Viatrix

Venzone je naselje i općina (1 941 stanovnika – 2021. g.) u pokrajini Udine, regija Furlanija-Julijska krajina. Naselje je član udruge I borghi piů belli d'Italia (Najljepša naselja u Italiji – udruga koja promiče male talijanske naseljene centre s kvalifikacijom "izrazitog povijesnog i umjetničkog interesa"). Kroz naselje prolazi cesta SS13 (Strada statale 13 Pontebbana – državna cesta 13 Pontebbana) koja spaja Veneciju, točnije Mestre, te Coccau (Općina Tarvisio) u pokrajini Udine, na talijanskoj-austrijskoj granici. Blizu naselja Venzone prolazi autocesta A23 (Autostrada Alpe-Adria ili Palmanova - Tarvisio). Venzone se prvi put spominje 923. godine kao Clausas de Albiciones; kasnije će Albiciones postati Aventinone, Avenzon, Avenzone pa Venzone. Toponim vjerojatno potječe od av-au, flusslauf (izvor, vodeni tok) pa ime stoga sigurno potječe od potoka Venzonassa. Međutim, prvi službeni dokument u kojem se spominje grad Venzone datira iz 1001. godine. Riječ je o dokumentu cara Otona III (Kesselu, Nizozemska, lipanj ili srpanj 980. - Faleria, Italija, 23. siječnja 1002.) kojom je akvilejskom patrijarhu dodijeljeno ljekovito područje Canal del Ferro. 1258. godine Glizoius od Melsa, koji je postao gospodar naselja, započeo je s izgradnjom utvrde. Podignuo je dvostruke gradske zidine s dubokim jarkom u koji je tekla voda iz potoka Venzonassa. Tlocrt je bio šesterokutnog oblika s nejednakim stranicama. Zidine, visoke 8 metara i široke 1,5 metara, bile su čvrsto usidrene u sustav od 15 kula. 1335. godine feud Venzone ustupljen je Giovanniju Enricu iz Gorice kojeg je naslijedio akvilejski patrijarh Bertrando di San Genesio (Gaskonja, Španjolska, oko 1260. – San Giorgio della Richinvelda, italija 6. lipnja 1350), te je sljedeće godine osvojio grad i pripojio ga patrijarhatu. 1351. godine je ponovno prešao kao feud austrijskom vojvodi Albertu II., a 1381. konačno je postao slobodna zajednica s glasom u furlanskom parlamentu. 1420. godine, kao i cijela Furlanija (bez Gorice i Pordenonea s okolicom), ulazi u sastav Mletačke Republike. 1797. godine Venzone su okupirale francuske trupe, ali nakon sporazuma u Campo Formiu, Austrijanci su ga preuzeli. 1866. godine, nakon trećeg rata za neovisnost (20. lipnja 1866. - 12. kolovoza 1866), Venzone se ujedinio s Italijom. Većina starih zgrada, koje nisu pretrpjele oštećenja tijekom dva svjetska rata, gotovo su potpuno sravnjene sa zemljom u potresu koji je 1976. godine razorio Furlaniju. Grad je obnovljen u što je moguće vjernijem stanju prije potresa.



Šetnju naseljem Venzone smo počeli na njegovom sjevernom dijelu, pored crkve sv. Klare (chiesa di Santa Chiara).



Crkva sv. Klare, izvorno nazvana sv. Marije (Santa Maria) izgrađena je u 13. stoljeću, ali je kroz stoljeća doživjela brojne obnove, od kojih je posljednja bila u 16. stoljeću. Prvo je pripojena staroj bolnici Venzone, a zatim, 1685. godine bivšem samostanu klarisa koji je ukinut 1806. godine. Crkva je teško oštećena u potresu 1976. godine, a njezini ostaci djelomično su obnovljeni i dograđeni. Konkretno, obnovljeno je pročelje na kojem se nalazi portal od bijelog kamena sa šiljastim lukom i rozetom. Unutar crkve još se uvijek mogu vidjeti freske iz 14. stoljeća (Blažena Djevica Marija s djetetom i Sveti Kristofor).



Preko puta crkve sv. Klare su palače Palazzo Marpillero (16. st.) i Palazzo Marzona (16. st.).



Krenuli smo prema jugu, preko potoka Venzonassa koji se nedaleko ulijeva u rijeku Tilment (Tagliamento), mostom Ponte sulla Venzonassa (19. st.).



Ubrzo smo stigli do nekadašnjih sjevernih gradskih vrata Porta Nord. Tu se nalazi kapelica i stari grb Venzonea.



Nastavili smo ulicom Via Mistruzzi prema jugu te prošli između palače Palazzo Orgnani-Martina (16. st.) s dvorištem u sredini i palače Palazzo Radiussi (13. st.).



Zanimljivo je da se, prema poslije viđenoj ploči plana naselja Venzone, u naselju nalaze još dvije palače naziva Radiussi, osim u ulici Via Mistruzzi su na trgu Piazza Municipio i u ulici Via Alberton del Colle.



Malo dalje je trg Piazza Municipio na kojem se nalaze ploča plana naselja Venzone s označenim znamenitostima, komunalna palača Palazzo Comunale, kamena Fontana ottocentesca (fontana iz devetnaestog stoljeća) i palača Palazzo Radiussi (13. st.).



Palača Palazzo Comunale je izgrađena između 1390. i 1410. godine u gotičkom stilu. Građevina se sastoji od dva dijela. Donja s otvorenom ložom i freskama na stražnjem zidu te gornja s prekrasnim nizom prozora u venecijanskom gotičko-cvjetnom stilu. Palača je ukrašena nizom grbova od najstarijih plemićkih obitelji iz Venzonea, zatim orao Akvilejskog patrijarhata i most sa zupcima, grb Venzonea. U sklopu zgrade je toranj sa satom koji ima dva brojčanika, od kojih jedan pokazuje dvadeset i četiri sata. Na tornju, unutar niše, je lav Svetog Marka.



S trga Piazza Municipio smo krenuli prema zapadu i ubrzo stigli do crkve sv. Ivana Krstitelja (chiesa di San Giovanni Battista).



Crkva sv. Ivana Krstitelja je izgrađena u drugoj polovici četrnaestog stoljeća i bila je pripojena susjednom augustinskom samostanu do 1770. godine. Crkva je stradala u potresu 1976. godine, a namjerno nije obnovljena te su njezini ostaci sačuvani kao opomena i uspomena na tu tragediju. Među ruševinama se mogu vidjeti ostaci fresaka i rozeta koja je nekada bila na pročelju. Iz crkve su preuzeti drveni oltar i oltarne pale iz 17. stoljeća te fragmenti kipa Bogorodice s djetetom od pješčenjaka s početka 15. stoljeća.



Od crkve sv. Ivana Krstitelja smo krenuli prema sjeveru ulicom Via Alberton del Colle.



Prošli smo pored palače Palazzo Radiussi (13. st.), potom i palače Palazzo Pozzo (13. st.) te stigli do gradskih zidina u ulici Via Pietro Petrolo.



Vratili smo se do crkve sv. Ivana Krstitelja i skrenuli desno, prema zapadu.



Prošli smo pored nekadašnjeg augustinskog samostana (14. st.) ispred kojeg je bunar, a pored se nalaze dvije spomen ploče žrtvama Prvog svjetskog rata.



Nastavili smo prema zapadu i ubrzo izašli iz starog dijela grada kroz zapadna gradska vrata Porta San Giovanni.



Skrenuli smo lijevo i nastavili između gradskih zidina i ceste SS13.



Kada smo došli do kapelice iz 1907. godine, skrenuli smo lijevo.



Prije nego što smo kroz južna gradska vrata Porta di Sotto opet ušli u stari dio grada Venzone, skrenuli smo lijevo i kratko se prošetali zidinama.



Prošli smo kroz gradska vrata Porta di Sotto,...



...ušli u stari dio grada te odmah skrenuli desno uz gradske zidine i došli do kule Torre Ottagona (Oktogonalna kula).



Od kule smo nastavili prema sjeveru do ulice Via Scaligeri (na desnoj strani se može vidjeti zidine s kruništem i lučni prolaz) na kojoj smo skrenuli lijevo.



Ubrzo smo došli do ulice Via Roma na kojoj smo skrenuli lijevo te smo s lijeve strane ulice vidjeli zgradu s predromaničkom prozorima (Bifore protoromanice).



Prije gradskih vrata Porta di Sotto smo skrenuli desno uz gradske zidine, prošli pored župne crkve sv. Andrije apostola (chiesa parrocchiale di Sant'Andrea Apostolo ili Duomo di Venzone) i kapele sv. Mihovila (cappella di San Michele).



Kada smo došli na početak ulice Via Alberton del Colle skrenuli smo desno, prošli ispod terase i skrenuli desno na stepenište s kojim smo došli do kapele sv. Mihovila.



Kapela sv. Mihovila je mala kružna građevina izgrađena četvrtastim kamenom i datira iz sredine 13. stoljeća, a vjerojatno je prvobitno korištena kao krstionica. Kapela je uništena u potresu 1976. godine, a potom je potpuno obnovljena i restaurirana.



Kapela sv. Mihovila se od 1842. godine koristi kao "muzej mumija" koji se nalazi u kripti koja je u njenom podrumu. Povijest mumija seže u 1647. godinu kada je, pomicanjem sarkofaga iz 14. stoljeća koji se pripisuje članu obitelji Scaligeri, pronađena je prva mumija koja je nazvana po svojim fizičkim značajkama, "grbavac“ (“il gobbo“). Ovaj je fenomen, tijekom stoljeća, utjecao na mnoga tijela koja su ondje pokopana. Između 1825. i 1891. godine izvađeno je četrdesetak mumija, od kojih su neke odnesene u Sveučilišni kabinet u Padovi, Muzej u Beču i katedralu Invalida u Parizu (Saint-Louis-des-Invalides Cathedral).



Od 21 preostale mumije, 15 ih je sačuvano nakon potresa, a neke od njih izložene su u kapeli sv. Mihovila. Otkriveno je da je u grobnicama župne crkve sv. Andrije apostola rasla gljivica, antibiotska parazitska plijesan (Hipha bombicina pers), koja ima moć dehidrirati tijelo u kratkom roku od godinu dana uzrokujući da koža postane pergamentna.



Župna crkva sv. Andrije apostola je izgrađena 1251. godine vjerojatno na mjestu starije crkve iz 6. stoljeća. Ima tlocrt latinskog križa s jednim brodom i transeptom (poprečni brod položen okomito na uzdužne brodove crkve tako da razdvaja svetište) na kojem se pojavljuju lukovi tri apside prezbitera, omeđen s dva tornja. Vanjski dio crkve je raščlanjen poligonalnim apsidama koje su na kutevima ojačane kontraforima koji završavaju piramidalnim vrhovima i kipovima. Od tri portala najzanimljiviji je sjeverni, iz 1308. godine, na kojem je kao kipar radio "majstor Giovanni" (“maestro Giovanni“). U unutrašnjosti crkve su freske iz 14. stoljeća. Unutar zvonika se nalaze četiri koncertna zvona u lidijskoj ljestvici B2, postavljena u furlanskom stilu. Crkva je kao i mnoge građevine u naselju Venzone gotovo potpuno uništena u potresu 1976. godine, ali je kasnije obnovljena.



Nakon obilaska crkve smo krenuli prema istoku, na ulicu Via Roma, prvom smo prilikom skrenuli lijevo, potom odmah desno i nakon pedesetak metara stigli do prije viđenog lučnog prolaza i zidina s kruništem.



Skrenuli smo lijevo i ubrzo stigli do trga Piazza Pidrone, nastavili uz gradske zidine prema sjeveru i stigli do istočnih gradskih vrata Porta San Genesio.



Porta di San Genesio iz 1309. godine je jedini lučni prolaz unutar izvornog kruga zidina koji je ostao netaknut kroz stoljeća. Pokretni most preko jarka povezivao je središte grada s glavnom cestom, Via Julia Augusta Altinate.



Nastavili smo prema zapadu, potom skrenuli desno na ulicu Via Bertrando Patriarca s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do ulice Via Mistruzzi.



Skrenuli smo desno, prema sjeveru, izašli iz starog dijela grada kroz nekadašnja gradska vrata Porta Nord, prešli preko potoka Venzonassa mostom Ponte sulla Venzonassa i došli do crkve sv. Klare i završili šetnju.



Vrijedno je napomenuti da se nedaleko od starog grada Venzonea, zapadno stotinjak metara zračne linije, nalazi mletačka utvrda Fortino Veneziano di Colle Nave (17. st.) s koje se pruža lijep pogled na stari grad i na rijeku Tilment (Tagliamento).



Karta naselja Venzone s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,40 km.

Na stazi Sedam slapova prolazi se pored slapova s jezercima na rijeci Mirni i na njezinoj pritoci rječici Dragi. Staza vodi šumskim putevima, preko mostova, prolazi kroz kanjone te kroz sela i zaseoke. Staza traži i poneki napor koji nagradi impresivnim vidicima.



Krenuli smo prema stazi Sedam slapova od zgrade Vodovoda u naselju Sveti Ivan (265 stanovnika – 2021. g.), Grad Buzet, gdje smo cestom išli prema jugozapadu.



Nakon četiristotinjak metara smo stigli do rijeke Mirne i prije mosta skrenuli lijevo na makadamsku cestu, uzvodno desnom obalom. Ovdje počinje staza Sedam slapova.



Ako se pogleda prema sjeveru, na mjestu gdje se potok Sušak ulijeva u rijeku Mirnu, vidi se crkva sv. Ivana Krstitelja po kome je naselje dobilo ime. Crkva je izgrađena 1634. godine, a obnovljena je 1879. Na pročelju crkve je trijem i preslica s dva okna i jednim zvonom. U crkvi su tri zidana oltara s drvenim retablom. Glavni oltar sa svetohraništem ima drvene kipove svetog Ivana Krstitelja, svetog Ivana evanđelista i svetog Mihovila, drugi je oltar s drvenim kipom Blažene Djevice Marije u niši i treći je oltar s palom svetog Nicefora iz 17. stoljeća.



Sedamstotinjak metara dalje je vježbalište na otvorenom, a stotinjak metara od vježbališta se nalazi odmorište, poučna ploča o penjalištu Buzetski kanjon i izvor Tombasin.



Dalje staza nastavlja šumskim puteljkom i prati rječicu Dragu.



Stotinjak metara dalje na rječici Dragi se nalazi betonska brana kroz koju su na više mjesta napravljene rupe kroz koje teče Draga.



Prošli smo pored još jednog odmorišta te ubrzo stigli do Komarovog mosta.



Ubrzo smo stigli do prvog slapa, a to je petmetarski slap Zagon koji "pada" u jezero širine 25 metara.



Dalje staza vodi do sljedećeg slapa Bačve koji je udaljen dvjestotinjak metara, a između njih se mogu vidjeti dva okna iz kojih se nekada vadio ugljen.



Slap Bačva je visok 9 metara, a u podnožju mu je jezero dvanaestak metara širine.



Od slapa počinje prvi strmiji, ali kratak uspon, potom nastavlja ravniji dio.



Prije nego što smo došli do trećeg slapa Vela peć, spustili smo se strmom stazom do rječice Drage (postoji markacija na kamenu gdje je označeno raskršće – plavo-bijela Markacija). Na tom mjestu je jezerce u koje se ulijeva mali sedreni slap.



Vratili smo se do staze i nastavili dalje te ubrzo stigli do novog raskršća u pravcu slapa Vela peć i slapa Mala peć.



Nastavili smo ravno prema trećem slapu Vela peć do kojeg smo ubrzo stigli. To je najviši slap na stazi, visok je 26 i širok 5 metara, a pored slapa se nalazi odmorište s pečatom.



Vratili smo se do raskršća i krenuli prema četvrtom slapu Mala peć. Uspon uz stijenu Greben je najstrmiji dio staze i penje se uz sajlu. Visinska razlika je stotinjak metara, a uspinjanje traje nekoliko minuta, nakon čega je staza više-manje ravna. Tako da nije vrijedno odustati.



Popeli smo se na vrh uspona, malo predahnuli pa uživali u pogledu na kanjon i na naselje Selca (51 stanovnika – 2021. g.), koje se nalazi na drugoj strani kanjona, te sve do naselja Buzet.



Dalje se staza spušta i stiže do rječice Draga koju ovdje premošćuje betonski most popločen kamenom.



Nakon mosta staza skreće desno, uzvodno desnom obalom rječice Draga.



Kada smo opet stigli do raskršća s plavom-bijelom markacijom, skrenuli smo desno i stigli do četvrtog, oko četiri metra visokog, slapa Mala peć, gdje smo napravili dužu pauzu. Slap se ulijeva u jezero koje je s jedne strane "nadsvođeno" stijenom.



Vratili smo se do raskršća te nastavili stazom kroz šumu, došli do makadamske ceste te nastavili pratiti plavo-bijele markacije koje su nas dovele do Napoleonovog mosta (19. st.) koji premošćuje rječicu Dragu koja se ovdje naziva Pivka.



Legenda kaže da je Napoleonov most izgrađen u vrijeme vladavine Napoleona (1805.-1813. g.) kao dio nedovršene ceste koja je trebala voditi od Buzeta prema Pazinu. Međutim povijesni izvori ukazuju da je sagrađen nešto kasnije. U vrijeme francuske uprave na tom je mjestu bio drveni most.



Dalje staza prolazi kroz šumu, stiže do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli desno te ju ubrzo napustili skrenuvši lijevo u pravcu Kuhara i Kotla.



Ušli smo u napušteno selo Glistonija, nastavili cestom na kojoj je na nekim mjestima vidljivo da je nekada davno bila popločena kamenom.



Dalje staza vijuga šumom i na jednom mjestu, s lijeve strane, primijetili smo dine lapora kakve smo vidjeli, samo u većem broju, u "Istarskoj pustinji".



Dalje staza vodi do još jednog napuštenog sela, Šćaveti, od kojeg nastavlja makadamska cesta koja završava na raskršću s asfaltiranom cestom na kojoj smo skrenuli desno.



Asfaltiranom cestom smo došli u zaseok Kuhari u kojem se nalazi kapelica iz 1887. godine smještena pored lokve.



U zaseoku Kuhari smo napustili asfaltiranu cestu i skrenuli lijevo te nastavili prema Kotlima.



Stazom smo došli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo prema naselju Kotli (1 stanovnik – 2021. g.), dok je desno nastavak staze prema naselju Sveti Ivan.



U Kotlima je na rijeci Mirni slap Kotli kojeg smo posjetili na izletu Kotli – od prirodnih zanimljivosti do tradicionalne ruralne arhitekture. Slap Kotli je visok 12 metara i širok oko 6 m, a pored njega je mlin, malin od Šampatića.



Kako je u Kotlima bila prilično velika gužva vratili smo se do prethodnog raskršća te nastavili prema Svetom Ivanu.



Staza prolazi nedaleko od desne obale rijeke Mirne, ali svako toliko postoje puteljci s kojima se može stići do obale.



Jedan takav puteljak vodi do šestog slapa na stazi Sedam slapova, slapa Zelenšćak koji je specifičan jer ima pristup na krov slapa. Slap s osam metara visine "pada" u jezero širine sedamnaest metara.



Vratili se nazad na stazu koju smo pratili sve do raskršća na kojem smo krenuli lijevo prema zadnjem, sedmom, slapu Grjok kojeg smo posjetili na drugom našem izletu, Slap Grjok – skriveni smaragd. Slap je visok osam metara i ulijeva se u jezero širine oko 35 metara.



Nakon kraćeg odmora kod skrivenog smaragda, nastavili smo dalje prema kraju obilaska staze Sedam slapova.



Stazom smo prošli pored kapelice, potom smo u tri navrata prešli rijeku Mirnu po postavljenim kamenim blokovima.



Između prvog i drugog prelaska preko rijeke Mirne, s lijeve strane staze primijetili smo ostatke kamenog objekta.



Stazom smo se približili okomitim vapnenačkim stijenama Buzetskog kanjona i ujedno se spustili u kanjon. Te stijene su popularne među penjačima.



U kratko vrijeme smo mostovima dva puta prešli rijeku Mirnu. Prvo s lijeve na desnu obalu, a potom obrnuto.



Kod drugog mosta se nalaze dvije poučne ploče o Buzetskom kanjonu (Penjalište i Prirodne vrijednosti).



Ubrzo smo došli do betonske brane koja podsjeća na branu na rječici Dragi s početka izleta.



Nakon nešto više od jednog kilometra stigli smo do asfaltirane ceste i mosta koji premošćuje rijeku Mirnu s početka izleta. Ovdje počinje i završava staza Sedam slapova.



Asfaltiranim cestom smo krenuli prema zgradi Vodovoda u naselju Sveti Ivan. Prije završetka izleta smo odlučili posjetiti obližnju crkvu sv. Marije Magdalene.



Dvjestotinjak metara od rijeke Mirne je raskršće gdje počinje Naselje Sveti Ivan Dol. Skrenuli smo lijevo u naselje i nakon 150 metara stigli do crkve sv. Marije Magdalene.



Crkva sv. Marije Magdalene je jednobrodna građevina izgrađena 1325. godine i na pročelju ima preslicu s jednim zvonom.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 17,78 km.

Izola (11.653 stanovnika – 2022. g.) je naselje koje se nalazi na slovenskom dijelu istarskog poluotoka i sjedište je istoimene općine (16.589 stanovnika – 2020. g.). Pored naselja prolazi cesta 111 koja povezuje Kopar s Piranom i Portorožom te graničnim prijelazom Sečovlje (GP Plovanija, Republika Hrvatska). Povijesna jezgra je na nekadašnjem otoku (tal. naziv Isola - otok) koji je 18. stoljeću povezan s kopnom. U antičko doba, područje današnje Općine Izola bilo je naseljeno, naročito obala nekadašnjeg otoka i Simonov zaljev, na području današnjeg naselja Jagodje. Ranosrednjovjekovni plutej (uspravna ploča, oltarna pregrada, koja dijeli svetište od prostora za vjernike) svjedoči o postojanju crkve u 9. stoljeću. Izola, kao Insula Vitala Candiana, prvi se put spominje 972. godine kada ju je car Oton I. (Wallhausen, Njemačka, 23. studenog 912. - Memleben, Njemačka, 7. svibnja 973.) predao kao feud akvilejskim patrijarsima. Od 1036. godine je u posjedu ženskog benediktinskog samostana sv. Marije iz Akvileje, a 1082. godine se spominje kao župa sv. Maura. Izola je bila u sjeni obližnjih naselja Kopar i Piran, a u 13. stoljeću je postala samostalna komuna (približno od 1220. do 1280. g.). 1280. godine je morala prihvatiti vlast Venecije koja je trajala sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine.



Šetnju naseljem Izola smo započeli u ulici Cankarjev drevored na mjestu gdje su izložena tri stara metalna stroja (jedna pila i dvije bušilice).



Cankarjevim drevoredom smo krenuli prema jugoistoku, prošli pored izloženog propelera, a potom i kraj izloženih metalnih bitvi.



Dvjestotinjak metara dalje je kružni tok pored kojeg se nalazi originalna lokomotiva serije P (P3) izložena u staklenom paviljonu. Lokomotiva P3 je od 1911. godine prometovala 123 kilometara dugom prugom Parenzana koja je povezivala Trst i Poreč između 1902. i 1935. godine.



Dalje smo nastavili prema jugozapadu, Prešernovom cestom koja prolazi pored gradskog stadiona Izola i nakon dvjestotinjak metara stiže do kružnog toka.



Na kružnom toku smo skrenuli desno u Bazovišku ulicu s kojom smo nakon 150 metara stigli do raskršća s Kraškom ulicom i parka u kojem se nalazi poučna ploča o željezničkom kolodvoru Izola.



Skrenuli smo desno uz park i ubrzo stigli do zgrade nekadašnjeg željezničkog kolodvora Izola. Zgrada je izgrađena 1902. godine, kada je pruga Parenzana puštena u promet, a 1908. godine nadograđen je još jedan kat. Zgrada je očuvana do danas, kao i dio pratećih objekata.



Vratili smo se u Bazovišku ulicu te skrenuli lijevo u Pittonijevu ulicu s kojom smo došli do još jednog kružnog toka.



Na kružnom toku se nalazi Vila Ravasini koja je bila nekadašnja ljekarna i poučna ploča s geografskom kartom naselja Izola sa znamenitostima.



S kružnog toka smo nastavili prema jugu, ulicom Drevored 1. maja, u pravcu putokaza za Portorož. Na početku ulice Drevored 1. maja je park Pietro Coppo u kojem se nalaze gazebo i fontana.



Dalje ulica Drevored 1. maja prolazi pored policijske postaje te nastavlja kao Dantejeva ulica i nakon dvjestotinjak metara stiže do crkve sv. Roka.



Crkva sv. Roka je jednobrodna građevina koja ima zvonik s malim zvonom iznad prezbiterija. 1849. godine Izolom je harala kuga, ali je poštedjela građane te je zbog toga stara crkva sv. Lovrenca (sv. Lovra) 1850. godine temeljito obnovljena i posvećena sv. Roku apostolu, zaštitniku od zaraznih bolesti. Današnji barokni i klasicistički izgled crkva je dobila nakon temeljite obnove 1977. godine.



Pored crkve sv. Roka je između dva svjetska rata djelovala tvornica ribe Arrigoni čiji dimnjak stoji i dan danas te je postao jedan od zaštitnih znakova izolske panorame.



Vratili smo se nazad do kružnog toka na kojem se nalazi Vila Ravasini i skrenuli lijevo u ulicu Sončno Nabrežje koja prati rivu naselja.



S ulicom Sončno Nabrežje smo došli do Mandrača. Na tom mjestu ulica Sončno Nabrežje skreće desno i stiže do Velikog trga na kojem je zgrada nekadašnje komunalne palače.



Nekadašnja komunalna palača izgrađena je 1325. godine. Iz tog vremena sačuvano je prostorno raznoliko južno pročelje u gotičko-mletačkom stilu. Glavno pročelje, koje gleda na izolski mandrač, barokizirano je 1603. godine, a na vrhu je mletački lav koji u rukama drži otvorenu knjigu (legenda kaže ukoliko je knjiga otvorena, grad se predao bez borbe, no ako je knjiga zatvorena, grad se borio do kraja). Zgrada je, osobito u unutrašnjosti, imala brojne intervencije u raznim kasnijim stilovima.



Pored zgrade nekadašnje komunalne palače je crkva sv. Marije Alietske.



Crkva sv. Marije Alietske je najstarija crkva u Izoli i posvećena je Uznesenju Marijinu. Crkva je izgrađena u drugoj polovici 11. stoljeća na nekadašnjoj starijoj romaničkoj građevini, koja je bila bez apside i pokrivena ravnom konstrukcijom, a imala je predvorje sa stupovima duž cijelog vanjskog zida. 1521. godine crkvi je dodan jedan kat te je podignut i zvonik visok 25 metara u kojem se nalazi jedno malo zvono. U 18. stoljeću crkva je dobila današnji izgled i jedini je primjer oktogramske kompozicije crkve s križno presvođenim stropom u slovenskom primorju.



U blizini je jedna od najstarijih zgrada u Izoli, kuća Manzioli, nalazi se na Manziolijevom trgu. Izgrađena je 1470. godine te je tipična građanska kuća u venecijansko-gotičkom stilu. Ime je dobila po bivšem gradonačelniku Izole Tommasu Manzioliju koji je također sudjelovao u uređenju izolskog mandrača. Uz palaču Manzioli nalazi se povijesna palača Lovisato koja je najpoznatija kao rodna kuća geologa, paleontologa i domoljuba Domenica Lovisata (Izola, 12. kolovoza 1842. – Cagliari, 23. veljače 1916.). Palača Manzioli je zajedno s palačom Lovisato 2003. godine obnovljena u modernom stilu, no ostaci izvorne rimske vile koja je nekada stajala na ovom mjestu i danas se mogu vidjeti.



Vratili smo se do Mandrača i nastavili prema lukobranu.



Na početku lukobrana je spomenik pedesete obljetnice Londonskoga sporazuma (Londonski memorandum - memorandum o suglasnosti između vlada Italije, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije o Slobodnom Teritoriju Trsta; ugovor o granici i međudržavnim odnosima između Jugoslavije i Italije potpisan u Londonu 5. listopada 1954. godine) koji je postavljen 5. listopada 2004. godine.



Lukobran je ujedno i šetnica s koje se pruža lijep pogled na Izolu. Na kraju lukobrana se nalazi crveni svjetionik.



Vratili smo se nazad i nastavili obalom prema sjeveru te nakon tristotinjak metara stigli do rta Petelinji na kojem se nalazi bijeli svjetionik.



Nastavili smo dalje obalom, oko 350 metara prema istoku do kraja, a potom smo skrenuli desno, uzbrdo, ulicom ob Pečini i stigli do poučne ploče o tvornici ribe Ampelea koja se tu nalazila.



Nastavili smo dalje ulicom Svetega Petra s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do trobrodne župne crkve sv. Mavra (sv. Maura).



Župna crkva sv. Mavra se nalazi na najvišoj točki nekadašnjeg otoka. Izgrađena je 1547. godine na mjestu manje crkve iz 1356. godine. Tijekom stoljeća je više puta pregrađivana. Posljednji je put obnavljana početkom 20. stoljeća, a cjelokupni restauratorski radovi su obavljeni od 1980. do 1982. godine. Crkva je sačuvala barokiziranu renesansnu kompoziciju i povijesne elemente. Baroknu unutrašnjost crkve krasi deset oltara, a krase je i Callidove orgulje iz 1796. godine te slike od kojih najstarije potječu iz 15. stoljeća.



Uz crkvu se uzdiže 30 metara visok zvonik iz 1585. godine koji je izgrađen od istarskog kamena na gotičkim temeljima.



Postoji legenda koja priča da su se nemoćni građani sklonili u crkvu dok je bijela golubica letjela od crkve prema genoveškoj floti koja se približavala gradu. Sveti Maver (sveti Mauro) je zaštitio Izolu čudesnim oblakom magle. Genovežani su mislili da se približavaju kopnu i krenuli su za golubicom, ali ih je u stvarnosti vodila daleko na pučinu. Golubica se zatim vratila iznad crkve i pustila maslinovu grančicu iz kljuna u znak mira i sigurnosti. Ovaj događaj doveo je do toga da golubica s maslinovom grančicom u kljunu predstavlja općinski grb Izole, te da se 23. listopada u Izoli slavi blagdan Izolske legende.



Nakon što smo razgledali crkvu, spustili smo se ulicom Giordano Bruno do raskršća s Gregorčičevom ulicom. Na tom raskršću se nalaze kapelica Molilnica bratovščine bičarjev (molitvena soba bratstva bičevatelja) i palača Besenghi degli Ughi te desetak metara dalje jednobrodna barokna crkva sv. Janeza (Ivana) s preslicom bez zvona na pročelju izgrađena 1459. godine (posljednji put je obnovljena 1975.).



Palača Besenghi degli Ughi je trokatna kasnobarokna zgrada izgrađena 1781. godine. Kameni lav u kutu palače iz 13. stoljeća pronađen je ispod ruševina zgrade koja je prije stajala na istom mjestu. Danas je u palači smještena Glazbena škola Izola.



Kapelica Molilnica bratovščine bičarjev, Scuola Batutti, izgrađena je 1451. godine i smatra se jednom od najstarijih građevina u Izoli. Interijer je više puta pregrađivan, ali je zadržala gotičku vanjštinu. Bičevatelji su bili sekta Rimokatoličke crkve koja se kajala za svoje grijehe bičevanjem vlastitog tijela.



Uličice starog dijela grada obiluju lučno nadsvođenim prolazima.



Nastavili smo Gregorčičevom ulicom prema jugoistoku i nakon stopedesetak metara stigli do stare talijanske škole Dante Alighieri.



Pored zgrade stare talijanske škole Dante Alighieri nalazi se crkva sv. Katarine.



Crkva sv. Katarine je izgrađena u 19. stoljeću na mjestu gdje se u 6. stoljeću nalazio minoritski samostan, 1152. godine benediktinski hospicij, kasnije ženski samostan sv. Katarine, a nakon čega je uslijedio servitski samostan.



Nastavili smo dalje Gregorčičevom ulicom još nekih pedesetak metara, a potom skrenuli desno u Šolsku ulicu s kojom smo stigli do zvonika prije spomenute crkve.



Skrenuli smo lijevo, te na sljedećem raskršću opet skrenuli lijevo na Smrekarjevu ulicu s kojom smo došli do Trga Etbina Kristana na kojem se nalazi jednobrodna crkva sv. Dominika ili crkva sv. Marije snežne (Marije snježne).



Crkva sv. Dominika izgrađena je u 15. stoljeću. Na pročelju je preslica s jednim oknom bez zvona. Crkva je osvećena svetoj Mariji i svetom Dominiku.



Od Trga Etbina Kristana smo nastavili prema sjeveroistoku ulicom Ob starem zidovju s kojom smo stigli do Trga padlih za slobodu na kojem se nalazi Spomenik padlim za svobodo (palim na slobodu).



Dalje smo nastavili Kosovelovom ulicom do raskršća s ulicom Cankarjev drevored. Na raskršću smo skrenuli lijevo te smo nakon tristotinjak metara završili šetnju naseljem Izola kod izloženog propelera s početka šetnje.



Karta naselja Izola s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 6,44 km.

Srednjovjekovno naselje Guran se prvi put spominje 1150. godine, a nastalo je na mjestu kasnoantičkog naselja (4. –5. st.). Oko srednjovjekovnog Gurana je prostrano plodno polje na kojem se, u to vrijeme, nalazilo više crkva. Danas su od tih crkva ostali pretežno samo temelji. Odlučili smo posjetiti jednu takvu crkvu, crkvu sv. Severina koja je otkrivena prilikom gradnje magistralnog plinovoda Pula – Karlovac.



Preko ceste Ž5118, koja povezuje cestu Ž5101 (Vodnjan – Barban) s naseljem Marčana, oko jednog kilometra od raskršća s cestom Ž5101, prolazi magistralni plinovod. Na tom smo mjestu počeli potragu za ostacima crkve sv. Severina.



Krenuli smo trasom plinovoda prema jugozapadu i nakon tristotinjak metara napustili trasu te skrenuli lijevo, jer smo stigli do ograđene parcele.



Na sljedeća dva raskršća poljskih cesta skrenuli smo desno i opet došli na trasu plinovoda.



Nastavili smo plinovodom još tristotinjak metara, sve do kažuna koji se nalazi nasuprot ostataka crkve sv. Severina.



Crkva sv. Severina je bila jednobrodna građevina neobičnog oblika (longitudinalna građevina trapezoidnog tlocrta) od koje su ostali samo temelji. Svetište je bilo odijeljeno oltarnom pregradom i vjerojatno nije bilo nadsvođeno. Crkva je podignuta krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. Naknadno je dograđivana što je vidljivo po drugačijoj boji vezivnog materijala, a u blizini je pronađeno nekoliko grobova. Kako su ostaci bili zarasli šikarom, crkva je izbrisana iz sjećanja žitelja. Jedini spomen na crkvu je bio naziv polja, San Severin. Blizu mjesta gdje se nekada nalazio oltar je kameni križ novijeg datuma. Na mjestu gdje su danas ostaci crkve sv Severina pronađen je masivni kameni križ koji se nalazi u Gradskom muzeju u palači Betiga u Vodnjanu.



Istim putem smo se vratili do ceste Ž5118, koju smo prešli, te nastavili trasom plinovoda prema sjeverozapadu.



Nakon devetstotinjak metara izašli smo s područja Grada Vodnjana i ušli na područje Općine Marčana.



Tu se, s lijeve strane, nalazi polje na kojem smo primijetili kažun obrastao vegetacijom.



Dalje plinovod prolazi pored ponikve i ubrzo stiže do ostataka antičke ruralne vile od koje su ostali samo temelji.



Nakon razgledavanja ostataka antičke vile koji su vjerojatno pronađeni za vrijeme gradnje magistralnog plinovoda Pula – Karlovac vratili smo se nazad do ceste Ž5118 gdje smo završili šetnju.



Karta s lokacijom crkve sv. Severina i antičke ruralne vile.



Dužina rute 5,02 km.