Viatrix

Na cesti D44 (čvor Nova Vas, A9 - čvor Lupoglav, A8), između naselja Buzet i naselja Lupoglav, nalazi se raskršće s cestom L50034 koja vodi u naselje Gornja Nugla. Četiristotinjak metara od raskršća, na cesti L50034, nalazi se naselje Roč (153 stanovnika – 2011. g.) koje administrativno pripada Gradu Buzetu. Čini se da je naziv naselja keltskog podrijetla jer su ga oni nazivali Roz, a to je vrlo blisko i hrvatskom i talijanskom nazivu (Rozzo). Naselje je vjerojatno podignuto na prapovijesnoj histarskoj gradini. Za vrijeme vladavine Rimljana, od 2. stoljeća pr. Kr., Roč su nazivali Castrum Rotium, a starosjedilačko stanovništvo ga je napustilo i podiglo novo naselje u podnožju brežuljka (335 mnv) na mjestu današnjega naselja Rim. Stanovnici su se ponovno preselili na brežuljak za vrijeme prodora Slavena na istarski poluotok (7. st.), napustivši područje Rima, te su vjerojatno podigli novo utvrđeno naselje. Roč se prvi put spominje 1064. godine kao Rus (ili Ruz). U dokumentima nema potvrde je li tada Roč bio utvrđen, ali se pretpostavlja da je u sjeverozapadnom uglu današnjeg utvrđenog dijela naselja postojao kaštel koji je srušen nakon 1208. godine kada je Roč postao vlasništvo Akvilejskog patrijarhata koji na ostacima kaštela (sada poljana Campina) gradi romaničku kapelu sv. Petra (danas crkva sv. Roka). U to vrijeme se gradi obrambeni zid s kulama oko cijelog naselja. 1412. godine Mlečani su srušili obrambeni zid te 1421. godine, po sačuvanim temeljima starog zida, počeli graditi nove zidine koje su i danas vidljive i dobro očuvane te "brane" istočnu i sjevernu stranu starog dijela naselja. Tijekom 15. i 16. stoljeća Roč je bio središte hrvatske pismenosti, nakladništva i tiskarstva u Istri koji su temeljeni na najstarijem slavenskom pismu, glagoljici. U Drugom svjetskom ratu središte Roča je stradalo u bombardiranju te su srušeni cijeli nizovi zbijenih blokova gradskih kuća.



Prema legendi su Roč, zajedno s Grožnjanom, Završjem, Motovunom, Sovinjakom i Vrhom, izgradili divovi koji su u Istri živjeli prije ljudi.



Šetnju starim dijelom naselja započeli smo na makadamskom proširenju na cesti L50034 gdje se nalaze dvije ploče. Jedna s geografskom kartom Buzeštine, a druga s planom starog dijela naselja Roč. S proširenja se pruža pogled prema mjesnom groblju Roč na kojem se nalazi kapela sv. Marina.



Krenuli smo cestom L50034 prema jugoistoku i nakon pedesetak metara stigli do Velih vrata (Glavna gradska vrata) iz 15. stoljeća u kojima je bila stražarnica.



Ušli smo kroz Vela vrata u kojima je lapidariji s rimskim kamenim spomenicima.



Kada smo ušli u stari dio naselja skrenuli smo desno i došli do mletačkog topa Bombarda.



Nastavili smo dalje prema zapadu i prošli pored bine na kojoj se nalazi zanimljiv kameni stalak.



Južno od bine se nalazi prije spomenuta crkva sv. Roka.



Crkva sv. Roka je romanička jednobrodna građevina s upisanom polukružnom apsidom. U unutrašnjosti crkve su sačuvani ostatci dvaju slojeva zidnih slika. Stariji sloj je ciklus svetog Pavla i djelo je nepoznatog majstora iz 14. stoljeća, dok je mlađi sloj Maiestas Domini i apostoli, domaćeg majstora iz druge polovice 15. stoljeća.



Pored crkve sv. Roka smo primijetili zanimljivu kamenu kapelicu s raspelom,…



…a na obližnjem suhozidu molitvu ugraviranu na mramoru.



Dalje smo nastavili prema jugu ulicom koja prolazi između zanimljivog niza kuća (uz zid jedne kuće se nalazi skulptura istarskog glazbenog instrumenta roženice) s jedne i...



...malog parka u kojem se nalaze skulpture glazbenih instrumenata (violončelo, harmonika i violina).



U blizini se nalazi jednobrodna romanička crkva sv. Antuna.



Crkva sv. Antuna je izgrađena najkasnije 1200. godine (u nekim izvorima se navodi 11. stoljeće), jer je zidni grafit u crkvi poznat kao Ročki glagoljski abecedarij datiran te godine. U 14. ili 15. stoljeću uz crkvu je nadograđeno gotičko poligonalno svetište, a ujedno je natkrivena kasnogotičkim mrežastim svodom. U unutrašnjosti crkve, na južnom bočnom zidu, su tri posvetna križa koja sadrže, uz već spomenuti Ročki glagoljski abecedarij, grafite od kraja 12. pa sve do 15 stoljeća.



Pored crkve sv Antuna je trobrodna župna crkva sv. Bartola iz 14. stoljeća.



Župna crkva sv. Bartola više je puta nadograđivana. 1492. godine joj je dograđeno gotičko poligonalno svetište s mrežastim svodom, a 1755. godine je barokizirana i proširena bočnim brodovima. Tada je nekadašnji samostojeći zvonik, visok 26 metara, spojen s crkvom, a prostor ispred crkve popločen i obzidan. Zvonik je iz 14. ili 15. stoljeća, a nadograđen je 1676. godine.



Pored župne crkve sv. Bartola se nalazi trg s renesansnim, baroknim i klasicističkim zdanjima. Posebno se ističe renesansna kuća iz 1475. godine, maniristička palača s portalom te gradska loža iz 18. stoljeća.



Nastavili smo dalje ulicom prema jugozapadu, a potom prema jugoistoku.



Ubrzo smo došli do Malih vrata koja su uz Vela vrata bili jedini ulazi u Roč za vrijeme Mlečana.



Ispred Malih vrata se nalazi lijepo uređeni Vidikovac Želimira Janeša (Sisak, 12. prosinca 1916.  Zagreb, 23. siječnja 1996.), hrvatskog kipara i jednog od najznačajnijih hrvatskih medaljera (izrada medalje). Vidikovac ima kamene klupe i stolove te se s njega pruža lijep pogled na okolnu dolinu.



Dalje smo nastavili uz zidine i kule s vanjske strane sve do makadamskog proširenja s početka šetnje.



Karta naselja Roč s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 750 m.

Cesta 409 u Sloveniji povezuje čvor Dekani (hitra cesta H5) kod Kopra i čvor Ljubljana-zahod (avtocesta A1). Na toj cesti, oko deset kilometra od čvora Dekani, nalazi se naselje Črni Kal koje administrativno spada u Gradsku općinu Kopar i 2020. godine je imalo 221 stanovnka. U obližnjem kamenolomu otkrivena je prapovijesna sjekira iz paleolitika i brončani kip božice Junone iz rimskog doba. Područje Črnog Kala se nalazilo na granici Mletačke Republike i Austrije, gdje su često bili vojni sukobi. Nakon mletačko-austrijskog rata (1508.-1516.) Črni Kal je pripao Socerbskom dominiju i 1521. godine izravno je priključen Kranjskoj.



Šetnju naseljem Črni Kal, koje obiluje lijepim primjerima tradicionalne kraške arhitekture, započeli smo kod Benkove hiše.



Kuću Benkovu hišu su 1489. godine izgradili klesari Andrej i Benko od klesanih blokova vapnenca i lapora, čemu svjedoči natpis iznad ulaza "ANDREAS ET BENCO CONSTRUXERUNT". To je najstarija sačuvana seoska kuća na području Kopra i također je najstarija potpisana i datirana svjetovna zgrada u cijeloj Sloveniji.



Od Benkove hiše smo krenuli ulicom prema zapadu. Nakon pedesetak metara smo stigli do raskršća na kojem se nalazi izvor i betonsko korito na kojem je uklesana 1874. godina, vjerojatno godina izgradnje.



Na raskršću smo skrenuli desno i ubrzo stigli do jednobrodne filijalne crkve sv. Valentina s rozetom na pročelju.



Filijalna crkva sv. Valentina prema nekim izvorima potječe iz 7. stoljeća, barokizirana je 1680. godine, a današnji izgled je dobila rekonstrukcijom 1912. godine. Unutrašnjost crkve krasi masivan oltar od bijelog i ružičastog mramora te renesansni elementi kao što su vrata i prozori starije crkve.



Nekoliko metara udaljen od pročelja crkve je zvonik sa satom koji je visok 22,8 metara. Zvonik je poznat po svojoj neuobičajenoj rebrastoj kupoli i nagibu od više od jednog metra prema zapadu zbog urušavanja terena.



Zanimljivo je vidjeti kako su crkva i zvonik osigurani sajlama.



Nastavili smo dalje glavnom ulicom uzbrdo i na više mjesta primijetili drvorezne slike.



Cestom smo izašli iz naselja te nastavili prema stijeni Črnokalska. Stijena je poznata kao penjalište među alpinistima i nudi smjerove različitih težina i dužina.



Cesta ulazi u šumu te postaje makadamska i stiže do parkirališta s kojeg se pruža lijep pogled prema vijaduktu Črni Kal koji je sa svojom dužinom od 1.065 m najduži i visinom od 95 metara najviši premosni objekt na A1 kao i na slovenskoj cestovnoj mreži uopće. Vijadukt premošćuje Osapsku dolinu koju je formirala rijeka Osap.



Na parkiralištu smo skrenuli desno na stazu koja vodi uzbrdo.



Nakon desetak minuta smo došli do Črnokalskog grada (384 mnv), ostataka utvrde koja se nalazi na tridesetak metara visokoj stijeni nekada dostupnoj samo preko četiri metra dugoga pokretnog mosta.



Utvrda je iz 11. stoljeća kada se Črni Kal prvi put spominje. Utvrdu je izgradio istarski pogranični grof Urlik I., s ciljem nadzora ceste iz Rižanske doline prema unutrašnjosti, a čuvala je i naselje s gostionicama u njenom podnožju koje je bilo odmorište trgovaca i putnika. Mlečanima Črnokalski grad strateški nije bio toliko važan kao Socerb pa su lakše podnijeli poraz od Habsburškog vojskovođe Frana Krste Frankopana (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) nakon napada na okolicu mletačkog Kopra. Tada je opustošen Črnokalski grad od strane Habsburgovaca. Razdoblje od početka 15. do prve polovice 17. stoljeća obilježeno je i čestim pljačkaškim pohodima te je uređen nedostupan tabor u kojem je okolno stanovništvo pohranjivalo imovinu.



Prešli smo preko novog metalno-drvenog mosta i došli na stijenu gdje se nalazi Črnokalski grad.



S lokaliteta se pruža pogled na Rižansku dolinu pa sve do Kopra i Trsta te nije čudno da je Črnokalski grad, uz Grad Socerb, predstavljao glavnu točku iz koje su habsburški vojnici nadzirali neprijatelja u Uskočkom ratu (1615.-1618.).



Karta naselja Črni Kal s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,22 km.

Cesta L50152 spaja cestu D66 (Pula – Matulji), oko jednog kilometra južno od naselja Barban, i naselje Puntera. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine Puntera je imala 67 stanovnika i u sastavu je Općine Barban. Naselje nastaje na temeljima prapovijesne gradine krajem 12. stoljeća doseljavanjem slavenskih naroda s područja Kranjske i dunavskog zaleđa.



Izlet smo započeli na samom ulazu u naselje Puntera kod autobusnog stajališta.



Krenuli smo ulicom prema istoku i nakon nekoliko metara s desne strane ulice, na uzvisini, primijetili spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata.



Nastavili smo dalje ulicom i na svakom slijedećem raskršću išli ravno.



Na više mjesta se pruža lijep pogled na naselje Barban.



Ubrzo smo stigli do crkve Presvetog Trojstva, vjerojatno, iz 13. stoljeća (iako sam našao izvor koji crkvu datira u 8. stoljećue na mjestu gdje je postojala benediktinska opatija). Crkva je jednobrodna građevina s upisanom polukružnom apsidom i preslicom s jednim zvonom. Današnji izgled je dobila obnovom s kraja 18. stoljeća (ispod oltarne slike piše da ju je 1798. godine izgradio Mate Antun Stanković iz Barbana).



Kod crkve smo skrenuli desno kao i na slijedećem raskršću.



Nekoliko metara od raskršća, s desne strane ulice, nalazi se kapija s dva zanimljiva kamena stupa. Na desnom piše: "U JIME JISUSA JI MARIJE", a na lijevom vjerojatno piše ime vlasnika kojem je dobro čitljivo ime "GIOVANNI" i godina 1925.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo. Kako smo se spuštali otvarao nam se lijep pogled na Raški zaljev. Nakon stotinjak metara skrenuli smo desno na makadamsku cestu.



Pedesetak metara dalje smo opet skrenuli desno i stigli do početka poučno-rekreativne staze Puntera - kanal Raša. Staza ima dužinu od 3,4 kilometara, a prvih 2,6 kilometara staze je blaga padina (s oko 200 mnv spušta se na razinu mora). Duž staze se nalazi nekoliko odmorišta i edukativno-informativnih ploča. Na početku staze se nalazi odmorište i edukativno-informativna ploča "Barbanski kraj kroz povijest". Sa staze se pruža lijep pogled na ušće rijeke Raše i na Štalije.



Krenuli smo stazom nizbrdo i stigli do edukativno-informativne ploče "Opis vegetacije – makije i šume", potom do odmorišta i ploče "Upoznavanje sa opasnim životinjama na staništu – zmije".



Nastavili smo se dalje spuštati stazom koja se krivudavo spušta te stiže do odmorišta i edukativno-informativne ploče "Tepla stran pod Puntere". Tepla stran ili Topla strana je padina kuda prolazi staza. Padina nosi taj naziv jer je zbog ispaše bila gola te su zbog zavjetrine temperature bile visoke.



Ubrzo smo došli u dolinu rijeke Raše. Nekada se tu nalazila luka Pisak (Carigador di Pessacco) koja je bila u funkciji do početaka Prvog svjetskog rata. Oko luke se nalazilo naselje, skladišta i crkva sv. Foške, a napušteni su zbog malarije. Danas je vidljiv jedan zapušteni objekt omeđen zidom. Tu smo napustili stazu tako što smo skrenuli lijevo.



Ubrzo smo došli do mosta koji premošćuje kanal Rašu. Prešli preko njega, skrenuli desno i stigli do crpne stanice Sveta Foška.



Crpna stanica Sveta Foška je izgrađena za vrijeme Italije, između dva svjetska rata. Pošto su okolna polja ispod razine mora poplavila bi da nema crpne stanice.



Vratili smo se nazad do poučno-rekreativne staze Puntera - kanal Raša i nastavili dalje uz trstiku i kanal Raša.



Slijedeća edukativno-informativna ploča "Raški zaljev i njegov nastanak" ima informacije o Raškom zaljevu (dužine više od 12 km, prosječne širine oko 1 km i najveće dubine od 44 m) i njegovom nastajanju (kao posljedica savijanja velikih stijenskih masa uslijed djelovanja lateralne kompresije kao posljedice globalne tektonike).



Nastavili smo dalje stazom i ubrzo stigli do kraja poučno-rekreativne staze Puntera - kanal Raša. Na tom mjestu se nalazi odmorište i edukativno-informativna ploča "Poljoprivreda na ušću rijeke Raše".



Staza završava u predjelu koji se zove Čažune na kojem se nalazi prostrana livada i izvori.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom koja ide lagano uzbrdo.



Ubrzo smo stigli do kraja poučno-rekreativne staze Blaz – ušće Raše. Tu se nalazi edukativno-informativna ploča "Barbanština kao plodan kraj".



Nastavili smo dalje i došli do odmorišta i edukativno-informativne ploče "Ekološka mreža ušća" te do slijedećeg odmorišta i edukativno-informativne ploče "Flora i fauna ušća".



Dalje smo nastavili uz kanal Raša i došli do ušća kanala u Raški zaljev. Tu se nalazi jedan mali napušteni kameni objekt.



Prošli smo pored odmorišta pored kojeg se pruža pogled na ušća kanala i rijeke Raše te na luku Bršicu.



Cesta na jednom zavoju kratko vodi kroz šumu, s lijeve strane ceste se nalazi suhozid dok je, malo dalje, s desne strane edukativno-informativna ploča "Raški kanal kroz povijest".



Malo dalje je odmorište pored kojeg se pruža pogled na naselje Trget.



Prošli smo uvalu Rasadišće. Slijedeće odmorište na stazi ima edukativno-informativnu ploču "Upoznavanje sa opasnim životinjama na staništu – zmije".



Nastavili smo dalje preko rtova Puntal i Bačvina i ubrzo došli do edukativno-informativne ploče "Zašto mlinovi na Blazu?", početka poučno-rekreativne staze Blaz – ušće Raše duge 3,4 kilometara i odmorišta.



Došli smo do asfaltirane ceste i nastavili ravno. Nakon nekoliko metara završio je asfalt pa smo nastavili makadamskom cestom.



Došli smo do uvale Lovrešćica u kojoj se nalazi više molova.



Nastavili smo dalje starom prometnicom koja je možda još od vremena starih Rimljana. Tu se prekidala rimska Flavijevska cesta (via Flavia) jer se na drugu stranu, u Trget, prelazilo skelom.



Starom prometnicom smo došli u uvalu Blaz koju smo posjetili na izletu U potrazi za krunom kralja Tomislava.



U uvali Blaz se danas nalaze ostaci dva mlina. Bilo je pet mlinova izgrađenih na razini mora, što je bilo rijetko, i pogonilo ih je više potoka iz obližnjih izvora. Mlinovi se u dokumentima prvi put spominju 1572. godine kada je Gasparo Chersainer iz Kršana prodao svoj mlin Girolamu Manziniu iz Labina. Bili su u pogonu do drugog svjetskog rata. Osim mlinova, malo dalje od mora je ruševna građevina koja je bila kuća vlasnika mlinova. Postoje i tragovi stupa, na kojima se drvenim batovima bijelilo sukno.



U uvali se nalazi zanimljiv tunel (mislim da je umjetan) u kojem se nalazi izvor i iz njega teče potok.



Vratili smo se nazad preko uvale Lovrešćica sve do asfaltirane ceste i nastavili uzbrdo.



Na više mjesta se pruža lijep pogled na naselje Trget i na Raški zaljev.



Prošli smo pored odmorišta Blaz i nakon sedamstotinjak metara ušli u naselje Rebići (118 stanovnika – 2021. g., Općina Barban).



U naselju Rebići smo nastavili cestom L50153 koja povezuje naselje s cestom D66. Prošli smo naselje i došli do kružnog toka na kojem smo nastavili ravno cestom L50153.



Prošli smo zaseokom Plehuti i nakon petstotinjak metara ušli u naselje Hrboki (159 stanovnika – 2021. g., Općina Barban).



U naselju Hrboki smo primijetili nekadašnju slavinu i kapelicu sv. Lucije iz 1932. godine.



Izašli smo cestom L50153 iz naselja Hrboki i nakon dvjestotinjak metara stigli do odmorišta Sveti Ivan. Tristotinjak metara zapadno od odmorišta se nalazi lokacija nekadašnje crkve sv. Ivana.



Nastavili smo dalje cestom L50153 i nakon 1,5 kilometara (stotinjak metara od raskršća s cestom D66) smo je napustili tako što smo skrenuli desno na šumsku cestu.



Uz šumsku cestu smo primijetili suhozide i zanimljive ulaze na polje koji su omeđeni uspravnim kamenom sa svake strane.



Cesta prolazi pored lokve koja je obrasla vegetacijom tako da je vodena površina teško uočljiva.



Dalje cesta prolazi uz suhozid pored kojeg su posađeni čempresi i ubrzo smo ušli u naselje Puntera.



Došli smo na trg pored kojeg se nalazi cisterna s bunarom.



S trga smo skrenuli lijevo pa se držali ravno (prošli pored uzidanog zanimljivog kamena s uklesanim natpisom, kakvih smo primijetili nekoliko u naselju), a potom skrenuli lijevo i stigli do autobusnog stajališta s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 19,7 km.

Na cesti Ž5051 (Rijeka – Opatija) nalazi se nekadašnje naselje Volosko koje je danas urbani dio Opatije. Ime je dobilo po slavenskom bogu Veles (Volos ili Voloh - u slavenskoj mitologiji bog zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom te je glavni Perunov protivnik i njihova je borba jedan od najvažnijih mitova u slavenskoj mitologiji). Volosko se prvi put spominje 1543. godine kada je postalo kastavska luka. 1860. godine se odvojilo od Kastva i postalo upravno i sudsko središte te samostalna općina. Između dva svjetska rata, za vrijeme Italije, općina nosi ime Volosko-Opatija (tal. Comune di Volosca-Abbazia) sve do 22. prosinca 1931. godine kada se ujedinjuje s tadašnjom Općinom Veprinac (tal. Comune di Apriano) i mijenja ime u Općina Opatija (tal. Comune di Abbazia).



Šetnju Voloskom započeli smo na lijepo uređenom platou s kojeg se pruža pogled prema Kvarneru. Na platou se nalazi karta Voloskog.



S platoa smo krenuli ulicom Andrije Štangera prema sjeveru i nakon desetak metara skrenuli lijevo, stepeništem, prema jednobrodnoj župnoj crkvi sv. Ane.



Župna crkve sv. Ane izgrađena je 1708. godine u baroknom stilu. Na pročelju ima dva tornja, a ispod svakog je po jedan sat.



U crkvi je secesijska kapela s oltarom iz 1911. godine, rad Ivana Rendića (Imotski, 27. kolovoza 1849. – Split, 29. lipnja 1932.).



Nastavili smo dalje ulicom Andrije Štangera prema sjeveru i ubrzo došli do spomenika poginulim hrvatskim braniteljima iz 2008. godine.



Malo dalje od spomenika skrenuli smo desno, ulicom dr. Andrije Mohorovičića nizbrdo, i nakon stotinjak metara skrenuli lijevo na stepenište s kojim smo došli na Mandrać (lučica).



Dalje smo krenuli Obalom Frana Supila prema jugu i nakon stotinjak metara skrenuli desno i prošli kroz lučni prolaz.



Popeli smo se stepeništem i stigli do spomenika dr. Andriji Mohorovičiću (Volosko, 23. siječnja 1857. – Zagreb, 18. prosinca 1936.) pored kojeg je i poučna tabla s njegovim životopisom i znanstvenim radovima. Bio je istaknuti hrvatski znanstvenik na području meteorologije i seizmologije te je poznat po Mohorovičićevom diskontinuitetu (Moho), Mohorovičićevim epicentralama i Mohorovičićevom zakonu.



Vratili smo se na Mandrać i nastavili prema jugu.



Na izlazu iz Mandraća se nalazi bista i rodna kuća dr. Andrije Mohorovičića.



Tu počinje i Obalno šetalište Franje Josipa I. (Lungomare) koje je dugo oko deset kilometara i preko Opatije, Ičića i Ike, vodi do Lovrana.



Na šetalištu smo primijetili zanimljivo kameno lice na stepeništu koje vodi do Ville Giselline.



Nastavili smo dalje i kada smo došli do slavine skrenuli desno na stepenište s kojim smo se popeli do ulice Andrije Štangera.



Skrenuli smo lijevo i ubrzo došli u ulicu Maršala Tita (Ž5051) i do zgrade Općine koja je izgrađena 1908. godine. Zgrada ima toranj s po jednim satom na sve četiri strane, na pročelju kameni grb Grada Opatije, a pored zgrade se nalazi fontana.



Preko ceste se nalazi zgrada Suda u Opatiji koja se gradila u isto vrijeme kao i zgrada Općine. Obje zgrade je projektirao Carl Seidl (Šumperk, Češka, 13. ožujka 1858. - Beč, Austrija, 10. lipnja 1936.).



Ulicom Maršala Tita (Ž5051) krenuli smo prema sjeveroistoku, ušli u ulicu Rikarda Katalinića Jeretova (Ž5051) i nakon 150 metara skrenuli desno u Put uz Dol.



Tu se nalazi jednobrodna crkva sv. Roka koja je izgrađena u 16. stoljeću u kasnogotičkom stilu. Na pročelju je preslica s tri otvora i u svakom se nalazi po jedno zvono.



Od crkve sv. Roka smo nastavili stepeništem s kojim smo se spustili na ulicu Andrije Štangera.



Skrenuli smo lijevo i nakon pedesetak metara stigli do mjesta na kojem smo započeli šetnju.



Karta Voloskog s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,49 km.

Na cesti Ž5209 (vrh Lima, D75 – Kaštel, D510) u Ponte Portonu, između Buja (oko 10 km jugoistočno) i Vižinade (oko 6 km sjeverno), nalazi se raskršće s cestom L50047 koja vodi u Kostanjicu. Naselje Kostanjica (tal. Castagna - Kesten), koja se ponekad spominje i kao Kostanjevica, ime je dobilo po kestenu (vjerojatno je oko naselja bila šuma kestena, a danas su pretežno maslinici). Naselje je u sastavu Općine Grožnjan i prema popisu iz 2021. godine je bio 61 stanovnik. Nalazi se na uzvisini sjeverno od doline rijeke Mirne, a prvi se put spominje 1102. godine kao Villa de Castan na popisu dobara koje je istarski markgrof Ulrich II., zajedno s Momjanom, Grožnjanom i drugim posjedima poklonio akvilejskim patrijarsima. Potom je upravu na svim tim posjedima Akvilejski patrijarhat prepustio Devinskoj gospodi i Goričkim grofovima. 1374. godine je izumrla istarska grana grofova Goričkih i Kostanjica je pripala Habsburgovcima koji su je držali do 1510. godine, kada su je osvojili Mlečani. Zajedno sa susjednim Završjem i Barčeneglom (više ne postoji) potpisivanjem mirovnog ugovora 1521. godine službeno je postala mletačkim vlasništvom. Kostanjicu je na javnoj dražbi 1530. godine kupio Venecijanac Giustignano Contarini i njegovi su je potomci držali do 18. stoljeća. Za vrijeme Mletačke Republike branila je pristup Završju s južne strane, iz doline rijeke Mirne. U tom razdoblju je bila utvrđena obrambenim zidinama koje su dijelom vidljive na južnom kraju naselja.



Šetnju smo započeli u zaseoku Sveti Stjepan (Sveti Stefan) kod mjesnog groblja Kostanjica.



Nekoliko metara sjeveroistočno od groblja je crkva sv. Stjepana iz 12. stoljeća, koja je današnji izgled dobila obnovom u 19. stoljeću. Crkva je jednobrodna i ima preslicu s jednim oknom bez zvona. U unutrašnjosti crkve se nalazi oltar koji sadrži dio drvenog oltara iz nekadašnje crkve sv. Antuna iz 14. ili 15. stoljeća.



Preko ceste se nalazi instalacija Prirodna kamena Istra iz 2017. godine, prirodni kamen u obliku istarskog poluotoka.



Nastavili smo cestom L50047 prema sjeveroistoku. Ubrzo smo izašli iz zaseoka Sveti Stjepan te ušli u naselje Kostanjica.



Na ulazu u naselje, s lijeve strane ceste, je zgrada nekadašnje Talijanske osnovne škole Buje – Područno odjeljenje Kostajnica. Sa svake strane ulaza u zgradu se nalaze dva obrađena kamena bloka s uklesanim natpisima i slikama.



Nastavili smo dalje i na obližnjem raskršću skrenuli desno, u naselje.



Tu je središnji trg sa župnom crkvom sv. Petra i Pavla s nekoliko metara udaljenim zvonikom, pregrađenom gradskom lođom i spomenikom žrtvama Drugog svjetskog rata.



Župna crkva sv. Petra i Pavla je jednobrodna građevina izgrađena u gotičkom stilu 1500. godine. Temeljito je preuređena u obnovi koja je trajala od 1747. do 1770. godine kada je nad svetištem izvedena kupolno svođena apsida, a s istočne su strane dozidane bočne kapelice nejednakih dimenzija. U crkvi su tri oltara od kojih je najveći od mramora i ima kipove sv. Petra i sv. Pavla. S vanjske strane, na pročelju, iznad portala, je rozeta, a na južnom zidu su dvije kamene glave koje su podupirale gotička rebra u svodu ranijeg prezbiterija.



Dalje smo nastavili šetnjom naseljem Kostanjica u kojem su kuće većim dijelom iz 18. i 19. stoljeća i sadrže detalje svojstvene istarskome seoskom graditeljstvu.



S jugozapadnog dijela trga smo ulicom krenuli prema jugu i...



...vratili se paralelnom ulicom, koja je nekoliko metara istočnije, do trga.



S trga smo se vratili do raskršća i skrenuli desno.



Nakon stotinjak metara izašli smo iz naselja i s asfaltirane ceste prešli na makadamsku.



Cesta prolazi kroz maslinike te dolazi do oštrog zavoja u desno i prolazi preko potoka. Na tom mjestu cesta izlazi iz područja naselja Kostanjice i ulazi u područje naselja Zvršje te nastavlja kroz šumu.



Kada smo došli do dijela ceste koja prolazi pored livada, s desne strane, otvorio nam se lijep pogled prema Kostanjici, a u pozadini se vidi i Grožnjan.



Ubrzo smo stigli do usamljene kuće koja se nalazi s lijeve strane ceste. Tu se nalazi i raskršće na kojem smo skrenuli desno.



Cesta vodi prema Stanciji Sveti Petuj (ili Silić) koja se nalazi na brežuljku Svetog Pelagija (109 mnv).



Stancija je danas napuštena te se sastoji od stambenog i od gospodarskog krila sa stajom i sjenikom kojeg dijeli središnji kolni ulaz. Zanimljivo je da je staja na mjestu nekadašnje srednjovjekovne crkve sv. Pelagija, koja je, ostavši izvan kulta, u 19. stoljeću inkorporirana u arhitekturu stancije. Tri zida crkve su u potpunosti sačuvana, dok je sjeveroistočni zid srušen zbog produljenja staje. U crkvi su se nalazile freske čije su preostale dijelove (Uzašašće, Martirij sv. Pelagija) iz 14. stoljeća skinute sa zida i danas se nalaze u župnom uredu u Bujama.



2020. godine u Hrvatskoj, točnije u Istri, Rijeci, Karlovcu, Zagrebu, Pisarovini i na otoku Biševu, snimao se film Čuvaj me s leđa 2 (The Hitman's Wife's Bodyguard) s Ryanom Reynoldsom, Samuelom L. Jacksonom i Salmam Hayek u glavnim ulogama. Među mnogobrojnim lokacijama u Istri gdje se snimao film našla se i Stancija Sveti Petuj koja "glumi" toskansku staju. Ako pogledate trailer filma možete vidjeti Sveti Petuj, u prvom planu s glavnim glumcima, i Kostanjicu u pozadini.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,38 km.