Viatrix

Na sjevernom dijelu zapadne istarske obale nalazi se područje Grada Umaga (12.699 stanovnika – 2021. g.) čije se sjedište, naselje Umag (6.751 stanovnika – 2021. g.), smjestilo u istoimenoj prostranoj i zaštićenoj luci koja je stoljećima bila posljednja postaja pri prelasku Jadrana. Naselje se razvilo u kasnoantičko doba zbog položaja na putu iz Akvileje prema jugu, a prvi se put spominje u 6. stoljeću kao Humagum. Umag je razoren od strane kneza Domagoja 876. godine, a 1269. godine je priznao mletačku vlast. Umag je gotovo opustošen nakon što su ga 1370. godine Đenovljani zapalili te nakon čestih epidemija kuge i malarije, nakon čega se tijekom 16. i 17. stoljeća doseljavaju skupine Albanaca i Grka te Hrvati iz Dalmacije i Bosne.



Šetnju naseljem Umag smo započeli na sjevernom dijelu luke na parkiralištu između šetališta Vladimira Gortana i Rive Umag.



Rivom smo krenuli prema istoku, a potom nastavili prema jugu i primijetili kamenu skulpturu iz 2001. godine Era Pisces (Majka ribara) koju su izradili Janez i Aleš Pirnat.



Došli smo do južnog dijela luke, nastavili rivom prema zapadu i prošli preko parka s fontanom koji se nalazi pored zgrade gradske uprave.



Nastavili smo prema zapadu sve do lukobrana po kojem smo se prošetali do zelenog svjetionika koji se nalazi na njegovom vrhu.



Vratili smo se nazad i nastavili obalom prema jugoistoku.



Prošli smo pored Muzeja grada Umaga koji je smješten u srednjovjekovnoj kuli poznatoj kao biskupska palača koja je prema tradiciji bila ljetna rezidencija tršćanskog biskupa. Kula je izgrađena početkom 14. stoljeća, a u baroknom razdoblju njezino je krunište zatvoreno krovištem. Služila je kao utvrda za obranu grada s morske strane, a smatra se najstarijim povijesnim objektom koji je u funkciji u Umagu.



Dalje smo nastavili uz sačuvane srednjovjekovno-renesansne zidine iz 13. stoljeća koje su većim dijelom porušene u 19. stoljeću. Na zidinama se mogu vidjeti otvori za puškarnice i vrata kojim smo ušli u stari dio naselja Umag, na Riječku ulicu, te skrenuli desno prema lučnom prolazu.



Riječkom ulicom smo stigli do Trga slobode na kojem se nalazi zgrada s gotičkim biforama iz 17. stoljeća, javna gradska cisterna iz 1677./1678. godine i jednobrodna župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije.



Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije je izgrađena 1757. godine na mjestu starije crkve koja je za vrijeme nevremena 1651. godine jako oštećena. Zanimljivo je da pročelje crkve nije nikada završeno. Crkva ima sedam baroknih mramornih oltara, glavni koji se nalazi u polukružnom svetištu i šest bočnih koji su u plitkim kapelama. Na glavnom oltaru su kameni kipovi svetog Peregrina, zaštitnika župe i svetog Nicefora, pićanskog biskupa, suzaštitnika župe. Vrijedi spomenuti da u prvom bočnom oltaru s lijeve strane od ulaza u crkvu je oltar krštenja Isusova što predstavlja vrlo stara slika na platnu nepoznatog autora iz Palmine škole. Od ostalog inventara ističu se orgulje iz 1776. godine, ranorenesansna Pieta iz porušene crkve Bogorodice Žalosne, dio kasnogotičkog oltarnog retabla, raspelo i pala Bogorodice od Krunice iz 17. stoljeća, a stropne dekoracije su iz druge polovice 18. stoljeća.



Pored crkve se nalazi 33 metara visok zvonik venecijanskog stila iz 15. stoljeća koji je obnovljen 1691. godine.



Dalje smo nastavili prema istoku ulicom Giuseppea Garibaldija oko koje se nalaze kuće koje su uglavnom iz 19. i s početka 20. stoljeća.



Prošli smo opet pored zgrade gradske uprave, ali s druge strane, ispred koje se nalazi stara metalna kapija s kamenim stupovima.



Malo dalje je raskršće na koje smo došli iz ulice Giuseppea Garibaldija i nastavili ravno u Trgovačku ulicu, u kojoj se nalazi jednobrodna crkva sv. Roka.



Crkva sv. Roka je izgrađena 1514. godine, a na pročelju je rozeta i preslica sa zvonom. U unutrašnjosti crkve, u podu, nalaze se grobnice, a sačuvan je tabulat, oslikani drveni strop iz 17. stoljeća. Na oltaru se nalaze tri drvena polikromirana kipa iz 17. stoljeća. U sredini je kip svetog Roka, s lijeve strane sveti Sebastijan i s desne sveti Kristofor. S lijeve strane oltara je drveni kip svetog Pelegrina iz 15. stoljeća, a s desne drveni kip svetog Antuna (19./20. st.).



Nastavili smo prema istoku Trgovačkom ulicom s kojom smo došli do kružnog toka na kojem smo skrenuli desno na ulicu Edoarda Pascalia.



Na sljedećem kružnom toku smo skrenuli lijevo na ulicu Joakima Rakovca te smo prije benzinske postaje skrenuli lijevo i ubrzo stigli na lokalitet Staro groblje Umag na kojem se nalazi jednobrodna crkva sv. Andrije s preslicom bez zvona.



Staro groblje Umag je bilo u funkciji od 17. do 19. stoljeća, a danas je vidljivo nekoliko starih nadgrobnih ploča na kamenom ogradnom zidu i na pročelju crkve sv. Andrije koja je zajedno s grobljem obnovljena 2023. godine. U unutrašnjosti crkve je kameni pod i ostatci kamenog oltara.



Nastavili smo dalje prema zapadu preko parkirališta sve do ulice Edoarda Pascalia na kojoj smo skrenuli desno i stigli do prije spomenutog kružnog toka s Trgovačkom ulicom.



Dalje smo nastavili prema sjeveru do šetališta Vladimira Gortana na kojem smo skrenuli desno.



Nakon parkirališta koje se nalazi s lijeve strane šetališta Vladimira Gortana, nastavili smo preko novo uređenog parka s čije se desne strane nalazi kompleks lijepih, ali devastiranih objekata izgrađenih od kamenih blokova.



Preko parka smo došli do Rive Umag s kojom smo stigli do parkirališta s početka šetnje.



Karta naselja Umag s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,92 km.

Istočno od naselja Savudrija, oko jednog kilometra, nalazi se nekadašnji zaseok Vila Cijani koji je danas kompletno preuređen u turistički resort. Na cesti koja vodi prema sjeveru, uz turistički rezort, započeli smo šetnju prema Velikoj Stanciji.



Krenuli smo prema sjeveru do kraja ceste koja završava kružnim tokom te nastavili prema obalnoj šetnici Lungomare koja vodi do autokampa Kanegra. Šetnicu smo ubrzo napustili tako što smo skrenuli lijevo na stepenište koje se spušta na obalu.



Nastavili smo puteljkom koji prati obalu prema zapadu i s kojeg se pruža lijep pogled na Piran u Sloveniji.



U uvali Kras puteljak se udaljava od obale te stiže do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli desno.



Dvjestotinjak metara dalje napustili smo makadamsku cestu i skrenuli na šumski put te smo kroz borovu šumu došli do makadamske ceste u sjevernom dijelu Velike Stancije (ili Stancija Grande).



Cesta prolazi pored tri devastirana objekta novijeg datuma (druga polovina 20. stoljeća) te stiže do ladanjskog objekta Villa Cesare koja je danas ograđena zbog opasnosti od urušavanja i vapi za obnovom. Vrh kule obuhvaćen je debelom trakom kako bi se spriječilo urušavanje.



U 18. stoljeću vlasnik imanja je bila obitelj Borisi, koju sam već spomenuo u postu Kula Turnina – ponovno otkrivena zaštitnica Rovinja, tako da je tada imanje imalo ime Borozija. 1819. godine imanje kupuje velikaška obitelj grofova Fabris koja je izgradila veću ladanjsku vilu, gospodarske zgrade i stambene objekte za zaposlenike na imanju. Tada je cijelo imanje dobilo ime Stancija Grande (Velika Stancija). Angelo Fabris je prodao imanje Carlu Cesareu, zemljoposjedniku i brodovlasniku iz Trsta, koji je nadogradio kompleks, preuredio unutrašnjost vile te podigao središnji toranj u klasičnom gotičkom stilu inspiriran dvorcem Miramare i zgradom arsenala Lloyd Triestino u Trstu. U to vrijeme zapadno krilo vile bilo je namijenjeno članovima obitelji Cesare, dok je istočno krilo namijenjeno slugama i radnicima na imanju. U unutrašnjosti ladanjske vile gotovo su svaku prostoriju krasile dekorativne slike na zidovima. Oko vile je bio uređen vrt s paviljonom u kojem su početkom 20. stoljeća bile egzotične ptice u krletkama. Obitelj Cesare je napustila imanje u Drugom svjetskom ratu. Od 1943. do 1945. godine tu je bio stožer njemačke obalne straže, a nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. godine pa do kraja osamdesetih, tu je bila Jugoslavenska ratna mornarica, nakon čega je kompleks počeo propadati.



Tijekom godina se prenosila priča da je Villa Cesare ukleta, tj. da svatko tko dođe u vezu s njom ne prođe dobro. Nije poznato kako je dobila tu titulu, ali je ta legenda inspiracija za roman Damira Zlatara Freya “Stanzia Grande” kojem je tema ljubavna priča glavne junakinje Tršćanke Francesce Fabris Pallato i trgovca Maria Morpurga de Nilma te se u romanu isprepliće fikcija s povijesnim činjenicama.



Villa Cesare je imala pristupnu cestu koja je dolazila sa zapada, iz pravca Savudrije, po kojoj smo se prošetali u oba smjera. Na cesti smo primijetili kameni rubnjak i da prolazi drvoredom duda (murve), crnog bora i lovora.



Od Velike Stancije nastavili smo makadamskom cestom prema jugu i ubrzo skrenuli lijevo, prema istoku, na šumski put s kojim smo nakon tristotinjak metara stigli do makadamske ceste.



Zanimljivo je spomenuti da smo na tom putu primijetili ostatke metalnog stroja čiju funkciju nismo mogli razabrati.



Na makadamskoj cesti smo skrenuli desno te nakon tristotinjak metara stigli do kružnog toka s početka izleta.



Karta s lokacijom Velike Stancije.



Dužina rute 3,10 km.

Červar ili Črvar (97 stanovnika – 2021. g.) je naselje koje administrativno pripada Gradu Poreču, a do naselja vode ceste Ž5039 (D75, Pula-Savudrija – TN Ulika) i L50044 (Červar – Špadići kod Poreča). Naselje je prvotno bio gospodarski kompleks kojeg je izgradila porečka plemićka zemljoposjednička obitelj Polesini u 18. i 19 stoljeću na najvišoj točki (oko 30mnv) između uvale Červar (gdje se danas nalazi Červar-Porat) i uvale Sveti Martin.



Na zapadnom dijelu naselja Červar, pored ceste Ž5039, nalazi se boćalište i malonogometno igralište te malo parkiralište gdje smo parkirali auto. S parkirališta smo cestom krenuli prema zapadu.



Cestu smo pratili još petstotinjak metara, prošli kroz maslinik i drvored murve te smo nakon maslinika skrenuli desno na poljsku cestu koja ubrzo stiže do lokve Porto Bussola (ili Funtana).



Dalje smo nastavili makadamskom cestom prema zapadu uz uvalu Busuja u kojoj je bilo antičko ribogojilište te je pronađen i zidani mol koji je služio za utovar amfora napunjenih maslinovim uljem proizvedenim u obližnjim poljoprivrednim gospodarstvima.



Nastavili smo dalje prema jugu, prema rtu Busuja. Prošli smo rt Busuja i nastavili prema sjeveru, a s ceste se pruža pogled sve do Novigrada.



Makadamsku cestu smo napustili kod uvale Mrčana na kojoj se nalazi šljunčana plaža Pličine. Vrijedi napomenuti da se u blizini obale, nešto južnije od uvale Mrčane, nalazi lokalitet rimske vile Mozaik, koji je danas zarastao vegetacijom, gdje su tijekom 19. stoljeća nađeni i izvađeni podni mozaici.



Prošli smo plažom Pličine pored koje je lokva Male Soline koja je pokrivena trstikom, a prema imenu je, vjerojatno, nekada davno služila kao solana.



Nakon uvale Mrčana smo nastavili prema sjeveru obalnom cestom s kojom smo nakon petstotinjak metara stigli do raskršća na kojem smo nastavili ravno, prema sjeveru.



Tristotinjak metara dalje je jezerce Vele Soline koje se nalazi u uvali Soline. Vele Soline, koje su vjerojatno nekada bile solana, su za vrijeme oseke jezerce, dok su za vrijeme plime povezane s uvalom.



Kad smo posjetili Vele Soline bila je oseka tako da smo prošetali oko nje u smjeru obrnuto od kazaljke na satu.



Vratili smo se do prije spomenutog raskršća i nastavili prema istoku, a potom, nakon dvjestotinjak metara, skrenuli desno na asfaltiranu cestu.



Cesta vodi kroz maslinik, nakon četiristotinjak metara došli smo do raskršća na kojom smo skrenuli lijevo, na makadamsku cestu.



Nakon šestotinjak metara smo stigli do jednobrodne crkve sv. Ane koja je izgrađena na mjestu starokršćanske crkve posvećene sv. Pelagiju iz 5. stoljeća.



Crkva sv. Ane ima apsidu, a na pročelju ima rozetu i preslicu s dva okna s po jednim zvonom u svakom. Crkva je obnovljena 1976. godine. U crkvi se nalazi plutej (tip uspravne ploče oltarne pregrade koje su dijelile svetište od prostora za vjernike) koji izvorno ne potječe iz ove crkve nego iz neke druge nepoznate koja je nekada postojala negdje na okolnim poljima. Oltar je zidan s drvenim retablom i palom s likovima svete Ane, svetog Joakima i Blažene Djevice Marije djevojčice, a u nišama iza oltara se nalaze dva kamena kipa.



Oko crkve sv. Ane je spomenik parkovne arhitekture Skupina stabala oko crkvice sv. Ane kraj Červara koji je proglašen 1973. godine. Spomenik parkovne arhitekture sadrži skupinu starih stabla sljedećih vrsta: devet stabla hrasta medunca (Quercus pubescens) koji su jedinstveni po broju i dimenzijama u Istri, jedno ladonje ili koprivića (Celtis australis), dva cedra (Cedrus atlantica), jedna pinija (Pinus pinea) te dva piramidalna čempresa (Cupressus sempervirens var.pyramidalis). Jedan od hrastova medunca je proglašen "Medenim spomenikom". Analizom starosti je procijenjeno da je stablo staro oko 180 godina. To stablo je visoko 17 metara, a opseg debla mu je 4,1 metar. Cedrovi su nazvani "Braća cedrovi" zbog gotovo iste procijene starosti, posađeni su 1866. i 1867. godine. Opseg debla im je 3,25 i 3,6 metara, a visine su od 8 odnosno 12 metara.



Nastavili smo dalje prema jugu cestom Ž5039 s kojom smo nakon četiristotinjak metara ušli u naselje Červar.



Na samom ulazu u naselje Červar, s lijeve strane, primijetili smo veliku zgradu obraslu bršljanom i bez krova. To je vjerojatno bila gospodarska zgrada iz vremena kada je obitelj Polesini ovdje imala stanciju.



Pored zgrade je kružni tok koji je napravljen oko starog stabla ladonje, a pored je izložena stara preša za maslinovo ulje i kameni sarkofag s rezbarenim grbovima.



Krenuli smo glavnom ulicom prema jugu, dalje glavnom ulicom te skrenuli lijevo i stigli do lučnih kamenih vrata koja su bila glavni ulaz u nekadašnji rezidencijalni dio obitelji Polesini.



U nekadašnjem rezidencijalnom dijelu se nalazi glavna zgrada stancije pored koje je bunar. Napravili smo krug oko još jednog stabla ladonje i izašli kroz kamena lučna vrata.



Vratili smo se ulicom pedesetak metara nazad, potom skrenuli lijevo na makadamsku cestu s kojom smo došli do ceste Ž5039 gdje smo skrenuli desno i ubrzo stigli do boćališta s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama



Dužina rute 7,09 km.

Santa Marina (Sveta Marina) je luka u istoimenoj uvali udaljena oko jednog kilometar jugoistočno od naselja Vabriga, Općina Tar-Vabriga. Luka je podijeljena na ribarski dio i na operativnu obalu s gatom koji su preuređeni u razdoblju od rujna 2021. do srpnja 2023. godine. Tada je izgrađen betonski gat duljine 50 i širine 7 metara, obalni zid u dužini od 53 metra, istezališta za brodove, produbljen je akvatorij, uređen manipulativni prostor te četiri privezišta za plovila do 25 metara duljine. U sklopu luke Santa Marina 2024. godine otvoren je muzej posvećen ribarstvu, Interpretacijski centar ribarstva “Ribarska kuća Santa Marina”.



Auti smo parkirali na području luke i krenuli cestom prema sjeveroistoku, prema dijelu uvale Svete Marine gdje more ulazi najdublje u kopno.



Oko uvale Sveta Marina ima nekoliko izvora, među kojima je "ukroćen" u kamenu izvor Mlaka, tako da se miješa slatka i slana voda što s izmjenom plime i oseke omogućuje razvoj specifične vegetacije.



Stotinjak metara dalje skrenuli smo desno na makadamski cestu koja vodi uz potok u koji se na više mjesta ulijeva izvorska voda.



Na mjestu gdje makadamska cesta oštro skreće u desno nalazi se lijepo uređen izvor s jezercem. Oko izvora je drvena ograda, a jezerce je obloženo kamenom.



Nastavili smo uzbrdo makadamskom cestom s kojom smo nakon sedamstotinjak metara stigli do raskršća na kojem smo skrenuli desno.



S desne strane ceste, u šumi, primijetili smo lokvu za koju nisam uspio saznati ime, a nisam ni siguran da li ima vode tijekom cijele godine ili samo poslije obilnijih kiša.



Pedesetak metara dalje, s desne strane ceste, ušli smo u arheološko nalazište Loron (ili Lorun) gdje nam se otvorio pogled prema luci Santa Marina. Arheološko nalazište Loron, koji je dobio ime po rtu između uvala Valelunge i Santa Marine, čine dva velika kompleksa iz rimskog doba koja su međusobno udaljena četiristotinjak metara. Nastale su u isto vrijeme, oko 10. godine, po nalogu Sisenne Statilius Taurusa (oko 17. pr. Kr. - nakon 30.), slavne osobe antičkog Rima koji je bio senatorskog ranga i ujedno je obnašao dužnost konzula. Njegov otac, Tito Statilius Taurus, bio je treći čovjek Carstva uz Oktavijana Augusta (Rim, 23. rujna 63. pr. Kr. – Nola kod Napulja, 19. kolovoza 14.).



U prvom nalazištu se nalazi maritimna vila (130x60 m) koja je bila rezidencija i terasasto se spuštala prema moru. Vila je imala kvadratne prostorije koje su služile kao uredi za upravu posjeda, stambene prostorije s velikom reprezentativnom dvoranom i kupalištem koje su gledale na more, veliki mlin za ulje s dvije preše, monumentalno stubište koje je vodilo u unutarnje dvorište vile te veliku cisternu koja je služila kao spremište vode. Najočuvaniji dijelovi su cisterna, uljara i stubište.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom prema jugu, do drugog dijela arheološkog nalazišta koji se nalazi na obali uvale Valelunga s koje s pruža pogled prema naselju Červar-Porat.



To je veliki kompleks (170x90 m) koji je bio podijeljen na dva dijela. Zapadni dio je služio kao stambeni prostor za obrtnike, a tu je bilo malo kupalište i par nužnika. Na istočnom dijelu se nalazila tvornica amfora (figlina). Tvornica je bila raspoređena oko velikog dvorišta u kojem se nalazila kada. Prostorije na moru su služile kao skladišta, a tu su bile i hale za sušenje amfora te prostorije obrade u kojima su obrtnici proizvodili amfore. U pokrivenom dijelu nalazišta može se vidjeti prostor s izuzetno dobro očuvanim velikim pećima u kojima su se pekle amfore. Na amfore se nanosio žig s imenom vlasnika tvornice od Sisenne pa do cara Hadrijana (24. siječnja 76. – 10. srpnja 138.). Proizvodnja amfora nastavljena je i kasnije, ali bez žiga, i trajala je do kraja 3. stoljeća.



Na kraju mogu reći da ono što ta dva kompleksa čini posebnim je jedinstveni projekt koji su izveli arhitekti po narudžbi Sisenne Statilius Taurusa. Vila s pripadajućom tvornicom amfora nalazila se u središtu velikog zemljišnog posjeda koji je zauzimao veliki dio današnjeg područja Općine Tar-Vabriga. Nakon Sisenna Statilius Taurusa, vlasništvo je prešlo na druge visoke dužnosnike, među kojima je Calvia Crsipinilla, žena intimna s carem Neronom (15. prosinca 37. – 9. lipnja 68.). U vrijeme dinastije Flavijevaca posjed postaje carski, i takav ostaje barem do cara Hadrijana. Ovo imanje je, pored proizvodnje amfora, proizvodilo maslinovo ulje i vino te je prerađivalo plodove mora.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,49 km.