Viatrix

Na cesti B6 (Limassol – Pafos), oko 7 kilometara zapadno od naselja Kolossi, nalazi se arheološko nalazište Svetište Apolona Hilata (Sanctuary of Apollo Hylates). Nalazište se nalazi na području Britanskog prekomorskog teritorija Akrotiri i Dhekelia, oko 3 kilometara zapadno od naselja Episkopi, Okrug Limassol. Hilat (Hylates) je bio bog koji je bio štovan širom otoka Cipra od 3. stoljeća pr. Kr. do 3. stoljeća po. Kr., a kasnije je uspoređen s grčkim bogom Apolonom. Svetište Apolona Hilata zabilježeno je u povijesnim izvorima na Cipru kao jedno od najvažnijih svetišta na otoku.



Čini se da je štovanje Apolona Hilata na ovom mjestu počelo još u 8. stoljeću pr. Kr. i nastavilo se do 4. stoljeća po. Kr. Lokalitet je bio unutar zidina koje su imale dvoja vrata, Vrata Kourion (na istokuj) i Vrata Pafos (na zapadu). Više je puta proširen i izmijenjen u različitim razdobljima. Tijekom rimskog razdoblja je proširen dodatkom južne i sjeverne zgrade, koje su se, možda, koristile za izlaganje votiva (zavjetni dar religioznoga karaktera, prikazan ili obećan božanstvu od kojeg se nešto moli, očekuje ili mu se zahvaljuje) ili smještaj posjetitelja. Figurice i keramika od terakote koje su se skupljale u hramu od petog stoljeća pr. Kr. do rimskog razdoblja pokopane su u Zavjetnoj jami. Duga ulica se protezala od juga prema sjeveru i vodila je do hrama Apolona Hilata, koji je izgrađen u kasnom klasičnom ili ranom helenističkom razdoblju na ruševinama arhajskog hrama. U prvom stoljeću po. Kr. hram je ponovno izgrađen u drugačijem arhitektonskom stilu, s nabatejskim stupovima. Mala zgrada južno od omeđenog predvorja mogla je biti svećenikova kuća. Uz vanjsku istočnu stranu zidina nalaze se Palaestra u kojoj su sportaši nekada vježbali, te kupke.



Ušli smo kroz nekadašnja Vrata Kourion na južnom dijelu lokaliteta Svetište Apolona Hilata.



Prošli smo pored južnog trijema (The South Portico), zgrade koja se sastojala od kompleksa trijema u obliku slova T i sobe za goste u obliku slova T, a izgrađena je u 2. stoljeću po. Kr. na temeljima ranijih zgrada iz helenističkog i rimskog doba (2. st. pr. Kr. - 1. st. po. Kr.).



Potom smo prošli pored ostataka monumentalnih Vrata Pafos iz 1. stoljeća po. Kr.



Na sjeverozapadu lokaliteta nalaze se ostaci sjeverozapadne zgrade iz 1. stoljeća po. Kr., koja je vjerojatno bila spavaonica za hodočasnike. Bila je to uzdužna građevina sa stepenastim ulazom prema jugu.



Prošli smo pored kružne sakralne građevine (The Circular Sacred Building) koja je sadržavala kružni hodnik ožbukane površine okružen debelim potpornim zidom na plitkim temeljima. Otvorena jezgra ove strukture imala je šest jama koje su protumačene kao indikacije svetog vrta povezanog s kultom Hilata, boga šume. Ovo sveto mjesto bilo je u upotrebi u ranom 1. stoljeću po. Kr. Na tom prostoru su se vjerojatno održavale procesije i/ili plesovi oko šumarka svetog drveća.



Nastavili smo popločenom stazom s kojom smo došli do hrama (The Temple).



Podizanje monumentalnog Hrama u Apolonovom svetištu bila je politika rimskih careva za opsežne programe obnove na Cipru. Tijekom prve faze ovog programa koji datira iz vremena cara Augusta (Rim, 23. rujna 63. pr. Kr. – Nola kod Napulja, 19. kolovoza 14.), bila je jednostavna pravokutna građevina s komorom i predvorjem bez stupova te vjerojatno nije nedovršena. Hram je rekonstruiran na stepenastoj platformi u doba cara Trajana (Italica, Španjolska, 18. rujna 53. – Selinus, Cilicia, Turska, 8. kolovoza) kao mali tetrastilni prostilni hram s komorom i predvorjem u antisu (izraz je u klasičnoj arhitekturi za stupove s obje strane vrata ili ulaza u grčki hram), te vapnenačkim stupovima s kapitelima nabatejskog stila, poznatog kao ciparsko-korintski. Sadašnji oblik je rezultat djelomične rekonstrukcije iz 1980. godine.



Blizu hrama se nalazi Arhajski kružni oltar (The Archaic Circular Altar) koji je bio sastavljen od šute natopljene blatom. Područje unutar i oko oltara je bilo ispunjeno ogromnom količinom pepela i pougljenjenim kostima žrtvovanih ovaca i koza. Pronađeni su brojni mali zavjetni darovi od terakote uključujući fragmente bikova sa zmijama koje su im se uvijale oko nogu, malog srebrnog bika kao i muške figurice s maskama bika. Nađen je veliki broj ciparsko-arhajske keramike koja se može datirati oko 600. pr. Kr., ali je jedna fragmentirana posuda crveno poliranog posuđa datirana između 2300. i 2200. godine pr. Kr.. Tada je mogući početak korištenja lokaliteta. Arhajski kružni oltar je imao i omeđeno predvorje (Precinct).



Prije nego smo izašli s lokaliteta Svetišta Apolona Hilata vidjeli smo ostatke kupelji (The Baths) koje su prekrivene novijom konstrukcijom.



Izgradnja kompleksa kupelji je datirana između 101. ili 102. godine po. Kr. Raspored unutrašnjosti tipičan je za kompleks malih javnih kupelji s glavnim ulazom koji vodi u dvorište povezano sa sobama za svlačenje odjeće i sobama različitih temperatura u prizemlju, kao što su frigidarium (hladno), tepidarium (blago toplo), sudatorium (izrazito toplo) i caldarium (vrlo toplo), dok su se ispod nalazili praefurnij (praefurnium - nadsvođeni prostor tj. kanal koji se nalazio odmah ispred peći, u kojoj je gorjela žeravica koja je proizvodila vrući zrak za zagrijavanje hipokausta) i hipokaust (uređaj za grijanje prostorija ispod poda s pomoću vreloga zraka).



Udaljen oko 1 kilometra, cestom B6 u pravcu istoka, nalazi se stadion Kourion (Kourion Stadium), jedini drevni stadion koji je pronađen na Cipru.



Stadion Kourion se nalazi između obližnjeg grada Kouriona (starogrčki grad-država) i Svetišta Apolona Hilata. Izgrađen je u 2. stoljeću po. Kr., a uništen je u 4. stoljeću. Stadion je imao kapacitet od 6.000 gledatelja i na njemu su se najvjerojatnije održavale sportske igre helenskog petoboja (trčanje, skok u vis, skok u dalj, hrvanje i bacanje koplja).



Karta s lokacijom Svetišta Apolona Hilata i stadiona Kourion.

Kolossi (6.478 stanovnika – 2021. g.) je naselje koje se nalazi u Okrugu Limassol, Republika Cipar. Pored naselja prolazi cesta B6 i autocesta A6 koje povezuju Limassol i Pafos.



Na južnom djelu naselja Kolossi smješten je srednjovjekovni dvorac kojeg smo posjetili.



Dvorac Kolossi je vjerojatno 1210. godine izgradila franačka vojska, kada je područje Kolossija kralj Hugh I. (1194. ili 1195. - Tripoli, Libanon, 10. siječnja 1218.) predao vitezovima Reda svetog Ivana Jeruzalemskog (Ivanovci ili Hospitalci). Zbog rivalstva između frakcija u križarskom kraljevstvu Cipra, dvorac su zauzeli vitezovi templari 1306. godine, ali je vraćen Ivanovcima 1313. godine nakon ukidanja templarskog reda. Dvorac je današnji izgled pravokutne trokatne kule veličine oko 30 x 40 metara dobio 1454. godine za vrijeme zapovjednika Kolossija ivanovca Louisa de Magnaca, čiji se grb može vidjeti uklesan u zidove dvorca. Dvorac je imao veliku stratešku važnost u srednjem vijeku i sadržavao je velike pogone za proizvodnju šećera iz lokalne šećerne trske, jednog od glavnih izvoznih proizvoda Cipra u tom razdoblju.



U dvorac Kolossi se ulazilo s južne strane preko pokretnog mosta. Iznad svoda su još vidljivi tragovi lanaca koji su vukli pokretni most. Izvorni most i njegova baza uništeni su te naknadno zamijenjeni 1933. godine kamenom zvjezdastom konstrukcijom i novim visećim mostom, koji se i dan danas koristi.



Stepeništem smo ušli u dvorac, na prvi kat koji se sastoji od dvije zasvođene prostorije, svaka je 13,5 m duga i 6 m široka. Obje su osvijetljene prozorima, od kojih neki imaju dvije kamene klupe okrenute jedna prema drugoj u prozorskim udubljenjima.



U dvorac Kolossi se prvo ulazi u istočnu prostoriju u kojoj je, na njenom južnom zidu, zidna slika iz 15. stoljeća s prikazom Kristova raspeća s Djevicom Marijom i sv. Ivanom. U donjem lijevom kutu zidne slike je grb Louisa de Magnaca. Ova je prostorija vjerojatno korištena kao mjesto za molitvu. Zapadna prostorija ima velik kamin postavljen u zapadnom zidu i nišu u kojoj se nalaze ostave, te je vjerojatno služila kao glavna dvorana za blagovanje i zabavu.



Kružnim stepeništem smo se popeli na drugi kat koji se sastoji od dvije prostorije jednakih dimenzija kao i na prvom katu.



Obje sobe bile su opremljene kaminima na kojima je grb Louisa de Magnaca. Sjeverna prostorija je imala nužnik postavljen u njenom sjevernom zidu. Sjeverna prostorija je vjerojatno pripadala zapovjedniku ili njegovoj sviti, dok je južna služila kao predvorje ili prijemni prostor.



Na prvom i na drugom katu su vidljive rupe u zidovima koje upućuju na to da su služile kao uporište za drvene grede na kojima je bio postavljen drveni pod, tako da su imali tavansku etažu koja je najvjerojatnije služila za potrebe skladištenja.



Nastavili smo dalje kružnim stepeništem te se popeli na krov dvorca Kolossi s kojeg se pruža lijep pogled na sve četiri strane svijeta.



Spustili smo se kružnim stepeništem do prvog kata te s obližnjim stepeništem, napravljenim nakon 1890-ih, se spustili u prizemlje koje je najvjerojatnije služilo kao skladište.



Prizemlje se sastoji od tri međusobno povezane bačvasto zasvođene prostorije jednakih dimenzija. Svaka prostorija ima uski otvor na oba kraja, za ventilaciju i rasvjetu. Ispod ovih prostorija se nalaze cisterne usječene u stijenu.



Iz Dvorca Kolossi smo izašli kroz vrata u prizemlju koja se nalaze ispod mosta i prošetali se oko dvorca.



Na istočnom zidu dvorca se nalazi mramorna ploča s četiri grba. U središtu je grb Lusignana s Cipra koji je podijeljen u četiri djela. U gornjem lijevom dijelu vidimo amblem Jeruzalema, u gornjem desnom dijelu nalazi se stari Lusignanov grb a, u donjem dijelu su amblemi Cipra i Male Armenije. Četiri odjeljka čine cjelinu, budući da je od 1393. godine kralj Cipra bio i kralj Jeruzalema i Armenije. Središnji grb je omeđen grbovima dvojice velikih majstora Reda sv. Ivana Jeruzalemskog Jeana de Lastica (lijevo) i Jacquesa de Millija. Ispod središnjeg grba vidimo grb Luisa de Magnaca.



Pored Dvorca Kolossi nalaze se i ostaci šećerane koja potječe iz 14. stoljeća. U Kolossiju je bila jedna od najvećih plantaža šećerne trske. Šećer je bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Cipra tijekom srednjeg vijeka.



Šećerana se sastojala su od tri glavne te drugih pomoćnih prostorija. Šećer se prerađivao u dugačkoj, uskoj i nadsvođenoj prostoriji zidanoj kamenom. Tvornica šećera u Kolosima nastavila je s radom i u osmanskom razdoblju, o čemu govori natpis ugrađen u vanjski južni zid nadsvođene dvorane. Natpis govori da je zgrada obnovljena 1591. godine kada je otok bio pod namjesništvom Murad-paše.



Sjeverno od šećerane nalaze se ruševine akvadukta koji ju je opskrbljivao vodom. Potrebnu količinu vode dala je rijeka Kourris. Akvadukt datira između 1365. i 1374. godine. Riječna voda pokretala je vodenicu, koja je mljela šećernu trsku snagom stečenom pri padu s visine od oko 7 m na vodeno kolo mlina.



Pored velikog broja drveća koja su zasađena u krugu dvorca Kolossi valja istaknuti dvjestotinjak godina staro stablo tipuana tipu (poznato kao tipa, ružino drvo i ponos Bolivije) koje ima opseg 4,8 m i visoko je 26 m.



Izašli smo iz kruga dvorca Kolossi i cestom krenuli prema sjeveru do stopedesetak metara udaljene grčke pravoslavne crkve Agios Efstathios (sv. Efstatija).



Crkva Agios Efstathios izgrađena je u 12. stoljeću, a sredinom 15. stoljeća na njoj su obavljeni važni popravci i prenamjene. Vjerojatno su je koristili vitezovi Reda svetog Ivana Jeruzalemskog, vlasnici obližnjeg dvorca, jer je grb njihovog velikog zapovjednika (Louis de Magnac) još uvijek postojao na luku crkve do 1930. godine. Vjerojatno su, zbog vojnog statusa sveca i njegovog latinskog podrijetla, dali ime Efstatija bizantskoj crkvi koja je prije postojala. Crkva je presvođenog, križnog i kvadratnog oblika, dimenzija 9,6x9,6 m bez kora. U unutrašnjosti crkve su tri zasvođena luka, jedan na sjevernoj i jedan na južnoj strani, širine 3,85 m i visine 2,9 m, dok je treći na istočnoj strani visine 3,1 m i širine 2,7 metara. U unutrašnjosti se može vidjeti više ikona. U kupoli je freska iz 15. stoljeća koja na vrhu kupole prikazuje Svemogućeg, dok su evanđelisti Ivan, Matej, Luka i Marko prikazani u sfernim trokutima koji podupiru kupolu. U crkvi je još jedna freska iz 15. stoljeća koja prikazuje svetog Efstatija na konju, sa štitom u lijevoj ruci i kopljem u desnoj ruci, dok mu ogrtač vijori u zraku. U donjem desnom dijelu freske vidi se jelen s križem između rogova.



Karta naselja Kolossi s lokacijom dvorca Kolossi i Crkva Agios Efstathios.

Na cesti Ž5115 (Pula – Barbariga) jedan kilometar od središta naselja Peroj, u pravcu Barbarige, nalazi se uvala Peroj u kojoj je lučica Portić koja nam je bila početna točka u izletu Od Peroja do Fažane šetnicom s pogledom na Brijunsko otočje.



Iz lučice Portić smo ovog puta krenuli na drugu stranu, šetnicom prema sjeveru.



Šetnica završava dvjestotinjak metara dalje, pa smo nastavili po kamenoj obali i stigli do rta Svetog Grgura.



Na rtu Svetog Grgura se nalaze ostaci rimske vile koji su za vrijeme plime gotovo cijeli pod morem, tako da smo isplanirali dolazak na lokalitet za vrijeme oseke.



Na lokalitetu su vidljivi temelji građevine, ostaci keramičkih podova, zanimljivi kružni oblici ispod vode i popločene staze.



Gotovo nikakve informacije nisam pronašao o lokalitetu, tek da su postojala dva mola koja su devastirana izgradnjom kanalizacijskog ispusta te da je vidljiva antička vodosprema i dva manja bazena od kojih jedan ima kvadratni, a drugi kružni oblik.



Karta s lokacijom rta Svetog Grgura.



Dužina rute 339 m.

Barbariga je zaseok poznat kao Stara Barbariga, petstotinjak metara zapadnije od turističkog naselja Barbariga. Zaseok nam je bio početna točka i u izletu Zaboravljeni čuvari Pule (2. dio).



U zaseoku Barbariga se nalazi Spomen ploča (obilježje) palim borcima narodno oslobodilačkog rata i žrtvama fašističkog terora postavljena u lipnju 2001. godine pored autobusne stanice.



Krenuli smo prema jugoistoku i nakon dvadesetak metara skrenuli desno, prema masliniku.



Sedamdesetak metara dalje, asfaltirana cesta skreće desno, a mi smo nastavili ravno makadamskom cestom, kroz maslinik s oko 8.000 stabala maslina, te nakon dvjestotinjak metara stigli do arheološkog nalazišta Uljare Barbarige koje se nalazi blizu mora.



Uljara Barbariga je imala 12 preša i s površinom od oko 3.000 četvornih metara je bila među najvećim u Rimskom Carstvu. Prema starim zapisima, jedna preša je mogla obraditi plodove masline s 2.500 četvornih metara maslinika. Uljara je bila u funkciji od 1. do 6. stoljeća i koristila je obližnji potopljeni mol za izvoz maslinovog ulja koje se transportiralo u amforama.



Uljara je otkrivena 1953. godine, ali je sljedećih sedamdesetak godina nalazište zapušteno i "zaboravljeno". Ponovno je "otkrivena" te se vjeruje da je očišćen tek manji dio velikog kompleksa.



Obišli smo lokalitet i završili šetnju do ostataka antičke uljare koja je i danas usred maslinika.



Karta s lokacijom Uljare Barbarige.



Dužina rute 377 m.