Marketing
Izola – naselje u sjeni susjeda
Izola (11.653 stanovnika – 2022. g.) je naselje koje se nalazi na slovenskom dijelu istarskog poluotoka i sjedište je istoimene općine (16.589 stanovnika – 2020. g.). Pored naselja prolazi cesta 111 koja povezuje Kopar s Piranom i Portorožom te graničnim prijelazom Sečovlje (GP Plovanija, Republika Hrvatska). Povijesna jezgra je na nekadašnjem otoku (tal. naziv Isola - otok) koji je 18. stoljeću povezan s kopnom. U antičko doba, područje današnje Općine Izola bilo je naseljeno, naročito obala nekadašnjeg otoka i Simonov zaljev, na području današnjeg naselja Jagodje. Ranosrednjovjekovni plutej (uspravna ploča, oltarna pregrada, koja dijeli svetište od prostora za vjernike) svjedoči o postojanju crkve u 9. stoljeću. Izola, kao Insula Vitala Candiana, prvi se put spominje 972. godine kada ju je car Oton I. (Wallhausen, Njemačka, 23. studenog 912. - Memleben, Njemačka, 7. svibnja 973.) predao kao feud akvilejskim patrijarsima. Od 1036. godine je u posjedu ženskog benediktinskog samostana sv. Marije iz Akvileje, a 1082. godine se spominje kao župa sv. Maura. Izola je bila u sjeni obližnjih naselja Kopar i Piran, a u 13. stoljeću je postala samostalna komuna (približno od 1220. do 1280. g.). 1280. godine je morala prihvatiti vlast Venecije koja je trajala sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine.
Šetnju naseljem Izola smo započeli u ulici Cankarjev drevored na mjestu gdje su izložena tri stara metalna stroja (jedna pila i dvije bušilice).
Cankarjevim drevoredom smo krenuli prema jugoistoku, prošli pored izloženog propelera, a potom i kraj izloženih metalnih bitvi.
Dvjestotinjak metara dalje je kružni tok pored kojeg se nalazi originalna lokomotiva serije P (P3) izložena u staklenom paviljonu. Lokomotiva P3 je od 1911. godine prometovala 123 kilometara dugom prugom Parenzana koja je povezivala Trst i Poreč između 1902. i 1935. godine.
Dalje smo nastavili prema jugozapadu, Prešernovom cestom koja prolazi pored gradskog stadiona Izola i nakon dvjestotinjak metara stiže do kružnog toka.
Na kružnom toku smo skrenuli desno u Bazovišku ulicu s kojom smo nakon 150 metara stigli do raskršća s Kraškom ulicom i parka u kojem se nalazi poučna ploča o željezničkom kolodvoru Izola.
Skrenuli smo desno uz park i ubrzo stigli do zgrade nekadašnjeg željezničkog kolodvora Izola. Zgrada je izgrađena 1902. godine, kada je pruga Parenzana puštena u promet, a 1908. godine nadograđen je još jedan kat. Zgrada je očuvana do danas, kao i dio pratećih objekata.
Vratili smo se u Bazovišku ulicu te skrenuli lijevo u Pittonijevu ulicu s kojom smo došli do još jednog kružnog toka.
Na kružnom toku se nalazi Vila Ravasini koja je bila nekadašnja ljekarna i poučna ploča s geografskom kartom naselja Izola sa znamenitostima.
S kružnog toka smo nastavili prema jugu, ulicom Drevored 1. maja, u pravcu putokaza za Portorož. Na početku ulice Drevored 1. maja je park Pietro Coppo u kojem se nalaze gazebo i fontana.
Dalje ulica Drevored 1. maja prolazi pored policijske postaje te nastavlja kao Dantejeva ulica i nakon dvjestotinjak metara stiže do crkve sv. Roka.
Crkva sv. Roka je jednobrodna građevina koja ima zvonik s malim zvonom iznad prezbiterija. 1849. godine Izolom je harala kuga, ali je poštedjela građane te je zbog toga stara crkva sv. Lovrenca (sv. Lovra) 1850. godine temeljito obnovljena i posvećena sv. Roku apostolu, zaštitniku od zaraznih bolesti. Današnji barokni i klasicistički izgled crkva je dobila nakon temeljite obnove 1977. godine.
Pored crkve sv. Roka je između dva svjetska rata djelovala tvornica ribe Arrigoni čiji dimnjak stoji i dan danas te je postao jedan od zaštitnih znakova izolske panorame.
Vratili smo se nazad do kružnog toka na kojem se nalazi Vila Ravasini i skrenuli lijevo u ulicu Sončno Nabrežje koja prati rivu naselja.
S ulicom Sončno Nabrežje smo došli do Mandrača. Na tom mjestu ulica Sončno Nabrežje skreće desno i stiže do Velikog trga na kojem je zgrada nekadašnje komunalne palače.
Nekadašnja komunalna palača izgrađena je 1325. godine. Iz tog vremena sačuvano je prostorno raznoliko južno pročelje u gotičko-mletačkom stilu. Glavno pročelje, koje gleda na izolski mandrač, barokizirano je 1603. godine, a na vrhu je mletački lav koji u rukama drži otvorenu knjigu (legenda kaže ukoliko je knjiga otvorena, grad se predao bez borbe, no ako je knjiga zatvorena, grad se borio do kraja). Zgrada je, osobito u unutrašnjosti, imala brojne intervencije u raznim kasnijim stilovima.
Pored zgrade nekadašnje komunalne palače je crkva sv. Marije Alietske.
Crkva sv. Marije Alietske je najstarija crkva u Izoli i posvećena je Uznesenju Marijinu. Crkva je izgrađena u drugoj polovici 11. stoljeća na nekadašnjoj starijoj romaničkoj građevini, koja je bila bez apside i pokrivena ravnom konstrukcijom, a imala je predvorje sa stupovima duž cijelog vanjskog zida. 1521. godine crkvi je dodan jedan kat te je podignut i zvonik visok 25 metara u kojem se nalazi jedno malo zvono. U 18. stoljeću crkva je dobila današnji izgled i jedini je primjer oktogramske kompozicije crkve s križno presvođenim stropom u slovenskom primorju.
U blizini je jedna od najstarijih zgrada u Izoli, kuća Manzioli, nalazi se na Manziolijevom trgu. Izgrađena je 1470. godine te je tipična građanska kuća u venecijansko-gotičkom stilu. Ime je dobila po bivšem gradonačelniku Izole Tommasu Manzioliju koji je također sudjelovao u uređenju izolskog mandrača. Uz palaču Manzioli nalazi se povijesna palača Lovisato koja je najpoznatija kao rodna kuća geologa, paleontologa i domoljuba Domenica Lovisata (Izola, 12. kolovoza 1842. – Cagliari, 23. veljače 1916.). Palača Manzioli je zajedno s palačom Lovisato 2003. godine obnovljena u modernom stilu, no ostaci izvorne rimske vile koja je nekada stajala na ovom mjestu i danas se mogu vidjeti.
Vratili smo se do Mandrača i nastavili prema lukobranu.
Na početku lukobrana je spomenik pedesete obljetnice Londonskoga sporazuma (Londonski memorandum - memorandum o suglasnosti između vlada Italije, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije o Slobodnom Teritoriju Trsta; ugovor o granici i međudržavnim odnosima između Jugoslavije i Italije potpisan u Londonu 5. listopada 1954. godine) koji je postavljen 5. listopada 2004. godine.
Lukobran je ujedno i šetnica s koje se pruža lijep pogled na Izolu. Na kraju lukobrana se nalazi crveni svjetionik.
Vratili smo se nazad i nastavili obalom prema sjeveru te nakon tristotinjak metara stigli do rta Petelinji na kojem se nalazi bijeli svjetionik.
Nastavili smo dalje obalom, oko 350 metara prema istoku do kraja, a potom smo skrenuli desno, uzbrdo, ulicom ob Pečini i stigli do poučne ploče o tvornici ribe Ampelea koja se tu nalazila.
Nastavili smo dalje ulicom Svetega Petra s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do trobrodne župne crkve sv. Mavra (sv. Maura).
Župna crkva sv. Mavra se nalazi na najvišoj točki nekadašnjeg otoka. Izgrađena je 1547. godine na mjestu manje crkve iz 1356. godine. Tijekom stoljeća je više puta pregrađivana. Posljednji je put obnavljana početkom 20. stoljeća, a cjelokupni restauratorski radovi su obavljeni od 1980. do 1982. godine. Crkva je sačuvala barokiziranu renesansnu kompoziciju i povijesne elemente. Baroknu unutrašnjost crkve krasi deset oltara, a krase je i Callidove orgulje iz 1796. godine te slike od kojih najstarije potječu iz 15. stoljeća.
Uz crkvu se uzdiže 30 metara visok zvonik iz 1585. godine koji je izgrađen od istarskog kamena na gotičkim temeljima.
Postoji legenda koja priča da su se nemoćni građani sklonili u crkvu dok je bijela golubica letjela od crkve prema genoveškoj floti koja se približavala gradu. Sveti Maver (sveti Mauro) je zaštitio Izolu čudesnim oblakom magle. Genovežani su mislili da se približavaju kopnu i krenuli su za golubicom, ali ih je u stvarnosti vodila daleko na pučinu. Golubica se zatim vratila iznad crkve i pustila maslinovu grančicu iz kljuna u znak mira i sigurnosti. Ovaj događaj doveo je do toga da golubica s maslinovom grančicom u kljunu predstavlja općinski grb Izole, te da se 23. listopada u Izoli slavi blagdan Izolske legende.
Nakon što smo razgledali crkvu, spustili smo se ulicom Giordano Bruno do raskršća s Gregorčičevom ulicom. Na tom raskršću se nalaze kapelica Molilnica bratovščine bičarjev (molitvena soba bratstva bičevatelja) i palača Besenghi degli Ughi te desetak metara dalje jednobrodna barokna crkva sv. Janeza (Ivana) s preslicom bez zvona na pročelju izgrađena 1459. godine (posljednji put je obnovljena 1975.).
Palača Besenghi degli Ughi je trokatna kasnobarokna zgrada izgrađena 1781. godine. Kameni lav u kutu palače iz 13. stoljeća pronađen je ispod ruševina zgrade koja je prije stajala na istom mjestu. Danas je u palači smještena Glazbena škola Izola.
Kapelica Molilnica bratovščine bičarjev, Scuola Batutti, izgrađena je 1451. godine i smatra se jednom od najstarijih građevina u Izoli. Interijer je više puta pregrađivan, ali je zadržala gotičku vanjštinu. Bičevatelji su bili sekta Rimokatoličke crkve koja se kajala za svoje grijehe bičevanjem vlastitog tijela.
Uličice starog dijela grada obiluju lučno nadsvođenim prolazima.
Nastavili smo Gregorčičevom ulicom prema jugoistoku i nakon stopedesetak metara stigli do stare talijanske škole Dante Alighieri.
Pored zgrade stare talijanske škole Dante Alighieri nalazi se crkva sv. Katarine.
Crkva sv. Katarine je izgrađena u 19. stoljeću na mjestu gdje se u 6. stoljeću nalazio minoritski samostan, 1152. godine benediktinski hospicij, kasnije ženski samostan sv. Katarine, a nakon čega je uslijedio servitski samostan.
Nastavili smo dalje Gregorčičevom ulicom još nekih pedesetak metara, a potom skrenuli desno u Šolsku ulicu s kojom smo stigli do zvonika prije spomenute crkve.
Skrenuli smo lijevo, te na sljedećem raskršću opet skrenuli lijevo na Smrekarjevu ulicu s kojom smo došli do Trga Etbina Kristana na kojem se nalazi jednobrodna crkva sv. Dominika ili crkva sv. Marije snežne (Marije snježne).
Crkva sv. Dominika izgrađena je u 15. stoljeću. Na pročelju je preslica s jednim oknom bez zvona. Crkva je osvećena svetoj Mariji i svetom Dominiku.
Od Trga Etbina Kristana smo nastavili prema sjeveroistoku ulicom Ob starem zidovju s kojom smo stigli do Trga padlih za slobodu na kojem se nalazi Spomenik padlim za svobodo (palim na slobodu).
Dalje smo nastavili Kosovelovom ulicom do raskršća s ulicom Cankarjev drevored. Na raskršću smo skrenuli lijevo te smo nakon tristotinjak metara završili šetnju naseljem Izola kod izloženog propelera s početka šetnje.
Karta naselja Izola s posjećenim lokacijama.
Dužina rute 6,44 km.
Post je objavljen 16.05.2024. u 21:30 sati.