Viatrix

16.09.2019., ponedjeljak

Kaštel Grad Grobnik – najzapadniji frankopanski kaštel

Na 466 metara visokom brdu između Grobničkog polja i rijeke Riječine nalazi se najzapadniji, ujedno i najočuvaniji, frankopanski kaštel nekadašnje Vinodolske knežije, kaštel Grad Grobnik. Oko kaštela se razvilo naselje Grobnik. Po popisu stanovništva iz 2011. godine ima 421 stanovnika, a danas je u sastavu općine Čavle.



Na cesti Ž5055, koja povezuje Čavle i Viškovo, nekih 700 do 800 metara iz pravca Čavla, nalazi se raskršće s cestom Ž5056, koja vodi u naselje Grobnik. Nekih 1.800 metara od raskršća se nalazi široko raskršće i tu smo parkirali auto.



Od raskršća smo, sporednom cestom, krenuli uzbrdo i ubrzo došli do prvih kuća naselja Grobnik i do usamljene kule. Kula je nekada bila u sastavu gradskih zidina. Kada smo došli do raskršća na kojem počinje ulica Grad, skrenuli smo desno.



Nakon nekih 100 metara, dolazimo do kaštela Grad Grobnik.



Kaštel Grad Grobnik je izgrađen oko tisućite godine na temeljima rimske utvrde. Današnji izgled kaštela je iz vremena između 15. i 17. stoljeća. Od 10. stoljeća je bio u vlasništvu Hrvatske države, a od 1225. godine prelazi u vlasništvo knezova Krčkih, koji se od 14. stoljeća nazivaju Frankopani. Nakon Frankopana, 1572. godine, vlasnici postaju knezovi Zrinski sve do 1671. godine. Nakon Zrinsko-frankopanske urote i propasti tih obitelji prelazi u vlasništvo Dvorske komore (financijska institucija Habsburške Monarhije).



Jedna legenda se veže uz Gobničko polje, samim time i uz kaštel Grad Grobnik, a to je bitka na Grobničkom polju. Bitka na Grobničkom polju navodno se vodila 1242. godine između Hrvatske feudalne vojske i Tatarske (mongolske) konjice. Do danas nema vjerodojstojnih dokaza da se bitka ikada dogodila. Prema predaji, Tatari, predvođeni Džingis-kanovim unukom Batu-kanom, došli su na Grobničko polje gdje ih je dočekala Hrvatska feudalna vojska i porazila ih.



U dvorištu kaštela se nalazi gotički bunar s grbovima Frankopana i knezova Krbavskih iz 15. stoljeća. U bunaru se nalazi izvor žive vode.



S kaštela se pruža prekrasan pogled na Kvarner, otoke Krk i Cres, te na planinu Učku s jedne strane, dok s druge strane na Grobničko polje i na planinske vrhove Grobničkih Alpa, što dokazuje stratešku važnost kaštela.



U neposrednoj blizini kaštela nalazi se župna crkva sv. Filipa i Jakova. Crkva se prvi put spominje 1105. godine, a zvonik je podignut 1572. godine.



Pored crkve se nalaze široke stepenice s kojima smo se spustili do župnog ureda.



Pored župnog ureda smo skrenuli desno i uskom uličicom se spustili do mjesta gdje počinje ulica Grad.



Na raskršću smo skrenuli lijevo, ali nakon pedesetak metara smo uočili, s desne strane, crkvu, u samom središtu naselja.



Vratili smo se do raskršća i skrenuli lijevo, te nakon nekih 100 metara smo stigli do crkve, tj. kapele sv. Trojstva. Kapela je dobila današnji izgled 1613. godine. Na njenom zvonu, koje se danas nalazi u muzeju u Zagrebu, postoji natpis koji datira iz 1383. godine.



Nastavili smo dalje cestom Ž5056, s kojim smo došli do početne točke, širokog raskršća.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,33 km.


- 18:19 - Komentari (27) - Isprintaj - #

09.09.2019., ponedjeljak

Sveti Mićel – područje kamena i maslina

Nekih dva kilometara zračne linije sjeverozapadno od naselja Vodnjan nalazi se područje zvano Sveti Mićel. Na području Svetog Mićela nalazi se veliki broj maslinika koji su ograđeni suhozidima.



Na cesti D75 (Pula-Plovanija), oko jedan kilometar sjeverozapadno od raskršća s pristupnom cestom prema čvoru Vodnjan-sjever (Istarski ipsilon A9), nalazi se šljunčano proširenje. Na šljunčanom proširenju smo krenuli na sjever, makadamskom cestom, i tu je počela naša avantura.



Nakon nekih sto metara stigli smo do crkve Majke Božje od Zdravlja. Crkva je izgrađena 1854. godine na temeljima starije crkve iz 13. stoljeća. Dvorište crkve je ujedno i lijep vidikovac, s kojeg se pruža pogled na Vodnjan i Brijunsko otočje.



Pored crkve se nalazi „misijski križ“, na kojem piše „SACRE MISSIONI 1938“



Od crkve smo se vratili do šljunčanog proširenja gdje smo skrenuli lijevo cestom D75 i nakon 300 metara skrenuli lijevo na makadamsku cestu.



Na slijedećih tri raskršća držali smo se desno. Nakon trećeg raskršća cesta nalikuje sve više na poljsku cestu.



Cesta nas je dovela do ulaza u maslinik, koji je zatvoren preprekom, hrpom kamenja. Prešli smo preko prepreke i nastavili prema istoku, te potom skrenuli na sjever i stigli do crkve omeđene suhozidom.



Na ulazu u crkveno dvorište se nalazi kažun.



Crkva sv. Margarete je ranoromanička crkva. Pretpostavlja se da je izgrađena krajem 11. stoljeća.



U njoj se nalaze freske iz 13. stoljeća. Zanimljivo je da se u središtu crkve nalazi panj.



U dvorištu crkve se nalazi hrast star, procjenjuje se, 400 godina.



Nakon razgledavanja crkve i uživanja u njenom dvorištu ispod stoljetnog hrasta, nastavi smo dalje prema istoku, uz rub maslinika. Nekoliko metara od crkve dolazimo do još jednog kažuna.



Kada smo došli do ograde, koja odvaja pristupnu cestu prema čvoru Vodnjan-sjever, skrenuli smo lijevo, prema sjeveru.



Nakon nekih stotinjak metara, u masliniku, s lijeve strane smo ugledali visoki zid i gomilu kamenja. Moguće da se od tog zida, pa sve do crkve sv. Margarete nalazi još neistražen povijesni lokalitet, pokriven gustom vegetacijom.



Nastavili smo dalje prema sjeveru. Kada smo došli u ravninu s naplatnim kućicama, preskočili smo suhozid, koji se nalazio s naše desne strane, i dalje nastavili prema sjeveru poljskom cestom.



Nakon nekih tristotinjak metara, s desne strane, iza ograde autoceste, nalazi se skupina zidina.



Ova skupna zidina je arheološko nalazište Sveti Mićel (ili Sveti Mihovil Panzago). Nažalost, lokalitet je odvojen ogradom, te se nismo mogli približiti. Iz daljine se vidi kompleks zidina i tri kažuna.



Nastavili smo dalje na sjever, te na slijedećem raskršću skrenuli oštro lijevo, na makadamsku cestu.



Makadamska cesta vodi na jug. Cesta prolazi kraj brojnih maslinika i suhozida, a uočili smo još jedan kažun.



Kada smo stigli do ceste D75, skrenuli smo desno na cestu, s kojom smo došli do šljunčanog proširenja.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,88 km.


- 17:19 - Komentari (23) - Isprintaj - #

03.09.2019., utorak

Svetvinčenat – renesansni grad u srcu Istre

Na cesti D77, koja povezuje Vodnjan i Rogoviće pored Pazina (čvor Rogovići na A8 – Istarski ipsilon), nalazi se naselje Svetvinčenat ili na čakavskom Savičenta (267 stanovnika – 2011. g.), ujedno i sjedište općine Svetvinčenat (2.202 stanovnika – 2011. g.).



Starijih zapisa o Svetvinčentu nema, ali se počeci najčešće vežu uz benediktince iz Ravenne. Benediktinci su se naselili na tom području, usred velikih hrastovih šuma, u 6. stoljeću, unutar feuda Sv. Apolinara (Sveti Apolinar – prvi biskup Ravenne).



Auto smo parkirali u južnom dijelu naselja Svetvinčenat, ispred Osnovne škole Svetvinčenat i krenuli na sjever prema centru naselja.



Na prvom smo raskršću skrenuli desno, kao i na slijedećem, te nakon stotinjak metara stižemo do crkve sv. Katarine.



Crkva sv. Katarine je izgrađena u 15. stoljeću. Duž sjevernog, zapadnog i istočnog zida raspoređene su freske posvećene legendi o Svetoj Katarini. Freske su nastale pod utjecajem venecijanskog slikarstva u 15. stoljeću.



Vraćamo se istim putem do zadnjeg raskršća, ali na raskršću nastavljamo ravno do središnjeg trga, Veliki trg (pučkog naziva Placa).



Veliki trg je sačuvao renesansni izgled i trapezoidnog je tlocrta u čijem se središtu nalazi cisterna (šterna). Na trgu se nalaze nizovi kuća, koje nisu mijenjale izgled od 15./16. stoljeća. Na trgu se još nalaze: župna crkva Navještenja Marijina (istočna strana), kaštel Morosini-Grimani (sjeverna strana) i gradska loža (južna strana).



Župna crkva Navještenja Marijina izgrađena je klesanim kamenom početkom 16. stoljeća u renesansnom stilu. U crkvi se nalazi pet mramornih oltara. Glavni oltar sa slikom Navještenja nalazi se u dubokom jednoapsidalnom svetištu, koji je uokviren trijumfalnim lukom.



Kaštel Morosini-Grimani izgrađen je u 13. stoljeću, ali današnji izgled dobiva 1589. godine, kada Marino Grimani obnavlja spaljeni kaštel. Tokom stoljeća, osim izgleda, mijenjali su se i vlasnici kaštela. Vlasnici su bili porečki biskupi, pulska obitelj Castropola (od 1211. godine), obitelj Morosini (1485. godine završavaju obnovu kaštela, te počinju preobrazbu u renesansno naselje) , obitelj Grimani di San Luca (patricijska venecijanska obitelj). U 19. stoljeću obitelj Grimani di San Luca prepušta kaštel biskupima i na kraju ga biskupi, početkom ovog stoljeća, prepuštaju općini. Kaštel je zadnji puta bio spaljen krajem drugog svjetskog rata.



Uz kaštel se vežu dvije legende. Prva legenda je „Legenda o vještici Mare“, punim imenom Mare Radolovich. Ona je bila travarka, a optužili su je na smrt, jer je bila optužena da je sklopila ugovor s vragom. Spaljena je na lomači, usred kaštela, 1632. godine. Postoj i druga verzija te legende, koja govori da je bila u ljubavnoj vezi s nekim od plemića u čijem je vlasništvu bio kaštel, pa je zbog toga spaljena na lomači. Druga legenda je „Legenda o nepoznatom konjaniku“. Svake godine na dan Svetog Ivana Krstitelja (24. lipnja), na Žlinji (tratina uz kaštel) se održavala viteška igra slična barbanskoj Trci na prstenac. 1713. godine, među 21 konjanikom, pobijedio je nepoznati konjanik, koji je odbio primiti nagradu i odjahao iz Svetvinčenta.



Nastavi smo šetnju na sjever, uz istočnu stranu Žlinja, sve do raskršća. Na raskršću smo skrenuli desno i nakon tridesetak metara smo došli do crkve sv. Roka.



Crkva sv. Roka je izgrađena 1622. godine.



Nakon razgledavanja crkve vratili smo se do raskršća i nastavili ravno, uz sjevernu stranu Žlinja. Na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo, s lijeve strane kolne vage, uz koju se nalazi autobusna stanica.



Prije ceste D77, skrenuli smo lijevo prema groblju.



Na groblju smo posjetili crkvu sv. Vincenta iz 12. stoljeća. Crkva se prvi put spominje 1178. godine, te je bila župna crkva do izgradnje župne crkve Navještenja Marijina. U njenoj unutrašnjosti se nalaze tri sloja zidnih fresaka. Prvi sloj je samo u tragovima, drugi je najočuvaniji (djelo majstora Ognobenus Trivisanusa – kraj 13. stoljeća), dok je treći djelo nepoznatog talijanskog majstora (kraj 14. do početka 15. stoljeća).



S groblja smo izašli kroz jugoisočnu kapiju, prošli cisternu i cestom došli do kaštela Morosini-Grimani, kod kojeg smo skrenuli na jug.



Prošli smo zapadnom stranom Velikog trga i potom ušli u gradsku ložu iz 18. stoljeća s otvorenim trijemom i šest arkada, te s dva ulaza, jednim s trga, drugim s ulice.



Blizu lože, nekoliko metara jugozapadno, nalazi se crkva sv. Antuna opata. Crkva je izgrađena u 15. stoljeću, a u unutrašnjosti se nalazi drveni kip sveca, rad domaćeg majstora iz 14. stoljeća.



Uz južni zid crkve sv. Antuna opata nalazi se cisterna.



Ulicom smo nastavili prema jugu sve do mjesta gdje nam je bio parkiran auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,80 km.


- 18:02 - Komentari (26) - Isprintaj - #

26.08.2019., ponedjeljak

Guran – tajnovito srednjovjekovno naselje

Sjeveroistočno od Vodnjana nalaze se ostaci srednjovjekovnog naselja Guran, koji se prvi put spominje 1150. godine. Naselje je nastalo na mjestu kasnoantičkog naselja, a pretpostavlja se da je napušteno u 15. ili 16. stoljeću.



U istraživačkom pohodu smo krenuli makadamskom cestom „Guran-Majmajola“, koja ima polazište na raskršću s cestom Ž5101 (Vodnjan-Barban), oko 3 km od Vodnjana. Makadamsku cestu smo pratili do širokog raskršća na kojem smo skrenuli lijevo.



Nakon nekoliko minuta hoda, s desne strane, nalazi se poučna tabla o crkvi sv. Cecilije. Skrenuli smo desno i kroz šumarak stigli do ostataka crkve.



Crkva sv. Cecilije izgrađena je na mjestu antičke vile rustike, vjerojatno za vrijeme karolinškog doba (8.-9. stoljeće). Tokom povijesti je više puta nadograđivana. U funkciji je bila do kraja srednjeg vijeka (15. stoljeće).



Od crkve sv. Cecilije krenuli smo odakle smo i došli, ali sada pratimo pješačku stazu 111, samo što idemo kontra smjerom od oznaka. Istim putem smo išli sve do mjesta gdje pješačka staza izlazi na makadamsku cestu „Guran-Majmajola“, gdje smo skrenuli lijevo između dva suhozida.



Dalje smo, pažljivo, pratili oznake pješačke staze 111. Staza prolazi između suhozida, dijelom kroz šumu, svatko toliko prolazi kroz koju livadu.



Pješačku stazu smo napustili kod poučne table za trobrodnu baziliku. Tu smo skrenuli lijevo i ugledali ostatke bazilike, koji se nalaze uz maslinik.



Trobrodna bazilika je prva otkrivena od svih guranskih lokaliteta 1935. godine prilikom gradnje ceste prema Marčani. Bazilika je izgrađena krajem 8. ili početkom 9. stoljeća, u isto vrijeme kada i srednjovjekovno naselje Guran. Pretpostavlja se da je crkva za vrijeme romaničkog doba (11.-12. stoljeće) dobila zvonik, na južnom boku, koji se nalazio prema glavnim vratima naselja. Pretpostavka je, da je izgradnjom zvonika bazilika postala župnom crkvom. Crkva se koristila barem do 14. ili 15. stoljeća.



Šesdesetak metara južnije od trobrodne bazilike nalaze se ostaci srednjovjekovnog naselja Guran.



Pretpostavlja se da je naselje Guran bilo ovalnog ocrta. Pronađeni su temelji zidina i desetaka građevina, kao i mjesto gdje su se nalazila monumentalna sjeverna vrata. U naselju su pronađeni i dijelovi antičke skulpture, nekoliko obrađenih kamenih blokova i nešto keramike. U 14. stoljeću dolazi do značajne reorganizacije naselja, gradi se cijeli stambeni blok uz zidine, sjeverna vrata su zazidana, a na istočnoj strani naselja se probija novi ulaz, kao i nova ulica.



Pješačkom stazom 111 došli smo do ceste Ž5101, skrenuli lijevo na cestu Ž5101 i pratili je do raskršća s cestom prema Marčani (Ž5118). Na raskršću smo skrenuli desno prema Marčani i nakon samo pedesetak metara skrenuli opet desno, na makadamsku cestu.



Cestom smo došli do ostataka crkve sv. Šimuna.



Crkva sv. Šimuna je imala grobljansku funkciju. Grobovi su pronađeni uz južni bok, iza začelja i uz sjeverni zid. Crkva je izgrađena krajem 8. stoljeća, dok je današnji izgled tlocrta dobila u 11. stoljeću.



Dalje smo krenuli na jug i držali se ceste koja vodi do stancije koja nosi ime srednjovjekovnog naselja, Stancija Guran.



Stancija Guran se sastoji od nekoliko kuća i administrativno je dio naselja Vodnjan.



Od stancije, nastavili smo po asfaltiranoj cesti, s kojom smo došli do raskršća s cestom Ž5101. Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon pedesetak metara stigli do početne točke istraživanja područja tajnovitog srednjovjekovnog naselja Gurana.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 5,60 km.


- 18:18 - Komentari (31) - Isprintaj - #

19.08.2019., ponedjeljak

Kula Turnina – ponovno otkrivena zaštitnica Rovinja

Na cesti D303, koja povezuje Rovinj s čvorom Kanfanar na Istarskom ipsilonu, nekih petstotinjak metara od kružnog toka, gdje se cesta Ž5096 (Bale-Rovinj) spaja s cestom D303, u pravcu Rovinjskog Sela nalazi se raskršće. Na raskršću se nalazi prometni znak na kojem je putokaz prema Odlagalištu građevinskog otpada Turnina.



Na raskršću postoji šljunčano proširenje i tu smo parkirali auto. Dalje smo krenuli, pješke, makadamskom cestom.



Makadamsku cestu smo pratili slijedećih 1200 metara. Napustili smo makadamsku cestu i skrenuli desno na šumsku cestu koja se lagano uspinje na vrh brda Turnina (106 mnv).



Cesta prolazi kroz gustu mediteransku makiju, dok se na samom vrhu brda nalazi čistina.



Kada smo izašli na čistinu, otvorio se pogled prema ostacima kule Turnina.



Kula Turnina izgrađena je na mjestu gdje se nalazila prapovijesna gradina. Kula je izgrađena u kasnoj antici, što potvrđuju bačvasti svodovi. Navodno se u antici nazivala Arupinum. Prvi put se spominje 789. godine, kada je razorena.



Kula Turnina je do 1211. godine bila u vlasništvu porečkih biskupa. 1211. godine postaje vlasništvo pulske obitelji Castropola, te je bila u njihovom vlasništvu sve do 1332. godine kada je uvrštena u mletački fortifikacijski sustav, čiji je kapetan stolovao u Svetom Lovreču.



U srednjem vijeku, kula se zvala Torre di Boraso, a o nastanku tog imena ima više pretpostavka. Prva je da je dobila ime po rimskoj obitelji Burro (Burrasia Turris), dok je druga da se nazivala Turris Voraginis, po latinskoj riječi vorago (ponor ili provalija). Ali najvjerojatnije je dobila naziv po dukljanskim velikašima Borisi iz Bara, kada je 1595. godine, zajedno s feudom Funtana, prešla u njihov posjed. U 17. stoljeću kula je napuštena.



Kulu Turnina početkom 19. stoljeća kupuje obitelj Gianelli, Obitelj je u pokušaju obnove pronašla rimske i bizantske novčiće, razno oružje, te metalne i kamene artefakte. Posljednji vlasnici bili su obitelj Rismondo, a potom obitelj Vianelli, nakon kojih je kula nacionalizirana 1945. godine.



Postoji jedna legenda po kojoj je postojao tunel koji je povezivao kulu Turninu i tri kilometara udaljenu crkvu sv. Tome.



S kule se pruža predivan pogled na Rovinj i na Rovinjski arhipelag.



Nakon razgledavanja kule i uživanja u pogledu, istom rutom vratili smo se do auta.



Karta s lokacijom kule Turnina.



Dužina rute 1,72 km.


- 18:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

13.08.2019., utorak

Barban – grad prstenca

Na cesti D66, koja povezuje Pulu i Matulje, nalazi se naselje Barban (221 stanovnika – 2011. g.), ujedno i sjedište općine Barban (2.721 stanovnika – 2011. g.). Naselje se prvi put spominje 734. godine.



Šetnju naseljem Barban počinjemo ispred crkve Majke Božje od Oranice (Gospe Karmelske) koja se nalazi u zapadnom dijelu naselja (na cesti Ž5077, Barban-Okreti). Crkva je izgrađena u 14. stoljeću.



Od crkve smo krenuli cestom Ž5077 na istok, tj. prema centru Barbana.



Nakon nekih 400 metara, s lijeve strane ceste, nalazi se crkva sv. Antuna pustinjaka. Crkva je izgrađena u 14. stoljeću, dok je freskama oslikana u 15. stoljeću.



Malo dalje se nalaze ostaci gradskih zidina i Velika vrata (zapadni ulaz u grad). Vrata su izgrađena 1718. godine.



Nekih 20 do 30 metara nizbrdo od Velikih vrata nalazi se kula, koja je bila dio srednjovjekovnog fortifikacijskog sustava Barbana.



Nakon što smo prošli kroz Velika vrata, skrenuli smo desno do župne crkve sv. Nikole, koja je izgrađena 1701. godine u baroknom stilu. Zvonik crkve je visok 25 metara.



U crkvi se nalaze pet baroknih mramornih oltara.



Nastavili smo dalje po središnjem gradskom trgu na kojem se nalazi skulptura „Trka na prstenac“.



Dalje smo nastavili pored palače Loredan. Palaču je izgradila 1606. godine mletačka obitelj Loredan, koja je 23. prosinca 1535. godine kupila Barban i Rakalj za 14.760 dukata. Nakon palače, dvije ceste izlaze s trga, prema istoku. Mi smo odabrali desnu cestu, a na slijedećem račvanju smo skrenuli lijevo.



Ubrzo smo stigli do Malih vrta (istočni ulaz u grad), koja su izgrađena 1720. godine.



Prošli smo kroz Mala vrata, te odmah skrenuli lijevo, a na slijedećem raskršću desno. Nakon nekih 300 metara, stigli smo do trkališta gdje se održava Trka na prstenac, viteška igra slična Sinjskoj alci. Prvi zapisi o trci potječu iz 1696. godine, kada ju je organizirala obitelj Loredan. Trka je ponovno obnovljena 1976. godine i održava se trećeg vikenda mjeseca kolovoza.



S trkališta smo krenuli nazad istom cestom i nakon 200 metara skrenuli smo desno.



Cestom smo, ravno, došli do crkve sv. Jakova. Crkva je izgrađena u 14. stoljeću i u njoj se nalaze freske iz 15. stoljeća.



Cesta skreće lijevo, nakon crkve sv. Jakova, i dolazi na trg, blizu Velikih vrata. S trga smo izašli tako da smo opet prošli kroz Velika vrata. Cestom Ž5077 smo krenuli na zapad prema crkvi Majke Božje od Oranice, gdje smo i završili šetnju.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,39 km.


- 22:07 - Komentari (23) - Isprintaj - #

06.08.2019., utorak

Šumber – na granici ljutih susjeda

Naselje Šumber čine niz raštrkanih zaseoka. Naselje je u sastavu općine Sveta Nedelja i prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo je 381 stanovnika.



Izlet smo započeli u mjesnom groblju Šumber na kojem se nalazi gotička crkva sv. Kvirina. Na pročelju crkve se nalazi glagoljaški natpis iz 1540. godine.



Od groblje smo se spustili uskom asfaltiranom cestom i ubrzo stigli do crkve Blažene Djevice Marije od Drena. Crkva je izgrađena 1440. godine, a obnavljana je 1860., 1982. i 1996. godine.



Prema legendi, vezanoj uz crkvu Blažene Djevice Marije od Drena, 1430. godine jednoj se pastirici ukazala Majka Božja među granama drena. Nakon nekoliko godina, u blizini stabla izgrađena je crkva. Crkva slavi lokalni blagdan Petangošt (5. Kolovoza).



Nastavili smo ravno uskom asfaltiranom cestom. Nakon nekih 300 metara stižemo na raskršće na kojem skrećemo desno. Nakon 250 metara, u zaseoku Falori, dolazimo do raskršća s cestom L50123 (koja spaja ceste D64 i Ž5081). Na raskršću opet skrećemo desno.



Nakon nekih 1000 metara dolazimo do raskršća na kojem se nalazi putokaz za zaseok Stari Grad. Pratili smo putokaz i skrenuli desno i nakon nekih 100 metara ulazimo u zaseok.



U zaseoku Stari Grad se nalazi srednjovjekovni kaštel Šumber. Kaštel je izgrađen na mjestu prapovijesne gradine. Austrijska obitelj Shönberg bila je vlasnik kaštela od 1260. godine, i po njima je Šumber dobio ime. Od 1367. godine, kaštel ulazi u sastav Pazinske knežije, a krajem 14. stoljeća prelazi u posjed vlasnika Kožljaka. Od 1420. godine, kada Labin prolazi pod mletačku vlast, kaštel postaje granična utvrda između austrijskoga i mletačkog dijela Istre. Tada, dogradnjom, postaje renesansni kaštel i izgrađuju se okrugle kule na uglovima. Nakon Uskočkog rata (1615.-1617. godine), kaštel gubi obrambenu funkciju i postaje rezidencija.



Kaštel Šumber bio je strateški važan, što dokazuje predivan pogled nad dolinom rijeke Raše.



Od kaštela Šumber nastavili smo nizbrdo uskom asfaltiranom cestom, kroz malo srednjovjekovno podgrađe.



Na kraju ceste nalazi se župna crkva sv. Ivana i Pavla iz 16. Stoljeća. Crkva je nadograđena u 17. i 18. stoljeću.



S mjesta, gdje se nalazi crkva, uživali smo u pogledima s jedne strane prema planini Učka, a s druge strane prema naselju Pićan.



Izlet blizu nekadašnje srednjovjekovne granice ljutih susjeda (austrijanaca i mlečana), vratila nas je u burnu prošlost.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,21 km.


- 16:58 - Komentari (26) - Isprintaj - #

29.07.2019., ponedjeljak

Minjera – prvi Europski rudnik boksita

Rudnik Minjera je prvi rudnik boksita u Europi. Rudnik se eksploatirao još u 16. stoljeću. Vadio se piritni boksit. Mletački poručnik Pietro Turrini je krajem 18. stoljeća otkupio rudnik i izgradio tvornicu za preradu rude, te je 1786. godine započela značajnija proizvodnja. Tvornica stipse i sumporne kiseline je zatvorena 1856. godine, te godine je i rudnik zatvoren. Do danas je očuvano više tunela dužine od 30 do 80 metara.



Na cesti D44 (Buzet – čvor Nova Vas na Istarskom ipsilonu A9), između 4 i 5 km od Buzeta, nalazi se raskršće s cestom L50030, koja spaja cestu D44 i naselje Pračanu, ispod Sovinjaka. Od raskršća na udaljenosti od oko 150 m, nakon mosta koji premošćuje rijeku Mirnu, nalazi se šljunčano ugibalište.



Na šljunčanom ugibalištu smo parkirali auto i krenuli prema mostu. Prije mosta smo napustili cestu L50030 i skrenuli desno. Odmah nakon poučne table, skrenuli smo desno na šumski puteljak, koji je markiran crveno-plavom bojom.



Puteljak se uspinje uz suho korito povremenog potočića. Kada smo stigli do markacije staze, na stablu s desne strane, i jedva vidljivog suhozida s lijeve strane, skrenuli smo lijevo, spuštajući se uz suhozid.



Ubrzo smo došli do prvog tunela. U tunelu je bilo vode, pa smo prilikom razgledavanja „skakutali“ po kamenjima koji su virili iz vode.



Vratili smo se nazad do markacije i nastavili puteljkom s kojim smo došli do slijedećeg tunela. Ovaj tunel je bio najveći i najdublji od svih koje smo pronašli i bio je relativno suh.



U tunelu se nalazi još jedan otvor, koji je nastao vjerojatno zbog urušavanja.



Nakon razgledavanja tunela prešli smo suho korito potočića i došli do još jednog otvora.



To je zadnji tunel koji smo razgledali. Na ulazu u tunel se nalazila lokva, ali smo ju uspjeli preći gazeći po kamenjima koji su virili iz vode.



Meni su ti tuneli izgledali kao da su još iz doba kada su patuljci i vilenjaci „živjeli“ u Istri, tj. kada su patuljci vadili rude iz njihovih rudnika. Puni dojmova nekog drugog vremena, istim smo se puteljkom vratili do auta.



Karta s lokacijom rudnika Minjera.



Dužina rute 231 m.


- 16:20 - Komentari (26) - Isprintaj - #

22.07.2019., ponedjeljak

Kaštel Petrapilosa – legende „skrivene“ u zidinama

Iznad doline rječice Bračane na visini od 119 metara nalazi se gotički Kaštel Petrapilosa (Pietrapilosa, Kosmati Kostel ili Kostel).



Na cesti D44 (Buzet – čvor Nova Vas na Istarskom ipsilonu A9), oko 6 do 7 km od Buzeta, nalazi se raskršće s cestom L50027, koja spaja cestu D44 i cestu D201. Od raskršća na udaljenosti od oko 1,5 km nalazi se raskršće s uskom asfaltiranom cestom.



Šetnju smo započeli na uskoj asfaltiranoj cesti koja se strmo uspinje. Nakon nekih sedamstotinjak metara stižemo na vrh, podno impozantnog kaštela.



Mjesto je bilo nastanjeno u prapovijesno doba, kada se tu nalazilo gradinsko naselje. U antici se tu nalazila rimska utvrda.



Prvi pisani zapisi Kaštela Petrapilosa datiraju iz 965. godine, kada je patrijarh Rodoald, tadašnju ruševinu (Ruin), darovao porečkoj biskupiji. Kaštel je obnovljen 1285. godine, kada je bio pod vlašću akvilejskog patrijarha. Kasnije, u srednjem vijeku, kaštel je bio u vlasništvu feudalaca germanskog porijekla. 1421. godine, za vrijeme rata između Austrije i Mletačke republike, mlečani ga osvajaju i u njega smještaju kaštelana s posadom od sedam vojnika. Mletački dužd je 1440. godine kaštel (Castrum Petrapillosae) dodijelio Nicoli Graviziju iz Pirana u „vječni feud“ koji je sačinjavao 12 sela na površini od 89 km2. U kaštelu se živjelo do kraja 18. stoljeća, iako je prilično stradao u požaru koji ga je zadesio početkom 17. stoljeća. Prema predaji, 20-tih godina 17. stoljeća, kada su seljaci popravljali opkop, iz kaštela je izjahao ljutit kaštelan i počeo bičevati seljake. Jedan od seljaka je zamahnuo lopatom i odrubio glavu kaštelanu. Potom su seljaci zauzeli kaštel i do temelja ga zapalili.



Kroz kapiju smo ušli u krug kaštela, koji je okružen zidinama, i odmah skrenuli desno na uspon uz zidine. Na kraju uspona se nalazi kamena ploča s rupom u sredini, latrina – „srednjovjekovni WC“.



Vratili smo se nazad i nastavili prema ulazu u kaštel.



Malo dalje, s lijeve strane, nalazi se crkva sv. Marije Magdalene. Crkva je izgrađena krajem 12. Ili početkom 13. stoljeća.



Nakon razgledavanja unutrašnjosti crkve, nastavili smo dalje i došli do dvorišta na kojem se nalazi nova bina, podignuta kada je bila zadnja rekonstrukcija.



Iz dvorišta smo, kroz uski hodnik, ušli u kaštel.



Nakon što smo razgledali unutrašnjost kaštela, popeli smo se metalnim stepenicama na vrh, gdje je postavljena platforma koja služi kao vidikovac, a s koje se otvara predivan pogled na dolinu rječice Bračane, na više zaseoka od kojih je najbliži zaseok Opatija.



Nakon uživanja u pogledu, istim putem smo se vratili u dolinu rječice Bračane.



U selima oko Kaštela Petrapilosa sačuvano je više predaja i legenda o životu u kaštelu. Zanimljiva je legenda o zakopanoj punoj bačvi zlata u podnožju brijega, blizu izvora vode.



Karta s lokacijom Kaštela Petrapilosa.



Dužina rute 915 m.


- 21:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

15.07.2019., ponedjeljak

Stari Rakalj – kameni grad nad Raškim zaljevom

Na brdu visokom 94 metara, istočno od današnjeg naselja Rakalj i iznad rta Sveti Mikula (Sveti Nikola) u Raškom zaljevu, nalazi se Stari Rakalj.



Šetnju smo započeli ispred ostataka crkve sv. Križa.



Od crkve smo krenuli nizbrdo asfaltiranom cestom, duž koje je instalirano više kamenih skulptura.



Uz cestu su posađeni čempresi, tako da je stvoren drvored koji „skriva“ kamenolom.



Nakon dugog desnog zavoja, dolazimo do šljunčanog parkirališta. S parkirališta se otvara prekrasan pogled na Raški zaljev.



S parkinga smo krenuli makadamskom cestom uzbrdo s kojom smo stigli do crkve sv. Agneze. Na pročelju se nalazi gotički portal na kojem je uklesana 1495. godina, vjerojatno godina izgradnje. Nekada je bila župna crkva (prema jednom dokumentu iz 1555. godine).



Krenuli smo dalje prema najvišoj točki brda. Tu se nalaze ostaci nekadašnjeg kaštela Starog Raklja. Stari Rakalj se spominje u ispravi iz 1312. godine kao Castellare de Rachir. Srednjovjekovni kaštel je izgrađen, vjerojatno, u 11. stoljeću na mjestu gdje se nalazila pretpovijesna gradina, a poslije antička utvrda. 1535. godine, Mletačka republika dodjeljuje Stari Rakalj i Novi Rakalj (današnje naselje Rakalj) mletačkoj plemićkoj obitelji Loredan. Kaštel Stari Rakalj je u lošem stanju tako da ga, ubrzo, Loredani napuštaju i odlaze u Novi Rakalj, vjerojatno je tada Stari Rakalj napušten.



S kaštela se pruža jedan od ljepših vidikovca na Raški zaljev, a u daljini se mogu vidjeti otoci Cres i Lošinj.



Spustili smo se nazad do parkirališta i nastavili se spuštati asfaltiranom cestom.



Kada smo došli do kraja asfaltirane ceste skrenuli smo desno na makadamsku cestu, ali nakon niti sto metara cesta je ponovno asfaltirana.



Cestom smo ušli u zaseok Sveti Mikula (Sveti Nikola).



S lijeve strane ceste, na uzvisini, nalazi se skulptura ptice pored koje se nalazi kameni stol s kamenim stolicama.



Šetnju smo završili kod crvenog svjetionika Rakalj (u nekim izvorima svjetionik Sveti Nikola).



Karta s posjećenim lokalitetima.



Dužina rute 2,08 km.


- 19:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (4)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Karta s lokacijama i rednim brojevima izleta

E-mail

Popis izleta