Viatrix

Na cesti Ž3131 koja povezuje naselje Popovača u Sisačko-moslavačkoj županiji i naselje Gornja Garešnica u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji nalazi se naselje Podgarić. Podgarić administrativno spada pod Općinu Berek u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Naselje je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 47 stanovnika.



Šetnju Podgarićem smo započeli kod Spomenika revolucije naroda Moslavine koji se nalazi na uzvisini u sjevernom dijelu naselja. S tog mjesta se pruža lijep pogled na naselje i na umjetno akumulacijsko jezero Podgarić. Jezero ima površinu 4,6 hektara i kroz njega prolazi rijeka Garešnica, koja izvire nedaleko od Podgarića te se nakon 26 kilometara ulijeva u rijeku Ilovu blizu Ciglenice (Grad Garešnica). U jezeru se nalazi otočić koji je mostom povezan s kopnom.



Spomenik revolucije naroda Moslavine je monumentalan betonski spomenik visine 10 i širine 20 metara koji u sredini ima saćasti amblem sastavljen od uglastih komada svijetlog aluminija. Spomenik je rad kipara Dušana Džamonje (Strumica, Makedonija, 31. siječnja 1928. - Zagreb 14. siječnja 2009.). Svečano ga je otvorio predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.) 7. rujna 1967. godine.



Od spomenika smo krenuli cestom nizbrdo prema naselju Podgarić.



Kada smo došli do raskršća s cestom Ž3131 skrenuli smo desno i nastavili cestom Ž3131 uz jezero Podgarić i rijeku Garešnicu, koja ovdje izgleda više kao potok. Cestu smo pratili sve do raskršća na kojem se nalazi putokaz za Garić grad, najpoznatiju i najbolje očuvanu srednjovjekovnu utvrdu na Moslavačkoj gori.



Na raskršću smo skrenuli lijevo, na usku asfaltiranu cestu, u pravcu putokaza. Nakon nešto više od jednog kilometra i više od 150 metara visinske razlike stigli smo do srednjovjekovne utvrde Garić grad (356 mnv). U mističnu utvrdu uz koju se vežu legende i priče ušli smo preko drvenog mosta i kroz kamena vrata.



Podno Garić grada se nalazi golema stijena na kojoj kao da je urezan trag kotača. Lokalno stanovništvo je zove "pukli kamen" za kojeg je vezana legenda koja govori da je nastao kada je jednoj volovskoj zaprezi zapeo kotač za veliki kamen. Životinja se napinjala, a seljaci su ga batinali, ali nikako nisu uspjeli izvući kotač. Vidjevši toliku muku i kamen se sažalio i prepolovio da se kotač izvuče. Garić grad su mukotrpno gradili kmetovi, a teško kamenje su volovi vukli uzbrdo neprohodnim i neravnim šumskim putovima. Jedan je vol umirući od napora progovorio ljudskim glasom i prokleo utvrdu: »Proklet bio Garić grade, vječno se rušio i nikad se ne porušio!«.



Ima i legenda o ukletoj garićkoj lijepoj kneginji i njenom ukletom blagu. Kletvom je bila nevidljiva i zatočena, a tko ju je htio osloboditi kletve morao je na Đurđevo (ili Jurjevo, dan kada se slavi blagdan svetog Jurja 23. travnja) prije zore sjesti ispred Garić grada na povišeni kamen uz sama gradska vrata i čekati svitanje. Tada bi mu došla zmija koju je trebalo poljubiti posred čela i tada bi se zmija pretvorila u lijepu kneginju.



Postoji i priča o udovcu gospodaru Garić grada koji je imao milu i lijepu kćerku Ružicu. S njim se zaratio gospodar obližnje utvrde Jelengrad, Svevlad Jelengradski, kojeg je pratio loš glas da je težak kao čovjek, a kmetovima zao gospodar. Dalje priča govori, da su kroz podzemne tunele vojnici gospodara Jelengrada ušli u Garić grad te ga opljačkali, a njegovog gospodara zatočili da ga prodaju u roblje. Ružica je kroz noć pobjegla niz brijeg te je našla zaklon kod ugljenara, kmeta njenog oca. S njime i njegovom ženom je živjela kao njihova kći. Pomagala je u poslu, lovu i prikupljanju šumskih plodova koje su prodavali među ostalim i gospodaru Jelengrada. Gospodarici Jelengrada se svidjela pa ju je zadržala kao sluškinju. Uspjela joj se toliko dodvoriti da je mogla posjećivati oca i kradomice mu donositi hranu i drugu okrepu. Sve vrijeme je razmišljala kako da ga oslobodi. Jednoga dana, dok je nešto radila po dvorištu vidjela je dadilju i malog sina gospodara Jelengrada. Dadilja se zapričala s lugarom, a mališan se u igri popeo i pao u bunar. Tada se Ružica spustila u bunar i spasila dječaka. Gospodar je, da joj se zahvali što mu je spasila nasljednika, Ružicu pitao: »Vječiti sam ti dužnik, reci što išteš i bit će tvoje!«. Ona je zatražila da joj oslobodi oca. Iako mrzovoljno, pristao je pa ih je pustio, tako su se vratili u Garić grad te su u miru proživjeli preostale dane.



Prvi se put naziv Garić (Garygh) kao brdo i posjed spominje još 1163. godine u ispravi o uređenju čazmanskog posjeda Zagrebačke biskupije. Prvi se spomen utvrde nalazi u kraljevoj ispravi iz 1256. godine kada se Garić izričito navodi kao castrum te je uz Medvedgrad jedna od najstarijih srednjovjekovnih utvrda. Vjerojatno je izgrađen između 1245. i 1256. godine uz veliku srednjovjekovnu cestu na mjestu istoimene drvene utvrde. Prema nekim izvorima dao ga je izgraditi ban Stjepan Šubić. Garić grad su branili jobagioni (iobagioni castrensis – naziv za slobodne ljude u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Ugarskoj) koji su za uslugu dobivali i zemlju. Bio je u vlasništvu kralja sve dok ga Ladislav IV. Kumanac nije poveljom 1277. godine poklonio zagrebačkom biskupu Timoteju koji je sudjelovao u njegovoj izgradnji. Od tog vremena često se u upravi posjeda Garić izmjenjuje biskupska i kraljeva vlast. Napušten je 1544. godine nakon provale Osmanlija.



Utvrda je građena od kamena lomljenca, a među slojevima kamenja su bili ugrađeni slojevi lapora. Sastoji se od dva koncentrična bedema. Unutarnji je potpuno ovalan, a vanjski okružuje utvrdu tako da se ispred glavnog ulaza nalazi svojevrsno predvorje. Glavni je ulaz izrazito masivno građen s polukružnim svodom. Pred ulazom je bila velika graba, a preko nje je vodio pokretni drveni most koji je podignut pristajao u okvir vrata. U unutrašnjem su dijelu utvrde vidljivi ostaci stambenih zgrada, velika kamena cisterna i dvije četvrtaste branič-kule. Veća branič-kula koja se nalazi u središtu utvrde široka je 12, a visoka 18 metara. Građena je od kamena, ali su joj oštećenja popravljana ciglom, a na kutovima je utvrđena tesanim kamenjem. Zidovi su bili debeli 2,5 metara i vjerojatno se u nju ulazilo kamenim stubama na prvi kat. Na najslabijoj strani zida smještena je manja branič-kula koja je zidovima gotovo doticala vanjske bedeme. Ta je kula iznutra široka 8 metara, a zidovi su debeli 2,3 metra. Na prvom katu je bila oveća strijelnica za izravno gađanje, a u gornjem su strijelnice koso usječene u zidove radi zaštite strijelaca.



Karta naselja Podgarić s lokacijom Spomenika revolucije naroda Moslavine i Garić grada.



Dužina rute 3,18 km.

Na cesti D100 (Porozina – Mali Lošinj), oko dva kilometra južno od naselja Vrana, nalazi se raskršće s cestom Ž5137 koja vodi prema naseljima Stivan, Miholašćica i Martinšćica. Naselje Martinšćica je s 132 stanovnika (2011. g) drugo najveće naselje na otoku Cresu, poslije naselja Cres, a administrativno spada pod Grad Cres. Naselje se razvilo na mjestu starijeg naselja Tiha, koje se kasnije dobilo ime prema župnoj crkvi sv. Martina, Martinšćica.



Šetnju naseljem Martinšćica smo započeli pored jednobrodne župne crkve sv. Martina.



Župna crkva sv. Martina je izgrađena u 16., a temeljito je preuređena u 19. stoljeću. Crkva na pročelju ima rozetu i preslicu za tri zvona.



Od župne crkve smo krenuli prema istoku i nakon dvadesetak metara stigli do crkve i samostana sv. Jeronima.



Samostan sv. Jeronima su utemeljili franjevci trećoredci 1479. godine, a crkva i samostan su dovršeni 1525. godine. Crkva sv. Jeronima na pročelju ima rozetu i preslicu s tri zvona. U unutrašnjosti crkve, nad glavnim oltarom, nalazi se slika Baldassarea d’Anne (1636. g.), a na zidovima su slike apostola (rad mletačkih majstora iz 17. st.). U samostanu se čuvaju zavjetne slike iz 18. stoljeća s portretima creskih pomoraca.



Nastavili smo dalje prema istoku i došli do kamenog spomenika koji je podignut hrvatskom biologu Josipu Linardiću (Martinšćica, 30. travnja 1914. - Zagreb, 7. listopada 1941.). Radio je kao asistent u Botaničkom zavodu Prirodoslovnog fakulteta. 7. listopada 1941. godine su ga streljale ustaše. Zanimljiv detalj na spomeniku je da se ispod zvijezde petokrake nalazi križ.



Nekoliko metara od spomenika se nalazi ladanjski dvorac kojeg je u 17. stoljeću dala izgraditi obitelj Sforza.



Nastavili smo dalje ulicom koja vodi uz obalu te nakon sedamstotinjak metara stigli do jednobrodne crkve sv. Nikole, gdje smo završili šetnju.



Crkva sv. Nikole ima zanimljiv zvonik iznad pročelja koji podsjeća na svjetionik.



Karta naselja Martinšćica s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 888 m.

Na cesti D100 (Porozina – Mali Lošinj), na mjestu gdje Osorski kanal razdvaja otoke Cres i Lošinj, nalazi se naselje Osor. Iako se stari dio naselja nalazi na otoku Cresu, Osor administrativno pripada Gradu Mali Lošinj, a prema popisu stanovništva iz 2011. godine je imao 60 stanovnika. Još u prapovijesti područje Osora je bilo naseljeno. U temeljima gradskih zidina se mogu naći kameni blokovi koji su ostaci zidina iz vremena Liburna. Osor je postao rimski grad 167. godine pr. Kr. i imao je vrlo važno strateško značenje koje je zadržao za vrijeme vladavine Bizanta i hrvatskog srednjovjekovnog kraljevstva. Cijelo to vrijeme je bio utvrđen i bogat trgovački grad. S dolaskom Venecije, gubi svoj primat u korist naselja Cres.



Auto smo parkirali na šljunčanom parkiralištu pored Osorskog kanala na creskoj strani.



Osorski kanal ili Kanal Kavuada (Cavanella) vjerojatno je prokopan u rimsko doba, tako da je razdvojio otoke Cres i Lošinj koji su bili jedan otok spojeni prevlakom na tom mjestu. Grčko ime iz vremena kad su bili jedan otok je Apsyrtides. Kanal je dug nešto više od sto metara i širok desetak metara. Ima pokretni most koji se, za vrijeme sezone, otvara dva puta dnevno u 9 i 17 sati, dok se preko zime otvara po potrebi. Most je fiksiran na lošinjskoj strani, a otvara se na creskoj strani. U kanalu zna biti izuzetno jaka struja koja može dosegnuti i 6 čvorova. Kanal je bio glavni razlog prosperiteta naselja Osor, a izgubio je na važnosti u 15. stoljeću kada su brodovi postali veći i plovili na otvorenom moru. Pretpostavlja se da je kroz Osorski kanal prolazio Jantarski put (vjerojatno najstarija europska komunikacijska trasa između sjevera i juga, nastala za trgovinu jantarom između baltičkih i mediteranskih naroda).



Grčki mit o Argonautima govori o nastanku Creskog-lošinjskog arhipelaga zajedničkog naziva Apsyrtides. Prilikom konačne borbe između Argonauta i Kolhiđana na Kvarneru, Jazon je na nagovor svoje sestre Medeje ubio Apsyrta, sina kolhidskog kralja Eteja, te njegovo rasječeno tijelo bacio u more i tako je nastao arhipelag.



S parkirališta smo krenuli prema jugoistoku uz gradske zidine koje imaju elemente iz prapovijesnog, rimskog i srednjovjekovnog vremena. Skrenuli smo lijevo, uz gradske zidine, te ušli u ulicu u kojoj se nalazi nekoliko brončanih bista i kipova (radovi hrvatskih kipara: Meštrović, Radauš, Ujević-Galetović, Kršnić…).



Ulicom smo došli do jednobrodne crkve sv. Gaudencija s gotičkim šiljastim svodom koja je nazvana po osorskom biskupu (izabran je između 1018. i 1024. godine) koji je, smatra se, rođen u obližnjem Tržiću na lošinjskoj strani krajem 10. stoljeća. U nekim izvorima se spominje da je bio učenik svetog Romualda. Smatra se da je sveti Gaudencije bio prognan 1042. godine te je, navodno, prije nego što je otišao u Rim, a potom u Anconu, gdje je umro 31. svibnja 1044., na kratko boravio u jednoj špilji na obližnjoj planini Osorščici. Legenda kaže da je tamo prokleo sve zmije otrovnice na otocima Cresu i Lošinju. Od tada na tim otocima nema zmija otrovnica. Prema predaji, njegove su kosti doplovile u Osor u jednoj škrinji te su pokopane u osorskoj katedrali. Sveti Gaudencije je zaštitnik Osora i otoka Cresa, a njegov spomendan je 1. lipnja.



Crkva sv. Gaudencija je izgrađena u 14. stoljeću i ima preslicu za dva zvona. U crkvi se nalazi prikaz svetog Gaudencija kako tjera zmije s otoka Cresa i Lošinja.



Preko puta crkve sv. Gaudencija se nalazi biskupski dvor iz 15. stoljeća u kojem se danas nalazi Muzej sakralne umjetnosti. Tlocrt je u obliku slova "U" i ima dva dvorišta u kojima su biskupi držali zbirke kamenih ulomaka iz ranijih razdoblja. Značajan je grlić bunara s pleternom ornamentikom i motivom lozice iz 11. stoljeća.



Nastavili smo dalje ulicom sve do obližnjeg središnjeg trga na kojem se nalaze velika cisterna, gradska vijećnica i župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije.



Gradska vijećnica je izgrađena između 1410. i 1450. godine. U prizemlju je loža, na katu dvorana za vijećanje, a na krovu toranj sa satom i zvonom na kojem je uklesana 1889. godina. Danas se u zgradi nalazi Arheološka zbirka Osor Lošinjskog muzeja.



Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije gradila se tridesetak godina te je konačno izgrađena u renesansnom stilu 1497. godine kao nova katedrala Osorske biskupije (osnovana je 530. godine da bi na kraju središte biskupije bilo preneseno u Cres te je 1828. godine ukinuta i pripojena Krčkoj biskupiji, a od 1933. godine je naslovna biskupija). Na vrhu pročelja nalaze se kipovi Isusa, svetog Nikole i svetog Gaudencija. Luneta je poput čipke s kipom Djevice Marije s Djetetom. U unutrašnjosti trobrodne crkve nalaze se renesansni stupovi, barokni glavni oltar posvećen Marijinom Uznesenju iz 17. stoljeća, grob svetog Gaudencija te riznica s nekoliko vrijednih slika kao što su slike Gospe od Ružarija (17. st.) i Gospe Karmelske (19. st.), crkvenih relikvija i zbirka crkvenog posuđa i tekstila.



Zvonik visok 38 metara udaljen je nekoliko metara od župne crkve, a podignut je 1575. godine.



Dalje smo nastavili popločenom kamenom ulicom prema sjeveroistoku.



Nakon 150 metara smo stigli do mjesta gdje su se, vjerojatno, nekada nalazila gradska vrata. Tu smo primijetili i Lava svetog Marka, simbol Mletačke Republike.



Izašli smo iz gradskih zidina, te smo nakon pedesetak metara skrenuli lijevo i došli smo do mjesnog groblja.



Na groblju se nalazi jednobrodna crkva sv. Marije od Anđela s okruglim prozorom iznad portala te preslicom s jednim zvonom. Današnja crkva je podignuta na napuštenom mjestu gdje se nekada nalazila ranokršćanska bazilika koja je vjerojatno bila iz 4. stoljeća. Bazilika se gradila nekoliko stoljeća te je na kraju izgradnje imala sedam brodova. Kada je osnovana Osorska biskupija služila je kao katedrala sve do izgradnje nove 1497. godine u Osoru unutar zidina. Kako se nalazila izvan zidina baziliku su srušili Saraceni u 9. stoljeću, a kasnije, u 14. stoljeću, vojska Genove u bitkama s Mlečanima, tada je i grad Osor spaljen i opljačkan. Danas su na groblju vidljivi ostaci nekadašnje katedrale.



Dalje smo nastavili betoniranom stazom koja vodi prema sjeveru između suhozida i nakon 250 metara stigli do uvale Bijar.



U uvali Bijar se nalaze ostaci crkve i samostana sv. Marije od Anđela koje je prema legendi dao izgraditi sveti Gaudencij. U drugoj polovici 15. stoljeća potomci obitelji de Romeis iz Osora darovali su crkvu i samostan franjevačkom fratru Mate Bošnjaku koji je izbjegao iz Bosne pred Turcima. On je na tom mjestu osnovao samostan franjevaca trećoredaca koji je napušten 1841. godine.



Vratili smo se nazad sve do mjesta gdje smo opazili Lava svetog Marka te skrenuli desno na ulicu koja vodi uz gradske zidine.



Nakon dvjestotinjak metara smo došli do ostataka samostana i crkve sv. Petra.



Samostan i crkvu sv. Petra u romaničkom stilu izgradili su benediktinci u 11. stoljeću. Crkva je imala tri broda i tri apside te zvonik. Nakon zatvaranja samostana u 15. stoljeću pregrađena je tako da je smanjen njezin prvotni prostor.



Nastavili smo dalje ulicom prema jugozapadu i nakon dvjestotinjak metara stigli do Osorskog kanala.



Karta naselja Osor s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,22 km.

Naselje Lubenice administrativno spada pod Grad Cres, a nalazi se na zapadnoj obali otoka Cresa na 378 metara visokoj litici nad morem i oko 3,5 kilometra zračne linije sjeverozapadno od Vranskog jezera. Do Lubenica se može doći prvo prateći cestu D100 (Porozina – Mali Lošinj), potom skrenuti na cestu L58093 koja vodi prema naselju Valun i na kraju, oko jednog kilometra prije Valuna, skrenuti na usku asfaltiranu nerazvrstanu cestu omeđenu suhozidima koja nakon 5 kilometara, preko naselja Mali Podol, stiže u Lubenice. Lubenice su prema popisu stanovništva iz 2011. godine imale 12 stanovnika.



Na području naselja Lubenice živi se neprekidno preko četiri tisuće godina. U okolici naselja su pronađeni tumuli iz brončanog i željeznog doba. U antici je naselje bilo dobro utvrđeno i strateški važno (u to doba jedno od četiri najvažnijih naselja na otoku Cresu, uz Osor, Cres i Beli), a do njega je vodio odvojak glavne rimske ceste (Beli – Osor) i tada je nosio naziv Hibernitia (Hladno Naselje; od latinske riječi "hibernus" što znači zimski ili hladan; vjerojatno zbog hladnog vjetra koji je ovdje čest). U srednjem je vijeku ponovno opasano zidinama te je postalo utvrđeno naselje Zubjenice (ili Ljubljenice) i sjedište župe. 1. veljače 2005. godine, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je nominiralo naselje Lubenice za upis na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine jer je naselje „na visokoj stijeni spojeno u okolni humanizirani krajolik tako što je izgrađeno od istog materijala, što ga čini gotovo potpunim spojem umjetnih i prirodnih elemenata, dok se prirodne značajke područja ogledaju u samom nazivu grada”.



Lubenice imaju legendu o nastanku naselja koja govori da je nekada davno živio kralj koji je imao kćer. U kćer se zaljubio mladić s brda na kojem se danas nalaze Lubenice te mu je i ona uzvratila ljubav. Kralj je bio nezadovoljan njenim odabirom te ju je istjerao iz Osora. Kraljevna je otišla sa svojim voljenim i naselila se na brdu. Njeno ime je bilo Ljubica pa je po njenom imenu naselje dobilo ime Ljubenice. Talijani, pod čiju su vlast je Cres potpao 1918. godine, taj su naziv promijenili u Lubenice jer nisu mogli izgovoriti Ljubenice.



Auto smo parkirali na šljunčanom parkiralištu na samom ulazu u naselje.



Na jugu, uz parkiralište, nalazi se ruševna romanička crkva sv. Nedjelje koja je bila u sklopu nekog većeg kompleksa od kojeg se danas vide ostaci. Nisam uspio saznati da li je taj kompleks bio samostan, kaštel ili skupina objekata koji su služili za stanovanje ili gospodarstvo.



Ako se pogleda s parkirališta prema zapadu, niz liticu, može se vidjeti slikovita šljunčana uvala Sveti Ivan koja je jedna od najljepših plaža na otoku Cresu. Plaža je pristupačnija s morske strane jer se iz Lubenica spušta staza visinske razlike gotovo 380 metara (oko 45 min hoda nizbrdo). U antičko doba u uvali se nalazila vila rustika s pripadajućom lukom. Nažalost prilikom posjeta naselju Lubenice na moru je bila gusta magla tako da nismo uspjeli uživati u pogledu na uvalu Sveti Ivan. (Mala fotografija: uvala Sveti Ivan fotografirana iz Lubenice prije nekoliko godina.)



Sjeverno, uz parkiralište, nalazi se jednobrodna gotička crkva sv. Antuna Pustinjaka. Crkva ima preslicu s jednim zvonom i izgrađena u 15. stoljeću, a obnovljena je u novijoj povijesti. Poznata je po svojoj akustičnosti.



Malo dalje se nalazi zvonik župne crkve iz 18. stoljeća koji se drži uz gradsku ložu, a udaljen je tridesetak metara od župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije.



Dalje smo nastavili preko trga s cisternom...



...te stigli do župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije.



Dalje smo nastavili uskom uličicom između zbijenih kuća uglavnom iz razdoblja baroka.



Uličicom smo prošli ispred župne crkve, ispod natkrivenih lučnih prolaza i...



...stigli do vidikovca na 382 metra nadmorske visine. S tog mjesta se pruža lijep pogled na samo naselje Lubenice.



Dalje smo se spustili prema srednjovjekovnim gradskim zidinama,...



...izašli smo na sjeverna gradska vrata i...



...došli do mjesnog groblja na kojem se nalazi jednobrodna crkva sv. Stjepana iz 17. ili 18. stoljeća. Crkva na pročelju ima okrugli prozor iznad portala i preslicu za jedno zvono.



Vratili smo se nazad sve do sjevernih gradskih vrata te nastavili uličicom ravno.



Prošli smo pored crkve sv. Jakova iz 14. ili 15. stoljeća koja na pročelju iznad portala ima okrugli prozor te na vrhu mali zvonik.



Kada smo došli do trga, skrenuli smo lijevo i prošli kroz južna gradska vrata.



Dalje smo nastavili uz boćalište te stigli do šljunčanog parkirališta.



Karta naselja Lubenice s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 890 m.