Viatrix

Na cesti Ž5032, koja spaja Gornje Jelenje (D3) i Crni Lug (D32), oko šest kilometara od Gornjeg Jelenja, smjestilo se naselje Mrzla Vodica. Naselje administrativno pripada Općini Lokve, a prema popisu stanovništva iz 2021. godine je imalo 14 stanovnika.



Na ulazu u naselje Mrzla Vodica sa strane Gornjeg Jelenja nalazi se slavina s lijepo uređenim kamenim koritom iznad koje piše "PITKA VODA", a pored nje se nalazi klupa s karakterističnim obilježjem Općine Lokve, žabom. Vjerojatno iz slavine teče izvorska voda pa smo napunili bočice da nam ublaži žeđ na ovom izletu.



Cestom Ž5032 smo krenuli nizbrdo i nakon nekoliko metara stigli do miljokaza koji označava da je tuda nekada prolazila Lujzijanska cesta koja je spajala Karlovac i Rijeku, a građena je od 1803. do 1811. godine. Na miljokazu piše da je četiri poštanske milje (oko 30 km - 1 poštanska milja je 7,586 km) do Rijeke, a četrnaest (oko 106 km) do Karlovca.



Nastavili smo dalje nizbrdo i nakon sedamstotinjak metara skrenuli lijevo te nastavili uzbrdo stepenicama.



Stepenicama smo došli do drvenog kipa, pretpostavljam svete Ane i…



…crkve sv. Ane koja je na tom mjestu od 1850. godine. Vjerojatno je do današnjeg dana imala rekonstrukciju/e jer izgleda kao da je novijeg datuma.



Spustili smo se nazad do ceste Ž5032 i do Mrzlovodičkog jezera koje je umjetno, a napravljeno je 1999. godine izgradnjom brane prema Lokvarskom jezeru s kojim je spojeno i u koje se ulijeva.



S druge strane ceste smo primijetili spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i klupu s obilježjem Općine Lokve.



Nastavili smo dalje cestom uz Mrzlovodičko jezero sve do raskršća s makadamskom cestom nešto prije spomenute brane preko koje nastavlja cesta Ž5032.



Skrenuli smo desno na makadamsku cestu. prošli pored objekta ribolovnog društva ispred kojeg je još jedna klupa i došli do Lokvarskog jezera koje je suho zbog remonta i ostalih zahvata vezanih za održavanje te vodene akumulacije. Jezero se isušuje otprilike svakih dvadesetak godina, zadnji put prije 22 godine, 2021. godine.



Lokvarsko jezero je nosilo naziv Omladinsko jezero, u čast Omladinskim radnim akcijama (ORA) koje su gradile branu visoku 48 metara od 1952. do 1955. godine pored naselja Homer. Kada je brana izgrađena rijeka Lokvarka i okolni potoci su napunili jezero. Površina mu je oko 2 kvadratna kilometara, a najveća dubina je oko 40 metara.



Kako je jezero suho može se prouči dionicom Lujzijane koja je potopljena. Nastavili smo makadamskom, tj. Lujzijanskom cestom uz korito rječice Mrzlice koje je na dnu jezera, a dok je jezero isušeno rječica ponovno teče.



Nakon šestotinjak metara smo stigli do mosta na Lujzijani, Carovog mosta koji je nekada, kao i u ovoj prilici, premošćivao rječicu Mrzlicu. Prilikom niskih vodostaja Lokvarskog jezera vrh mosta je iznad vode.



Nastavili smo dalje preko mosta. Cesta dalje prati vijugav dio nekadašnje doline. Na više mjesta su vidljivi dijelovi Lujzijanske ceste. Prilikom našeg posjeta jezero je bilo osušeno oko dva mjeseca te se je dolina zazelenila vegetacijom. Nismo imali osjećaj da hodamo po jezerskom dnu.



Što smo se više bližili širem dijelu jezera počeli su se nadzirati temelji objekata nekadašnjeg naselja Srednji Jarak koji je naseljen 1805. godine prilikom izgradnje Lujzijanske ceste. Naselje je imalo četiristotinjak stanovnika, a danas se vide ostaci potopljenih kuća, pilana, trgovina i gostionica.



Kada smo došli do šireg dijela jezera koncentracija ostataka građevina se povećala, što daje naslutiti da je tu bilo središte naselja Srednji Jarak.



Na tom dijelu smo primijetili još jedan most koji je premošćivao pritoku rječice Mrzlice.



Ovdje su vidljivi trupci i korijeni stabala koji su potopljeni prilikom prvog punjenja jezera.



Malo dalje je betonski objekt novijeg datuma koji je u fazi remonta.



Nastavili smo Lujzijanskom cestom oko koje su i dalje vidljivi ostaci objekata. Među ostacima nam se istaknulo široko kameno stepenište od nekoliko stepenica, a na vrhu prostran podest.



Što smo išli dalje sve su više do izražaja su dolazile pući u glinenom tlu koje su nam stvarale doživljaj kao da smo u nekoj pustinji, a ne u Gorskom kotaru.



Kada smo se približili brani vidjeli smo mali ostatak Lokvarskog jezera, a oko njega krajolik koji je kao iz nekog filma katastrofe.



Lujzijanska cesta nastavlja prema brani, ali mi smo krenuli na drugu stranu, uzbrdo, po novo nasipanoj makadamskoj cesti koja služi kao pristup gradilišta.



Izašli smo iz područja Lokvarskog jezera i dalje nastavili asfaltiranom cestom s kojom smo došli do parkirališta Novi Motel gdje smo završili izlet.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,36 km.

Na cesti L50131, koja povezuje naselje Kanfanar i naselje Smoljanci (Općina Svetvinčenat), nalazi se naselje Maružini. Maružini su u Općini Kanfanar i prema popisu stanovništva iz 2021. godine imali su 83 stanovnika.



Obilazak naselja Maružini smo započeli na cesti L50131, kod ulaza u naselje iz pravca Kanfanara.



Nakon dvjestotinjak metara, kod putokaza prema crkvi sv. Marije od Snijega (Snježne), skrenuli smo lijevo prema središtu naselja Maružini.



Dalje smo nastavili ulicom ravno kroz Maružine sve do raskršća na kojem se nalazi kapelica i gdje se nastavlja makadamska cesta izvan naselja.



Vratili smo se nazad do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo.



Ulicom smo nakon, dvjestotinjak metara, izašli iz naselja Maružini i dalje nastavili makadamskom cestom.



Ubrzo smo došli do račvanja na kojem smo nastavili lijevo. Tu smo primijetili zanimljiv vegetacijom obrasli kameni ulaz u polje.



Obilazak smo završili dvjestotinjak metara dalje kod jednobrodne predromaničke crkve sv. Marije od Snijega (ili od Sniga).



Crkva sv. Marije od Snijega ima upisanu apsidu, a na pročelju preslicu s jednim zvonom. Smatra se da je izgrađena u 11. ili 12. stoljeću. Sa stražnje strane crkve je ugrađeno nekoliko ulomaka predromaničke pleterne skulpture iz razdoblja između 9. i 11. stoljeća. U unutrašnjosti crkve je kameni oltar iza kojeg je kip Majke Božje koja je smještena na prozoru u apsidi te slabo vidljive freske iz 12. stoljeća.



Crkva sv. Marije od Snijega kod Maružina je najstarija od sedam istarskih crkva (pored Rovinjskog Sela, u Červarima kod Kanfanara koju nisam uspio locirati, na brdu Padova kod Kašćerge, u Materadi kod Umaga, u Brnobićima na Aleji glagoljaša i pored Čepića kod Oprtlja) koje su posvećene Gospi Snježnoj. Kult Gospe Snježne je vezan uz rimsku baziliku sv. Marije Velike (basilica di Santa Maria Maggiore) iz 5. stoljeća. Prema legendi, Gospa se u isto vrijeme ukazala u snu papi Liberiju i jednom rimskom patriciju po imenu Ivan. Ona ih je pozvala da sagrade crkvu na mjestu koje će ona označiti čudom. Usred ljeta, 15. kolovoza, na brdu Eskvilin pao je snijeg, što je shvaćeno znakom da Gospa želi da se na tom mjestu podigne crkva. Vjerojatno se nakon tog događaja kult Gospe Snježne širio tako što bi se na mjestu gdje je 15. kolovoza zabijelilo, pao snijeg ili tuča, podigla crkva posvećena Gospi Snježnoj.



Karta naselja Maružini s lokacijom crkve sv. Marije od Snijega.



Dužina rute 1,29 km.

Šišanska cesta je ulica na području Grada Pule koja vodi prema naselju Šišan i spaja pulsku zaobilaznicu (ulica Prekomorskih brigada) i takozvanu vanjsku pulsku zaobilaznicu (Ž5200).



Na Šišanskoj cesti, na ulazu sa zapadne strane u pulsko prigradsko naselje Škatari, gdje je autobusno stajalište i ulaz u sklonište, započeli smo obilazak najistočnijeg dijela područja Grada Pule.



Dalje smo nastavili ulicom Orban prema jugu sve do starog dijela Škatara. Tu je zanimljivo betonsko korito sa slavinom i dječje igralište.



Potom smo nastavili ulicom Lakvere prema sjeveroistoku, koja nakon 350 metara stiže do raskršća sa Šišanskom cestom.



Nastavili smo Šišanskom cestom prema istoku i nakon stopedesetak metara ušli u drugo pulsko prigradsko naselje Šikići. Škatari i Šikići su spojeni tako da djeluju kao jedno naselje.



Prošli smo raskršće s ulicom Put od Fortica i s desne strane, poslije raskršća, vidjeli smo zanimljiv objekt koji je vjerojatno imao neku javnu svrhu (škola, društveni dom...). Na Google kartama piše da je u njemu Mjesna zajednica Škatari Šikići (Škatari i Šikići spadaju pod Mjesni odbor Busoler). Ispred objekta se nalazi spomenik palim borcima Šikića i Škatara.



Nastavili smo dalje Šišanskom cestom prema istoku i nakon stotinjak metara, s desne strane u ulici Lokoduz, primijetili kapelicu na kojoj piše: "ANTONIO MILEVOI" i godina "1927".



Dalje smo glavnom cestom došli do mjesta gdje je vidljiva arhitektura tipičnog središta istarskog sela.



Šišansku cestu smo napustili poslije prometnog znaka koji označava da cesta izlazi iz Šikića (nešto prije kružnog toka) tako što smo skrenuli desno na makadamsku cestu.



Makadamska cesta vodi dvjestotinjak metara uz vanjsku pulsku zaobilaznicu sve do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo i prošli ispod zaobilaznice.



Na prvom slijedećem raskršću smo skrenuli desno i prošli pored ruševnog objekta koji se nalazi usred oštrog zavoja te...



...smo nakon četiristotinjak metara stigli do utvrde Turtian koja se nalazi na istoimenom brdu (75 mnv).



U podnožju brda Turtijan se nalazilo naselje koje je nastalo u kasnoj antici na posjedu koji je nosio ime po svojem vlasniku. Naselje je imalo više vlasnika, a redom to su bili: pulski biskupi, obitelj Ruggera Morosinija, akvilejski patrijarsi te obitelj Monfiorita od Castropole. Prilikom prisege Pule i okolice na vjernost Mletačkoj Republici 1149. godine pojavljuje se u dokumentu kao Turtilianum. U 14. stoljeću naselje je napušteno zbog kuge i drugih epidemija. Nakon što je propalo naselje Turtijan, Mletačka Republika je u drugoj polovini 16. stoljeća naselila obližnje brdo doseljenicima iz okolice Zadra i tako su nastali Šikići koji su ime dobili po prezimenu Šikić.



Utvrda Turtian je poligonalna građevina koja je građena od 1881. do 1888. godine, a naoružana je 1903. godine. Utvrda je bila u sastavu Obrambeni okrug V. fortifikacijskog sustava Pule za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.



Za kraj smo pustili šetnju puteljkom oko utvrde Turtijan, uz njen duboki rov, u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Osim što smo vidjeli četiri stražarnice, bunker i rov, sve novijeg datuma,...



...uživali smo u pogledu na okolna polja te na Šišan (istok), Jadreške (sjever), Šikiće i na Pulu u daljini (zapad).



Karta Škatara i Šikića s lokacijom utvrde Turtian.



Dužina rute 3,01 km.

Na području pulskog mjesnog odbora Šijana, sjeveroistočni dio Grada Pule, nalazi se crkva Gospe od Milosti. Crkva je smještena uz prometnicu D66 (Pula – Matulji) na samom ulazu u Grad Pulu (oko 1 km od čvora Pula na Istarskom ipsilonu – A9). Smatra se da je na tom mjestu prva crkva izgrađena između 5. i 8. stoljeća. Potom je na bizantskim ostacima, u srednjem vijeku, izgrađena crkva Majke Božje od Milosti koja se prvi put spominje 1470. godine. Obitelj Sergi je u 14. stoljeću crkvu poklonila samostanu sv. Franje u Puli, koja je ostala u njihovom posjedu sve do dolaska Napoleonove vojske 1805. godine. Te godine se vraća Katedralnoj crkvi u Puli, a 1919. godine je predana franjevcima iz provincije Veneto. Franjevci su iza crkve kupili kuću koju su adaptirali u mali samostan, a tu su živjeli do 1971. godine.



Sredinom 19. stoljeća, točnije 1849. godine, desilo se čudo nakon kojeg je crkva dobila status svetišta. Teško bolesna mještanka Maria Magno (48) nakon što je nepokretna ležala u krevetu jedanaest mjeseci zamolila je obitelj da je odvedu u crkvu Gospe od Milosti. Obitelj joj je ispunila želju kako lječenje nije davala nikakve rezultate. Kada je ušla u crkvu osjetila je trnce u nogama te je nakon toga ustala i zamolila pratnju da joj pomogne doći do oltara. Nakon dugotrajne molitve sama se uspjela vratiti do mjesta na kojem je sjedila, na što su svi prisutni ostali začuđeni. Nakon nekoliko sati molitve, sama je izašla iz crkve, a kada je došla kući, sama se popela stepenicama do stana. Nakon toga je potpuno ozdravila i taj događaj je prepoznat kao čudo koje je učinila Gospa.



Crkva je postajala sve popularnija, sve do Drugog svjetskog rata. Tada je stara crkva srušena, a na njenom mjestu je 1885. godine izgrađena nova, veća crkva koja ima današnji izgled. Crkva je izgrađena u blizini Šijanske šume u tada nenaseljenom području. Do njenog pročelja smo došli cestom, s jugozapadne strane, oko koje su drvoredi čempresa.



Crkva Gospe od Milosti jednobrodna je građevina s polukružnom apsidom, a na pročelju je rozeta i preslica s dva okna na kojoj piše „GRATIARVM VIRGINI SACRVM MDCCCLXXXVI“. Nekoliko metara sjeverno od apside se nalazi samostojeći zvonik.



Karta s lokacijom crkve Gospe od Milosti.