Viatrix

Na cesti Ž5042 (Karojba - Vranići kod Poreča), oko jednog kilometra od naselja Karojba, nalazi se raskršće s makadamskom cestom na kojem je putokaz za izvore Badavca i Valigaštar. Na raskršću je, s lijeve strane makadamske ceste, kamen s uklesanim tekstom: "PUT ISTARSKOG RAZVODA", a s desne strane kapelica Gospe Lurdske iz 1898. godine.



Na kapelici Gospe Lurdske je 1990. godine postavljena ploča na kojoj je citat, na latinici i glagoljici, iz Istarskog razvoda (1275.): "I bivši v jutro poli maši.../I idoše na razvodi.". Istarski razvod je pravni dokument koji opisuje i uređuje međe između pojedinih istarskih općina, tj. između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog kneza i predstavnika Mletačke Republike te je napisan glagoljicom na hrvatskom jeziku.



Pored kapelice se nalaze dvije poučne ploče. Na ploči koja se nalazi bliže kapelici je geografska karta s pješačkim stazama središnje Istre. Dok na drugoj ploči piše o glagoljici i o Istarskom razvodu te o sudionicima razvoda koji su prošli ovim područjem povodom utvrđivanja granica, od izvora Badavca do izvora Valigaštar. Zanimljivo je da su geografska imena i naziv ploče (NA PUTU ISTARSKOG RAZVODA) napisani uz latinicu i na glagoljici.



Krenuli smo makadamskom cestom prema jugu i nakon stopedesetak metara skrenuli lijevo prema izvoru Valigaštar.



Izvor je zatvoren i pored njega se nalazi poučna ploča na kojoj piše o izvoru te tekst iz Istarskog razvoda u kojem je spomenut. Ime potječe od rimskih riječi vellis (dolina) i castra (tabori), jer su pored izvora Rimljani imali tabor u vrijeme osvajanja Istre, tj. u ratovima protiv domicilnih Histra.



U blizini izvora se nalazi betonski križ na čijem podnožju je hrvatski pleter.



Vratili smo se na makadamsku cestu, koja vjerojatno ovuda krivuda između polja i šuma već stoljećima, te nastavili dalje prema jugozapadu.



Oko osamsto metara dalje, s lijeve strane makadamske ceste, primijetili smo pojilište koje je bilo zaleđeno.



Natavili smo dalje makadamskom cestom i nakon dva kilometra došli do raskršća makadamskih cesta na kojem se nalazi putokaz za izvor Badavca te putokazi za pješačke i biciklističke staze.



Skrenuli smo lijevo u pravcu putokaza za izvor Badavca i pješačke staze 717 te nakon tristotinjak metara stigli do izvora, gdje smo se kratko odmorili.



U proljeće 1999. godine uređen je okoliš izvora Badavca. Postavljen je sunčani sat koji je najveći u Istri.



Oko obližnjeg humka je postavljeno 12 kamenih obilježja s imenima današnjih župa u široj okolici (Kaldir, Karojba, Motovun, Motovunski Novaki, Muntrilj, Rakotule, Sveti Ivan od Šterne, Sveti Vital, Tinjan, Trviž, Višnjan i Vižinada), a na humku kamen koji podsjeća na stol i na njemu je uklesan natpis na latinici i glagoljici: "I TAKO SE VSI KOMUNI SJEDINIŠE S MIROM".



Dalje prema izvoru je prirodni neobrađeni kamen visine oko dva metra na kojem je na latinici i glagoljici uklesano: "PRAVICA VAPILA DA SE KRIVICA POTARE".



Uz izvor je postavljen prirodni kamen koji podsjeća na piramidu i na njemu je uklesan, na latinici i glagoljici, natpis koji podsjeća na ophodnju sudionika Istarskog razvoda ovim područjem: "OD TU IDOŠE PO STAREH ZLAMENEH I TAKO RAVNO NAPOSRED BADAVSE I TU E EDAN VELIK KRIŽ VISEČEN NA KAMIKI".



Pored izvora Badavca, do kojeg se spušta s nekoliko kamenih stepenica, nalazi se poučna ploča na kojoj piše o izvoru te tekst iz Istarskog razvoda u kojem je spomenut. Izvor je nekada punio obližnju lokvu, a najstariji poznati naziv područja je Badausium. Pored izvora ja u 16. stoljeću podignuto naselje Badossi koje je bilo naseljeno Moralcima (Crni Vlasi) koji su bježali pred Turcima. Naselje je imalo crkvu Gospe od Badavce. Za vrijeme Uskočkog rata (od 11. kolovoza 1615. do 6. studenoga 1617.), na Uskrs 1616. godine, naselje je spaljeno i nikada više nije obnovljeno.



Preko puta sunčanog sada je ploča na koji piše "GLOGOVAC" na latinici i glagoljici. Glogovac, koji je tada bio pod snijegom, obližnje je brdo (378 mnv) na kojem se nalazila prapovijesna gradina.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom prema istoku i pratili pješačku stazu 717. Na toj dionici se pruža lijep pogled na dolinu, a u daljini se vidi naselje Motovunski Novaki u kojem dominira tridesetmetarski zvonik župne crkve sv. Marine.



Na dijelu gdje se cesta polako uspinje i prolazi kraj borove šume pogled se pruža sve do vrhova Alpa pokrivenih snijegom.



Makadamsku cestu smo napustili tako što smo skrenuli lijevo u smjeru putokaza pješačke staze 717.



Staza vodi kroz borovu šumu i nakon dvjestotinjak metara stiže do ponikve Sopajac.



Sopajac je najveća i najdublja ponikva u Istri. Prema predaji, uz poseban i točno propisan obred, na dnu Velog dola se postaje nevidljiv. Navodno se u blizini Sopajca nalazila prije spomenuta crkva Gospe od Badavce oko koje se jedanput godišnje održavao sajam sve dok se jedne godine nije dogodilo ubojstvo. Legenda kaže da je tada kip Majke Božje u crkvi proplakao. Crkva je bila srušena i kip je bio premješten u Karojbu. Kip se iznova vraćao na Sopajac i prema pričanju pastira Majka Božja je klečala na obližnjem kamenu i molila. To je potrajalo sve dok posebnom svečanom procesijom kip nije trajno premješten u Karojbu gdje je i danas. Navodno, na mjestu gdje je Majka Božja klečala i danas se vide otisci stopala i koljena, ali ih mi nismo pronašli.



Dalje smo pješačkom stazom 717 prošli pored čeke i stigli do makadamske ceste.



Na tom mjestu pješačka staza 717 oštro skreće lijevo na poljsku cestu, a mi smo skrenuli desno.



Na svakom sljedećem račvanju smo skretali lijevo sve do ceste Ž5007 (Buje - Pazin) na koju smo stigli nakon nešto više od jednog kilometra. Na više mjesta, u udubinama zemljanog kolnika u kojima je bila voda, primijetili smo zanimljive šare koje je stvorio led.



Na cesti Ž5007 smo skrenuli lijevo i nakon šestotinjak metara stigli do raskršća s cestom Ž5043 koja vodi u Motovunske Novake. Na raskršću je spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata.



Nastavili smo dalje cestom Ž5007 i nakon jednog kilometra ušli u naselje Karojba. Na ulazu u naselje se nalazi trafostanica iz 1921. godine i kapelica.



Naselje Karojba (413 stanovnika – 2021. g.) je sjedište istoimene općine (1/404 stanovnika – 2021. g.) koja je utemeljena 1997. godine izdvajanjem naselja Karojba, Motovunski Novaki, Rakotule i Škropeti iz Općine Motovun. Vjerojatno ime današnje Karojbe potječe od imena Quadruvium što na latinskom znači križanje dviju cesta. Toponim takvog naziva se spominje 1258. godine. U srednjem vijeku posjede u Karojbi su imale motovunske plemićke obitelji te je Karojba kao takva imala istu povijest kao obližnji Motovun. Bili su feud porečkih biskupa, potom grofova Goričkih, a od 1278. godine pod Mletačkom Republikom.



S druge strane trafostanice je uska asfaltirana cesta koja nakon jednog kilometra stiže na mjesno groblje Karojba koje se nalazi na mjestu nekadašnje rimske nekropole. Tome svjedoče sačuvani sarkofag iz tog vremena koji je ispred ulaza u groblje, nadvratnik grobljanske crkve sv. Andrije izrađen od rimskog nadgrobnog spomenika te više antičkih natpisa pronađenih prilikom proširenja groblja prije stotinjak godina, a koji su odneseni u Motovun i ugrađeni u tamošnji lapidarij. Ulaz u groblje krasi kameni križ ispod kojeg je mrtvačka glava s prekriženim kostima.



Crkva sv. Andrije je jednobrodna romanička građevina izgrađena u 13. stoljeću. Crkva iznad portala ima preslicu s dva zvona. U unutrašnjosti crkve je zidani oltar s drvenim retablom i tri drvena kipa. Redom su s desna na lijevo sveti Andrija, Blažena Djevica Marija s Djetetom i još jedan svetac.



Vratili smo se do ceste Ž5007 i skrenuli lijevo te nakon petstotinjak metara stigli do Photo pointa Karojba, gdje je predviđeno fotografiranje prema velikim starim stablima pinija (Pinus pinea) i župnoj crkvi Svih svetih.



Pinije su 1966. proglašene botaničkim spomenikom prirode jer im je posebnost što rastu u kontinentalnom dijelu Istre, dalje od mora, te su stavljeni na općinski grb. Opseg najvećeg stabla je 3,3 metra, visina je 14,5 m, a staro je više od 160 godina. Do 6. kolovoza 2023. godine bilo ih je četiri, ali je tog dana jedno stablo srušilo nevrijeme.



Nastavili smo dalje cestom Ž5007 i nakon pedesetak metara, kod prve pinije, skrenuli lijevo uzbrdo na usku ulicu s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do jednobrodne župne crkve Svih svetih.



Župna crkva Svih svetih je izgrađena 1580. godine na mjestu starije crkve. Crkva je proširena u dva navrata, 1840. i 1913. godine, te je obnovljena 1986. godine. U unutrašnjosti crkve su tri mramorna oltara. Glavni oltar je napravljen od bračkog kamena, a iznad oltara, na platnu, je slika Svih svetih. U crkvi se na jednom od bočnih oltara nalazi prije spomenuti kip Majke Božje od Sopajca. U sklopu crkve je zvonik visok 22 metra.



Pored župne crkve Svih svetih je kameni stol s tri "stolice" (tri kamena bloka) te župni dvor i kapelica bl. Alojzija Stepinca.



Dalje smo nastavili prema sjeveru, neasfaltiranom ulicom s kojom smo nakon sedamstotinjak metara stigli do ceste Ž5042. Skrenuli smo lijevo i nakon dvjestotinjak metara završili izlet kod kapelice Gospe Lurdske s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 13,9 km.