na cestu te nastavili prema sjeveru, uzbrdo prema vrhu brda Varda (171 mnv).



Na pola puta do vrha smo primijetili ograđenu jamu.



Na vrhu brda Varda se nalazi vodosprema s koje se pruža lijep pogled na okolno područje pa sve do Pule, Brijunskog otočja i Učke.



Kada se pogleda prema sjeveru lijepo se vidi Golaš, naše odredište. Tako da smo nastavili cestom nizbrdo, prema sjeveru.



Dalje smo pratili glavnu cestu i nakon oštrog zavoja u desno, na jednoj livadi s lijeve strane ceste, primijetili kažun koji je u lošijem stanju od prije viđenih.



Jednim dijelom smo prošli uz cestu D75 i nakon dvjestotinjak metara stigli do ceste L50181.



Prije nego što smo krenuli prema naselju Golaš, posjetili smo zanimljivu kamenu instalaciju koja se nalazi na raskršću cesta D75 i L50181.



Krenuli smo dalje prema zapadu, ušli u naselje Golaš i završili na mjestu gdje smo i započeli potragu.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 11,1 km.

Nakon dvije šetnje po Anconi (Ancona – Dorski grad i Cittadella di Ancona - trojanski konj Ancone) na redu je treća, koja je ujedno i posljednja.



Ovu šetnju smo počeli na trgu Piazza Benvenuto Stracca između već posjećene palače Palazzo degli Anziani i crkve Isusa (chiesa del Gesu') iz prve šetnje Anconom.



Krenuli smo uzbrdo uskom uličicom uz sjeverni zid crkve Isusa.



Prošli smo ispod lučnog prolaza i ubrzo stigli do ulice Via Birarelli Giuseppe na kojoj smo skrenuli lijevo.



Malo dalje je kameni luk koji izgleda kao da je ostatak nekadašnjih gradskih vrata.



Prošli smo ispod luka i ubrzo stigli do visokog zida i dugačke zgrade u sklopu koje se nalazi crkva sv. Marije Nove (chiesa Santa Maria Nuova) iz 17. stoljeća.



Pored crkve se nalazi putokaz prema parku Parco del Cardeto.



Krenuli smo u pravcu putokaza i ušli u park te nastavili prema vrhu brda Colle dei Cappuccini.



Sa staze u parku se pruža lijep pogled prema crkvi Isusa, palači Palazzo Ferretti, kupoli crkve sv. Pelegrina i Terezije, katedrali sv. Cirijaka i crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja pored koje je arheološko nalazište nekadašnjeg samostana i rimskog amfiteatra.



Staza prolazi pored zidina i potom ulazi u sustav fortifikacija Forte Cappucini.



Prvi dio fortifikacije je baterija Batteria del Semaforo (ili del Telegrafo) iz 19. stoljeća s koje se pruža lijep pogled na Anconu.



Malo dalje se nalazi svjetionik Faro di Ancona (ili Faro Ottocentesco – svjetionik devetnaestog stoljeća).



Svjetionik je izgrađen od opeke 1860. godine na najvišoj točki brda Colle dei Cappuccini i bio je u funkciji do 1965 godine. Visok oko 20 metara i ima oblik valjkaste kule. Do vrha vode spiralne stepenice od istarskog kamena.



Oko sto metara istočnije se nalazi novi svjetionik (Faro Nuovo) koji je izgrađen i stavljen u funkciju 1965. godine. Novi svjetionik je visok 15 metara i nalazi se na 104 metara nadmorske visine. Ima oblik četvrtaste kule s vrhovima usmjerenim prema četiri kardinalne točke.



Kod novog svjetionika se nalazi baterija Batteria Santa Teresa iz 19. stoljeća.



Nastavili smo dalje asfaltiranom cestom te smo nakon stotinjak metara stigli do vojarne Stamura (caserma Stamura).



Vojarna Stamura se nalazi na mjestu gdje je nekada bila tvrđava San Cataldo, koju su stanovnici Ancone uništili u siječnju 1383. godine u znak pokornosti papinskoj vlasti. 1554. godine je izgrađena crkva i samostan kapucina (convento dei Cappuccini), otuda i naziv brda. Kapucinski kompleks je 1861. godine izvlastila država i pretvorila u vojarnu Stamura.



Zapadno od vojarne se nalazi Englesko groblje (Cimitero degli inglesi). Osnovano je nakon restauracije prema novim higijenskim pravilima o ukopima uvedenim 1819. godine u Italiji tijekom Napoleonova razdoblja. Na groblju su bili pokopani pripadnici raznih protestantskih crkva prisutnih u gradu. Na groblju još uvijek ima nekoliko nadgrobnih spomenika u hladu velebne masline.



Blizu groblja je bastion Bastione di San Paolo al Cassero utemeljen 1532. godine, a djelo je Antonia da Sangalla mlađeg (Firenca, 12. travnja 1484. – Terni, 3. kolovoza 1546.).



Nastavili smo dalje prema sjeveru i prošli kroz zidine iz 16. stoljeća koje još uvijek omeđuju vrh brda Colle dei Cappuccini.



Ubrzo smo došli do vidikovca Belvedere Pablo Neruda s kojeg se pruža lijep pogled prema Židovskom groblju Campo degli Ebrei, susjednom brdu Monte Cardeto i Jadranskom moru.



Nastavili smo dalje prema sjeveru i pratili cestu koja potom skreće u desno te prolazi pored ulaza u Židovsko groblje koje smo obišli.



Groblje je među najvećim i najbolje očuvanim židovskim grobljima u Europi i ima 178 spomenika s hebrejskim natpisima koji datiraju od 15. do 19. stoljeća. Zanimljivo je da se veliki travnjak blago spušta prema Jeruzalemu, a svi nadgrobni kameni spomenici imaju natpise okrenute prema istoku, baš kako tradicija nalaže. Tijekom stoljeća je groblje bilo izloženo morskoj eroziji te je velik broj kamenih spomenika pao niz visoku liticu. Tijekom posljednje obnove groblja spomenici su izvađeni i premješteni u njegov donji dio.



Nastavili smo dalje i nakon stotinjak metara došli do vidikovca Belvedere Bruno Cantarini.



Pored vidikovca se nalazi bunker s okruglom instalacijom koja se zove Porta dei Mu.



Tu smo skrenuli desno. Na ovoj dionici s lijeve strane staze je barutana Polveriera Castelfidardo, a s desne strane multimedijalni centar Vojni artefakt iz devetnaestog stoljeća - Depozit vremena (Manufatto militare ottocentesco - Deposito del Tempo) koji je otvoren 2005. godine.



Barutana Polveriera Castelfidardo je izgrađena 1866. godine u podnožju brda Monte Cardeto. Zgrada je uzdužnog tlocrta, s bočnim hodnicima i velikom nadsvođenom središnjom dvoranom dužine 26 metara i širine 13 metara u koju je moglo stati 200.000 kg baruta. Izgrađena je od opeke i istarskog kamena. Ima dovode zraka za složeni prirodni ventilacijski sustav koji je imao za svrhu zadržati barut suhim.



Šetnju smo završili malo dalje na ulazu u park iz ulice Via Cardeto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,19 km.

Prva šetnja Anconom je bila sjeverozapadnim dijelom, a slijedeća nam je bila pohod na lokalitet Cittadella di Ancona.



Start nam je bio u ulici Largo XXIV Maggio, između zgrada Gospodarske komore regije Marke (Camera di Commercio delle Marche) i Talijanske pošte (Poste Italiane).



Krenuli smo prema zapadu i nakon stotinjak metara stigli do trga Piazza Cavour na kojem se nalazi spomenik talijanskom državniku Camillu Benso di Cavouru (Torino, 10. kolovoza 1810. – Torino, 6. lipnja 1861.).



Dalje smo nastavili prema zapadu, ulicom Corso Giuseppe Garibaldi, sve do trga Piazza Roma. Na sjevernom dijelu trga se nalazi Fontana dei Cavalli (fontana konja) iz 1758. godine i palača sa satom (Palazzo dell'Orologio) iz 14. stoljeća, a obnovljena je u 19. stoljeću.



Na sjeverozapadnom dijelu trga, na početku ulice Corso Giuseppe Mazzini, je Fontana del Calamo o delle Tredici Cannelle (fontana Calama ili od trinaest izljeva) iz 1560. godine.



Nastavili smo prema zapadu ulicom Corso Giuseppe Mazzini i ubrzo prošli pored jednobrodne crkve sv. Blaža (chiesa di San Biagio).



Crkva sv. Blaža je izgrađena između 1745. i 1748. godine za bratovštinu sv. Marije od utjehe i sv. Blaža (confraternita di Santa Maria del Suffragio e San Biagio) koju je početkom 15. stoljeća osnovala kolonija Dalmatinaca. U crkvi se nalazi glavni oltar i četiri bočna.



Nakon stopedeset metara smo došli do kraja ulice i skrenuli desno na ulicu Via Antonio Gramsci te došli na trg Piazza del Plebiscito. Na trgu se nalazi palača Palazzo del Governo (vladina palača) s gradskim tornjem sa satom, izvor Fonte dei Decapitati (izvor obezglavljenih; 15 st.), fontana (19. st.), kip Klement XII. (18. st.) i crkva sv. Dominika (chiesa di San Domenico).



Palača Palazzo del Governo je izgrađena prije 1381. godine. Više puta je nadograđivana, a današnji izgled je dobila 1827. godine. U nju je preseljeno sjedište građanske vlasti nakon požara u palači Palazzo degli Anziani 1348. godine. Ujedinjenjem Italije u zgradi je smješteno sjedište prefekture koja je i danas u njoj.



Crkva sv. Dominika je jednobrodna građevina koja dominira trgom na vrhu stubišta. Izgrađena je na mjestu istoimene crkve iz 13. stoljeća, a kamen temeljac je postavljen 1771. godine. S francuskom okupacijom 1778. godine crkva, čije pročelje još nije bilo dovršeno, korištena je kao vojarna. Ponovno je otvorena za bogoslužje 1816. godine. Gornji dio glavnog pročelja je ostao nedovršen do današnjeg dana. Crkva ima bačvasti svod s lunetama i čuva važne slike među kojima se ističu dva remek-djela: Navještenje Guercinovo (Giovanni Francesco Barbieri; Cento, 2. veljaće 1591. – Bologna, 22. prosinca 1666.) i Raspeće Tiziana Vecelli (ili Tiziano Vecellio; Pieve di Cadore, 1488. ili 1490. - Venecija, 27. kolovoza, 1576.).



Crkva sv. Dominika uz južni zid ima zvonik koji je izgrađen od opeke.



Dvadesetak metara sjeverno od crkve sv. Dominika nalaze se gradska vrata Porta San Pietro iz 13. stoljeća.



S trga Piazza del Plebiscito skrenuli smo prema zapadu ulicom Via Bonda i nakon šesdesetak metara stigli do ulice Via della Loggia.



U toj ulici se nalazi zgrada Loggia dei Mercanti (trgovačka loža) iz 15. stoljeća, kojoj je pročelje djelo Jurja Dalmatinca (Zadar, oko 1410. – Šibenik, 10. studenog 1475.).



Ulicom Via della Loggia smo krenuli prema jugu i nakon stotinjak metara stigli do trga Piazza della Repubblica.



Na trgu je neoklasnična zgrada kazališta (Teatro delle Muse / Marche Teatro) iz 1827. godine i crkva Presvetog sakramenta (chiesa del Santissimo Sacramento).



Crkva Presvetog sakramenta je bila gradska konkatedrala od 1972. godine, s obzirom da je katedrala sv. Cirijaka bila zatvorena zbog pretrpljenih oštećenja od potresa, pa sve do 1986. godine kada je ujedinjenja nadbiskupija Ancona s biskupijom Osimo. Crkva je izgrađena 1538. godine, a pročelje iz 16. stoljeća. Crkva je obnovljena u 18 stoljeću. Dodan je transept, krak apside i osmerokutna kupola te dodan zvonik s kruništem Borominijeve spirale. Crkva je jednobrodna i ima tlocrt latinskog križa.



Dalje smo nastavili prema istoku ulicom Corso Giuseppe Garibaldi i nakon stotinjak metara skrenuli desno u ulicu Via Francesco Podesti. Prošli smo pored rumunjske pravoslavne crkve sv. Dasia (chiesa Ortodossa Romena San Dasio).



Oko stopedeset metara dalje u ulici Via Francesco Podesti nalaze se ostaci crkve sv. Jakova (chiesa di San Giacomo).



Crkva sv. Jakova je oštećena u bombardiranju 1944. godine.



Prošli smo prolazom ispod zvonika crkve sv. Jakova, potom preko parkinga i došli na ulicu Via Astagno na kojoj smo skrenuli lijevo, uzbrdo.



Nakon stotinjak metara smo stigli do crkve sv. Ivana Krstitelja (chiesa di San Giovanni Battista).



Crkva sv. Ivana Krstitelja je nekada bila posvećena sv. Klaudiju, a sadašnje ime je dobila u 16. stoljeću nakon rušenja drevne opatije sv. Ivana u Pennocchiari (abbazia di San Giovanni in Pennocchiara) za izgradnju Cittadelle. Crkva ima romaničko pročelje i srednjovjekovni zvonik koji je obnovljen nakon Drugog svjetskog rata. Unutrašnjost crkve je barokizirao lokalni arhitekt Lorenzo Daretti u razdoblju između 1779. i 1782. godine. 1950. godine arhitekt Eusebio Petetti (Potenza Picena, 1882. – Ancona, 1957.) je projektirao restauraciju zgrade, izvlačeći na vidjelo romaničke elemente skrivene obnovom iz 18 stoljeća. Vođenje radova je dano inženjeru Angelucciju, koji nije bio vjeran projektu te je dovelo do prosvjeda i niza novinskih članaka. Od 30. siječnja 1943. godine crkva čuva tijelo blaženog Gabrielea Ferrettija (Ancona, 1385. – Ancona, 12. studenog 1456.), koje je stiglo iz zatvorene crkve sv. Franje na Altu (chiesa San Francesco ad Alto) koja je sada sjedište Zbornog područja talijanske vojske.



Ulicom Via Astagno smo došli do trga Piazza Antonio da Sangallo i nastavali ulicom Via Raffaello Sanzio, prema jugu, sve do obližnjeg vidikovca Largo Giacomo Casanova.



S vidikovca se pruža lijep pogled prema peterokutnoj zgradi Lazzaretto di Ancona iz 18. stoljeća (ili Mole Vanvitelliana – koju je projektirao Luigi Vanvitelli te se nalazi na peterokutnom umjetnom otoku od 20.000 m˛ koji je unutar luke te ga od kopna, s kojim je povezan s tri mosta, odvaja kanal poznat kao mandracchio) i na gradska vrata Porta Pia koja su građena između 1787. i 1789. godine.



Vratili smo se do trga i nastavili ulicom Via Cittadella s kojom smo došli do utvrde Cittadella di Ancona.



Cittadella di Ancona je renesansna vojna građevina koja se naziva i Fortezza. Izgrađena je na vrhu brda Astagno. Početak gradnje je bio 1532. godine i zajedno s utvrdama Rocca Paoline u Perugi i Fortezze da Basso u Firenci je bila temelj za afirmaciju politike pape Klementa VII. (Firenca, 26. svibnja 1478. – Rim, 25. rujna 1534.) u srednjoj Italiji. Cittadella je izgrađena na trošak Papinske države i kao takvu ju je prihvatila Republika Ancona koja se nadala da će odvratiti napade turskih korsarskih brodova. Ta utvrda je bila neka vrsta trojanskog konja, koja je dovela do kraja pomorsku republiku Anconu i njen pad u ruke Klementa VII. Utvrda ima pet bastiona Guardia i Punta (ili San Andrea) na zapadnom dijelu, Campana i Gregoriano na istočnom te u središnjem dijelu Giardino, koji ima najvišu točku u središnjoj kuli Torracciji. U podzemlju utvrde se nalazi velik broj tunela i prostorija.



Dalje smo nastavili stazom uz istočne zidine Cittadelle i stigli do ulice Via Circonvallazione s kojom smo došli do južnog dijela Cittadelle, tj. do parka Parco Della Cittadella di Ancona.



Nakon šetnje unutar parka, nastavili smo dalje prema istoku ulicom Via Circonvallazione i nakon dvjestotinjak metara skrenuli lijevo.



Nekoliko metara dalje su gradska vrata Porta Santo Stefano iz 19. stoljeća gdje smo i završili pohod na Cittadellu.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,71 km.

Ancona je grad i općina (98 304 stanovnika – 2022. g.) te je i glavni grad istoimene provincije i regije Marke. 387. godine pr. Kr. skupina Grka iz Sirakuze, protjerani iz tiranije Dionizija I. Sirakuškog (430. pr. Kr. – 367. pr. Kr.), iskrcala su se u Anconi i tamo osnovala vlastitu koloniju, koja je nosila ime Ankón. Za vrijeme Rimskog Carstva, car Trajan (Italica, Španjolska, 18. rujna 53. – Gazipaşa, Turska, 8. kolovoza 117.) je proširio luku jer je tada Ancona obavljala funkciju pomorske veze s istokom. U 11. stoljeću je nastala slobodna općina i pomorska republika, Republika Ancona. Republika je postojala do 19. rujna 1532. godine kada, državnim udarom, gubi samostalnost i pripaja se Papinskoj Državi.



Šetnju sjeverozapadnim dijelom Ancone započeli smo kod jednobrodne crkve sv. Franje na stubama (chiesa di San Francesco alle Scale).



Crkvu sv. Franje na stubama su 14. kolovoza 1323. godine osnovali franjevci i biskup Nicolo' degli Ungari (crkva je izvorno posvećena Santa Maria Maggiore). 1447. godine izgrađeno je veliko stubište, koje je pokrivalo cijelo područje današnjeg trga Piazza San Francesco. Stubište je dizajnirao Juraj Dalmatinac (Zadar, oko 1410. – Šibenik, 10. studenog 1475.). Zvonik iz 18. stoljeća je 1944. godine, kao i susjedni samostan, srušen tijekom bombardiranja za vrijeme Drugog svjetskog rata te je obnovljen odmah nakon rata.



Ispod crkve smo primijetili tunel s vodom koji je možda nekada služio kao vodovod.



Dalje smo nastavili uskom uličicom Vicolo della Serpe koja se spušta do ulice Lungomare Vanvitelli. Nastavili smo prema sjeveru i nakon stotinjak metara skrenuli desno na ulicu Via Papa Giovanni XXIII.



Iznad zidina koja su iz vremena starih Grka (Mura siracusane) nalazi se monumentalna palača Palazzo degli Anziani.



Palača je bila gradsko sjedište još od ranog srednjeg vijeka, a od 11. stoljeća, s rađanjem Republike Ancone, postaje mjesto gdje se sastaje Vijeće staraca, po čemu je i dobila ime. Prema nekim povjesničarima, palača je izgrađena 425. godine, ali je ozbiljno oštećena tijekom invazije Saracena. Zadnja veća rekonstrukcija je bila tijekom 17. stoljeća kada je napravljen unutarnji preustroj, izgrađeno je stubište i središnje uzvišenje krova za podizanje stropa dvorane časti te je izgrađeno bočno pročelje kojim dominira zvonik i s njim povezan šestosatni sat.



Postoje dva stepeništa koja vode prema ulici Via Gabriele Ferretti, jedno sa sjeverne strane, a drugo s južne strane palače Palazzo degli Anziani. Malo dalje od sjevernog stepeništa, na samim zidinama nalazi se izvor Fonte del Filello.



Na ulici Via Gabriele Ferretti, preko puta palače, je crkva Isusa (chiesa del Gesu') iz 1605. godine, a današnji izgled je dobila 1743. Na pročelju se nalaze četiri stupa od kojih su središnji dorskog reda.



Nakon nekoliko metara smo skrenuli desno na usku uličicu s kojom smo došli do ostataka rimskih termi koje su bile u funkciji od 1. stoljeća pr. Kr. do 2. stoljeća.



Vratili smo se na ulicu Via Gabriele Ferretti kod palače Palazzo Ferretti iz 16. stoljeća u kojoj je danas arheološki muzej (Museo Archeologico Nazionale delle Marche).



Malo dalje se nalazi još jedna palača, romanički Palazzo del Senato iz 13. stoljeća.



S druge strane trga Piazza del Senato je crkva sv. Pelegrina i Terezije (chiesa dei Santi Pellegrino e Teresa) iz 18. stoljeća.



Crkva sv. Pelegrina i Terezije ima oktogonalni tlocrt s velikom bakrenom kupolom koja je široka gotovo kao i zgrada. Na vrhu kupole je lanterna.



Dalje nastavljamo prema sjeveru na obližnji trg Piazza Anfiteatro. Na trgu se nalaze, kao i sam naziv trga nagovješćuje, ostaci rimskog amfiteatra.



Rimski amfiteatar je bio prilagođen terenu te je smješten između dva brežuljka, Colle Guasco i Colle dei Cappuccini. Bio je elipsastog tlocrta dimenzija 93 x 74 metara, dok je arena bila 52 x 35 metara, a visina 12 metara. Pretpostavlja se da jezgra građevine potječe iz razdoblja Oktavijana Augusta (Rim, 23. rujna 63. pr. Kr. – Nola kod Napulja, 19. kolovoza 14.), potkraj 1. stoljeća prije Krista. U razdoblju od 1. do 2. stoljeća, za vrijeme cara Trajana, amfiteatar je proširen kako bi pratio povećanje broja stanovnika u tadašnjoj Anconi. Pretpostavlja se da je amfiteatar napušten u 6. stoljeću. Od srednjeg su se vijeka na južnom dijelu gradile stambene zgrade na vanjskoj elipsi, a zatim se pregrađivale između 17. i 18. stoljeća. U sjevernom dijelu amfiteatra, između 15. i 17. stoljeća, potpuno su skrivene strukture izgradnjom samostana i crkve sv. Bartolomeja (San Bartolomeo), koji se kasnije koristio kao gradski zatvor. 1810. godine zahvaljujući radu opata i povjesničara Antonija Leonija amfiteatar je ponovno otkriven. On je prepoznao rimsku tehniku zidanja u ogradnom zidu i u velikom ulaznom luku unutar zgrada plemićke obitelji Bonarelli. U amfiteatru je mozaik sa šahovskom pločom i figurama dupina.



Nastavili smo ulicom Via Pio II prema sjeveru i ubrzo došli do crkve sv. Grgura Prosvjetitelja (chiesa di San Gregorio Illuminatore).



Crkva sv. Grgura Prosvjetitelja izgrađena je oko 1520. godine, sa susjednim samostanom, kako bi zamijenila onaj iz 13. stoljeća koji se srušio u more uslijed urušavanja stijene u 15. ili 16. stoljeću. Tada je nosila ime sv. Bartolomeja. 1760. godine je preuređena, izrađen je bačvasti svod s lunetama i područje apside. 1847. godine kompleks su kupile armenske benediktinke i preimenovan je u sv. Grgur Prosvjetitelj.



Dalje smo nastavili prema zapadu ulicom Via del Guasco s kojom smo došli do vrha brda Colle Guasco na kojem se nalazi metropolitanska katedrala bazilika sv. Cirijaka (basilica cattedrale metropolitana di San Ciriaco) ili poznatija kao duomo di Ancona. Katedrala je sjedište nadbiskupije Ancona-Osimo, ujedno i metropolitansko sjedište Katoličke crkve u Italiji koje pripada crkvenoj regiji Marke.



Katedrala sv. Cirijaka je srednjovjekovna građevina u kojoj se romanički stil stapa s bizantskim, što je vidljivo u tlocrtu i brojnim ukrasima. Izgrađena je na mjestu koje je nekada zauzimala akropola grčko-dorskog grada, odakle je dominirala cijelom Anconom i njenim zaljevom. U svibnju 1926. godine papa Pio XI. (Desio, 31. svibnja 1857. – Vatikanski Grad, 10. veljače 1939.) uzdigao ju je na dostojanstvo Papinske bazilike (ili male bazilike - počasni naslov za crkvene građevine kojim se želi istaknuti da je neka crkva na osobito važan način u svezi s papom). Gradnja vjerskih građevina na vrhu brda Colle Guasco ima povijest dužu od 2000 godina, u kojoj se mogu razlikovati četiri glavne faze. Prva faza je od 4. do 2. stoljeća pr. Kr. kada se na tom mjestu nalazio Afroditin hram (u rimsko doba nazivan Venerin), na čijim ostacima stoji križ i lijevi krak sadašnje crkve. Druga faza je u 5. stoljeću, tada je izgrađena bazilika sv. Lovre (basilica di San Lorenzo) na ostacima antičkog hrama, na istom obodu. Treća faza je u 11. stoljeću kada bazilika sv. Lovre postaje katedrala i proširuje se te čini transept (u crkvenom graditeljstvu, poprečni brod položen okomito na uzdužne brodove crkve tako da razdvaja svetište od ostalog dijela crkve i daje tlocrtu obliku latinskog križa) sadašnje crkve. Dovođenjem tijela svetog Cirijaka crkva je promijenila ime koje je ostalo do danas. Četvrta faza je od 12. do 13. stoljeća kada crkva dobiva grčki križ u tlocrtu i središnju kupolu. S manjim promjenama u narednim stoljećima (izgradnja kora i dviju susjednih kapela) crkva je ostala ista do današnjeg dana. Ispred katedrale se nalaze dva stuponosna lava, lijevi s ovnom i desni s krilatom zmijom.



U unutrašnjosti katedrale sv. Cirijaka se nalazi tri broda. Stupovi su rimski i završavaju kapitelima, od kojih su neki bizantski. U središtu grčkog križa nalazi se vitka dvanaesterokutna rebrasta kupola s polugama koje podupiru figure anđela koji se mole u bizantskom stilu. Bočni krakovi transepta završavaju prezbiterijima podignutim na kriptama i završavaju apsidama. Središnji brod je prekriven drvenim svodovima s obrnutim brodskim trupom koji je tipičan za mletačku umjetnost. Ovi su svodovi oslikani geometrijskim uzorcima u 15. stoljeću.



Katedrala sv. Cirijaka ima dvije kripte koje su smještene ispod bočnih oltara: kripta suza (Cripta delle Lacrime) i kripta svetaca zaštitnika (Cripta dei Santi Protettori). Kripta suza nalazi se ispod kapelice Raspela (cappella del Crocifisso), desno od ulaza, i sadrži grobnice nekih biskupa biskupije Ancona-Osimo. Iz nje je moguće pristupiti arheološkom području hrama Afrodite i bazilike sv. Lovre. Kripta svetaca zaštitnika nalazi se ispod kapelice Gospe Kraljice svih svetih (cappella della Madonna Regina di tutti i Santi), lijevo od glavnog ulaza. U njoj su ostaci svetaca zaštitnika grada koji se nalaze u urnama. Urna od svetog Cirijaka je od mramora, dok su one od sv. Liberija i sv. Marcelina od mekog sicilijanskog jaspisa. U kripti se čuva urna blaženog Antonija Fatatija i pepeo svete Palazije.



Zvonik je udaljen desetak metara od katedrale, a prvi put se spominje 1341. godine. Izgrađen je na temeljima vojne kule s kraja 13. stoljeća.



Pored zvonika se nalazi spomenik svetom Ivanu Pavlu II.



Obišli smo crkvu, uživali u pogledu prema luci i spustili se stepeništem koje vodi prema istoku do kuće Casa del Boia iz 12. stoljeća pored koje se nalazi rimska cisterna.



Dalje smo se nastavili spuštati stepeništem i nastavili stazom koja vodi uz zidine.



Kod crkve sv. Pelegrina i Terezije došli smo do ulice Via Papa Giovanni XXIII te skrenuli lijevo, nizbrdo.



Ulicu Via Papa Giovanni XXIII spratili smo do ispred palače Palazzo degli Anziani gdje smo skrenuli desno na ulicu Lungomare Vanvitelli.



Nakon sedamdesetak metara stigli smo do arheološkog nalazišta rimske luke.



Pored rimske luke se nalazi kuća kapetana luke (Casa del Capitano del Porto) iz 13. stoljeća.



Prošli smo pored gradskih vrata Porta Capoleoni koja imaju rimska i srednjovjekovna obilježja.



Dalje smo nastavili crveno obilježenom stazom na kojoj piše "PASSEGGIATA DEL PORTO ANTICO" (šetnica antičke luke).



Stazom smo došli do mramornog slavoluka Arco di Traiano podignug 115. godine u čast caru Trajanu koji je mornarima omogućio sigurniji pristup Italiji, proširivši, o svom trošku, luku grada. To je ono što piše na slavoluku.



Prošli smo ispod slavoluka te se popeli na lučke zidine (mura del porto) koje imaju elemente iz 16., 18. i 19. stoljeća. Sa zidina se pruža lijep pogled na brdo Colle Guasco i na katedralu sv. Cirijaka.



Vratili smo se nazad na crveno obilježenu stazu te nastavili dalje i došli do gradskih vrata Arco Clementino iz 18. stoljeća. Vrata su služila kao ulaz u grad iz luke. Oblikovana su kao slavoluk s jednim lukom, a izgrađena su od istarskog kamena.



Malo dalje su Fontana dei due Soli (dva Sunca) iz 2017. godine, završetak staze i podnožje Lanterne (basamentao della Lanterna) na kojem je izgrađena Pomorska zdravstvena stanica, a kasnije je korištena kao vojarna za vatrogasce i obalnu stražu.



Podnožje Lanterne je građevina izgrađena 1784. godine s civilnom i vojnom funkcijom. Namjena joj je bila pomorcima pokazati ulaz u luku, ali je ubrzo postala obrambeni objekt s baterijom koja je zatvarala pomorsku obrambenu frontu prema sjeveru. 1849. godine bila je moćna morska utvrda.



Vratili smo se stotinjak metara nazad i skrenuli lijevo te nastavili prema jugozapadu i nakon sedamstotinjak metara završili šetnju sjeverozapadnim dijelom Ancone kod svjetionika Lanterna rossa (crvena).



Karta naselja Ancona s posjećenim lokacijama.



Dužuna rute 4,29 km.