Viatrix

Jedno subotnje prijepodne mjeseca kolovoza kretao sam se autocestom A3 (GP Bregana s Repubikom Slovenijom - GP Bajakovo s Republikom Srbijom) iz smjera naplatne postaje Rugvica prema čvoru Lučko i autocesti A1 (Zagreb – Ploče). Nakon čvora Ivanja Reka GPS aplikacija Wase mi je poslala upit da li ću prihvatiti rekalkulaciju rute s kojom ću uštedjeti petnaest minuta zbog gužve na čvoru i naplatnoj postaji Lučko (A1). Objeručke sam prihvatio, a i znatiželja je proradila da vidim kuda će me odvesti. Napustio sam A3 na čvoru Jakuševec i skrenuo na A11 (Zagreb – Sisak), ali već na prvom izlazu Odra-Mlaka izašao sam s A11. Nastavio sam cestom Ž1046 (Hrašće Turopoljsko - Lukinić Brdo, D36) s kojom sam izašao iz područja Grada Zagreba i ušao u Zagrebačku županiju. Prošao sam naseljima Gornja Lomnica, Lukavec i Markuševac Turopoljski nakon kojeg cesta postaje uža i prolazi kroz hrastovu šumu. Ubrzo sam došao na raskršće s cestom Ž3108 koja vodi u Pisarovinu. GPS me je dalje vodio na cestu Ž3108 s kojom sam došao u naselje Vukomerić. Poslije Vukomerića cesta opet prolazi kroz hrastovu šumu i nakon dva kilometra sam stigao do jednobrodne drvene kapele sv. Duha koja se nalazi pored mjesnog groblja Lučelnica. Kada sam ugledao drvenu kapelicu odmah sam odlučio stati i pogledati ju izbliza.



Pisani izvori 1678. godine spominju kapelu sv. Duha koja je srušena 1704. godine, a na njenom mjestu je podignuta veća kapela.



Kapela sv. Duha dobiva današnji izgled 1935. godine. Izgrađena je u prepoznatljivom stilu turopoljskog drvenog graditeljstva pravokutnog tlocrta s poligonalno zaključenim svetištem i sakristijom. Na pročelju je plitki trijem s osam profiliranih stupova i mali zvonik obložen šindrom. U kapeli se nalazi oltar pučkog baroknog stila iz 1749. godine sa slikom Krunidbe Bogorodice te kipovi sv. Florijana i sv. Jurja (omiljeni sveci zaštitnici u Turopolju) i križni put naivnog turopoljskog kipara Mate Mihnice iz Obrezine.



Nakon kratkog odmora pored kapelice sv. Duha krenuo sam dalje cestom Ž3108. Prošao sam kroz naselja Lučelnice i Jamnice Pisarovinska te stigao u naselje Pisarovina, koje je i sjedište istoimene općine u koje spada i naselje Lučelnica. Tu sam nastavio cestom D36 u pravcu Karlovca i autoceste A1.



Karta s lokacijom drvene kapele sv. Duha u Lučelnici.

Cesta L50128 se nalazi u Općini Kanfanar, prolazi istočno od lokaliteta Maklavun te povezuje naselja Matohanci (87 stanovnika – 2011. g.), Sošići (57 stanovnika – 2011. g.) i Bubani (53 stanovnika – 2011. g.), gdje i završava, s cestom D303 (Rovinj – čvor Kanfanar na Istarskom ipsilonu). Od naselja Bubani prema sjeveru nastavlja makadamska cesta. Oko 150 metara sjevernije od naselja nalazi se križanje makadamskih cesta.



Na križanju smo počeli šetnju cestom koja vodi prema sjeverozapadu, prema brdu Sveti Martin (217 mnv) na kojem se nalazi antena, radar i istoimena crkva.



Nakon dvjestotinjak metara prošli smo pored lokve koja se nalazi s lijeve strane ceste.



Nastavili smo dalje cestom i napustili je na slijedećem zavoju tako što smo skrenuli lijevo na puteljak koji vodi ravno i strmo uzbrdo na brdo Svetog Martina. Brdo je bilo naseljeno u prapovijesti i u rimsko doba.



Trebalo nam je nekoliko minuta da se popnemo do vrha brda s kojeg se pruža lijep pogled na bliža i dalja naselja te na Jadransko more pa sve do planine Učke.



Crkva sv. Martina je jednobrodna građevina s preslicom s jednim zvonom. Ne zna se u kojem je stoljeću izgrađena, ali se vjeruje da je postojala u vrijeme kada je sveti Romuald (prijelaz iz 10. u 11. st.) boravio na tom području i pretpostavlja se da je izgrađena na mjestu rimskog hrama boga Marsa. Današnji izgled je dobila tijekom obnove iz 1879. godine.



Na podu ispred ulaza u crkvu primijetili smo dvije ugravirane kamene ploče.



Postoji priča koja govori da je sveti Martin putovao ovim područjem te je zastao da se odmori, zabio je svoj štap dolje u Dragi i time odredio granicu do kuda može doći more.



Dalje nastavljamo prema zapadu, nizbrdo šumskim putem koji prolazi uz suhozide.



Držali smo se glavnog puta koji vodi prema zapadu sve dok nismo izašli iz šume na čistinu na kojoj se nalazi čeka. Tu smo nastavili putem prema sjeveru.



Opet smo ušli u šumu i dalje pratili bolje utaban put koji vodi prema sjeveru, a potom prema sjeverozapadu.



Došli do mjesta gdje završava šumska cesta. Na tom mjestu smo skrenuli desno prema istoku i nakon nekoliko metara lijevo na put koji se strmo spušta.



Put vodi prema sjeveru, a potom skreće prema istoku i stiže do Romualdove pećine, takozvane Istarske Altamire, na 128 metara nadmorske visine. Pećina ima hodnik dužine 105 metara u kojem se nalaze stalaktiti i stalagmiti. Prosječna temperatura u unutrašnjosti iznosi oko 14 °C, a vlažnost je oko 68 %. U pećini su pronađeni ostaci 42 vrste prapovijesnih životinja i paleolitskog lovca te predmete koje su koristili neandertalci.



Pećina je zadnjih godina zatvorena za javnost jer su 2010. godine pronađeni, a 2017. godine potvrđene od strane međunarodnog tima, slikarije iz gornjeg paleolitika. Zabilježene su 44 slikarije izrađene prije više od 30 tisuća godina. Nacrtani su bizon, divokoza, shematiziran prikaz ljudi, trokuti (koji mogu simbolizirati ženski spol) i dr. Crteži su slabo očuvani, jer su naslikani na fosilnoj kalcitnoj kori, koja je djelomično otpala, a dio slikarija su oštetili posjetitelji pećine krajem 19. i početkom 20. stoljeća struganjem zidova i pisanjem grafita (preko crteža divokoze je grafit "AI 1880").



Istim putem smo se vratili sve do šumske ceste te nastavili dalje po njoj.



Kada smo došli na raskršće s makadamskom cestom skrenuli smo lijevo.



Stotinjak metara dalje, s lijeve strane ceste, primijetili smo još jednu lokvu koja je dijelom prekrivena listovima lopoča.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom i došli do raskršća s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,58 km.

Na cesti D303 koja povezuje Rovinj s Istarskim ipsilonom, između već opisanih Maklavuna i Karaštaka, nalazi se raskršće s nerazvrstanom cestom koja vodi u naselje Šorići. Neposredno pored raskršća je naselje Šorići (84 stanovnika – 2011. g.) koje se nalazi u Općini Kanfanar.



Šetnju smo započeli pored gore spomenutog raskršća asfaltiranom cestom prema jugoistoku.



Nakon dvjestotinjak metara ušli smo u naselje Šorići odmah kraj boćališta.



Pratili smo glavnu cestu, koja je nakon dvjestotinjak metara postala makadamska, sve do raskršća s cestom koja vodi prema crkvi sv. Marije Magdalene.



Skrenuli smo desno i nakon četiristotinjak metara stigli do jednobrodne romaničke crkve sv. Marije Magdalene s upisanom apsidom.



Crkva sv. Marije Magdalene je izgrađena tesanim kamenom u 12. ili 13. stoljeću. Na pročelju crkve se nalazi preslica s jednim oknom u kojoj nema zvona. U crkvi se, na zidovima, u apsidi i na trijumfalnom luku, nalaze ostaci fresaka iz druge polovine 14. stoljeća. Freske prikazuju Maiestas Domini (veličanstvo Gospodnje), Navještenje, apostole i svece. Na freskama se nalaze mnogobrojni glagoljski grafiti. Na oltaru je slika iz 1727. godine koja prikazuje Bogorodicu s Djetetom kojoj dva anđela drže krunu iznad glave.



Krenuli smo nazad istim putem prema naselju Šorići.



Ušli smo u naselje, tj. došli na asfalt, i na raskršću udaljenom oko 150 metara skrenuli smo lijevo i nakon petstotinjak metara stigli do mjesta gdje smo započeli šetnju.



Karta naselja Šorići s lokacijom crkve sv. Marije Magdalene.



Dužina rute 2,46 km.

Na sjecištu cesta D200 (A9, čvor Buje - GP Plovanija, granični prijelaz s Republikom Slovenijom), Ž5209 (vrh Lima, D75 – Kaštel, D510), Ž5007 (Buje – Oprtalj – Karojba – Pazin) i Ž5008 (Buje – Grožnjan – Ponte Porton, Ž5209) nalazi se naselje Buje (2.671 stanovnika – 2011. g.) koje je važno cestovno čvorište. Naselje je sjedište područja Grada Buje (5.182 stanovnika – 2011. g.). Na brdu (210 mnv) na kojem se smjestila povijesna jezgra Buja nalazila se prapovijesna gradina, a potom u rimskom dobu malo naselje. Buje se prvi put spominje 981. godine kao Castrum Bugle u povelji akvilejskog patrijarha Otona II. Mlečani ga zauzimaju 1412. godine kada su i srušene gradske zidine, koje su nekoliko desetljeća poslije ponovno podignute.



Auto smo parkirali na parkiralištu u ispod ceste D200 u zapadnom dijelu naselja Buje (Rudine).



Popeli smo se stepeništem do ceste D200 (Umaška ulica) gdje smo skrenuli desno.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo u Istarsku ulicu te došli do kružnog toka na Trgu Josipa Broza Tita na kojem se nalazi spomenik palim borcima Narodno oslobodilačkog rata i žrtvama fašizma.



Dalje smo nastavili uzbrdo ulicom Prvog svibnja prema sjeverozapadu i nakon 150 metara stigli do Trga Slobode na kojem se nalazi Etnografski muzej Buje, jednobrodna crkva Marije Milosrdnice i vidikovac.



Zgrada Etnografskog muzeja Buje je izgrađena iznad gradskih zidina iz 17. stoljeća.



Crkva Marije Milosrdnice izgrađena je krajem 15. stoljeća izvan tadašnjih gradskih zidina. Na pročelju iznad portala se nalazi rozeta, a uz južni zid zvonik visok 22 metra ispod kojeg se nalazi lučni prolaz. U crkvi je drveni kasnogotički kip Majke Milosrđa iz 15. stoljeća, jedan od najljepših drvenih kipova u Istri.



Postoji priča o čudotvornom događaju koji je odredio izgradnju crkve Marije Milosrdnice izvan gradskih zidina. U starim tekstovima piše da je crkva utemeljena po želji imućnog Bujca Paola Razizze (Pavla Račice) koji se je 1497. godine uputio u Veneciju da bi nabavio gospin kip nakon što mu se Gospa pojavila u snu. Kada se vratio u Buje, glavni ulaz u grad je bio zatvoren. Odlučio je prenoćiti pred gradom. Kad je ujutro htio s kipom ući u grad nije ga mogao podići niti pomaknuti, niti uz pomoć drugih ljudi. Događaj ga je uvjerio da Majka Božja želi da joj sagradi svetište upravo na tom mjestu – izvan gradskih zidina.



Na sjevernom dijelu Trga Slobode, gdje ulica Antonia Gramscia ulazi na trg, nalazi se plan Buja sa znamenitostima.



Nastavili smo prema sjeveru ulicom Antonija Gramscija koju smo ubrzo napustili tako što smo skrenuli lijevo u ulicu Sucolo gdje su se nekada nalazila Velika vrata (glavni ulaz u grad), potom smo nastavili ulicom Crosera sve do ulice Maksima Gorkog u kojoj se, među kućama stisnula, jednobrodna srednjovjekovna crkva sv. Ivana.



Crkva sv. Ivana je izgrađena u 15. stoljeću, a obnovio ju je i barokizirao grof Costantino Vlasto 1788. godine. Na pročelju se nalazi preslica s jednim zvonom. U crkvi je oltar s palom svetog Ivana evanđelista s mitrom biskupa. Crkva je bila u sklopu malog sjemeništa nekadašnje Novigradske biskupije.



Nastavili smo prema istoku ulicom Epulo te stigli na Trg svetog Servula koji nosi ime zaštitnika grada Buja. Sveti Servul (Trst, oko 270. - Trst, 28. svibnja 284.) je mučenik i suzaštitnik grada Trsta zajedno sa svetim Justom (? - Trst, 2. studenog 303.?), a navodno je kao dvanaestogodišnjak kratko vrijeme boravio u špilji Cingarela.



Na Trgu svetog Servula se nalazi Gotičko-venecijanska kuća na kojoj se nalazi grb plemićke obitelji Polesini iz 1495. godine i prozori ukrašeni u stilu venecijanske cvjetne gotike,…



…Neoklasična palača izgrađena na temeljima biskupske palače 1878. godine s ugrađenim mletačkim lavom koji je stajao na srušenim Velikim vratima…



…te jednobrodna župna crkva sv. Servula s odvojenim pedesetmetarskim visokim zvonikom iz 16. stoljeća ispred kojeg je kamena baza za zastavu koja je nekada služila kao stup srama (17. st.).



Župna crkva sv. Servula je jedna od najznačajnijih primjera kasnobarokne arhitekture u Istri. Izgrađena je u 18. stoljeću na mjestu starije trobrodne romaničko-gotičke crkve iz 13. stoljeća. Vjeruje se da je na istom mjestu postojao i antički hram. Izgradnju župne crkve je započeo 1754. godine G. Dongetti, a 1768. nastavio A. Naiber. Elementi starijih građevina, kao što su fragmenti rimskih i ranosrednjovjekovnih stupova, stela i natpisa, ugrađeni su u noviju crkvu koje možemo primijetiti i na nikada dovršenom pročelju. Na vrhu pročelja se nalazi romanički reljef anđela. U unutrašnjosti crkve je bačvasti svod te sedam ukrašenih oltara, propovjedaonice i lusteri. Orgulje su iz 1791. godine, a izradio ih je Gaetano Callido (Este kraj Padove, 14. siječnja 1727. - Venecija, 12. prosinca 1813.). Na glavnom oltaru su i kipovi svetog Servula i svetog Sebastijana izrađeni od mramora iz Carrare. Oni su rad venecijanskog majstora Giovannija Marchiorija (Caviola d'Agordo kraj Belluna, 1696 - Treviso, 1778) iz 1737. godine.



Od trga smo nastavili prema istoku ulicom Giosuea Carduccija s kojom smo stigli do ulice Strada Longa.



Skrenuli smo lijevo i stigli na ulicu Belvedere na kojoj smo skrenuli opet lijevo.



S ulice Belvedere, kao što i sam naziv kaže (lijep pogled), pruža se lijep pogled daleko na sjever.



Dalje smo ulicom prošli iza župne crkve sv. Servula koja sa stražnje strane izgleda još monumentalnije te stigli do Zapadnih vrata (jedina koja još postoje) i Peterokutne kule sv. Martina.



Na tom mjestu se nalazi glavni ulaz u povijesno groblje sv. Martina.



Groblje sv. Martina je nastalo početkom 15. stoljeća izvan tadašnjih gradskih zidina. U to vrijeme je srednjovjekovna nekropola uz župnu crkvu sv. Servula napuštena. Crkve su još uvijek služile kao mjesto ukopa za pripadnike klera, članove plemićkih obitelji i raznih uglednika. 1804. godine se uvodi zabrana ukopa u crkvama te ovo groblje postaje jedino mjesto ukopa za sve društvene slojeve u Bujama. U prosincu 1918. godine groblje gubi svoju funkciju jer je tada otvoreno novo groblje sv. Antuna na jugoistočnom dijelu grada. Danas je groblje sv. Martina preuređeno u spomen-park i podijeljeno je na Prvo, Drugo i Treće polje



Na groblju sv. Martina, u Prvom polju, nalazi se jednobrodna crkva sv. Martina ispred koje se nalazi Veliki središnji križ.



Crkva sv. Martina je izgrađena 1593. godine na mjestu starije crkve. Na pročelju je visokorenesansni portal i preslica s dva okna i jednim zvonom. U crkvi se nalazi starinska mala apsida, oltar s gipsanim kipom Pieta’ i palom svetog Martina iz 1648. godine.



Na Drugom polju se nalazi drugi ulaz i ostaci mrtvačnice s koje se pruža lijep pogled prema sjeverozapadu sve do talijanskih Alpa.



Najniže je Treće polje na kojem se nalazi kapelica obitelji Trevisan iz 1893. godine.



Nakon što smo obišli groblje sv. Martina koje obiluje zanimljivim nadgrobnim spomenicima izašli smo kroz glavni ulaz i uputili se do Peterokutne kule sv. Martina koju su podigli Mlečani 1459. godine.



Peterokutna kula sv. Martina je danas obnovljena i služi kao vidikovac s kojeg se pruža veličanstveni pogled na sve četiri strane svijeta.



Popeli smo se na vrh kule i nakon uživanja u pogledu vratili se do ulice Matka Laginje.



Spustili smo se ulicom Matka Laginje prema jugu i nakon pedesetak metara stigli do Četverokutne kule sv. Martina iz 1458. godine.



Nekoliko metara dalje je raskršće s ulicom Giuseppea Garibaldija na kojoj smo skrenuli lijevo i ubrzo sopet stigli do Trga Slobode. Na zapadnom dijelu trga, gdje ulica Vila ulazi na trg, nalazila su se vrata i kula sv. Leonarda.



Dalje smo nastavili nizbrdo ulicom Prvog svibnja i spustili se do Trga Josipa Broza Tita te došli do raskršća Istarske i Umaške ulice te ulice Flavia. Na raskršću se nalazi Villa Vardabasso u kojoj se danas nalazi Gradska uprava.



Nastavili smo dalje Umaškom ulicom (D200) te stigli na Rudine gdje smo parkirali auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,35 km.