Viatrix

Kolossi (6.478 stanovnika – 2021. g.) je naselje koje se nalazi u Okrugu Limassol, Republika Cipar. Pored naselja prolazi cesta B6 i autocesta A6 koje povezuju Limassol i Pafos.



Na južnom djelu naselja Kolossi smješten je srednjovjekovni dvorac kojeg smo posjetili.



Dvorac Kolossi je vjerojatno 1210. godine izgradila franačka vojska, kada je područje Kolossija kralj Hugh I. (1194. ili 1195. - Tripoli, Libanon, 10. siječnja 1218.) predao vitezovima Reda svetog Ivana Jeruzalemskog (Ivanovci ili Hospitalci). Zbog rivalstva između frakcija u križarskom kraljevstvu Cipra, dvorac su zauzeli vitezovi templari 1306. godine, ali je vraćen Ivanovcima 1313. godine nakon ukidanja templarskog reda. Dvorac je današnji izgled pravokutne trokatne kule veličine oko 30 x 40 metara dobio 1454. godine za vrijeme zapovjednika Kolossija ivanovca Louisa de Magnaca, čiji se grb može vidjeti uklesan u zidove dvorca. Dvorac je imao veliku stratešku važnost u srednjem vijeku i sadržavao je velike pogone za proizvodnju šećera iz lokalne šećerne trske, jednog od glavnih izvoznih proizvoda Cipra u tom razdoblju.



U dvorac Kolossi se ulazilo s južne strane preko pokretnog mosta. Iznad svoda su još vidljivi tragovi lanaca koji su vukli pokretni most. Izvorni most i njegova baza uništeni su te naknadno zamijenjeni 1933. godine kamenom zvjezdastom konstrukcijom i novim visećim mostom, koji se i dan danas koristi.



Stepeništem smo ušli u dvorac, na prvi kat koji se sastoji od dvije zasvođene prostorije, svaka je 13,5 m duga i 6 m široka. Obje su osvijetljene prozorima, od kojih neki imaju dvije kamene klupe okrenute jedna prema drugoj u prozorskim udubljenjima.



U dvorac Kolossi se prvo ulazi u istočnu prostoriju u kojoj je, na njenom južnom zidu, zidna slika iz 15. stoljeća s prikazom Kristova raspeća s Djevicom Marijom i sv. Ivanom. U donjem lijevom kutu zidne slike je grb Louisa de Magnaca. Ova je prostorija vjerojatno korištena kao mjesto za molitvu. Zapadna prostorija ima velik kamin postavljen u zapadnom zidu i nišu u kojoj se nalaze ostave, te je vjerojatno služila kao glavna dvorana za blagovanje i zabavu.



Kružnim stepeništem smo se popeli na drugi kat koji se sastoji od dvije prostorije jednakih dimenzija kao i na prvom katu.



Obje sobe bile su opremljene kaminima na kojima je grb Louisa de Magnaca. Sjeverna prostorija je imala nužnik postavljen u njenom sjevernom zidu. Sjeverna prostorija je vjerojatno pripadala zapovjedniku ili njegovoj sviti, dok je južna služila kao predvorje ili prijemni prostor.



Na prvom i na drugom katu su vidljive rupe u zidovima koje upućuju na to da su služile kao uporište za drvene grede na kojima je bio postavljen drveni pod, tako da su imali tavansku etažu koja je najvjerojatnije služila za potrebe skladištenja.



Nastavili smo dalje kružnim stepeništem te se popeli na krov dvorca Kolossi s kojeg se pruža lijep pogled na sve četiri strane svijeta.



Spustili smo se kružnim stepeništem do prvog kata te s obližnjim stepeništem, napravljenim nakon 1890-ih, se spustili u prizemlje koje je najvjerojatnije služilo kao skladište.



Prizemlje se sastoji od tri međusobno povezane bačvasto zasvođene prostorije jednakih dimenzija. Svaka prostorija ima uski otvor na oba kraja, za ventilaciju i rasvjetu. Ispod ovih prostorija se nalaze cisterne usječene u stijenu.



Iz Dvorca Kolossi smo izašli kroz vrata u prizemlju koja se nalaze ispod mosta i prošetali se oko dvorca.



Na istočnom zidu dvorca se nalazi mramorna ploča s četiri grba. U središtu je grb Lusignana s Cipra koji je podijeljen u četiri djela. U gornjem lijevom dijelu vidimo amblem Jeruzalema, u gornjem desnom dijelu nalazi se stari Lusignanov grb a, u donjem dijelu su amblemi Cipra i Male Armenije. Četiri odjeljka čine cjelinu, budući da je od 1393. godine kralj Cipra bio i kralj Jeruzalema i Armenije. Središnji grb je omeđen grbovima dvojice velikih majstora Reda sv. Ivana Jeruzalemskog Jeana de Lastica (lijevo) i Jacquesa de Millija. Ispod središnjeg grba vidimo grb Luisa de Magnaca.



Pored Dvorca Kolossi nalaze se i ostaci šećerane koja potječe iz 14. stoljeća. U Kolossiju je bila jedna od najvećih plantaža šećerne trske. Šećer je bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Cipra tijekom srednjeg vijeka.



Šećerana se sastojala su od tri glavne te drugih pomoćnih prostorija. Šećer se prerađivao u dugačkoj, uskoj i nadsvođenoj prostoriji zidanoj kamenom. Tvornica šećera u Kolosima nastavila je s radom i u osmanskom razdoblju, o čemu govori natpis ugrađen u vanjski južni zid nadsvođene dvorane. Natpis govori da je zgrada obnovljena 1591. godine kada je otok bio pod namjesništvom Murad-paše.



Sjeverno od šećerane nalaze se ruševine akvadukta koji ju je opskrbljivao vodom. Potrebnu količinu vode dala je rijeka Kourris. Akvadukt datira između 1365. i 1374. godine. Riječna voda pokretala je vodenicu, koja je mljela šećernu trsku snagom stečenom pri padu s visine od oko 7 m na vodeno kolo mlina.



Pored velikog broja drveća koja su zasađena u krugu dvorca Kolossi valja istaknuti dvjestotinjak godina staro stablo tipuana tipu (poznato kao tipa, ružino drvo i ponos Bolivije) koje ima opseg 4,8 m i visoko je 26 m.



Izašli smo iz kruga dvorca Kolossi i cestom krenuli prema sjeveru do stopedesetak metara udaljene grčke pravoslavne crkve Agios Efstathios (sv. Efstatija).



Crkva Agios Efstathios izgrađena je u 12. stoljeću, a sredinom 15. stoljeća na njoj su obavljeni važni popravci i prenamjene. Vjerojatno su je koristili vitezovi Reda svetog Ivana Jeruzalemskog, vlasnici obližnjeg dvorca, jer je grb njihovog velikog zapovjednika (Louis de Magnac) još uvijek postojao na luku crkve do 1930. godine. Vjerojatno su, zbog vojnog statusa sveca i njegovog latinskog podrijetla, dali ime Efstatija bizantskoj crkvi koja je prije postojala. Crkva je presvođenog, križnog i kvadratnog oblika, dimenzija 9,6x9,6 m bez kora. U unutrašnjosti crkve su tri zasvođena luka, jedan na sjevernoj i jedan na južnoj strani, širine 3,85 m i visine 2,9 m, dok je treći na istočnoj strani visine 3,1 m i širine 2,7 metara. U unutrašnjosti se može vidjeti više ikona. U kupoli je freska iz 15. stoljeća koja na vrhu kupole prikazuje Svemogućeg, dok su evanđelisti Ivan, Matej, Luka i Marko prikazani u sfernim trokutima koji podupiru kupolu. U crkvi je još jedna freska iz 15. stoljeća koja prikazuje svetog Efstatija na konju, sa štitom u lijevoj ruci i kopljem u desnoj ruci, dok mu ogrtač vijori u zraku. U donjem desnom dijelu freske vidi se jelen s križem između rogova.



Karta naselja Kolossi s lokacijom dvorca Kolossi i Crkva Agios Efstathios.

Na cesti Ž5115 (Pula – Barbariga) jedan kilometar od središta naselja Peroj, u pravcu Barbarige, nalazi se uvala Peroj u kojoj je lučica Portić koja nam je bila početna točka u izletu Od Peroja do Fažane šetnicom s pogledom na Brijunsko otočje.



Iz lučice Portić smo ovog puta krenuli na drugu stranu, šetnicom prema sjeveru.



Šetnica završava dvjestotinjak metara dalje, pa smo nastavili po kamenoj obali i stigli do rta Svetog Grgura.



Na rtu Svetog Grgura se nalaze ostaci rimske vile koji su za vrijeme plime gotovo cijeli pod morem, tako da smo isplanirali dolazak na lokalitet za vrijeme oseke.



Na lokalitetu su vidljivi temelji građevine, ostaci keramičkih podova, zanimljivi kružni oblici ispod vode i popločene staze.



Gotovo nikakve informacije nisam pronašao o lokalitetu, tek da su postojala dva mola koja su devastirana izgradnjom kanalizacijskog ispusta te da je vidljiva antička vodosprema i dva manja bazena od kojih jedan ima kvadratni, a drugi kružni oblik.



Karta s lokacijom rta Svetog Grgura.



Dužina rute 339 m.

Barbariga je zaseok poznat kao Stara Barbariga, petstotinjak metara zapadnije od turističkog naselja Barbariga. Zaseok nam je bio početna točka i u izletu Zaboravljeni čuvari Pule (2. dio).



U zaseoku Barbariga se nalazi Spomen ploča (obilježje) palim borcima narodno oslobodilačkog rata i žrtvama fašističkog terora postavljena u lipnju 2001. godine pored autobusne stanice.



Krenuli smo prema jugoistoku i nakon dvadesetak metara skrenuli desno, prema masliniku.



Sedamdesetak metara dalje, asfaltirana cesta skreće desno, a mi smo nastavili ravno makadamskom cestom, kroz maslinik s oko 8.000 stabala maslina, te nakon dvjestotinjak metara stigli do arheološkog nalazišta Uljare Barbarige koje se nalazi blizu mora.



Uljara Barbariga je imala 12 preša i s površinom od oko 3.000 četvornih metara je bila među najvećim u Rimskom Carstvu. Prema starim zapisima, jedna preša je mogla obraditi plodove masline s 2.500 četvornih metara maslinika. Uljara je bila u funkciji od 1. do 6. stoljeća i koristila je obližnji potopljeni mol za izvoz maslinovog ulja koje se transportiralo u amforama.



Uljara je otkrivena 1953. godine, ali je sljedećih sedamdesetak godina nalazište zapušteno i "zaboravljeno". Ponovno je "otkrivena" te se vjeruje da je očišćen tek manji dio velikog kompleksa.



Obišli smo lokalitet i završili šetnju do ostataka antičke uljare koja je i danas usred maslinika.



Karta s lokacijom Uljare Barbarige.



Dužina rute 377 m.