Viatrix

Na sjecištu cesta D44 (čvor Nova Vas, A9 - čvor Lupoglav, A8), D201 (Buzet – GP Požane s Republikom Slovenijom) i Ž5011 (Buzet – Vodice) nalazi se naselje Buzet. Naselje je prema popisu stanovništva 2021. godine imalo 2.339 stanovnika, a područje Grada Buzeta prema istom popisu je imao 5.999 stanovnika. Područje Buzeta je naseljeno od prapovijesti. U rimsko doba naselje je pod nazivom Pikvent (Piquentum) bio samostalna peregrinska zajednica (civitates). Buzet je od 6. stoljeća pod bizantskom vlasti i u to doba je utvrđeno naselje. Na Rižanskoj skupštini 804. godine spominje se da je naselje Bizantskom Carstvu plaćalo 20 dukata poreza. Ispod sjevernih gradskih zidina je pronađena nekropola koja potječe iz doba nakon franačkog osvajanja Istre (9. – 10. st.). 1064. godine car Henrik IV. (Goslar, Njemačka, 11. studenog 1050. – Lüttich današnji Liege, Belgija, 7. kolovoza 1106.) udjeljuje ga istarskom markgrofu Ulriku I. (oko 1020. – 6. ožujka 1070.), a njegov sin Ulrik II. (nakon 1063. - Tiringija, Njemačka, 13. svibnja 1112.) ga 1102. godine poklanja akvilejskomu patrijarhu. Pod jurisdikcijom akvilejskog patrijarha je do 1421 godine kada postaje dio mletačkih posjeda koji su ga još više utvrdili. Tada je uključen u sustav utvrda sjeverne Istre. Nakon razaranja Rašpora 1511. godine postaje sjedište rašporskog kapetanata, a od 1523. do 1595. godine je sjedište vojne uprave mletačkog dijela Istre, tzv. Pazenatik. Buzet je ostao pod mletačkom vlašću do 1797. godine, a nakon mira u Campoformiju pripao je, s mletačkim dijelom Istre, Habsburškoj Monarhiji.



Od mnoštva legenda koje su vezane za Buzeštinu, odvojio bih dvije. Prva legenda govori o nastanku Buzeta. Buzet je najprije podignut na jednom drugom, nešto višem brijegu (284 mnv) udaljenom milju istočno, na kojem se nalazi crkva sv. Križa. Međutim, sve što se danju gradilo na Svetom Križu, noću se nekim čudom prenosilo na lokaciju današnjeg Buzeta. Druga legenda koju sam izdvojio priča o imenu Buzeta. Naselje se tijekom povijesti nazivalo Pinguentum, Pinguent i Castrum Pinguent (dokument iz 1102.) te se na talijanskom i dan danas naziva Pinguente. Sva su imena slična osim današnjeg hrvatskog naziva Buzet. O nastanku hrvatskog naziva spomenuta legenda koja govori da je davno Buzetom harala kuga i u to vrijeme su došli pljačkaši koji su temeljito opljačkali naselje. Potom je zavladala neimaština, a zatim je stigla oštra zima. Usred jake zime siromašni se dječak bos spustio s vrha brežuljka u podnožje. U lokalnom narječju "bos" se kaže "bus" pa legenda kaže da je od "busog" dječaka grad prvo dobio ime Bus, koje se zatim postepeno mijenjalo i tako je nastao današnji naziv Buzet.



Prije nego što smo se uputili u šetnju starim utvrđenim dijelom grada, posjetili smo obližnje brdo na kojem se smjestilo gradsko naselje Goričica. U naselju se nalazi vidikovac Stijene s kojega se pruža lijep pogled na uzvisinu (151 mnv) starog utvrđenog dijela naselja Buzet ispod kojeg je podignut Spomenik NOB-u i jednobrodna barokna crkva sv. Ane (na Gorič) iz 18. stoljeća, križnoga tlocrta s preslicom na pročelju.



Šetnju smo započeli izvan gradskih zidina, na parkiralištu pored gradskog groblja Buzet, u ulici 1. maja.



Na groblju se nalazi jednobrodna crkva sv. Vida iz 15. stoljeća, a obnovljena je 1653. godine. Na pročelju je reljef svetog Vida, antičke spolije i grb rašporskog kapetana Marc' Antonia Erizza. Iz crkve "izlazi" petnaestak metara visok zvonik.



Od groblja smo nastavili ulicom 1. maja uzbrdo, prošli pored kapelice te nakon tridesetak metara skrenuli desno i potom lijevo na stepenište.



Stepeništem smo se popeli do ulice 1. maja na kojoj smo skrenuli desno i nakon stotinjak metara, kroz kasnorenesansna gradska vrata, Vela vrata, ušli u utvrđeni dio naselja. Na vrhu Velih vrata je reljef Svetog Jurja, patrona tvrđave i zaštitnika današnjeg Buzeta, te latinski natpis koji nije cijeli vidljiv, ali je vidljiva godina izgradnje 1547. uklesana rimskim brojevima.



Kada smo ušli u utvrđeni dio grada skrenuli smo lijevo, u ulicu Petra Flega koja prolazi paralelno uz gradske zidine Južni bedem. Ovaj dio zidina je zidan u 16. stoljeću, a obnovljen 1699. godine.



Na mjestu gdje ulica Petra Flega skreće desno nalazi se lapidariji s natpisnim pločama, grbovima i grlo bunara.



U nastavku je župni dvor koji se nalazi na mjestu fortifikacijskog objekta iz 16. stoljeća koji je u 17. stoljeću postao palača obitelji Flego.



Ulicom Petra Flega smo došli do Titovog Trga na kojem se nalazi zgrada u kojoj su Državna geodetska uprava ispostava Buzet i Općinski sud u Pazinu - Stalna služba u Buzetu, kuća sa glavom iznad portala i spomen-pločom hrvatskog protestantskog pisca i prevoditelja Stipana Konzula Istranina (Buzet, 1521. – ? Željezno, njemački Eisenstadt, Gradišće, Austrija, 1579.) koja je postavljena povodom petstote obljetnice njegovog rođenja (3. rujna 2021.) te jednobrodna župna crkva Uznesenja Marijina i njen zvonik.



Zvonik župne crkve je visok 36 metara i podignut je 1897. godine. Ima dva zvona, od kojih manje nosi glagoljski datum 1541. Na zvoniku se mogu vidjeti dvije ploče od kojih je ona starija, gornja, iz 1897. godine, a njezin tekst je uništen godinu dana kasnije. Donja ploča je novijeg datuma, postavljena 1995. godine i na njoj je uklesan tekst sa starije ploče na kojem piše tko je financirao izgradnju zvonika.



Župna crkva Uznesenja Marijina je kasnopaladijevska građevina izgrađena 1784. godine na mjestu starije crkve. U unutrašnjosti crkve je vrijedan inventar i riznica dragocjenih predmeta sitne plastike te orgulje Gaetana Callida (Este kraj Padove, 14. sječnja 1727 – Venecija, 8. prosinca 1813.) iz 1787. godine. Glavni oltar je mramorni, baldahinskoga tipa, a bočni su oltari iz 19. i 20. stoljeća.



Pored župne crkve Uznesenja Marijina je palača de Vertiis iz 1629. godine s obiteljskim grbom domaćeg istarskog plemića i natpisom.



Dalje smo nastavili ulicom Josipa Ivančića prema sjeveroistoku. Na početku ulice se nalazi venecijansko skladište s grbovima i natpisnim pločama rašporskih kapetana. Zgrada je izgrađena 1514. godine, a obnovljena 1796.



Dvadesetak metara dalje smo skrenuli lijevo u ulicu Rašporskih kapetana u kojoj smo primijetili dvije ploče na kojima je uklesan tekst na latinskom. Na gornjoj je uklesana 1755. godina, dok je donja novijeg datuma.



Došli smo do palače Bigato izgrađene 1639. godine. Danas se u zgradi nalazi Zavičajni muzej grada Buzeta.



Malo dalje od palače Bigato su gradska vrata Mala vrata koja su dovršena 1592. godine i na njima se nalazi grb kapetana Carla Solomona.



Prošli smo kroz Mala vrata, izašli iz utvrđenog dijela naselja i otvorio nam se pogled prema novijem dijelu naselja Buzet.



U neposrednoj blizini Malih vrata je cisterna Mala šterna koja je obnovljena između 1517. i 1522. godine te ponovno izgrađena 1563. godine. Na Maloj šterni smo primijetili uklesanog mletačkog lava.



Vratili smo se nazad u utvrđeni dio naselja kroz Mala vrata i došli do Fontika. To je zgrada u kojoj je bilo venecijansko skladište za žito. Izgrađena je 1534. godine i obnovljena 1588. godine, dok je za društvena zbivanja obnovljena 1900. godine. Na pročelju zgrade smo primijetili tri grba i tri ploče. Na jednoj ploči je godina izgradnje, dok su na drugoj i trećoj godine obnove.



Dalje smo nastavili ulicom Josipa Ivančiča u kojoj smo primijetili kuću bez krova na kojoj je iznad ulaznih vrata uklesano "AVE MARIA 1765".



Malo dalje se nalazi Renesansna kula, dio fortifikacijskog sustava Buzeta.



Kod Renesansne kule ulica skreće desno te smo na slijedećem raskršću skrenuli desno, prošli pored Renesansne kuće iz sredine 16. stoljeća i došli do Trga Vela šterna.



Trg je dobio ime po kasnobaroknoj cisterni Vela šterna koja je izgrađena 1789. g. na mjestu starije. Ograda je izvedena u rokoko stilu s grbom kapetana Marc’ Antonija Trevisana i natpisom o gradnji. U podnožju natpisa ugrađen je venecijanski reljef lava.



S Trga Vela šterna smo krenuli nazad prema Renesansnoj kući pored koje smo opet prošli i nastavili ravno ulicom koja prolazi pored Manirističkog portala s grofovskim amblemom koji je izgrađen u prvoj trećini 17. stoljeća.



Nastavili smo dalje prema sjeveroistoku, prošli ispod prolaza koji spaja dvije kuće i stigli na vidikovac Bastion koji je smješten na gradskim zidinama Sjevernog bedema. S vidikovca se pogled proteže od sjevernog dijela naselja Buzet, preko naselja Sveti Martin pa sve do naselja Počekaji u kojem se nalazi željeznički kolodvor Buzet i do grebena Raspadalica.



Tu se nalazi autentična zgrada Stare gradske pekare u kojoj je originalna krušna peć u kojoj se nekada pekao kruh i drugi pekarski proizvodi. U zgradi je danas muzejska radionica.



Pored Stare gradske pekare je jednobrodna crkva sv. Jurja koja je na najvišoj koti u starom utvrđenom dijelu grada.



Crkva sv. Jurja je današnji izgled dobila između 1603. i 1611. godine kada je temeljito obnovljena. Unutrašnjost crkve je bogato ukrašena baroknim inventarom tijekom 17. i 18. stoljeća, a u podu su grobnice rašporskih kapetana. Opremljena je drvenim zlatnim oltarima iz 17. stoljeća, drvorezbarenim korskim klupama domaćeg majstora iz 18. stoljeća i velikim slikama Tiepolova (Giovanni Battista Tiepolo ili Giambattista Tiepolo; Venecija, 5. ožujka 1696. – Madrid, 27. ožujka 1770.) sljedbenika. Crkva je potkraj 18. stoljeća ponovo preuređena i povišena te je postavljen novi krov i strop.



Pored crkve je park Sveti Juraj kroz koji smo prošli i stepenicama se popeli na gradske zidine. Na zidinama se nalazi preslica crkve sv. Jurja iz 15. stoljeća. Preslica ima dva okna i jedno zvono.



S tog mjesta se pruža prekrasan pogled na Ćićariju, naselje Sveti Ivan, dolinu rijeke Mirne, a u daljini se vidi i Učka.



Sišli smo s gradskih zidina, prošli kroz park i kada smo došli na popločen trg skrenuli smo lijevo te došli do Barokne kuće s ugrađenom kapelicom, portalom i ogradom dovršenom 1741. godine.



Dalje smo nastavili ulicom Pina Budicina prema jugu koja prolazi pored parkova s kojih se pruža pogled prema naselju Sveti Ivan i dolini rijeke Mirne.



Prošli smo pored zgrade Kovačkog i kolarskog obrta koja sadrži izvorni alat kovačke i kolarske radionice i nalazi se u prostoru nekadašnje gradske kovačnice.



Dalje smo prošli preko Trga Matka Laginje te nastavili ulicom 9. Septembra. Prošli smo pored parka i došli do ulice Matka Trinajstića na kojoj smo skrenuli lijevo i prošli pored portala iz 1670. godine.



Malo dalje je palača Bembo iz 1728. godine s grbom kapetana Vicenza Bemba na pročelju.



Nastavili smo dalje ulicom Matka Trinajstića s kojom smo došli do Velih vrata te izašli iz utvrđenog dijela naselja.



Blizu Velih vrata su stepenice s kojima smo se spustili na popločenu cestu s kojom smo prošli pored trafostanice i fontane te stigli na ulicu 1, Maja na kojoj smo skrenuli lijevo. Desetak metara dalje, s desne strane ceste, su stepenice s kojim smo se spustili do parkirališta gdje smo započeli šetnju.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,71 km.

Gradisca d'Isonzo je naselje i općina (6.350 stanovnika – 2022. g.) u pokrajini Gorica, regija Furlanija-Julijska krajina. Naselje je član udruge I borghi piů belli d'Italia (Najljepša naselja u Italiji – udruga koja promiče male talijanske naseljene centre s kvalifikacijom "izrazitog povijesnog i umjetničkog interesa"). Gradisca d'Isonzo se nalazi na desnoj obali rijeke Soče (tal. Isonzo) petnaestak kilometara od njenog ušća u Tršćanskom zaljevu kod Tržića (Monfalcone). Blizu naselja prolazi autocesta A34 koja spaja autocestu A4 (Torino – Duino-Aurisina, Trst), četrdesetak kilometara od Trsta, i granični prijelaz Sant'Andrea s Republikom Slovenijom kod talijanske Gorice i slovenske Nove Gorice. Najstariji sačuvani dokument koji govori o naselju datira iz 1176. godine i opisuje naselje Gradisca d'Isonzo kao zemljoradničko selo sa sedam obitelji. Jedni su slavenskog, a drugi latinskog podrijetla i pod jurisdikcijom su akvilejskog patrijarha. Povijest je tiha sljedećih tri stotine godina, u kojima mjesto ostaje poljoprivredno središte koje pripada feudu Farra d'Isonzo. Povijesno središte naselja Gradisca d'Isonzo ima pravilni raspored paralelnih ulica koje su ispresijecane uskim ulicama te ima sličnosti s vojnim logorima. Mletačka Republika, koja je osvojila Furlaniju 1420. godine, izgradila je povijesno središte naselja 1479. godine tako da se moralo omogućiti nesmetano kretanje vojske do granica posjeda koji su bili ugroženi od Turaka. Gradske zidine, dvadeset metara više od opkopa, bile su opremljene sa sedam kružnih stražarnica i dvoja ulazna vrata. Turska opasnost koja je prijetila utvrđenom središtu nije umanjila moć Mletačke Republike, ali je to učinio Maksimilijan I. Habsburški (Bečko Novo Mjesto, 22. ožujka 1459. – Wels, 12. siječnja 1519.) 1511. godine. Tada je započela faza napetosti s Mletačkom Republikom koja je rezultirala Uskočkim ratom (tal. Guerra di Gradisca) od 11. kolovoza 1615. do 6. studenoga 1617. godine. Naselje je toliko stradalo da ga je 1647. godine Habsburška Monarhija prodala štajerskim plemićima Eggenberg čiji je bio posjed do 1717. godine, zbog nedostatka muških nasljednika, te je vraćen u ruke Habsburgovaca. Lokalni vladajući slojevi postigli su znatnu autonomiju, a vojno središte postalo je administrativno i gospodarsko. Područje je bilo poznato kao prava žitnica, poznata po crnim vinima, preradi i prodaji svile te krijumčarenju svih vrsta. Carica Marija Terezija Habsburška (Beč, 13. svibnja 1717. – Beč, 29. studenog 1780.) je 1754. godine odlučila ujediniti grofovije Goricu i Gradišku koja više nije bila strateški važna pošto je Mletačka Republika oslabila i carstvo se proširilo većim dijelom sjeverne Italije. Ova promjena je ovlastila naselje Gradisca d'Isonzo da sruši dio zidina u kojima je živjelo stoljećima te je tako nastala zelena površina “Spianata” koja je postala središte društvenog života naselja.



U otkrivanje naselja Gradisca d'Isonzo krenuli smo u parku Parco della Rotonda kod kipa Svetog Ivana Nepomuka iz 1722. godine.



Od spomenika smo krenuli cestom prema jugozapadu, nakon pedesetak metara skrenuli lijevo te pedesetak metara dalje stigli do mosta koji premošćuje opkop i vodi do gradskih vrata Porta Nuova (nova vrata) iz osamdesetih godina 15. stoljeća. Na vrhu vrata je uklesan orao, grb Austrije. Uklesan je u znak prezira tijekom Napoleonove okupacije.



S lijeve strane se nalazi kula Torrione di San Giorgio (toranj sv. Jurja) koja je izgrađena u periodu od 1497. do 1499. godine na temeljima nekadašnjih gradskih vrata Porta di Farra koja su premještena na mjesto gdje je danas Porta Nuova. Kula svojom moćnom masom predstavlja uporište sjeveroistočnog dijela gradskih zidina.



Dalje smo nastavili preko mosta, prošli gradska vrata Porta Nuova i ušli u povijesno središte naselja Gradisca d'Isonzo. U prolazu kroz vrata smo primijetili oltar Madonna della Porta (Djevica Marija od dveri).



S druge strane gradskih vrata Porta Nuova, među zelenilom, nalazi se poprsje Leonarda da Vincija (Anchiano, Vinci, Italija, 15. travnja 1452. – Amboise, Francuska, 2. svibnja 1519.) koji je 1500. godine poslan u ime mletačkog Senata da razvije novo oružje i obrambene sustave za predstražu.



Kada smo ušli u povijesno središte skrenuli smo lijevo uzbrdo do kule Torrione di San Giorgio s koje se pruža pogled na potok Roggia Mulino.



Vratili smo se nazad na ulicu gdje se nalazi palača Casa Toscani iz sredine 17. stoljeća koja ima dvostruku ložu sa spuštenim lukovima, tipičnim štajerskim i koruškim rješenjima tog vremena.



Kod palače Casa Toscani smo skrenuli desno u ulicu Via della Campagnola koja završava na trgu Piazzale dell'Unita d'Italia.



Skrenuli smo lijevo i nakon pedesetak metara smo opet skrenuli lijevo u ulicu Via Dante Alighieri.



U ulici Via Dante Alighieri se nalazi palača Palazzo de Zattoni iz 18. stoljeća, nekadašnja kapetanova kuća.



U nastavku je palača Palazzo del Monte di Pieta iz 17. stoljeća koju karakterizira niša sa skulpturom Pieta (suosjećanje) koja se nalazi iznad portala.



S druge strane ulice, na samom raskršću s ulicom Via Cesare Battisti, nalazi se najstarija rezidencija nekadašnje utvrde, palača Palazzo dei Provveditori Veneti iz 15. stoljeća. Palača je bila rezidencija predstavnika mletačke vlasti u gradu od 1481. do 1511. godine kada Gradisca d'Isonzo prelazi iz Mletačke Republike u Habsburšku Monarhiju. Kasnije su u palači živjeli carski kapetani, a potom plemićke obitelji. Na ploči, postavljenoj na pročelju zgrade u ulici Via Alighieri, može se pročitati imena 25 mletačkih upravitelja koji su upravljali gradom.



Skrenuli smo lijevo u ulicu Via Cesare Battisti i išli do palače Palazzo Lottieri iz 17. stoljeća, vratili se nazad do palače Palazzo dei Provveditori Veneti te nastavili ulicom Via Cesare Battisti.



S lijeve strane ulice Via Cesare Battisti je Loggia dei Mercanti (Trgovački loža) iz druge sredine 17. stoljeća. Loža je imala funkciju sastajališta trgovaca i javne vage. Sastoji se od dvije prostorije koje su povezane unutarnjim stubištem. U prizemlju ima tri luka koja se oslanjaju na visoka postolja. Loža, nakon obnove od 1929. godine, služi kao Lapidario Civico (Građanski lapidariji).



Malo dalje su palače Casa de' Salamanca (17. st.), Casa de Portis (17. st.) i…



…katedrala, Duomo di Gradisca d'Isonzo.



Katedrala je tipični primjer barokne arhitekture na području Gorice. U početku je bila posvećena sv. Spasitelju (San Salvatore), a od 1789. godine je posvećena svecima zaštitnicima grada sv. Petru i Pavlu (Santi Pietro e Paolo). Crkva je više puta nadograđivana i sa sigurnošću postoji od 1342. godine. Tek tijekom Eggenbergovog razdoblja (1647.-1717.) crkva dobiva monumentalnost zahvaljujući značajnom proširenju s ugradnjom bočne kapele Torriani u kojoj se nalazi sarkofag grofa Nicolňa II. iz šesnaestog stoljeća i novim pročeljem. Pročelje je podijeljeno na tri dijela sredinom 18. stoljeća. Središnji dio, gdje se nalazi glavni portal, obilježen je polustupovima divovskog reda koji počivaju na visokim postoljima. Na dva bočna dijela se nalaze kipovi, na ljevom je kip Plodnosti (statua della Fertilita), a na desnom kip Nade (statua della Speranza). U unutrašnjosti crkve, koja je temeljito obnovljena 1980. godine, su tri broda odvojena vitkim stupovima s okruglim lukovima i šest oltara. Glavni oltar je iz 1690. godine. Sa svake strane oltarne slike Uskrsnuća iz šesnaestog stoljeća je po jedan kip koji prikazuju sveti Petra i Pavla. Crkva ima samostojeći zvonik sa satom koji je podignut u 18. stoljeću.



Dalje smo nastavili ulicom Via Antonio Bergamas i prošli pored palače Palazzo De Comelli Stuckenfeld iz 17. stoljeća u kojoj je stoljećima je boravila jedna od najstarijih obitelji iz naselja Gradisca d'Isonzo, obitelj de Comelli. Ova obitelj je podrijetlom iz grada Comč u Francuskoj, nagrađena nadimkom von Stuckenfeld zbog herojskog ponašanja jednog od svojih članova tijekom turske opsade Beča 1683. godine.



S druge strane ulice je slavina pored koje je palača Casa Corona koja je plod spoja nekoliko građevina iz različitih razdoblja 16. i 17. stoljeća. U njoj se nalazi kapela sv. Ivana Krstitelja (Cappella di San Giovanni Battista) iz kraja tridesetih godina 17. stoljeća koja ima preslicu u kojoj je zvono iz 1642. godine, najstarije u naselju. U kapeli je grobnica supružnika Corona koji su, nakon smrti, po oporuci 1627. godine darovali posjed samostanu dei Padri Serviti i gradskoj bolnici, s klauzulom da se zgrada koristi za novo sjedište bolnice i da se podigne kapelica.



Nastavili smo dalje ulicom Via Antonio Bergamas s kojom smo opet stigli do trga Piazzale dell'Unita d'Italia na kojem se nalaze fontana iz 2011. godine, spomenik Monumento alla Redenzione iz 1924. godine i kazalište Nuovo Teatro Comunale di Gradisca.



Spomenik Monumento alla Redenzione je simbolični spomenik kubične osnove gdje su sa svake strane vidljiva po četiri bareljefa, dok je na vrhu stupa, visine od oko 10 metara, postavljen Lav Svetog Marka s otvorenom knjigom, simbolom suvereniteta Venecije.



Zgrada kazališta je izgrađena između 1660. i 1670. godine i služila je kao žitnica, a od 1792. godine je prenamijenjena u kazalište. Ozbiljno je oštećena u Prvom svjetskom ratu, obnovljena je i ponovno otvorena 1929. godine s dodatkom trijema s pogledom na trg. 2009. godine kazalište je restaurirano i preuređeno te otvoreno nakon dugo vremena.



S traga Piazzale dell'Unita d'Italia smo krenuli u ulicu Via Marziano Ciotti i prošli pored palače Palazzo de Fin – Patuna iz 18. stoljeća. Palača je dobila ime po plemićkim obiteljima , vlasnicima rezidencije. Prvo je bila rezidencija plemićke obitelji de Fin, a zatim Patuna. To je građevina u rokoko stilu i ima dugo raščlanjeno pročelje sastavljeno od središnjeg dijela i dva simetrična krila. Lokalna legenda kaže da se ovdje uzgaja posebna sorta ruža koju je obitelji darovao Napoleon Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Longwood, Sveta Helena, 5. svibnja 1821.). Napoleon je 1797. godine za vrijeme njegovog pohoda jednu noć ostao u palači.



Sljedeća zgrada u nizu je palača Casa de' Brumatti iz 18. stoljeća, a s druge strane ulice je palača Palazzo Strassoldo koja je izgrađena između 16. i 17. stoljeća spajanjem nekoliko zgrada. Jedna je bila jedna od najstarijih u gradu i bila je rezidencija grofa Rizzarda di Strassolda, zapovjednika obližnje tvrđave u razdoblju Uskočkog rata (1615.-1617.).



Malo dalje, na istoj strani ulice, nalazi se najmonumentalnija palača u povijesnom središtu naselja Gradisca d'Isonzo palača Palazzo Torriani koja je nastala spajanjem tri zgrade sredinom 17. stoljeća, koje su prethodno proizašle iz šest kuća na temelju venecijanskog prijevoja. Iz tog razloga duga glavna fasada nema savršenu simetriju. Palača je u 17. i 18. stoljeću bila rezidencija obitelji della Torre, po kojoj je dobila ime. Francesco Ulderico della Torre, koji je bio vladar tvrđave (1660.-1695), stanovao je u palači za vrijeme svog boravka u gradu. U 20. stoljeću je služila za najrazličitije funkcije kao što je sjedište vojnih zapovjedništava, vojarna, sud, sjedišta raznih tijela i za smještaj. Danas se u palači nalaze Gradska vijećnica i regionalna galerija suvremene umjetnosti “L. Spazzapan” (od 1977.).



Na drugoj strani ulice je palača Casa Brumat iz 18. stoljeća.



Došli smo na mjesto gdje se spajaju ulice Via Marziano Ciotti, Via Cesare Battisti i Via Campiello Giovanni Emo. Na tom mjestu se nalazi crkva Blažene Djevice Žalosne (chiesa della Beata Vergine Addolorata).



Crkva Blažene Djevice Žalosne izgrađena je u razdoblju od 1481. do 1495. godine, u sklopu radova na izgradnji tvrđave, a posvećena 1505. godine kao sv. Spasitelj (San Salvatore). Crkva je povjerena braći Reda Slugu Marijina (Frati dell’Ordine dei Servi di Maria) koji su njome upravljali do 1810. godine, kada su po nalogu Napoleona Bonapartea bili prisiljeni napustiti Gradiscu. Četrdesetak godina je crkva bila dekonsekrirana i pretvorena u skladište. 1850. godine je ponovno posvećena, vraćena bogoslužju i povjerena župnicima župe Gradisca. Tada je posvećena kao crkva Blažene Djevice Žalosne. U Prvom svjetskom ratu pretrpjela je velika oštećenja, a 1917. godine stradala je u požaru te je ponovno otvorena 1923. godine. U crkvi se nalazi kip Gospe Žalosne koji je, prema legendi, izvađen iz rijeke Soče u 16. stoljeću i od tada bdije nad gradom. Lijevo od crkve Blažene Djevice Žalosne se nalazi ulaz u nekadašnji samostan dei Padri Serviti koji su živjeli u njemu do 1770. godine.



Nastavili smo dalje ulicom Via Campiello Giovanni Emo prema jugoistoku i nakon pedesetak metara skrenuli lijevo na šetnicu koja prolazi pored utvrde Fortezza di Gradisca d'Isonzo.



Utvrda Fortezza di Gradisca d'Isonzo se nalazi na malom prirodnom brežuljku zvanom Collisello, južno od povijesnog središta u blizini rijeke Soče. Ograđena je zidom koji omeđuje građevine iz različitih razdoblja: Kapetanova palača (16. st.), Mletački Arsenal (15. st.), vojarna “La Longa” (17. st.), Austrijska vojarna (19. st.), stražarnica (18. st.) i crkva sv. Josipa (San Giuseppe – 19. st.). Izvorno, 1478. godine, za vrijeme Mlečana, postojalo je samo skladište streljiva i mala utvrda za njegovu obranu. Naknadno je izgrađena kuća za kapetana tvrđave 1481. godine. Nakon što je naselje Gradisca d'Isonzo prešlo pod Habsburšku Monarhiju, u 16. stoljeću (1546.-1565.) započela je gradnja utvrde s Kapetanskom palačom, izvorno dvokatnom građevinom ojačanom na kutovima s četiri kvadratne kule. Obrambene zidine su dovršene 1572. godine i razlikuju se od vanjskog dijela grada jer imaju četverokutne, a ne kružne kule, što je znak razvoja vojne tehnike. U 19. stoljeću utvrda je korištena kao sud i zatvor te je doživjela neke promjene, uključujući i dodavanje novih zgrada, koje su zatim srušene u obnovi 1979. godine.



Kod glavnog ulaza u utvrdu Fortezza di Gradisca d'Isonzo smo primijetili spomen ploču u znak sjećanja na pukovnika Lallija, posljednjeg zapovjednika 11. pukovnije Bersaglierija.



Dalje smo nastavili stazom, na koju smo se spustili stepenicama, prema mostu koji premošćuje rijeku Soču pored ušća potoka Roggia Mulino u Soču.



Stepeništem smo se popeli, pored mosta, na ulicu Via Del San Michele i skrenuli desno.



Pedesetak metara dalje, na raskršću s ulicom Via Lungh'Isonzo, primijetili smo zanimljiv kameni obelisk na kojem piše "ANNO V." (o kojem nisam pronašao apsolutno ništa).



Nastavili smo dalje ulicom Via Del San Michele s kojom smo ubrzo došli do trga Piazzale dell'Unita d'Italia.



Dalje smo nastavili uz parkove Parco della Spianata i Parco Pineta te došli do mletačke kule Torrione della Campana (toranj od Zvona) koja se nalazi na sjeverozapadnom dijelu gradskih zidina.



Nastavili smo dalje do obližnjeg kružnog toka oko kojeg se nalaze park Parco monumentale na kojem je kameni stup i…



…crkva sv. Duha (chiesa di Santo Spirito).



Prvobitna crkva sv. Duha, lokaliteta Bruma, postojala je 1465. godine, ali je srušena je 1615. godine za vrijeme Uskočkog rata, jer je svaka građevina izvan gradskih zidina mogla jamčiti utočište mletačkim neprijateljima. Godine 1800. postavljeni su temelji nove crkve, malo dalje od crkvice koja je postala premala za stanovnike Bruma. Nakon vrlo duge stanke, stvarni su radovi nastavljeni 1849. godine, a u listopadu 1857. godine blagoslovljena je nova sakralna građevina. Crkvica je srušena 1865. godine, a mjesto na kojem je stajala danas je označeno stupom u parku Parco monumentale. U crkvi je značajna oltarna slika Djevice, rad Pompea Randia (Forlě, 13. lipnja 1827. – Forlě, 16. kolovoza 1880.).



Od crkve smo krenuli prema parku Parco della Rotonda, ušli u park, prošli smo kroz kameni portal, potom pored spomenika palim za domovinu,…



…spomenika davateljima krvi i završili otkrivanje naselja Gradisca d'Isonzo kod kipa Svetog Ivana Nepomuka.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,87 km.

Na cesti Ž5081 (Kršan – Labin – Ravni) pored Gradskog groblja Labin je kružni tok s nerazvrstanom cestom koja izlazi iz naselja Presika i cestom L50156 koja nakon četiri kilometra ulazi u naselje Duga Luka, koje se naziva i Prtlog ili Prklog po obližnjoj uvali. Duga Luka je prema popisu stanovništva iz 2021. godine imala 30 stanovnika i administrativno pripada Gradu Labinu. Uvala Prtlog je bila glavna luka Labina sve do sredine 19. stoljeća kada je Labin cestovno povezan s Rapcem. Luka Prtlog nije imala rivu i drugu infrastrukturu, već se koristila isključivo zbog dobrog prirodnog položaja i dobre zaštite od vjetrova. 20. siječnja 1519. godine, tijekom noći svetog Sebastijana, prilikom neuspješnog napada na Labin, uskoci, kojih je navodno bilo oko 800, su se iskrcali u uvali Prtlog. Prtlog je iskrivljeni slavenizirani naziv za Porto Longo (ili Porto Lungo) kako se i danas zove na talijanskom jeziku.



Auto smo parkirali na proširenju kod vodospreme pored zaseoka Tominovići, petstotinjak metara od naselja Duga Luka, gdje smo započeli izlet. S tog mjesta se pruža lijep pogled na samo naselje.



Krenuli smo cestom L50156 nizbrdo i nakon tristotinjak metara skrenuli desno na makadamsku cestu.



Nastavili smo se spuštati makadamskom cestom s kojom smo nakon 750 metara stigli do uvale Prtlog koja je zajedno s područjem koje se prostire do naselja Labin i Rabac 1973. godine proglašena Značajnim krajobrazom "Labin-Rabac-uvala Prklog" ukupne površine od 1.121,5 ha.



Područje između Rapca i uvale Prtlog karakteriziraju slikovite uvale, među kojima su najveće uvala Rabac i uvala Prtlog. Te uvale su nastavci potočnih dolina koje počinju na labinskom platou.



Od uvale Prtlog smo nastavili uskom stazom (plavo-bijela markacija) koja prati njenu sjevernu obalu i vodi sve do Rapca.



Uzduž obale su vidljivi molovi koji, osim što služe za vezivanje plovila, služe i za pristup moru za kupanje, pošto je obala relativno nepristupačna.



Staza prolazi preko nakupine materijala u kojem se može naći boksit (mineral sastavljen od aluminijskih hidroksida), a na obali je vidljivo i privezište gdje se ukrcavao boksit na brodove.



Nastavili smo dalje stazom i došli do luke Prtlog.



U luci Prtlog smo primijetili zanimljiv kratki tunel s jednim ulazom čija nam je funkcija ostala nepoznata.



Iznad luke se nalaze ostaci stare uljare (toša) za izradu maslinovog ulja.



Nastavili smo stazom koja prolazi uz nekadašnju uljaru i na tom dijelu primijetili više visokih stabla maslina.



Staza potom prolazi kroz tipičnu mediteransku šumu i pored kamenom zidane vapnenice.



Nastavili smo stazom i ubrzo stigli do vidljivih suhozidnih ostataka, vjerojatno, nekog malog objekta. Ostaci su smješteni neposredno kod rta Prtlog.



S rta Prtlog se pruža lijep pogled na otok Cres. U daljini se vidi otok Lošinj, a s druge strane uvale Prtlog je Sveta Marina.



Nastavili smo dalje sjeveroistočnom obalom poluotoka koja je kamenita s niskom vegetacijom, za razliku od jugozapadne koja je šumovita.



Pored staze smo primijetili gomile kamenja koje su možda ostaci gradine iz brončanog doba koja se nalazila na najvišoj točki (50 mnv) poluotoka.



Dalje jednim dijelom staza prolazi nekoliko desetaka metara od suhozida.



Kako smo nastavili stazom dalje, otvarao nam se pogled prema naselju Rabac.



Prošli smo rt Goli i ušli u uvalu Šeničina.



Udaljili smo se od obale, prošli preko parkirališta i skrenuli desno na makadamsku cestu s kojoj smo ušli u šumu crnog bora. Pokazalo se da je pogreška što smo se udaljili od obale jer je šuma teško prohodna. Tako da smo se spustili sve do staze koja prolazi uz obalu.



Taj dio staze je malo zahtjevniji pošto prolazi po zanimljivo formiranoj kamenoj obali.



Tu smo primijetili ugravirani datum "29. VII '60".



Stazom smo, u uvali Šeničina, prošli preko nakupine materijala u kojem se može naći boksit. Možda se i u ovoj uvali utovarao boksit u brod.



Nastavili smo dalje uz obalu stazom s kojom smo ubrzo došli do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli desno.



Makadamsku cestu smo ubrzo napustili tako što smo skrenuli desno na stepenište koje se spušta na plažu Mali Portluk.



Prošli smo preko plaže i nastavili stazom s plavo-bijelom markacijom koja vodi u Rabac.



Kada smo došli do račvanja, skrenuli smo lijevo uzbrdo i napustili stazu s plavo-bijelom markacijom koja nastavlja desno.



Stazom smo izašli iz šume na područje s pretežno niskim raslinjem koje je vjerojatno prije koju godinu raskrčeno.



Nastavili smo poljskom cestom uzbrdo i ubrzo, s lijeve strane, primijetili ostatke romaničke crkve sv. Jurja.



Crkva sv. Jurja je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom u kojoj su jedva vidljive freske iz 15. stoljeća.



Nastavili smo dalje poljskom cestom s kojom smo došli do makadamske ceste.



Nastavili smo makadamskom cestom, prošli pored skupine od dvije kuće zaseoka Kranjica od kojih je jedna ruševna i nakon četiristotinjak metara stigli do vodospreme gdje smo započeli izlet.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,43 km.

U Flaciusovoj ulici u Puli, pedesetak metara od zgrade centralne pošte, nalaze se ostaci ranokršćanske bazilike sv. Marije Formoze koje smo odlučili posjetiti.



Bazilika sv. Marije Formoze (ili od Canetta) je bila dio sklopa benediktinske opatije podignute u drugoj polovici 6. stoljeća zahvaljujući ravenskom nadbiskupu Maksimilijanu (Pula, 499. – Ravenna, 22. veljače 556.). Bazilika je bila trobrodna građevina s poligonalno završenom središnjom apsidom duga 32 i široka 19 metara. Pretpostavlja se da je Izgrađena na ruševinama Minervinog hrama (Minerva - rimska božica koja se smatrala djevičanskom božicom ratnika, poezije, medicine, mudrosti, trgovine, zanata i izumiteljica glazbe). Bazilika je stilski bila identična ravenskim crkvama iz tog doba. Razlikuje se jedino po korištenom građevinskom materijalu, tj. za njezinu je gradnju korišten kamen, a ne opeka kao kod ostalih ravenskih crkva.



Prema zapisima iz kasnijeg razdoblja, bazilika sv. Marije Formoze je bila bogato ukrašena, a na ukrašavanju su radili carigradski majstori. U bazilici su bili mramorni stupovi, mramorni reljefi, freske, podni mozaici te prema jednom zapisu iz 16. stoljeća i kameni sarkofag. U kamenom sarkofagu su vjerojatno bili posmrtni ostaci nekog biskupa pa se pretpostavlja da su bočne kapele služile kao mauzolej.



Bočne kapele križnog oblika nalazile su se uz svetište i bile su potpuno simetrične. Južna kapela je jedini dio bazilike sačuvan do današnjeg dana, dok je sjeverna jednim dijelom ugrađena u obližnje stambene zgrade. Pod i zidovi južne kapele su bili ukrašeni mozaicima, čiji se ostaci danas čuvaju u Arheološkom muzeju Istre u Puli. Zbog svojih dimenzija i načina gradnje, kao i potpune očuvanosti, južna kapela predstavlja izuzetnu arhitektonsku vrijednost svog vremena.



Na lokalitetu su vidljivi temelji trobrodne bazilike, a sjeverni zid služi kao ogradni zid susjednog vrta, na čijem se mjestu vjerojatno nalazila Benediktinska opatija. Vjeruje se da je postojao i zvonik čiji se ostaci danas, ako je išta ostalo od njega, nalaze ispod susjednih zgrada.



Već u 13. stoljeću je bazilika sv. Marije Formoze bila zapuštena i okružena močvarom pa je nazvana crkvom sv. Marije od Trstike. Dodatno je stradala 1243. godine tijekom rata Pule i Venecije. Krajem 16. stoljeća je u ruševnom stanju, a prema opisu Pietra Kandlera (Trst, 25. svibnja 1804. – Trst, 18. siječnja 1872.) iz 1847. godine, osim do danas sačuvane južne kapele, bili su vidljivi dijelovi apside i perimetralnih zidova (vanjski zidovi neke građevine koji štite i od vanjskih utjecaja te služe kao granica interijera i eksterijera).



Dok smo stajali pored lokaliteta zamišljao sam ovu baziliku u vremenu kada je bila u punom sjaju, kao monumentalna građevina onog vremena.



Karta s lokacijom bazilike sv. Marije Formoze.