Marketing
Castelmonte – utvrđeno marijansko svetište na brdu
Castelmonte je zaseok koji se nalazi u Općini Prepotto u pokrajini Udine, regija Furlanija-Julijska krajina. Do Castelmontea je najlakše doći s oko sedam kilometara dugom cestom SP31 (Strada Provinciale 31 di Castelmonte – pokrajinska cesta 31 Castelmonte) koja ga povezuje s Cividale del Friuli.
Castelmonte je poznat po marijanskom svetištu Blažene Djevice od Castelmontea (Santuario della Beata Vergine di Castelmonte), najstarije je svetište u Furlaniji i među najstarijim u Italiji. Nije slučajnost da se na slovenskom Castelmonte zove Stara Gora. Brdo (618 mnv) na kojem se nalazi utvrđeno svetište, zbog svog dominantnog položaja između dolina rijeka Nadiže (Natisone) i Idrije (Judrio), bilo je sjedište rimskog garnizona za obranu grada Forum Iulii (danas Cividale del Friuli) od invazija barbara u 5. stoljeću. Pretpostavlja se da se prvotno svetište sastojalo od male crkve ukopane u stijenu i posvećene Gospi i svetom Mihaelu Arkanđelu. Lokalitet Castelmonte koristilo je i lokalno stanovništvo kao utočište za vrijeme dolaska osvajača (Huna, Gota, Langobarda, Avara i Slavena). Lokalitet se, kako je vrijeme prolazilo, a i zbog sve veće pobožnosti prema Djevici Mariji obližnje Akvileje, širio sve dok nije postao utvrđeno naselje s kamenim građevinama i zidinama koje su okruživale crkvu. Svetište je stradalo 1469. godine u požaru koji je izbio uslijed udara groma u zvonik, a tom je prilikom izgorio drveni kip Madone. Svetište je obnovljeno 1479. godine i tada je postavljen novi kameni kip s prikazom crne Gospe s Djetetom koji i danas krasi glavni oltar. U svetištu je u razdoblju od 1492. do 1498. godine nastao Castelmonteov rukopis (Manoscritto di Castelmonte ili Starogorski rokopis), dokument od povijesne važnosti za slovensku književnost. Svetište je djelomično uništeno u potresima 1511. i 1513. godine, ali je odmah obnovljeno i prošireno. U 16. stoljeću je područje svetišta, koje se u međuvremenu razvilo u pravo naselje, ustrojeno kao utvrđena citadela s podignutim moćnim zidinama i kulama. Od 1913. godine svetište je povjereno franjevcima kapucinima.
Postoji legenda vezana uz svetište u Castelmonteu. Legenda počinje s “puint del Diaul” (Ponte del Diavolo - Vražji most) u Cividaleu del Friuli. Jednog je dana vrag izazvao Gospu. Stao je pred nju i predložio: “Da vidimo tko će prije stići na vrh Castelmontea. Tko god pobijedi, dobit će grad Cividale." Gospa je prihvatila izazov i odletjeli su s mosta. Gospa je u letu prema svetištu samo jednom, na pola puta, u mjestu Portici, nogom stala na kamen na kojem je ostao njen otisak. Vrag je velikom brzinom krenuo, ali je pri slijetanju naišao na Gospu koja je već stigla. Poražen, potonuo je u pakao, otvorivši ponor nazvan "bůse del Diaul" (buco del Diavolo - Đavolja rupa), koji se i danas može vidjeti na obližnjoj planini Spich. Legenda je vjerojatno nastala iz straha izazvanog invazijom barbara, kada su horde brzo prolazile, nanoseći štetu i strah.
Podno zidina svetišta Blažene Djevice od Castelmontea je veliko parkiralište gdje smo parkirali auto te krenuli prema stablu masline koja je ovdje posađena u 17. stoljeću i kamenom stepeništu koje vodi u svetište.
Prošli smo kroz gradska vrata, skrenuli lijevo na ulicu s kojom smo ubrzo došli na mali trg s bunarom iz 1645. godine na kojem se nalazi gradska loža.
S malog se trga pruža pogled na parkiralište i na križ na vrhu susjednog brda kojeg ćemo naknadno posjetiti.
Nastavili smo dalje stepeništem s kojim smo se popeli do jednobrodne crkve.
Pročelje crkve je obnovljeno 1930. godine, a mozaik na polumjesecu iznad portala je djelo treviškog umjetnika Angela Gatta i postavljen je ovdje u kolovozu 1979. godine. Na južnom pročelju nalazi se 'Gospa s Djetetom', bijeli mramorni bareljef s kraja 15. stoljeća. Glavni oltar je iz 1684. godine i rad je mletačkih majstora, a krasi ga već spomenut kip Gospe s Djetetom koja je zbog mladolikog i ugodnog lica prozvana "Lijepom Madonom" (Madonna bella), a zbog živahnog i majčinskog stava danas je nazivaju "Živa Madona" (Madonna viva). Nema preciznih odgovora koji je razlog njezine tamne puti, ali se svakako uklapa u tradiciju crnih Madona koja je već prisutna u raznim europskim svetištima. U svodu prezbiterija nalazi se freska Djevice Marije "Uznesenje podno Trojstva" (Assunta ai piedi della Trinitŕ), rad Lorenza Bianchinija iz 1870. godine. Bočni oltari su iz 1687. godine i također su venecijanskog porijekla. Na desnom oltaru vidi se oltarna pala sa svetim Antunom i svetim Vidom ispod tri anđela, od kojih jedan u ruci drži kalež i hostiju koja je djelo Francesca Chiarottinija 1767. godine. Lijevo je oltar Presvetog Trojstva sa svetim Grgurom i svetim Jeronimom, nepoznatog autora.
Uz južni vanjski zid crkve je zvonik sa satom koji je podignut 1475. godine te trg divljeg kestena i groblje.
Zvonik je preinačen tri puta, posljednji put 1954. godine. Na uglu zvonika nalazimo razne natpise kao znak vremena i naknadnih pregradnji.
Na trgu je veliko stablo divljeg kestena na mjestu gdje je do 1900. godine bila stoljetna lipa. U davna vremena na ovom su se mjestu održavale osude koje je regulirao upravitelj dvorca. U blizini je groblje na kojem su pokopane istaknute osobe franjevca kapucina.
Krenuli smo nazad prema gradskim vratima, ali smo iz utvrđenog naselja izašli kroz druga gradska vrata koja se nalaze ravno na kraju ulice.
Prije tri stoljeća je ovdje bio mali otvor, a zatim su ga proširili. S lijeve strane gradskih vrata nalazi se stablo oraha koje je posađeno 1937. godine, a s desne je strane križ s kipovima svetih Franje i Klare Asiške. Sve do kraja 18. stoljeća dvoja su se vrata navečer zatvarala radi obrane od upada lopova i razbojnika.
Spustili smo se cestom do parkirališta, nastavili sve do jugozapadnog djela i ušli u Park Križa (Parco della Croce/Križevniški park).
Parkom smo se lijepom uređenom stazom popeli na vrh brda Križa (Il colle della croce ili Campuc o dell’Utia). Oko staze smo primijetili velik broj stolova s klupama i slavine za vodu, a kako smo se približavali križu otvarao nam se lijep pogled prema svetištu Blažene Djevice od Castelmontea.
Križ je podignut 1948., a obložen 1950. godine. 2005. godine je potpuno obnovljen uz zadržavanje gabarita prethodnog koje iznose: betonsko postolje 4 metara, visina okomitog kraka 12 metara, vodoravni krak 7 metara i težina 1.350 kilograma.
Prije nego što smo se spustili stazom do parkirališta i završili šetnju, otišli smo do betonskog elementa koji se nalazi pored križa. Betonski element ima uklesane strane svijeta s pozicijama okolnih naselja i geografskih lokaliteta.
Karta Castelmontea s posjećenim lokacijama.
Dužina rute 1,50 km.
Post je objavljen 11.12.2024. u 21:03 sati.