Viatrix

Obitelj Janković je bila hrvatska plemićka obitelj koja je nosila naslov grofova. Podrijetlom je iz Bosne, ali neki izvori tvrde da je ugarskog podrijetla. Posjede je imala na sjeveru Hrvatske i u Mađarskoj. Jankovići su plemićki status dobili 1588. godine, kada ga je kralj Rudolf II. (Beč, 18. srpnja 1552. – Prag, 20. siječnja 1612.) dodijelio Mihovilu (Mihajlu) (1551. – 1622.) i njegovoj braći te sinovima za zasluge u borbama protiv Turaka. Potvrda o plemstvu je izgubljena prilikom prisilnog boravka obitelji u Bosni. Povratkom na područje Habsburške Monarhije, Bonaventura Janković je tražio novu potvrdu plemstva i dobio ju je 25. prosinca 1722. godine poveljom Karla VI (Beč, 1. listopada 1685. – Beč, 20. listopada 1740.). Sin Nikola je brakom ušao u vezu s obitelji Adamovića Čepinskih, a njegov je sin Antun (Pečuh, 5. svibnja 1729. — Budim, 16. kolovoza 1789.), oko 1765. godine, stekao posjede Sirač, Pakrac i Podborje (poslije Daruvar) gdje je postavio temelje obiteljskomu vlastelinstvu. Tada obitelj dobiva pridjev Daruvarski. Ističe se još Nikolin brat Ivan (1731. – 1798.) koji je bio časnik u ratu, lokalni i državni političar (saborski zastupnik i izaslanik Hrvatskoga sabora na zajedničkom saboru u Budimu) te Ivanov sin Izidor koji je bio kraljevski komornik, hrvatski zastupnik na saboru u Požunu, unaprijeditelj gospodarstva, organizator doseljavanja majstora iz njemačkih zemalja, Češke i Ugarske u opustjele krajeve u županiji. Obitelj Janković su Daruvaru 1837. godine priskrbili status trgovišta. Izidorov sin Julije (Pakrac, 26. veljače 1820.  1904.) bio je hrvatski političar. Premda je bio unionist i član izaslanstva koje je sudjelovalo u izradi po Hrvatsku jednog od najštetnijih hrvatskih međudržavnih ugovora, Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.), pokazao je domoljubno držanje, jer se zalagao za hrvatsku financijsku samostalnost. Vjerovao je da je unija s Ugarskom jamstvo ustavne neovisnosti Hrvatske prema Beču i da će Mađari priznati Hrvate kao politički narod te je podupirao sjedinjenje hrvatskih zemalja koje su ostale izvan banske Hrvatske (Vojna krajina i Dalmacija). Julijeve kćeri Marija i Ana Elizabeta (Jelisavu) (1859. – 1926.) posvetile su se karitativnom radu. Ana Elizabeta je bila posljednja pripadnica obitelji.



Obiteljski grb su činili srebrni ždral s kamenom kuglom u podignutoj desnici. Obitelj je Podborju promijenila ime u Daruvar (mađarski Ždralov grad), prema Ždralovom dvorcu koji se počeo graditi 1771. godine. Dvorac je prva ostavština obitelji Daruvaru koju smo posjetili.



Dvorac Janković (Ždralov dvorac) je barokna građevina koja je građena od 1771. do 1777. godine za grofa Antuna Jankovića, prema projektu nepoznatog arhitekta. Dvorac ima šezdesetak prostorija u prizemlju i na katu te je natkriven velikim mansardnim krovištem. Tlocrtno je u obliku slova U, te ima tri krila koja obrubljuju dvorište okrenuto prema sjeveru gdje su se nekada nalazili staklenici i rasadnik u perivoju. Centralno mjesto u središnjem krilu zauzima najveća prostorija dvorca – salon. Uz ovu plesnu i koncertnu dvoranu, na katu su bile knjižnica, blagovaonica, budoar, spavaće sobe, salon za muškarce i sobe za goste. Grof Julije Janković je, od 1868. do 1870. godine, dao obnoviti dvorac ne mijenjajući bitno njegov izvorni izgled. Na glavnom ulazu dodana je izbočena nenatkrivena terasa sa stupovima te su u unutrašnjosti pregrađene neke prostorije. U drugoj polovini 19. stoljeća je prodan Magdaleni Lechner, a nju nasljeđuje Antun Tüköry koji gospodari posjedom sve do kraja Prvog svjetskog rata. Trgovište Daruvar 1919. godine otkupljuje dvorac od Hrvatske poljodjelske banke, preuređuje ga i koristi kao školu sve do 2004. godine. Danas se u njemu nalazi Zavičajni muzej Daruvar.



Ispred glavnog ulaza dvorca Jankovića 1777. godine posađena su dva listopadna stabla ginkgo biloba-e, ženski i muški primjerak, porijeklom iz zapadne Kine. Muški primjerak, kojeg građani nazivaju Adam, ima raskošnu krošnju i opseg debla je veći od sedam metara, a ženski primjerak, Eva, ima formu tipičnog stabla kojem se grane počinju granati dosta visoko u odnosu na podnožje. Adam i Eva su najstarija stabla ginka u Hrvatskoj i među starijima u Europi. Inače ginkgo može narasti do 30 metara visine i 9 metara u širinu te je jedna od najstarijih vrsta drveća na Zemlji koja postoji više od 200 milijuna godina. Ginkgo biloba je dvodomna biljka koja cvate od travnja do svibnja, a sjemenje je zrelo od listopada do studenog. Muški primjerak (Zaljubljeni ginko) je proglašen "Hrvatskim stablom 2019. godine", a 2020. godine je osvojio drugo mjesto u izboru za europsko stablo u konkurenciji šesnaest stabala iz isto toliko europskih država (Tree of the Year Europe).



Dvjestotinjak metara jugoistočno od dvorca Janković nalazi se jednobrodna župna crkva Presvetog Trojstva. Pretpostavlja se da je izgrađena 1764. godine, kada je na tom području počelo nicati naselje Daruvar. 1892. godine je podignut veliki toranj u koji su premještena zvona iz manjeg sjevernog tornja. Crkva ima značaj kao jedna od rijetkih građevina centralnog kružnog tlocrta i prvi je primjer rotunde s kupolom u baroknom razdoblju na području sjeverne Hrvatske.



Istočno od župne crkve Presvetog Trojstva teče rijeka Toplica (37 km dužine) koja izvire na Papuku, a ulijeva se u rijeku Ilovu kod Garešnice. Toplica teče uz Lječilišni perivoj Julijev park koji ima stilske karakteristike baroka s elementima historicizma te engleskog pejzažnog stila u vrtnoj umjetnosti.



Julijev park je jedan od najstarijih lječilišnih perivoja u kontinentalnoj Hrvatskoj. U sklopu parka se nalaze objekti iz 18. i 19. stoljeća. Prvo drveće u perivoju je posadio Antun Janković oko Antunove kupke oko 1762. godine, a nešto od tog drveća je još i danas u parku, kao npr. platana, divlji kesten i primjerci graba oko kompleksa Daruvarskih toplica. Širio se paralelno s izgradnjom kupki, naročito za vrijeme Antunovih nasljednika Izidora i Julija Jankovića. Danas se u njemu nalazi šezdesetak različitih vrsta bilja. U parku se nalazi fontana s brončanom skulpturom koja nosi naziv Augustinčićeva "Kupačica" iz 1927. godine, Antun Augustinčić (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.).



Antunova kupelj (Antoni-Bad) je prva kupališna zgrada koja je podignuta na rimskim temeljima, na mjestu vrela (toplog izvora). Izgradio ju je Antun Janković 1762. godine. Ispred zgrade se nalazi kaptiran izvor tople vode nazvan Antunovo vrelo. Unutrašnjost se sastoji od pet odvojenih cjelina s bazenima s toplom vodom. Dio kupelji je obnovljen i danas je u funkciji crpilišta termalne vode.



Ivanova kupelj (Johannesbad, Ivanov dom) isto je podignuta na temeljima rimskih termi, na mjestu gdje je voda u snažnom mlazu izvirala na površinu i stvarala jezero. Izgrađena je između 1810. i 1818. godine. Ispred Ivanove kupelji, na mjestu izvorišta tople vode, izgrađen je okrugli bazen (Ivanovo vrelo) ograđen metalnom ogradom. 1958. godine je u produžetku prema jugu dograđen novi dio koji je nazvan Nova zgrada. Ivanova kupelj (stara zgrada) i vila Arcadia spojene su 1963. godine ugrađenom zgradom, popularno nazvanom "šinobus". Dvadesetak godina kasnije otvoreni prozor u prizemlju djelomično se zatvara. Ivanova kupelj i Nova zgrada srušeni su u bombardiranju tijekom Domovinskog rata (Ivanova kupelj u zadnjem tjednu 1991., a Nova zgrada 2. siječnja 1992. godine). Zajedno sa zgradama srušena je i fontana za piće, koja se nalazila pokraj starog ulaza. Na stubištu ulaza su bile skulpture lavova (jedna se čuva u Daruvarskim toplicama, a druga u muzeju u Bjelovaru). Danas je od Ivanove kupelji ostao dio zgrade, a od Nove zgrade ostala je samo stara toplana (spremnik za mazut), a preostali prostor je travnjak.



Švicarska kuća (Švicarska vila, Vila Marija) je katnica hotelskoga tipa podignuta vjerojatno 1849., a svakako prije 1861. godine. Prvobitno je bila ljetnikovac hotelskoga tipa izgrađena u švicarskom stilu s drvenim trijemom i namijenjena smještaju gostiju. Danas su u zgradi smješteni uredi katastra i uprava Daruvarskih toplica. Trijem je obrastao penjačicom tekomom i lozicom, koje ovoj građevini daju prepoznatljivi izgled.



Vila Arcadia (Nova zgrada, Arcadia, ljetnikovac Arcadia, Livijin dom, Liviaheim) je katnica koja se izvorno koristila kao hotel sa sobama za iznajmljivanje. Izgrađena je prije 1860. godine (nepoznata je točna godina gradnje). Danas se koristi kao depandansa Termal. U prizemlju se nalaze pomoćni prostori restorana Terasa, a na katu i potkrovlju smještajne jedinice i prostorije tehničkog osoblja. Dvorana za predavanja nalazi se na katu, a ravni krov koristi se kao terasa.



Marijina kupelj je prizemna manja zgrada sa zidanom konstrukcijom i drevnim krovištem. Izgrađena je do 1861. godine. Interijer se sastoji od dvije manje prostorije, od kojih je u jednoj postrojenje za crpljenje termalne vode. Uz Marijinu kupelj postoje i vanjski izvori u kojima se nekad kupalo. Dva Marijina vrela s toplom vodom i jedan hladni izvor.



Centralna blatna kupelj se nalazi na izvoru blata na mjestu turskog kupališta (Ilidža). U Antunovo je doba to bio bazen ograđen drvenom ogradom. Današnja zgrada nastaje na mjestu Anine blatne kupelji koju ruši Löwy 1908. ili 1909. godine zajedno s drvenom nadstrešnicom koja je povezivala Aninu blatnu kupelj, Ivanovu kupelj i Švicarsku kuću. Arhitekt Amadeo Carnelutti 1909. godine gradi današnju zgradu u maurskom stilu s kupolom i pločicama od fajanse u stilu mađarske secesije. Ulaz je na južnom pročelju kojem se pristupa s tri strane. Centralno je smješten bazen s toplom vodom, a obodno su prostorije za terapiju.



Od dvorca Janković preko župne crkve Presvetog Trojstva pa sve do Julijevog parka prošetali smo ostavštinama plemićke obitelji Janković Daruvarskih koji su ujedno i utemeljitelji Ždralovog grada.



Karta naselja Daruvar s posjećenim lokacijama.

Martin breg je brdo (204 mnv) sjeverno od naselja Dugo Selo u Zagrebačkoj županiji. Na vrh brda smo došli 2 kilometra dugačkom Domobranskom ulicom koja spaja Zagrebačku ulicu (Ž3034), u središtu Dugog Sela, te Trg svetog Martina, neposredno ispod vrha brda Martin breg na kojem se nalazi crkva sv. Martina na Martin bregu.



Na Trgu svetog Martina se nalazi sedam metara visok drveni kip svetog Martina zaštitnika Dugog Sela. Ova skulptura je rad kipara Josipa Cikača i u umanjenoj verziji je službeni suvenir Grada Dugog Sela.



Prošli smo pored kipa svetog Martina i uputili se na obližnji vrh brda na kojem je istoimena crkva.



Crkva sv. Martina na Martin bregu je najznačajniji kulturno-povijesni spomenik ovog kraja. Crkva je izgrađena u stilu barokizirane gotike u 16. stoljeću na mjestu starije koja se spominje 1209. godine. Bila je župna crkva do kraja 19. stoljeća kad je, zbog oštećenja izazvanih potresom 1880. godine, sjedište župe preseljeno u novoizgrađenu crkvu istog imena u središtu Dugog Sela. Crkva sv. Martina na Martin bregu nije kompletno sačuvana, tj. "nedostaje" središnji dio građevine, tako da je zvonik od ostatka crkve. Crkva se urušila tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.



Na crkvi sv. Martina na Martin bregu postavljena je 4. srpnja 2007. godine stopa svetog Martina. Stopa je poveznica europskog puta koji je prohodao sveti Martin, Via Sancti Martini. Time je Dugo Selo službeno uključeno u međunarodnu putnu knjigu s polazištem iz francuskog grada Toursa u kojem je sveti Martin (Savaria, Mađarska, 316. – Candes, Francuska, 8. studenog 397.) obnašao biskupsku službu i tu je mjesto njegovog groba.



Pored crkve je kameni stup svetog Martina: D st. M. Stup je postavljen 1. srpnja 2012. godine, izrađen je od bračkog kamena i Dugom Selu ga je poklonila majstorska radionica iz Općine Selca s otoka Brača. Kameni stupovi se postavljaju duž kulturne rute Vijeća Europe, Via Sancti Martini. Na stupu je isklesana kamena rozeta koja označava četiri strane svijeta, a strelica usmjerava prema Toursu. Stup je osmišljen po uzoru na miljokaze iz 4. stoljeća, iz vremena svetog Martina, koji su se postavljali duž rimskih cesta i na graničnike posjeda dekanata sv. Martina (Doyenne Saint Martin) iz 16. stoljeća.



Zanimljivo je da je crkva sv. Martina na Martin bregu vezana za viteške redovnike templarskog reda. Kao dokaz, prvi pisani trag o templarima na području Dugog Sela je darovnica kralja Andrije II (oko, 1177. - 21. rujna 1235.) iz 1209. godine kojom vitezovima templarima daruje zemlju svetog Martina (Terram sancti Martini). Templari su vjerojatno ovdje bili i ranije, a pretpostavlja se da je na Martin bregu postojala starija crkva kao da je i jedno od templarskih sjedišta, domus sv. Martina, bilo u okolici Dugog Sela. Upravitelj tog domusa, perceptor, posljednji se put u spisima spominje 1311. godine, dok se godinu dana kasnije ukida templarski red, a njihovi posjedi (u Hrvatskoj) prelaze u ruke ivanovaca.



Druga zanimljivost lokaliteta je da je na tom mjestu postojala jedna od točaka slavenskog svetog trokuta. To su trokuti čiji su vrhovi bili posvećeni vrhovnim slavenskim božanstvima kao što su gromovnik Perun (vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova), njegov suparnik Veles (bog zemlje, voda i podzemlja) i božica Mokoš (boginja plodnosti i zaštitnica žena) za koju se njih dvoje žestoko bore. Pretkršćansko značenje tih točaka je kasnije zamaskirano kršćanskim tumačenjima, najčešće su se na tim mjestima gradile crkve. Tragovi su se sačuvali u toponimima te u kršćanski preoblikovanim starijim predajama. Pretpostavka je da je sveti Martin tijekom procesa pokrštavanja na ovome mjestu preslojio starije slavensko pogansko božanstvo, gromovnika Peruna.



Karta s lokacijom Martin brega.

Nakon što smo u prethodnom postu prošetali naseljem Voćin, autom smo krenuli cestom D69 (Slatina, Virovitičko-podravske županije – Kamenska, Požeško-slavonskoj županiji) prema jugoistoku, točnije prema geološkom spomeniku prirode Rupnica koji je od Voćina udaljen oko dva kilometara i jedna je od znamenitosti unutar parka prirode Papuk. Rupnica je nastala uslijed erupcije vulkana na dnu Panonskog mora.



Lokalitet Rupnica ima 0,5 hektara i na mjestu je nekadašnjeg kamenoloma te je prvi geološki spomenik prirode u Hrvatskoj koji je zaštićen 14. listopada 1948. godine zbog fenomena stupastog lučenja vulkanske stijene, albitskom riolitu. Stupasto ili prizmatsko lučenje nastaje jednolikim, polaganim hlađenjem i kristalizacijom magme, tj. hlađenjem lave koja ima heterogen sastav. Zbog toga se mogu razviti manje ili više pravilna, četverostrana, peterostrana i šesterostrana prizmatska tijela koja mogu imati promjer od nekoliko centimetara do nekoliko decimetara, a duljine od nekoliko do stotinjak metara. Nastaju tako da površina koja se prva ohladi puca u obliku četverokuta, peterokuta ili šesterokuta. Stupovi su uspravni, osim onih u središtu koji su povijeni.



Starost albitnog riolita u lokalitetu Rupnica je 82 milijuna godina, što odgovara geološkom razdoblju krede. Starost je izračunata određivanjem koncentracije izotopa urana, olova i toria te je izračunata starost cirkona, odnosno riolita.



Oko nekadašnjeg kamenoloma vodi poučna staza od nekoliko stotina metara koja ima tri uređena vidikovca s pogledom na lokalitet i u svakom je poučna ploča o vulkanima.



Nastavili smo dalje autom cestom D69 i nakon 3,5 kilometara stigli do geolokaliteta Trešnjevica, znamenitosti unutar parka prirode Papuk, koji se isto nalazi u nekadašnjem kamenolomu.



Lokalitet Trešnjevica je idealan za edukaciju o magmatskim i metamorfnim stijenama. Zanimljive su žile i dajkovi vulkanskih stijena koje prodiru kroz stariji kristalni kompleks. Stijene na lokalitetu su nastale u rasponu od starijeg paleozoika pa sve do tercijara. Na Trešnjevici postoji, na jednom mjestu, magmatska stijena izražena u brojnim varijantama i međusobnim odnosima. Zanimljive su teksture i strukture stijena te minerali koji ih izgrađuju. Geolokalitet Trešnjevica je poseban jer se ovdje može pronaći velik broj različitih vrsta stijena kao što su: riolit, andezit, bazalt, tuf, granit, pegmatit, gnajs i migmatit.



Geološku "edukaciju" smo završili obilaskom geolokaliteta Trešnjevica u kojem se nalaze dvije poučne ploče na kojima piše o samom lokalitetu te njegovim stijenama i mineralima.



Karta s lokacijama geološkok spomenika prirode Rupnica i geolokaliteta Trešnjevica.

Na cesti D69 (Slatina, Virovitičko-podravska županija – Kamenska, Požeško-slavonska županija), dvadesetak kilometara od naselja Slatina, nalazi se naselje Voćin. Naselje je prema popisu stanovništva iz 2021. godine imalo 956 stanovnika te je sjedište Općine Voćin (1.911 stanovnika – 2021. g.) u Virovitičko-podravskoj županiji. Na početku 13. stoljeća područje oko današnjeg Voćina je bilo u sastavu vlastelinstva Novak. 1317. godine ga je kralj Karlo I. Robert (Napulj 1288. – Višegrad, Mađarska 16. srpnja 1342.) darovao članovima ugarskog roda Aba. U srednjem se vijeku u Voćinu spominje župna crkva sv. Nikole koja je zabilježena u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Početkom 15. stoljeća pojedini su članovi roda Aba izgubili voćinski posjed zbog podrške kralju Ladislavu Napuljskom (Napulj, 15. veljače 1377. – Napulj, 6. kolovoza 1414.), ali su, pošto ih je Sigismund Luksemburgovac (Nürnberg, Njemačka, 15. veljače 1368. – Znojmo, Češka, 9. prosinca 1437.) pomilovao, ubrzo vratili nekadašnje vlasništvo. Od 1434. godine, nakon što je rod Aba izumro, područje je promijenilo nekoliko vlasnika. 1543. godine područje Voćina osvajaju Osmanlije i pod njihovom vlašću ostaje do 1687. godine. Te ga je godine Leopold I. Habsburški (Beč, 9. lipnja 1640. – Beč, 5. svibnja 1705.) darovao obitelji Caraffa. 1765. godine pripalo je Dvorskoj komori, a 1777. Ivanu Nepomuku Jankoviću de Pribert. Nakon smrti Ladislava Jankovića 1896. godine vlastelinstvo je kupio Edmund Guttman de Gelse (Velika Kaniža, Mađarska, 3. ožujka 1841. - Belišće, 17. siječnja 1918.) i njegova braća. 13. siječnja 1942. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ustaše su u Voćinu ubile 174 stanovnika Kometnika i 32 stanovnika Dobrića, a 12. i 13. prosinca 1991. za vrijeme Domovinskog rata, četnici paravojne formacije Beli orlovi ubili su 47. stanovnika Voćina. Hrvatska vojska je oslobodila Voćin u operaciji Strijela 15. prosinca 1991. godine.



Šetnju naseljem Voćin smo započeli u hodočasničkom svetištu Gospe Voćinske (kraj 19. st.) pored kojeg se nalazi jednobrodna župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije ili Bazilika Gospe Voćinske.



U lipnju 1496. godine, Katarina Krbavska (udovica kneza Ivana Krbavskog) i Eufrozina Gorjanska (udovica plemića Joba Gorjanskog) su bile vlasnice posjeda Voćina te su osnovale opservantski franjevački samostan posvećen Blaženoj Djevici Mariji.



Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije je iz 15. stoljeća i rijedak je primjer gotike u sjevernom dijelu Hrvatske. Iznad prostrane sakristije se uzdiže 38-metarski zvonik s četiri zvona, a na pročelju iznad portala je rozeta. Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata crkvi je dodijeljen status manje bazilike. Crkva je više puta oštećena i obnavljana tijekom više od pet stoljeća, ali je u noći s 13. na 14. prosinca 1991. godine, za vrijeme tromjesečne okupacije od strane pobunjenih Srba, srušena gotovo do temelja. Obnova crkve je započela 2002. godine prema nacrtima stare crkve i trajala je sve do 2011.



U krugu župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije nalazi se spomenik Voćinskim žrtvama Domovinskog rata.



Nakon što smo obišli župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije krenuli smo dalje ulicom Vladimira Udatnya prema zapadu.



Ulica završava nakon tristotinjak metara i nastavlja makadamska cesta uzbrdo kroz šumu.



Stopedesetak metara dalje je oštar zavoj u desno, a mi smo nastavili ravno kroz šumu.



Prošli smo preko ostataka nekadašnjih zidina Starog grada Voćina i nastavili po jedva vidljivom puteljku šumom, uvijek uzbrdo.



Kako smo se približili vrhu od 300 metara nadmorske visine puteljak je bio sve vidljiviji.



Kada smo s puteljkom izašli iz šume nakon nekoliko desetaka metara stigli smo do Starog grada Voćina.



Stari grad Voćin ili Turski grad su ostaci srednjovjekovnog utvrđenog grada. Kako je nekada izgledao nije moguće ustanoviti jer nema nacrta. Stari grad je trajno oštećen nakon odlaska Osmanlija u 17. stoljeću, a nije isključeno da je ovdje postojalo naselje prije srednjeg vijeka. Pedesetih godina 20. stoljeća područje Starog grada je pošumljeno crnogoricom. Danas je vidljiv jedan njegov dio koji je građen od kamena klesanaca i opeke te dijelovi obrambenih zidina ili podgrađa na padinama brda s južne i istočne strane.



S lokaliteta Starog grada Voćina se pruža lijep pogled na naselje Voćin.



Nakon kraćeg odmora krenuli smo nazad prateći puteljak koji je najbolje vidljiv.



Tako da se nismo vratili u ulicu Vladimira Udatnya (sjeveroistočno od Starog grada), već smo se spustili do ceste D69 (jugoistočno od Starog grada).



Skrenuli smo desno na cestu D69 i prešli preko mosta 136. brigade Hrvatske vojske koji premošćuje rječicu Jovanovicu.



Tu se nalazi zgrada Geo info centra u kojoj je multimedijalni i interaktivni postav kao početna točka za upoznavanje s Geoparkom Papuk.



Pored zgrade se nalaze dvije poučne ploče. Prva je s geografskom kartom Parka prirode Papuk, a druga s biciklističkim i planinarskim stazama. Malo dalje je kapela s nedovršenom krstionicom te pravoslavna crkva sv. Otaca prvog Vaseljenskog Sabora sa zvonikom na pročelju.



Crkva sv. Otaca prvog Vaseljenskog Sabora izgrađena je u prvoj polovici 18. stoljeća. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 9. siječnja 1942., potpuno je uništena. Obnovljena je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ponovno oštećena tijekom Domovinskog rata i 2000. godine je opet obnovljena.



Iza crkve je križ na kojem na ćirilici piše: "ŽRTVAMA RATA//1991 – 1995".



Dalje smo nastavili kroz Veliki park koji se nalazi sjeveroistočno od Geo info centra.



Park smo prošli glavnom stazom uz koju se nalazi dječje igralište, spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i nekadašnja fontana.



Prošli smo mostom opet preko rječice Jovanovice koja se sedamdesetak metara dalje spaja s rječicom Đedovicom i tvori Voćinsku rijeku.



Prešli smo preko ceste D69 i raskršća na kojem je raspelo te nastavili ulicom Trg Gospe Voćinske sve do svetišta Gospe Voćinske gdje smo završili izlet.



Karta naselja Voćin s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,18 km.

Donja Vrijeska je naselje u sastavu općine Đulovac, Bjelovarsko-bilogorska županija. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine naselje je imalo 50 stanovnika. Kroz Donju Vrijesku prolazi cesta L37122 koja spaja cestu D5 (GP Terezino Polje s Mađarskom - GP Stara Gradiška s Bosnom i Hercegovinom), u Končanici, s cestom Ž3094 (Veliki Grđevac – Grubišno Polje – D80).



Auto smo parkirali pored Osnovne škole Đulovac – Područna škola Donja Vrijeska, školskog igrališta i spomenika žrtvama iz Drugog svjetskog rata koji je podignut u prosincu 1981. godine.



Jugoistočno, u blizini, nalazi se raskršće s raspelom i s putokazom za manastir sv. Ane.



Skrenuli smo desno, u pravcu putokaza, na makadamsku cestu koja prolazi između polja.



Nakon petstotinjak metara cesta ulazi u šumu i tu se nalazi račvanje.



Prije nego što smo nastavili lijevo prema manastiru, skrenuli smo desno na malu uzvisinu odakle se kroz šumu vidi crkva sv. Ane.



Vratili smo se nazad do račvanja i nastavili lijevo te nakon stotinjak metara stigli do područja nekadašnjeg manastira sv. Ane u kojem je danas jednobrodna crkva sv. Ane s udaljenim zvonikom i stambeni objekt.



Crkva sv. Ane je gotička građevina s osam metara dugim svetištem i četrnaest metara dugim brodom. Izgrađena je, zajedno sa samostanom, od strane pavlinaca 1412. godine. Crkva ima, pored portala na pročelju, portal na sjevernom zidu.



Pavlinci su crkvu sv. Ane napustili 1542. godine kada su Osmanlije osvojili ove prostore. U to vrijeme se urušio svod koji je pokrivao brod i svetište. Svod je kasnije zamijenjen stropom, a o izvornom izgledu unutrašnjosti danas svjedoče ostatci rebara. Početkom 18. stoljeća crkva je pretvorena u pravoslavnu. Između 1735. i 1775. godine bila je sjedište pravoslavnog manastira. Nakon toga, zbog malog broja kaluđera (redovnik pravoslavne crkve), pripala je obližnjem manastiru Pakri. Kaluđeri su se toj naredbi opirali sve do 1792. godine kada su silom protjerani i tada su zgrade uništene i crkva opljačkana. Od tada je počela propadati tako da je 1852. godine morala biti potpuno zatvorena zbog opasnosti od urušavanja krova. Sredinom 19. stoljeća je crkva vraćena manastiru Pakri te je 1861. godine popravljen krov i dograđen je jednostavni drveni zvonik. Između 1904. i 1907. godine popravljene su kontrafore, dograđen je vrh glavnog pročelja, drveni kor u unutrašnjosti i metalni zvonik na krovu koji se u međuvremenu urušio te je postavljen ispred crkve.



Na kraju vrijedi još napomenuti da smo nekoliko metara sjevernije od crkve primijetili kameni blok s metalnim križem na vrhu, slavinom i dvije niše od kojih jedna ima metalna vratašca.



Karta naselja Donja Vrijeska s lokacijom crkve sv. Ane.



Dužina rute 749 m.