Viatrix

Na cesti Ž5032, koja spaja Gornje Jelenje (D3) i Crni Lug (D32), oko šest kilometara od Gornjeg Jelenja, smjestilo se naselje Mrzla Vodica. Naselje administrativno pripada Općini Lokve, a prema popisu stanovništva iz 2021. godine je imalo 14 stanovnika.



Na ulazu u naselje Mrzla Vodica sa strane Gornjeg Jelenja nalazi se slavina s lijepo uređenim kamenim koritom iznad koje piše "PITKA VODA", a pored nje se nalazi klupa s karakterističnim obilježjem Općine Lokve, žabom. Vjerojatno iz slavine teče izvorska voda pa smo napunili bočice da nam ublaži žeđ na ovom izletu.



Cestom Ž5032 smo krenuli nizbrdo i nakon nekoliko metara stigli do miljokaza koji označava da je tuda nekada prolazila Lujzijanska cesta koja je spajala Karlovac i Rijeku, a građena je od 1803. do 1811. godine. Na miljokazu piše da je četiri poštanske milje (oko 30 km - 1 poštanska milja je 7,586 km) do Rijeke, a četrnaest (oko 106 km) do Karlovca.



Nastavili smo dalje nizbrdo i nakon sedamstotinjak metara skrenuli lijevo te nastavili uzbrdo stepenicama.



Stepenicama smo došli do drvenog kipa, pretpostavljam svete Ane i…



…crkve sv. Ane koja je na tom mjestu od 1850. godine. Vjerojatno je do današnjeg dana imala rekonstrukciju/e jer izgleda kao da je novijeg datuma.



Spustili smo se nazad do ceste Ž5032 i do Mrzlovodičkog jezera koje je umjetno, a napravljeno je 1999. godine izgradnjom brane prema Lokvarskom jezeru s kojim je spojeno i u koje se ulijeva.



S druge strane ceste smo primijetili spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i klupu s obilježjem Općine Lokve.



Nastavili smo dalje cestom uz Mrzlovodičko jezero sve do raskršća s makadamskom cestom nešto prije spomenute brane preko koje nastavlja cesta Ž5032.



Skrenuli smo desno na makadamsku cestu. prošli pored objekta ribolovnog društva ispred kojeg je još jedna klupa i došli do Lokvarskog jezera koje je suho zbog remonta i ostalih zahvata vezanih za održavanje te vodene akumulacije. Jezero se isušuje otprilike svakih dvadesetak godina, zadnji put prije 22 godine, 2021. godine.



Lokvarsko jezero je nosilo naziv Omladinsko jezero, u čast Omladinskim radnim akcijama (ORA) koje su gradile branu visoku 48 metara od 1952. do 1955. godine pored naselja Homer. Kada je brana izgrađena rijeka Lokvarka i okolni potoci su napunili jezero. Površina mu je oko 2 kvadratna kilometara, a najveća dubina je oko 40 metara.



Kako je jezero suho može se prouči dionicom Lujzijane koja je potopljena. Nastavili smo makadamskom, tj. Lujzijanskom cestom uz korito rječice Mrzlice koje je na dnu jezera, a dok je jezero isušeno rječica ponovno teče.



Nakon šestotinjak metara smo stigli do mosta na Lujzijani, Carovog mosta koji je nekada, kao i u ovoj prilici, premošćivao rječicu Mrzlicu. Prilikom niskih vodostaja Lokvarskog jezera vrh mosta je iznad vode.



Nastavili smo dalje preko mosta. Cesta dalje prati vijugav dio nekadašnje doline. Na više mjesta su vidljivi dijelovi Lujzijanske ceste. Prilikom našeg posjeta jezero je bilo osušeno oko dva mjeseca te se je dolina zazelenila vegetacijom. Nismo imali osjećaj da hodamo po jezerskom dnu.



Što smo se više bližili širem dijelu jezera počeli su se nadzirati temelji objekata nekadašnjeg naselja Srednji Jarak koji je naseljen 1805. godine prilikom izgradnje Lujzijanske ceste. Naselje je imalo četiristotinjak stanovnika, a danas se vide ostaci potopljenih kuća, pilana, trgovina i gostionica.



Kada smo došli do šireg dijela jezera koncentracija ostataka građevina se povećala, što daje naslutiti da je tu bilo središte naselja Srednji Jarak.



Na tom dijelu smo primijetili još jedan most koji je premošćivao pritoku rječice Mrzlice.



Ovdje su vidljivi trupci i korijeni stabala koji su potopljeni prilikom prvog punjenja jezera.



Malo dalje je betonski objekt novijeg datuma koji je u fazi remonta.



Nastavili smo Lujzijanskom cestom oko koje su i dalje vidljivi ostaci objekata. Među ostacima nam se istaknulo široko kameno stepenište od nekoliko stepenica, a na vrhu prostran podest.



Što smo išli dalje sve su više do izražaja su dolazile pući u glinenom tlu koje su nam stvarale doživljaj kao da smo u nekoj pustinji, a ne u Gorskom kotaru.



Kada smo se približili brani vidjeli smo mali ostatak Lokvarskog jezera, a oko njega krajolik koji je kao iz nekog filma katastrofe.



Lujzijanska cesta nastavlja prema brani, ali mi smo krenuli na drugu stranu, uzbrdo, po novo nasipanoj makadamskoj cesti koja služi kao pristup gradilišta.



Izašli smo iz područja Lokvarskog jezera i dalje nastavili asfaltiranom cestom s kojom smo došli do parkirališta Novi Motel gdje smo završili izlet.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,36 km.