Viatrix

Na cesti Ž3131 koja povezuje naselje Popovača u Sisačko-moslavačkoj županiji i naselje Gornja Garešnica u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji nalazi se naselje Podgarić. Podgarić administrativno spada pod Općinu Berek u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Naselje je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 47 stanovnika.



Šetnju Podgarićem smo započeli kod Spomenika revolucije naroda Moslavine koji se nalazi na uzvisini u sjevernom dijelu naselja. S tog mjesta se pruža lijep pogled na naselje i na umjetno akumulacijsko jezero Podgarić. Jezero ima površinu 4,6 hektara i kroz njega prolazi rijeka Garešnica, koja izvire nedaleko od Podgarića te se nakon 26 kilometara ulijeva u rijeku Ilovu blizu Ciglenice (Grad Garešnica). U jezeru se nalazi otočić koji je mostom povezan s kopnom.



Spomenik revolucije naroda Moslavine je monumentalan betonski spomenik visine 10 i širine 20 metara koji u sredini ima saćasti amblem sastavljen od uglastih komada svijetlog aluminija. Spomenik je rad kipara Dušana Džamonje (Strumica, Makedonija, 31. siječnja 1928. - Zagreb 14. siječnja 2009.). Svečano ga je otvorio predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.) 7. rujna 1967. godine.



Od spomenika smo krenuli cestom nizbrdo prema naselju Podgarić.



Kada smo došli do raskršća s cestom Ž3131 skrenuli smo desno i nastavili cestom Ž3131 uz jezero Podgarić i rijeku Garešnicu, koja ovdje izgleda više kao potok. Cestu smo pratili sve do raskršća na kojem se nalazi putokaz za Garić grad, najpoznatiju i najbolje očuvanu srednjovjekovnu utvrdu na Moslavačkoj gori.



Na raskršću smo skrenuli lijevo, na usku asfaltiranu cestu, u pravcu putokaza. Nakon nešto više od jednog kilometra i više od 150 metara visinske razlike stigli smo do srednjovjekovne utvrde Garić grad (356 mnv). U mističnu utvrdu uz koju se vežu legende i priče ušli smo preko drvenog mosta i kroz kamena vrata.



Podno Garić grada se nalazi golema stijena na kojoj kao da je urezan trag kotača. Lokalno stanovništvo je zove "pukli kamen" za kojeg je vezana legenda koja govori da je nastao kada je jednoj volovskoj zaprezi zapeo kotač za veliki kamen. Životinja se napinjala, a seljaci su ga batinali, ali nikako nisu uspjeli izvući kotač. Vidjevši toliku muku i kamen se sažalio i prepolovio da se kotač izvuče. Garić grad su mukotrpno gradili kmetovi, a teško kamenje su volovi vukli uzbrdo neprohodnim i neravnim šumskim putovima. Jedan je vol umirući od napora progovorio ljudskim glasom i prokleo utvrdu: »Proklet bio Garić grade, vječno se rušio i nikad se ne porušio!«.



Ima i legenda o ukletoj garićkoj lijepoj kneginji i njenom ukletom blagu. Kletvom je bila nevidljiva i zatočena, a tko ju je htio osloboditi kletve morao je na Đurđevo (ili Jurjevo, dan kada se slavi blagdan svetog Jurja 23. travnja) prije zore sjesti ispred Garić grada na povišeni kamen uz sama gradska vrata i čekati svitanje. Tada bi mu došla zmija koju je trebalo poljubiti posred čela i tada bi se zmija pretvorila u lijepu kneginju.



Postoji i priča o udovcu gospodaru Garić grada koji je imao milu i lijepu kćerku Ružicu. S njim se zaratio gospodar obližnje utvrde Jelengrad, Svevlad Jelengradski, kojeg je pratio loš glas da je težak kao čovjek, a kmetovima zao gospodar. Dalje priča govori, da su kroz podzemne tunele vojnici gospodara Jelengrada ušli u Garić grad te ga opljačkali, a njegovog gospodara zatočili da ga prodaju u roblje. Ružica je kroz noć pobjegla niz brijeg te je našla zaklon kod ugljenara, kmeta njenog oca. S njime i njegovom ženom je živjela kao njihova kći. Pomagala je u poslu, lovu i prikupljanju šumskih plodova koje su prodavali među ostalim i gospodaru Jelengrada. Gospodarici Jelengrada se svidjela pa ju je zadržala kao sluškinju. Uspjela joj se toliko dodvoriti da je mogla posjećivati oca i kradomice mu donositi hranu i drugu okrepu. Sve vrijeme je razmišljala kako da ga oslobodi. Jednoga dana, dok je nešto radila po dvorištu vidjela je dadilju i malog sina gospodara Jelengrada. Dadilja se zapričala s lugarom, a mališan se u igri popeo i pao u bunar. Tada se Ružica spustila u bunar i spasila dječaka. Gospodar je, da joj se zahvali što mu je spasila nasljednika, Ružicu pitao: »Vječiti sam ti dužnik, reci što išteš i bit će tvoje!«. Ona je zatražila da joj oslobodi oca. Iako mrzovoljno, pristao je pa ih je pustio, tako su se vratili u Garić grad te su u miru proživjeli preostale dane.



Prvi se put naziv Garić (Garygh) kao brdo i posjed spominje još 1163. godine u ispravi o uređenju čazmanskog posjeda Zagrebačke biskupije. Prvi se spomen utvrde nalazi u kraljevoj ispravi iz 1256. godine kada se Garić izričito navodi kao castrum te je uz Medvedgrad jedna od najstarijih srednjovjekovnih utvrda. Vjerojatno je izgrađen između 1245. i 1256. godine uz veliku srednjovjekovnu cestu na mjestu istoimene drvene utvrde. Prema nekim izvorima dao ga je izgraditi ban Stjepan Šubić. Garić grad su branili jobagioni (iobagioni castrensis – naziv za slobodne ljude u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Ugarskoj) koji su za uslugu dobivali i zemlju. Bio je u vlasništvu kralja sve dok ga Ladislav IV. Kumanac nije poveljom 1277. godine poklonio zagrebačkom biskupu Timoteju koji je sudjelovao u njegovoj izgradnji. Od tog vremena često se u upravi posjeda Garić izmjenjuje biskupska i kraljeva vlast. Napušten je 1544. godine nakon provale Osmanlija.



Utvrda je građena od kamena lomljenca, a među slojevima kamenja su bili ugrađeni slojevi lapora. Sastoji se od dva koncentrična bedema. Unutarnji je potpuno ovalan, a vanjski okružuje utvrdu tako da se ispred glavnog ulaza nalazi svojevrsno predvorje. Glavni je ulaz izrazito masivno građen s polukružnim svodom. Pred ulazom je bila velika graba, a preko nje je vodio pokretni drveni most koji je podignut pristajao u okvir vrata. U unutrašnjem su dijelu utvrde vidljivi ostaci stambenih zgrada, velika kamena cisterna i dvije četvrtaste branič-kule. Veća branič-kula koja se nalazi u središtu utvrde široka je 12, a visoka 18 metara. Građena je od kamena, ali su joj oštećenja popravljana ciglom, a na kutovima je utvrđena tesanim kamenjem. Zidovi su bili debeli 2,5 metara i vjerojatno se u nju ulazilo kamenim stubama na prvi kat. Na najslabijoj strani zida smještena je manja branič-kula koja je zidovima gotovo doticala vanjske bedeme. Ta je kula iznutra široka 8 metara, a zidovi su debeli 2,3 metra. Na prvom katu je bila oveća strijelnica za izravno gađanje, a u gornjem su strijelnice koso usječene u zidove radi zaštite strijelaca.



Karta naselja Podgarić s lokacijom Spomenika revolucije naroda Moslavine i Garić grada.



Dužina rute 3,18 km.