Viatrix

Villalta je naselje od petstotinjak stanovnika u sastavu Općine Fagagna u pokrajini Udine, regija Furlanija-Julijska krajina. Naselje je udaljeno oko dva kilometara, istočno, od općinskog središta Fagagna i dvanaestak kilometra, sjeverozapadno, od Udina. Villalta je dobila ime po riječi "villa" (u antičkoj literaturi je označavala samo ladanjsku kuću, ali ne i pripadajuće gospodarstvo) i "alta" (visoko).



Šetnju naseljem smo započeli kod kulturnog centra Cjase di Catine.



Nastavili smo ulicom Via Selvuzzis, potom ulicom Via Santissima Apostoli Pietro e Paolo na kojoj se nalazi okno bunara, prema sjeverozapadu.



Nakon tristotinjak metara stigli smo do kapelice i trga Piazza della Chiesa na kojem se nalazi trobrodna župna crkva sv. Petra i Pavla (chiesa parrocchiale dei Santi Pietro e Paolo).



Župna crkva sv. Petra i Pavla smještena je pored groblja Villalta (Cimitero di Villalta), a izgrađena je 1913. godine nakon petnaest godina izgradnje na mjestu starije crkve koja se prvi put spominje u 13. stoljeću. Starija crkva je stradala 1634. godine u požaru i odmah je obnovljena, a zatim je proširena u 18. stoljeću. U unutrašnjosti crkve su tri oltara. Na glavnom oltaru su kipovi svetog Petra i svetog Pavla. Na lijevom bočnom oltaru je Blažena Djevica Marija s djetetom omeđena s četiri anđela, dok je na desnom oltaru Kip svetog Valentina.



Pored župne crkve sv. Petra i Pavla nalazi se zvonik sa satom koji se gradio od 1861. do 1891. godine.



Nakon obilaska župne crkve sv. Petra i Pavla nastavili smo ulicom Via Fagagna prema sjeveru s kojom smo nakon pedesetak metara stigli do spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata. Spomenik se sastoji od prirodne stijene na kojem je kamena ploča, na vrhu je orao otvorenih krila, a ispred je, sa svake strane, po jedan top.



Vratili smo se do trga Piazza della Chiesa i nastavili prema istoku ulicom Via della Chiesa s kojom smo nakon tristotinjak metara stigli do raskršća s ulicom Via Castello Villalta i primijetili još jedno grlo bunara.



Skrenuli smo lijevo na ulicu Via Castello Villalta s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do dvorca Villalta (Castello di Villalta).



Dvorac Villalta je izgrađen oko 1000. godine na ruševinama male rimske utvrde koja je pak stajala na mjestu prapovijesnog kaštela. Dvorac se prvi put spominje u dokumentima 1158. godine. 1216. godine Enrico Stariji od Villalte se prvi uspio oduprijeti opsadi trupa Ezzelina III. da Romano (16. travnja 1194. – Soncino, Italija, 26. rujna 1259.) kada ih je uspio odbiti. Tijekom seljačkog ustanka 1511. godine, poznatog kao “Okrutni pokladni četvrtak” (Crudele Giovedě Grasso), dvorac je napadnut i napola uništen. Nekoliko dana kasnije jak je potres uništio ono što je seljačka buna ostavila za sobom. Dvorac je pripadao istoj obitelji (Villalta-Caporiacco) kao i susjedni dvorac Fagagna (Castello di Fagagna). Kasnije je obnovljen te došao pod vlast Mletačke Republike. 1797. godine dvorac je osvojen od strane Napoleonovih trupa. Nakon Bitke za Caporetto (ili Bitke kod Kobarida), u studenom 1917. godine, u dvorcu je uspostavljeno austrougarsko zapovjedništvo.



Obišli smo dvostruke zidine dvorca, pokretni most, kapelu sv. Ivana Krstitelja (Cappella di San Giovanni Battista) koja se nalazi na mjestu nekadašnje kule, obrambenu kulu u kojoj se nalazi nekadašnja prostorija za mučenje, unutarnje prostorije od salona pa sve do kuhinje i slikovitog dvorišta koji su dokaz nekadašnje veličine i strateške važnosti dvorca.



Dvorac Villalta krije legendu koja govori da se dan danas tijekom noći punog mjeseca mogu čuti jauci žene. Ginevra od Strassolda je bila prelijepa mlada djevojka koja je bila obećana za brak s Fridrikom od Cuccagne. Naime, sporazum dvaju obitelji predviđao je vjenčanje njihove djece kad odrastu. Kada je došlo vrijeme vjenčanja, Ginevra je izjavila ljubav grofu Odoricu od Villalte, kojeg je upoznala nedugo prije na jednom balu. Ginevrin otac, koji je bio vrlo vezan za svoju kćer, pristao je na njezinu udaju za grofa, čime je prekršio dogovor s Cuccagnom te su se 1344. godine vjenčali Ginevra di Strassoldo i Odorico di Villalta. Vjenčanje je bilo u dvorcu Villalta. Međutim, kada je Ginevra stigla do vrata dvorca zatvorio ju je Fridrik od Cuccagne koji je, osjećajući se izdanim, opsjeo dvorac i otjerao Odorica. Frederick, međutim, nije mogao primijeniti nasilje nad Ginevrom jer se, prema legendi, mlada djevojka pretvorila u mramorni kip. U međuvremenu je Odorico okupio grupu njemu odanih vitezova koji su mu pomogli da ponovno zauzme dvorac i ubije svog suparnika. Odorico je krenuo u potragu za Ginevrom. U prostoriji u kuli pronašao je kameni kip, koji je u svemu izgledao kao Ginevra. U suzama je zagrlio kip koji je ponovno poprimio ljudska obilježja. Sreća dvoje supružnika nije dugo trajala, pošto je Odorico otišao u rat i više se nije vratio. Ginevra ga nije prestala čekati i zato se i dan danas, za punog mjeseca, mogu čuti jauci prelijepe, ali vrlo nesretne djevojke.



Prije nego smo napustili dvorac prošetali smo se parkom dvorca Villalta (Parco Castello di Villalta) izvan vanjskih zidina.



Nastavili smo ulicom Via Castello Villalta prema sjeveru, izašli iz naselja Villalta i kod kanala Scolo Rugo skrenuli lijevo te ubrzo stigli do grobnice (tumula) iz brončanog doba Tůmbule di Foscjŕn (Tomba eta' del bronzo Tůmbule di Foscjŕn).



Grobnica Tůmbule di Foscjan je u obliku krnjeg stošca. Prema istraživanjima i iskapanjima provedenim u drugim sličnim građevinama San Osvaldo i Tomba di Mereto, vjerojatno potječe iz srednjeg brončanog doba (razdoblje između 1800. i 1150. godine pr. Kr.). Pogrebni spomenici ove vrste bili su rezervirani za osobe visokog ranga koje su pokopane ispod razine zemlje, a humak je izgrađen zemljom, kamenjem i šljunkom kako bi se mjesto istaknulo i učinilo prepoznatljivim. Na vrhu grobnice je posađena 'Tei', divlja lipa (Tilia platyphyllos) koja je smatrana svetom kod starih Slavena i Germana.



Vratili smo se u naselje Villalta, nastavili ulicom Via Castello Villalta prema jugu sve do ulice Via Orgnani na kojoj smo skrenuli desno te nakon stopedesetak metara došli do ulice Via Selvuzzis i do kulturnog centra Cjase di Catine s početka izleta.



Karta naselja Villalta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,61 km.

Santa Margherita (ili Santa Margherita del Gruagno) je naselje od stopedesetak stanovnika u sastavu Općine Moruzzo u pokrajini Udine, regija Furlanija-Julijska krajina. Naselje je udaljeno oko tri kilometara, jugoistočno, od općinskog središta Moruzzo i desetak kilometra, sjeverozapadno, od Udina. Santa Margherita je rijedak primjer utvrđenog srednjovjekovnog naselja koje je smješteno na strateškom položaju na jednom od mnogo furlanskih brda. Vjerojatno je za vrijeme vladavine Langobarda (6. - 8. st.) naselje kontroliralo obližnju važnu cestu Via Cividina koja je od Cividale del Friuli vodila u Fagagne gdje se spajala s cestom za Concordiu. Naselje se prvi put spominje u dokumentu "u Vinea Grobanges" (u vinogradu Grobanges) iz svibnja 762. godine kada su Langobardi Erfo, Anto i Marco dodijelili prije spomenuti vinograd samostanu iz Salta i opatiji iz Sesta. 983. godine car Oton II. (955. - Rim, 7. prosinca 983.) potvrdio je posjed dvorca Santa Margherita, zajedno s dvorcima Udine, Braitan, Fagagna i Buia, akvilejskom patrijarhu Rodoaldu (? – 984). Santa Margherita je kroz povijest više puta spomenuta u raznim dokumentima (1176. "apud Groang", 1184. "apud Gruans", 1238. "de Grovanis"). 4. svibnja 1290. godine dvorac zajedno sa župnom crkvom patrijarh Raimondo della Torre (? – 23. veljače 1299.) daruje akvilejskom kaptolu. S vremenom, kada je posjed bio pod jurisdikcijom patrijarhalnog upravitelja koji je boravio u Fagagni, dvorac je izgubio stratešku važnost.



Uz lokalitet je vezana legenda koja priča da se grof od Brazzacca, Ulibrio, zaljubio u lijepu groficu Margheritu, kćer grofa od Gruagna, ali je ona, posvetivši se Bogu, odbila njegov zahtjev za vjenčanje unatoč njegovim brojnim i upornim zahtjevima. Kako bi konačno razuvjerila grofa, Margherita je na kraju postavila uvjet da će se pristati udati za njega samo ako grof uspije prijeći jezero koje se stvorilo iza brda Gruagno, a da se ne smoči. Pastirica je, dok je pasla ovce, slučajno vretenom provalila obalu jezera, pa je voda potekla niz potok Laviju. Ulibrio je lako prešao jezero i pojavio se u dvorcu, tvrdeći da je on sam isušio jezero i zahtijevao grofičinu ruku. Margherita je odbila zahtjev pa je grof, potaknut gnjevom i bijesom, uništio dvorac i dao ubiti groficu, a zatim je njezino tijelo bacio u jezero koje se ponovno napunilo vodom. Ali Margherita se ponovno pojavila stojeći na panju stabla johe koje je izvirivalo iz vode. Ulibrio, šokiran ovom vizijom, čamcem je stigao do stabla i odnio Margheritino tijelo u svoj dvorac. Noću su je ždralovi pustili i vratili na johin panj u jezeru. Stanovnici kažu da se Margherita pojavila još dva puta te su pogođeni ovim tragičnim i čudesnim događajima izgradili crkvu na ruševinama dvorca iznad drevne crkve sv. Sabidije posvetivši je svetoj Margareti od ždrala (Santa Margherita delle gru). Tako da neki znanstvenici, slijedeći romantičniju interpretaciju, smatraju da toponim “Gruagno” potječe od prisutnosti ždralova na ovom području, a ne od sinonima “groba” predrimskog porijekla koji je točnije definirao kameniti, šljunčani teren, kao rezultat povlačenja ledenjaka koji su u kvartaru prenosili mase stijena, kamenja, gline i pijeska niz dolinu, tvoreći brežuljkaste reljefe, rijeke i potoke.



Auto smo parkirali na parkiralištu u podnožju brda koji je udaljen stotinjak metara od gradskih vrata kroz koja smo ušli u utvrđeni dio naselja.



S lijeve strane je župna crkva sv. Margarete od Gruagna (chiesa parrocchiale di Santa Margherita del Gruagno) do koje se stiže prostranim stepeništem.



Župna crkva sv. Margarete od Gruagna je izgrađena na mjestu starije, manje, crkve koja je bila posvećena misterijoznoj svetici svetoj Sabidi (Santa Sabida), a pretpostavlja se da je izgrađena oko 8. stoljeća. Oko 1000. godine mala crkva je uklopljena u novu, veću, crkvu koja je od 1048. godine postala župna. 1510. godine je obnovljen zvonik, dok je 1534. godine obnovljena sakristija. 1774. godine je započela izgradnja nove, današnje, župne crkve koja je dovršena 1778. godine. 1872. godine podignut je zvonik, nakon rušenja starog, a pročelje je preuređeno u neoromaničkom stilu 1954. godine. U crkvi je kripta posvećena svetoj Sabidi, svetici koja nije prisutna u hagiografiji (biografija svetaca ili crkvenih poglavara). Ova je kripta izvorno bila mala kapelica, odvojena od nekadašnje, starije crkve, a posveta potječe iz običaja prije 13. stoljeća.



Nedaleko južnog zida župne crkve sv. Margarete od Gruagna je kip Isusa Krista s križem u ruci. U podnožju se nalazi ploča u spomen palom vojniku u Somaliji 1936. godine (PIETRO/DESINANO/4 6 1901 18 1 1936/SOMALIA).



Nastavili smo šetnju lijepo uređenim utvrđenim naseljem koji nas je vratio u vrijeme kada je život bio obilježen jednostavnim seoskim aktivnostima koje su završavale sa zalaskom sunca uz zvonjavu zvona tadašnje male župne crkve. Neke rustikalne građevine djelomično su zadržale izvornu strukturu, među njima je kuća, čiji je datum uklesan na ulaznim vratima (1818.), a naslonjena je na četverokutnu kulu od opeke s kruništem i natkrivenim vidikovcem.



Na sjevernom dijelu se nalazi uspon Jevade (Salita Jevade ili Le Jevade). Kamenom popločen uspon koji povezuje nekada utvrđeni grad Santa Margherita del Gruagno s dolinom.



Karta naselja Santa Margherita s posjećenim lokacijama.

Petstotinjak metara južno od naselja Mošćenička Draga, uz cestu D66 (Pula - Matulji) kod budućeg raskršća za Sveti Ivan, nalazi se četverokutna kula koju često promatram prolazeći tom cestom. Jednog dana smo odlučili stati i provjeriti o čemu se radi.



Na internetu nema nikakvih podataka o toj građevini koja izgledom podsjeća na srednjovjekovnu kulu s puškarnicama i kruništem, ali je osjetno mlađa. Pretpostavljam da je izgrađena tridesetih godina 20. stoljeća kada i vila Zagreb (ex Ossoinack – po obitelji koja ju je izgradila), pored koje smo prošli u izletu Mošćenička Draga – tri šljunčane plaže, kada je bila ograđena zajedno s vilom u jednu parcelu sve dok nije probijena magistrala.



Kula je "branila" istočni kameni ogradni zid u kojem je nekada postojala kapija koja je bila postavljena na kamenim stupovima.



Pored novijeg objekta nalazi se niska okrugla kula koja je možda služila kao neki vidikovac, a pored nje prolazi korito bujičinog potoka.



Iako kula nema bogatu povijest i nije nikada imala obrambenu svrhu, već je možda imala funkciju spremišta za vrtne alate, ipak se uklopila u pejzaž podno Učke.



Karta s lokacijom kule.