Viatrix

Na cesti D44 (čvor Nova Vas, A9 - čvor Lupoglav, A8), oko četiri kilometra istočno od Buzeta i oko tri kilometra zapadno od Roča nalazi se raskršće s nerazvrstanom cestom koja vodi u zaseok Brgad kojeg smo posjetili u izletu Potraga za nijemim svjedokom željezničke nesreće.



S raskršća smo krenuli uzbrdo, nerazvrstanom cestom prema sjeveroistoku.



S nerazvrstane ceste, na nekoliko se mjesta pruža pogled prema naselju Buzet koji je izranjao iz magle, kao otok u maglovitom moru.



Sedamstotinjak metara od raskršća s cestom D44, pod strmim stijenama, nalazi se putokaz za zaseok Podbreg.



Skrenuli smo lijevo, u pravcu putokaza, na makadamsku cestu i ubrzo stigli do račvanja tri prometnice, a mi smo nastavili lijevom prometnicom.



Petstotinjak metara dalje skrenuli smo lijevo na šumsku cestu koja se strmo uspinje na brdo Sveti Križ (284 mnv) na kojem se nekada vadio kamen za erte (nadvratnike), a prema legendi grad se gradio danju, a noću se nekim čudom prenosio na susjedno brdo i tako je izgrađen današnji Buzet.



Na šumskoj cesti smo na nekoliko mjesta primijetili da je, u nekim davnim vremenima, bila popločena kamenom. To je bila rimska cesta koja je vodila u dolinu do današnjeg naselja Sveti Ivan.



Popeli smo se na najvišu točku brda Sveti Križ gdje se nalazi istoimena jednobrodna crkva.



Crkva sv. Križa se prvi puta spominje 1580. godine, a obnavljana je 1873. i 1961. godine. Na pročelju crkve je preslica s jednim zvonom. U unutrašnjosti crkve se nalazi oltar koji je izgrađen u kombinaciji kamena i drva, a iznad njega je velika slika Našašća svetog Križa.



Pored crkve sv. Križa 14. se rujna slavi blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Tog se dana održavao pučki sajam (samanj) koji je zadnji put održan 1962. godine, a nakon mise bi se organizirao ples.



Prije nego što smo krenuli nazad, nizbrdo prema prije spomenutom račvanju makadamskih cesta, obišli smo plato koji je na nešto nižoj nadmorskoj visini i nalazi se jugoistočno od crkve sv. Križa.



Na južnoj strani platoa smo primijetili kameni blok s uklesanim pravilnim četverokutom u kojem se vjerojatno nešto uglavljivalo. Tu je vidljiva rimska cesta koja se spušta prema dolini, tj. današnjem naselju Sveti Ivan.



Na istočnom dijelu platoa su vidljive gomile lomljenog kamenja koje su vjerojatno ostaci pretpovijesne gradine.



Vratili smo se do račvanja i skrenuli lijevo u srednju prometnicu koja nakon sedamstotinjak metara stiže u zaseok Podbreg koji ima desetak kuća i nije trajno naseljen.



Od zaseoka smo nastavili dalje prema sjeverozapadu uz maslinik, ali smo se ubrzo vratili do zaseoka te skrenuli desno.



Ubrzo smo stigli do kanjona potoka Rečica preko kojeg s vidi naselje Strana koji obuhvaća zaseok Podbreg i brdo Sveti Križ, a ako se pogleda prema sjeveru vidi se slap Copot. Naselje i slap smo posjetili dva puta na izletima Slap Copot – suh, suh i opet suh i Potraga za nijemim svjedokom željezničke nesreće.



Vratili smo se u zaseok Podbreg te nastavili nazad do raskršća s cestom D44 s početka izleta.



Ponovno smo s nerazvrstane pogledali prema Buzetu, ali magle više nije bilo tako da se vidjelo cijelo brdo na koje je "preseljen" Buzet.



Karta s lokacijom crkve sv. Križa.



Dužina rute 5,63 km.

Castelmonte je zaseok koji se nalazi u Općini Prepotto u pokrajini Udine, regija Furlanija-Julijska krajina. Do Castelmontea je najlakše doći s oko sedam kilometara dugom cestom SP31 (Strada Provinciale 31 di Castelmonte – pokrajinska cesta 31 Castelmonte) koja ga povezuje s Cividale del Friuli.



Castelmonte je poznat po marijanskom svetištu Blažene Djevice od Castelmontea (Santuario della Beata Vergine di Castelmonte), najstarije je svetište u Furlaniji i među najstarijim u Italiji. Nije slučajnost da se na slovenskom Castelmonte zove Stara Gora. Brdo (618 mnv) na kojem se nalazi utvrđeno svetište, zbog svog dominantnog položaja između dolina rijeka Nadiže (Natisone) i Idrije (Judrio), bilo je sjedište rimskog garnizona za obranu grada Forum Iulii (danas Cividale del Friuli) od invazija barbara u 5. stoljeću. Pretpostavlja se da se prvotno svetište sastojalo od male crkve ukopane u stijenu i posvećene Gospi i svetom Mihaelu Arkanđelu. Lokalitet Castelmonte koristilo je i lokalno stanovništvo kao utočište za vrijeme dolaska osvajača (Huna, Gota, Langobarda, Avara i Slavena). Lokalitet se, kako je vrijeme prolazilo, a i zbog sve veće pobožnosti prema Djevici Mariji obližnje Akvileje, širio sve dok nije postao utvrđeno naselje s kamenim građevinama i zidinama koje su okruživale crkvu. Svetište je stradalo 1469. godine u požaru koji je izbio uslijed udara groma u zvonik, a tom je prilikom izgorio drveni kip Madone. Svetište je obnovljeno 1479. godine i tada je postavljen novi kameni kip s prikazom crne Gospe s Djetetom koji i danas krasi glavni oltar. U svetištu je u razdoblju od 1492. do 1498. godine nastao Castelmonteov rukopis (Manoscritto di Castelmonte ili Starogorski rokopis), dokument od povijesne važnosti za slovensku književnost. Svetište je djelomično uništeno u potresima 1511. i 1513. godine, ali je odmah obnovljeno i prošireno. U 16. stoljeću je područje svetišta, koje se u međuvremenu razvilo u pravo naselje, ustrojeno kao utvrđena citadela s podignutim moćnim zidinama i kulama. Od 1913. godine svetište je povjereno franjevcima kapucinima.



Postoji legenda vezana uz svetište u Castelmonteu. Legenda počinje s “puint del Diaul” (Ponte del Diavolo - Vražji most) u Cividaleu del Friuli. Jednog je dana vrag izazvao Gospu. Stao je pred nju i predložio: “Da vidimo tko će prije stići na vrh Castelmontea. Tko god pobijedi, dobit će grad Cividale." Gospa je prihvatila izazov i odletjeli su s mosta. Gospa je u letu prema svetištu samo jednom, na pola puta, u mjestu Portici, nogom stala na kamen na kojem je ostao njen otisak. Vrag je velikom brzinom krenuo, ali je pri slijetanju naišao na Gospu koja je već stigla. Poražen, potonuo je u pakao, otvorivši ponor nazvan "bůse del Diaul" (buco del Diavolo - Đavolja rupa), koji se i danas može vidjeti na obližnjoj planini Spich. Legenda je vjerojatno nastala iz straha izazvanog invazijom barbara, kada su horde brzo prolazile, nanoseći štetu i strah.



Podno zidina svetišta Blažene Djevice od Castelmontea je veliko parkiralište gdje smo parkirali auto te krenuli prema stablu masline koja je ovdje posađena u 17. stoljeću i kamenom stepeništu koje vodi u svetište.



Prošli smo kroz gradska vrata, skrenuli lijevo na ulicu s kojom smo ubrzo došli na mali trg s bunarom iz 1645. godine na kojem se nalazi gradska loža.



S malog se trga pruža pogled na parkiralište i na križ na vrhu susjednog brda kojeg ćemo naknadno posjetiti.



Nastavili smo dalje stepeništem s kojim smo se popeli do jednobrodne crkve.



Pročelje crkve je obnovljeno 1930. godine, a mozaik na polumjesecu iznad portala je djelo treviškog umjetnika Angela Gatta i postavljen je ovdje u kolovozu 1979. godine. Na južnom pročelju nalazi se 'Gospa s Djetetom', bijeli mramorni bareljef s kraja 15. stoljeća. Glavni oltar je iz 1684. godine i rad je mletačkih majstora, a krasi ga već spomenut kip Gospe s Djetetom koja je zbog mladolikog i ugodnog lica prozvana "Lijepom Madonom" (Madonna bella), a zbog živahnog i majčinskog stava danas je nazivaju "Živa Madona" (Madonna viva). Nema preciznih odgovora koji je razlog njezine tamne puti, ali se svakako uklapa u tradiciju crnih Madona koja je već prisutna u raznim europskim svetištima. U svodu prezbiterija nalazi se freska Djevice Marije "Uznesenje podno Trojstva" (Assunta ai piedi della Trinitŕ), rad Lorenza Bianchinija iz 1870. godine. Bočni oltari su iz 1687. godine i također su venecijanskog porijekla. Na desnom oltaru vidi se oltarna pala sa svetim Antunom i svetim Vidom ispod tri anđela, od kojih jedan u ruci drži kalež i hostiju koja je djelo Francesca Chiarottinija 1767. godine. Lijevo je oltar Presvetog Trojstva sa svetim Grgurom i svetim Jeronimom, nepoznatog autora.



Uz južni vanjski zid crkve je zvonik sa satom koji je podignut 1475. godine te trg divljeg kestena i groblje.



Zvonik je preinačen tri puta, posljednji put 1954. godine. Na uglu zvonika nalazimo razne natpise kao znak vremena i naknadnih pregradnji.



Na trgu je veliko stablo divljeg kestena na mjestu gdje je do 1900. godine bila stoljetna lipa. U davna vremena na ovom su se mjestu održavale osude koje je regulirao upravitelj dvorca. U blizini je groblje na kojem su pokopane istaknute osobe franjevca kapucina.



Krenuli smo nazad prema gradskim vratima, ali smo iz utvrđenog naselja izašli kroz druga gradska vrata koja se nalaze ravno na kraju ulice.



Prije tri stoljeća je ovdje bio mali otvor, a zatim su ga proširili. S lijeve strane gradskih vrata nalazi se stablo oraha koje je posađeno 1937. godine, a s desne je strane križ s kipovima svetih Franje i Klare Asiške. Sve do kraja 18. stoljeća dvoja su se vrata navečer zatvarala radi obrane od upada lopova i razbojnika.



Spustili smo se cestom do parkirališta, nastavili sve do jugozapadnog djela i ušli u Park Križa (Parco della Croce/Križevniški park).



Parkom smo se lijepom uređenom stazom popeli na vrh brda Križa (Il colle della croce ili Campuc o dell’Utia). Oko staze smo primijetili velik broj stolova s klupama i slavine za vodu, a kako smo se približavali križu otvarao nam se lijep pogled prema svetištu Blažene Djevice od Castelmontea.



Križ je podignut 1948., a obložen 1950. godine. 2005. godine je potpuno obnovljen uz zadržavanje gabarita prethodnog koje iznose: betonsko postolje 4 metara, visina okomitog kraka 12 metara, vodoravni krak 7 metara i težina 1.350 kilograma.



Prije nego što smo se spustili stazom do parkirališta i završili šetnju, otišli smo do betonskog elementa koji se nalazi pored križa. Betonski element ima uklesane strane svijeta s pozicijama okolnih naselja i geografskih lokaliteta.



Karta Castelmontea s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,50 km.

Cesta D99, ukupne dužine oko 25 kilometara, povezuje naselja Križišće i Novi Vinodolski, a na pola puta između ta dva naselja nalazi se naselje Grižane-Belgrad (818 stanovnika – 2021. g.), jedno od četiri naselja u Vinodolskoj općini. Naselje Grižane-Belgrad je nastalo spajanjem Grižana i Belgrada te više okolnih zaseoka (Antovo, Barci, Baretići, Bašunje Vele, Blaškovići, Dolinci, Franovići, Kamenjak, Kostelj, Marušići, Mavrići, Miroši, Saftići i Šarari).



Izlet smo započeli kod mjesnog groblja koje se nalazi na području Belgrada.



Krenuli smo uzbrdo, prema sjeveroistoku, napustili asfaltiranu cestu tako što smo nastavili ravno makadamskom cestom. Nakon 150 metara stigli smo do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo i ubrzo stigli do srednjovjekovne crkve Majke Božje Snježne.



Crkva Majke Božje Snježne je izgrađena u 16. stoljeću na temeljima starije crkve, a pregrađena je u 17. stoljeću što je vidljivo iz glagoljaškog natpisa na nadvratniku. Crkva je bila sjedište župe do 1790. godine. Crkva ima vrijedan inventar kao što je glavni oltar, nadgrobna ploča s ugraviranom kraljicom smrti i veći broj nadgrobnih spomenika na glagoljici te velik broj glagoljaških natpisa u kamenu i izuzetno vrijedne orgulje na mijeh iz 17. stoljeća, jedne od najstarijih u Hrvatskoj. Na pročelju crkve se nalazi zvonik s tri zvona kroz koji se ulazi u crkvu.



S mjesta gdje se nalazi crkva Majke Božje Snježne pruža se pogled sve do Crikvenice, Jadranskog mora i otoka Krka.



Vratili smo se do raskršća i nastavili ravno u pravcu putokaza za kaštel Grižane do kojeg smo stigli nakon petstotinjak metara.



Kaštel Grižane je imao oblik nepravilnog četverokuta s okruglim kulama na kutevima. Nepravilnost gradnje uzrokovana je specifičnim terenom, jer je smješten na poroznom tlu uz krševite litice “griže” odnosno žive stijene, po čemu je kaštel i dobio ime. "Griže" se nalaze ispod stijena koje zatvaraju grižansku dolinu sa sjeveroistoka. Kaštel Grižane se spominje 1288. godine kao jedan od devet vinodolskih općina (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik) potpisnika Vinodolskog zakona (jedan od značajnijih pravnih dokumenata pisan na hrvatskom jeziku glagoljaškim pismom). Kaštel se prvi put spominje 1225. godine kada je bio pod vlašću krčkih knezova (od 15. stoljeća nose naziv Frankopani). 1323. godine kada je Vinodol zadesio potres, kaštel je oštec
en. S prijelaza s 15. na 16. stoljeće prelazi u posjed Zrinskih. Nakon uhićenja Petra Zrinskog (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) i Frana Krsta Frankopana (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) kaštel je opljačkan i postaje vlasništvo austro-ugarske komore. Potom je kaštel obnovljen, a najvjerojatnije je konačno napušten krajem 18. stoljeća te je zub vremena i klizišta napravili svoje tako da je danas od kaštela ostalo samo dio zidova i tri kružne kule.



U središnju ulaznu kulu se može ući i s nje se pruža lijep pogled na dolinu, Grižane i na akumulacijsko jezero Tribalj, a može se vidjeti i utvrda (gradina) Badanj na brdu s druge strane doline.



Nastavili smo dalje uskom šumskom stazom koja se strmo spušta u Grižane.



Ušli smo u naselje i kod kamene zgrade vodovoda skrenuli desno, nizbrdo, te došli u središte naselja Grižane-Belgrad, točnije na područje Grižana.



Kroz središte naselja Grižane-Belgrad prolazi cesta D99 i ako se krene prema jugoistoku s lijeve strane ceste se može vidjeti niz od četiri spomenika.



Prvi u nizu je spomenik žrtvama Domovinskog rata koji je postavljen 5. kolovoza 2004. godine, drugi je spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata postavljen 29. studenog 1963. godine,...



...treći je spomenik palim borcima Drugog svjetskog rata postavljen 29. studenog 1952. godine i četvrti je spomenik hrvatskom slikaru i minijaturistu Juraj Julije Kloviću (Grižane, 1498. – Rim, 5. siječnja 1578.).



U nastavku se nalazi jedan od mnogih vrela Vinodola, vrelo Bačevo.



S druge strane ceste D99 se nalazi spomenik ženama koje su nosile svježu vodu iz izvora.



Pored spomenika smo se spustili stepenicama do perila vrela Bačevo koje je 1889. godine ozidano klesanim kamenom.



Vratili smo se u središte naselja Grižane-Belgrad i nastavili do obližnje trobrodne župne crkve sv. Martina.



Župna crkva sv. Martina je izgrađena u srednjem vijeku o čemu svjedoči i dio preostalog crkvenog inventara i glagoljaški natpisi o obnovama crkve u 16. i 17. stoljeću. Crkva je iz temelja pregrađena i proširena 1906. godine te je tada dobila dva bočna broda i oznake historicizma odnosno neorenesanse. Na pročelju crkve se nalazi zvonik sa satom.



Nastavili smo dalje uskim prolazima s kojima smo došli do ceste D99 na kojoj smo skrenuli desno.



Malo dalje s desne strane ceste primijetili smo slavinu vrela Podgrad iz 1931. godine.



Ubrzo smo skrenuli desno u pravcu putokaza crkve Majke Božje Snježne i mjesnog groblja.



Četiristotinjak metara dalje, s lijeve strane ceste, primijetili smo vrelo Dobrovica i njegovo perilo iz početka 20. stoljeća.



Nastavili smo dalje prema zapadu i ubrzo stigli do raskršća na kojem smo nastavili ravno.



Tristotinjak metara dalje, s desne strane ceste nalazi se vrelo Orihovik koje je ozidano 1907. godine.



Nedaleko od vrela Orihovik je raskršće s cestom D99 na kojem se nalaze tri pipe kroz kojih teče izvorska voda.



Vratili smo se uzbrdo nazad do raskršća blizu vrela Dobrovica i nastavili lijevo uzbrdo sve do mjesnog groblja u Belgradu gdje smo završili izlet.



Karta Grižana i Belgrada s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,31 km.