Viatrix

29.03.2021., ponedjeljak

Šišan – legenda o zmaju

Šišan je naselje smješteno sedam kilometara istočno od Pule. Naselje je 2011. godine imalo 849 stanovnika i administrativno spada u Općinu Ližnjan. Pošto se Šišan nalazi na plodnom poljoprivrednom području u srednjem je vijeku bio jedno od bogatijih naselja u okolici Pule. Ime potječe od latinskog toponima Sisianum ili Sisius, a prvi put se spominje u pisanom obliku 990. godine. U to vrijeme je bio u posjedu pulskih biskupa. Nakon pulskih biskupa prelazi u vlasništvo obitelji Morosini, potom obitelji Castropola, da bi se u 14. stoljeću vratio u posjed pulskih biskupa. U 15. i 16. stoljeću u naselju se drastično smanjio broj stanovnika zbog epidemija kuga, ali nikada nije bilo potpuno napušteno.



Šetnju smo započeli kod skulpture krave postavljene 2019. godine pored lokve na sjevernom dijelu naselja, autora Tihomira Hodaka. Lokva se na lokalnom talijanskom dijalektu (istrioto ili istroromanski jezik – predmletački autohtoni romanski jezik istarskog poluotoka) zove Laco Posés (lokva Pošes).



Od lokve smo krenuli prema jugu ulicom Dobrana Giordana te došli do kružnog toka na kojem smo izašli na drugom izlazu, tj. nastavili ulicom prema jugu.



Nakon nešto više od 150 metara skrenuli smo desno u uski prolaz s kojim smo, nakon nekoliko metara, stigli do crkve sv. Trojstva.



Crkva sv. Trojstva je dobro skrivena među kućama, a izgrađena je 1450. godine. Crkva je jednobrodna s upisanom apsidom. U njoj se nalazi posvetni križ s glagoljskim grafitom.



Nastavili smo prema jugu i nakon nekoliko metara došli do raskršća. Na raskršću se nalazi jednobrodna župna crkva sv. Feliksa i Fortunata.



Župna crkva sv. Feliksa i Fortunata izgrađena je 1528. godine na mjestu starije crkve. U crkvi se nalazi vrijedan inventar: gotička Bogorodica s Djetetom, s kraja XV. st., rad tzv. Majstora labinske Madone, barokni mramorni glavni oltar s kipovima svetaca zaštitnika, drveno pozlaćeno svetohranište s oslikanim vratnicama, Bogorodica s Djetetom (1480. g.) iz srušene crkve Blažene Djevice Marije na brežuljku Svetici jugoistočno od Šišana, drveno kasnogotičko Raspeće iz crkve Sv. Trojstva (XVI. st.) koju smo ranije posjetili te sarkofag s relikvijama sv. Lorencina. Zvonik župne crkve sv. Feliksa i Fortunata obnovljen je 1659. godine.



Napravili smo krug oko župne crkve u smjeru kazaljke na satu. Uz crkvu se, s južne strane, nalazi zelena površina s klupicama, Giardin (vrt). Ovo uzvišeno mjesto je bio voćnjak osnovne škole i sa školom je bio povezan malim mostom.



Zelenu površinu smo napustili tako što smo se spustili niz stepenice i izašli kroz kamena vrata na ulicu Dobrana Giordana blizu spomenika žrtava Drugog svjetskog rata.



Nastavili smo ulicom prema jugu i ubrzo stigli do središnjeg trga, Piasa Xota L Morer (Placa ispod murve), na kojem se nalazi stablo murve.



Oko središnjeg trga se nalazi povijesna jezgra Šišana koju krase arhitektonski elementi iz razdoblja između 14. i 16. stoljeća. S trga smo krenuli prema istoku, a nakon pedesetak metara smo skrenuli ulicom prema jugu.



Ulicu smo pratili sve do raskršća s ulicom Tromba Giuseppe (cesta Ž5134 – Šikići/Pula-Šišan) te skrenuli lijevo. Ubrzo smo stigli do raskršća te smo nastavili ravno istom ulicom (cesta Ž5119 - Prodol-Pula). Nakon nekoliko metara na raskršću smo opet nastavili ravno istom ulicom (cesta L50183 – Šišan-Grabrovići).



Nakon 1,3 kilometara skrenuli smo lijevo na makadamsku cestu.



Stotinjak metara od raskršća, na račvanju cesta, skrenuli smo lijevo te prvom prilikom skrenuli desno na šumski put s kojim smo došli do Lako San Lorensi (lokva Sveti Lovrenc). Nakon kraćeg odmora uz lokvu, vratili smo se nazad do asfaltirane ceste (L50183) i nastavili dalje prema istoku.



Nekoliko stotina metara nam je trebalo do zaseoka Grabrovići i do račvanja na kojem asfaltirana cesta nastavlja ravno, a makadamska cesta skreće lijevo. Na račvanju se nalazi skulptura Monte Madonna djelo akademskog kipara Tomislava Hodaka. Skulptura je svečano otkrivena 23. prosinca 2017. godine.



Skulptura "prikazuje" šišansku legendu koja govori da je u dubokoj jami usred brda živio strašni zmaj. Šišanci su svakog mjeseca ždrijebom birali djevojku te je nudili zmaju za žrtvu. Jedna je mlada djevojka trebala biti odvedena zmaju, a dan prije je njen otac s tugom u srcu otišao jod kuće i lutao oko brda smišljajući način da ne prepusti svoju kćer zmaju. Dok je shrvan lutao šumom, presrela ga je djevojka božanstvene ljepote, glave okrunjene zlatnim vijencem, bijele haljine poput snijega, prepuna nježnosti. Tješila je tužnog oca i otkrila mu način kako da konačno pripitomi i ubije zmaja. Ta djevojka je bila Bogorodica, Svetica. Otud i ime brda jugoistočno od Šišana - Monte della Madonna ili Svetica. Iste je noći otac, oboružan hrabrošću, ušao u jamu te potpomognut tajanstvenim vračarijama svezao zmaja, koji je iznenada postao pitom kao janje, i odveo ga u selo. Djeca su ga zajahala, ganuta gomila je zapljeskala, a sretan mu je otac, na radost i veselje svih prisutnih, probio srce i time naznačio kraj stoljetnom teroru. Moguće je da su mještani na brdu Svetica pronašli fosile tiranosaurusa koje mještani nisu mogli objasniti. U srednjem vijeku brdo je bilo mjesto štovanja. Najstariji poznati zapis o procesiji do nekadašnje crkve Blažene Djevice Marije je iz 1690. godine kada je biskup Eleonor Pagallo zapisao procesije mještana Vodnjana i Galižane.



Nastavili smo asfaltiranom cestom i ubrzo stigli do glavne kapije bivšeg vojnog kompleksa Svetica (Monte Madonna). Izgradnja vojnog kompleksa je započela vojska Austro-Ugarske Monarhije 1902. godine. Glavna funkcija ovog vojnog objekta je bila zaštita Kvarnerskog zaljeva, pa se naziva i "čuvarica Kvarnera", te glavne ratne luke Pula. Nakon Prvog svjetskog rata (1918. g.) kompleks je koristila talijanska vojska, kratko vrijeme tijekom Drugog svjetskog rata njemačka vojska, nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenska i na kraju, tijekom devedesetih godina 20-tog stoljeća hrvatska vojska koja ju je konačno napustila te kompleks gubi vojnu namjenu.



Ušli smo kroz glavnu kapiju. S lijeve strane je zgrada u kojoj se nalazila vojska, malo dalje, s desne strane, je objekt s ovalnim krovom koji je služilo kao skladište.



Nastavili smo dalje šumskom cestom, prošli pored bunkera (uz desni rub ceste) i nakon nekoliko desetaka metara stigli do zatvorene kapije. Kapiju smo obišli s desne strane gdje se nalazi prolaz kroz ogradu za pješake.



Nešto manje od 300 metara od kapije skrenuli smo lijevo na cestu koja je zarasla vegetacijom. Cesta nas je dovela do kamenog objekta, s razbijenim drvenim vratima, koji je nekada bio skladište.



Vratili smo se nazad na šumsku cestu i nastavili dalje prema istoku. Došli smo do raskršća pored kojeg se s lijeve strane nalazi bunker.



Na raskršću smo nastavili ravno, uzbrdo, i nakon 150 metara stigli do mjesta gdje je za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije stajao jedan od topova. Danas je vidljivo postolje topa i dva spremišta za municiju koja se nalaze s lijeve i desne strane postolja.



S druge strane ceste, tridesetak metara u šumi, nalazi se objekt u kojem se nekada nalazila komunikacijska oprema.



Malo dalje od postolja topa nalazi se uski ulaz u podzemnu bazu koju je u tajnosti izgradila Jugoslavenska narodna armija (JNA) 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća, za vrijeme Hladnog rata.



U objektu se nalazila spavaonica za 24 vojnika, reflektorska stanica koja je pokrivala pola Kvarnerskog zaljeva, četiri topničke bitnice, računalno komandni odjel, ambulantu, komandni bunker i osmatračnica na 20 metara visine do koje vode uske spiralne stepenice.



Nekoliko metara sjevernije od ulaza nalazi se identično postolje topa s istim spremištima za municiju.



Dalje smo nastavili uz desni rub ulaza u podzemnu bazu te stigli na vrh brda Svetica. Nadmorska visina iznosi 88 metara, a podzemna baza se nalazi 30 metara ispod površine. Čovjek je Sveticu koristio kao osmatračnicu od prapovijesti kada se na brdu nalazila gradina.



Pažljivo smo se spustili putem koji je na tom mjestu strm te primijetili da je vrh ustvari dobro skriven bunker.



Nastavili smo dalje i došli do željezne konstrukcije koja služi kao vidikovac. Konstrukcija je podignuta na betonskom kružnom postolju na kojem se naklada nalazio top.



Popeli smo se na željeznu konstrukciju s koje se pruža pogled prema rtu Crna punta (na sjeveroistoku), preko otoka Cresa, Lošinja i Unija pa sve do rta Marlera (na jugu).



Nastavili smo se dalje spuštati putem, a na kraju i stepeništem te stigli do očišćenog platoa na kojem se nalaze četiri topničke bitnice izgrađene za vrijeme JNA.



Dalje smo krenuli šumskim putem koji se nalazi na sjeveroistočnom kutu platoa.



Ubrzo smo stigli do dijela puta kojeg, uz lijevi rub, prati jedna tračnica. Na tom dijelu smo prošli pored bunkera.



Malo dalje nailazimo na cijelu prugu koja na tom dijelu skreće lijevo i ulazi u podzemnu vojnu bazu. Na samom zavoju se nalazi mali vagon.



Nastavili smo dalje šumskim putem sve do još jednog bunkera koji se nalazi, s borovima, na brdu koji polako erodira.



Vratili smo se na plato i napustili ga šumskom cestom koja vodi prema jugozapadu, potom laganim dugim zavojem skreće prema sjeverozapadu.



Na izlazu s platoa nas je pozdravio Ruzinavi (metalna skulptura).



150 metara od platoa smo nakratko napustili šumsku cestu, skrenuli desno, uzbrdo, u šumu do obližnjeg bunkera.



Vratili smo se nazad na šumsku cestu i nakon osamdesetak metara stigli do raskršća na kojem smo već bili, pored kojeg se nalazi bunker.



Nakon izleta sam razmišljao da li je šišanski zmaj i njegova jama samo legenda? Da li je JNA prilikom izgradnje podzemne vojne baze iskoristila jamu u kojoj je živio zmaj?



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,90 km.


- 19:26 - Komentari (44) - Isprintaj - #

22.03.2021., ponedjeljak

Medulin – naselje omeđeno prirodnim blagom

Oko osam kilometara jugoistočno od grada Pule nalazi se naselje Medulin (2.777 stanovnika – 2011. g.) koje je sjedište istoimene općine (6.481 stanovnik – 2011. g.). Na području naselja Medulin, kao i na obližnjem poluotoku Vižuli, postojalo je organizirano naselje već u mlađem kamenom dobu i u antici. U antici se na području Medulina nalazilo naselje Mutila. Od 1150. godine naselje se spominje kao Metilinum, Medilinum ili Medelinum. Medulin je od 14. stoljeća u sastavu pulske komune od koje se pokušao osamostaliti u prvoj polovici 15. stoljeća. Od sredine 15. stoljeća naselje je počelo propadati zbog ratnih stradanja i čestih epidemija kuge. Sredinom 19. stoljeća, kada je Pula postala glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, u Medulinu započinje gospodarski razvoj.



Šetnju Medulinom smo započeli kod slatkovodnog izvora Funtana na samoj medulinskoj rivi.



Od izvora smo krenuli prema sjeveru. Na prvom raskršću smo skrenuli desno, a kada smo stigli do ulice Brajdine (cesta Ž5179) skrenuli smo lijevo. Pratili smo ulicu Brajdine sve do širokog raskršća s ulicom Burle. Na raskršću smo skrenuli desno, na ulicu Burle (cesta Ž5179) koju smo pratili do kružnog toka.



Pored kružnog toka smo primijetili mali park u kojem se nalazi Spomenik palim borcima.



Na kružnom toku smo izašli na prvom izlazu, u ulicu Livadice. Oko 150 metara od kružnog toka skrenuli smo lijevo u ulicu koja vodi prema mjesnom groblju Sveti Križ.



Na groblju se nalazi crkva sv. Križa izgrađena 1996. godine.



Od groblja smo nastavili uskom ulicom prema jugu, sve do raskršća na kojem smo nastavili ravno, ulicom Livadice, prema centru. U samom centru naselja Medulin nalazi se trg poznat kao Placa.



Prvo što smo primijetili na placi je 115 godina staro stablo ladonje (Celtis australis), poznata kao medulinska ladonja (Najstarija Medulinka – Čokoladno stablo naših uspomena) koja je proglašena hrvatsko stablo 2020. godine. Na natječaju za europsko stablo 2021. godine (Tree of the Year Europe), koje je objavljeno 17. ožujka 2021. godine, osvojilo je 10. mjesto od 14 stabla iz isto toliko europskih država.



Drugo što smo uočili na placi je crkva Majke Božje od Zdravlja koja ima dijelove iz doba romanike, ali je temeljito obnovljena u 17. i 18. stoljeću. U crkvi se nalaze freske i glagoljaški grafiti iz 15. stoljeća te dijelovi poliptiha (slika koja se dijeli na četiri ili više dijelova) autora Paola Campese de Boboti (Venecija, kraj 15. st. - Venecija, početak 16. st) iz 16. stoljeća.



Pored crkve je galerija Loža koja se nalazi u nekadašnjoj gradskoj loži.



Preko puta galerije se nalazi zgrada u kojoj je pošta. Pored zgrade smo se spustili stepeništem kojim smo došli do kipa dr. Ivana Zuccona (Medulin, 23. listopada 1868. - Zagreb, 7. listopada 1828.) koje je djelo akademskog kipara Mate Čvrljaka (Konjevrate kraj Šibenika, 30. travanja 1934. - Rijeka, 17. travanja 2018.). Kip je postavljen 7. listopada 2008. godine na osamdesetu godišnjicu smrti dr. Ivana Zuccona (Cukon) autora teksta "Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog" 1912. godine. Pjesmu je uglazbio Matko Brajša – Rašan (Pićan, 11. prosinca 1859. - Nova Ves, Zagreb, 6. rujna 1934.), a na sjednici skupštine 23. rujna 2002. godine proglašena je himnom Istarske županije.



Blizu se nalazi kameni luk koji je nekada služio kao ulaz, a danas uljepšava Placu.



Nastavili smo ulicom prema jugozapadu do prvog raskršća na kojem smo skrenuli lijevo. Uskoro smo stigli do slijedećeg raskršća na kojem se nalazi kamena skulptura na kotačima. Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon stotinjak metara smo, ponovno, došli na Placu.



Kada smo prošli galeriju Loža skrenuli smo desno, uzbrdo. Ubrzo smo stigli do crkve sv. Antuna Padovanskog (15. ili 16. st.).



Kod crkve sv Antuna Padovanskog smo skrenuli desno i nastavili dalje uzbrdo. Ulicom smo došli na vrha brdašca na kojem se nalazi župna crkva sv. Agneze.



Župna crkva sv Agneze izgrađena je 1894. godine na mjestu stare grobljanske crkve. Dva jednaka zvonika podignuta su 1912. godine sa svake strane polukružne apside. Među crkvenom opremom župna crkva posjeduje posrebreni procesijski križ iz 15. stoljeća.



Prošli smo južnom stranom župne crkve, pored kamenog kipa, te smo krenuli Ližnjanskom cestom, prema sjeveroistoku i ubrzo stigli do crkve sv. Foške (16. st.). U crkvi se nalazi škropnica s glagoljaškim natpisom. Crkva je obnovljena 1997. godine.



Kod crkve sv. Foške smo skrenuli desno u ulicu Saraje. Oko 150 metara, od crkve, nalazi se raskršće na kojem smo skrenuli desno u ulicu Rov.



Kada smo došli do raskršća s ulicom Regi skrenuli smo lijevo, nizbrdo.



S ulicom Regi smo se spustili sve do Medulinske lokve.



Medulinska lokva je nekada bila kanalom povezana s morem, tako da su se znale i jegulje naći u lokvi. Nivo vode je sada niži te se više ne miješa s morskom vodom, a na najdubljem mjestu dubina može iznositi sedam metara.



Od lokve smo nastavili dalje prema jugozapadu. Kada smo došli do raskršća s ulicom Kapovica skrenuli smo lijevo, ali smo nakon nekoliko metara skrenuli desno na ulicu Fucane.



Na prvom slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo te smo nakon dvjesto metara stigli na raskršće s cestom Ž5179 (Medulin Ž5119 – autokamp Kažela Medulin).



Cestu Ž5179 smo napustili nakon dvjestotinjak metara tako što smo skrenuli lijevo na ulicu Osipovica. Tristotinjak metara od raskršća skrenuli smo lijevo na cestu koja vodi do plaže Bijeca.



Plaža Bijeca se nalazi u istoimenoj uvali. Plaža je jedna od rijetkih pješčanih plaža u Istri i dugačka je oko jedan kilometar. Plaža ima blag ulaz u more, a more u uvali Bijeca je plitko, tako da se za vrijeme oseke mogu vidjeti pješčani sprudovi. Uvala je popularna za korisnike jedrenja na dasci, kitesurfinga i sličnih vodenih sportova povezanih s vjetrom.



Nastavili smo stazom uz plažu koja vodi prema zapadu. Stazom smo ušli u autokamp Medulin koji je smješten na poluotoku Kašteja.



Cjelokupno područje poluotoka Kašteja je ujedno i istoimena park šuma. Park šuma Kašteja je pokrivena pretežno crnogoricom, a najčešća stabla su alepski bor (Pinus halepensis) i crni bor (Pinus nigra).



Sa staze, s kojom smo ušli u autokamp, skrenuli smo lijevo na asfaltiranu cestu koja vodi uz obalu, a na svakom slijedećem raskršću smo se držali ceste koja prati obalu. Nakon jednog kilometra šetnje istočnom obalom poluotoka Kašteja stigli smo do dijela na kojem cesta prolazi preko nasipa. Prošli smo nasip i došli na, vjerojatno, "nekadašnji otok" koji je spojen nasipom.



"Nekadašnji otok" smo obišli smjerom obrnutom od kazaljke na satu.



Na "nekadašnjem otoku" se nalazi rt Kašteja oko kojeg se nalaze dva bunkera. Sa zapadne strane Bunker 1, a s istočne Bunker 2.



S rta Kašteja se pruža lijep pogled na otoke Medulinskog arhipelaga.



Ponovno smo prešli nasip i nastavili cestom koja vodi uz zapadnu obalu poluotoka Kašteja.



Uz cestu se nalaze dva identična kamena objekta koja mi svaki puta privuku pažnju kada se šećem tim mjestom.



Na izlazu s poluotoka Kašteje nalaze se dvije vjetrenjače koje su služile kao mlin (malin). Braća Pošić, rodom iz Rovinja, su 1872. godine došli u Medulin te odlučili izgraditi vjetrenjače pored obale.



Takva vrsta mlinova je bila jedinstvena na mediteranu. Vjetrenjače su okruglog tlocrta, a na jednoj je vjerno obnovljena osmerokraka elisa.



Dalje smo nastavili medulinskom rivom, koja prati obalu uvale Portić, s koje se pruža pogled prema župnoj crkvi sv. Agneze.



Na mjestu gdje se riva, odnosno uvala Portić, uvija prema sjeverozapadu nalazi se fontana,...



...a malo sjeverozapadnije nalazi se i glazbeni paviljon. Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do izvora Funtana.



Karta naselja Medulin s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 8,03 km.


- 21:16 - Komentari (30) - Isprintaj - #

15.03.2021., ponedjeljak

Gradina Moncastellier – nijemi svjedok prapovijesnog doba (2. dio)

Na cesti Ž5096 (Bale-Rovinj), pola puta između naselja Bale i Rovinja, nalazi se raskršće s makadamskim cestama koje vode u Stanciju Sveti Marko (prema sjeveroistoku) i u Stanciju Gati (prema jugozapadu).



Auto smo parkirali na proširenju uz makadamsku cestu koja vodi prema Stanciji Gati te krenuli prema stanciji.



Nakon stotinjak metara skrenuli smo lijevo na šumski put koji vodi prema vrhu brda Moncastellier (75 mnv).



Nakon stotinjak metara došli smo do mjesta gdje se nalazi ulaz u gradinu Moncastellier.



Gradina Moncastellier ima 300 metara opsega i omeđena je bedemom koji je bio izgrađen suhozidnom tehnikom.



Na području gradine su pronađeni ostaci keramike iz brončanog doba, tako da se na njoj živjelo u istom vremenu kao i na susjednoj, poznatijoj, gradini Monkodonji (1800.-1200. g. pr. Kr.).



Ušli smo u gradinu Moncastellier te smo uz mnoštvo razbacanih kamenja naišli i na nekoliko pravilno poredanih hrpa kamenja. Možda su ostaci zida nekadašnje nastambe.



Naišli smo i na zanimljivo pojilište koje je definitivno novijeg datuma.



S gradine se pruža pogled na Stanciju Gati i okolna polja, pa sve do Jadranskog mora te na otočić Velu Sestricu.



Nakon što smo obišli malo istraženi i malo poznati prapovijesni lokalitet, istim putem smo se vratili do ceste Ž5096.



Karta s lokacijom gradine Moncastellier.



Dužina rute 192 m.


- 19:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

08.03.2021., ponedjeljak

Drivenik – čuvar sjeverozapadnog ulaza u Vinodol

Na cesti Ž5064, koja povezuje Križišće i Novi Vinodolski, nalazi se naselje Drivenik (308 stanovnika – 2011. g.) koje je u sastavu Vinodolske općine. U centru naselja nalazi se raskršće s nerazvrstanom cestom koja vodi prema jugozapadu, uzbrdo. Cesta nakon šesto metara stiže do starog dijela naselja. Stari dio naselja Drivenik nema stanovnika jer su se stanovnici preselili u podnožje. Razlog selidbe je razvoj novijeg dijela naselja Drivenik oko ceste izgrađene 1746. godine koja povezuje Novi Vinodolski i Bakar.



Šetnju starim naseljem Drivenika počeli smo ispred mjesnog groblja.



Prije što smo ušli na mjesno groblje primijetili smo, s desne strane ulaza, Kalvariju izgrađenu 1868. godine.



Na groblju se nalazi kapela sv. Martina. Kapela se sastoji od jedne prostorije pravokutnog oblika te nema istaknutu apsidu. Izgrađena je vjerojatno u srednjem vijeku.



S mjesnog groblja se pruža prekrasan pogled na Vinodolsku dolinu i na akumulacijsko jezero Tribalj.



Od groblja smo skrenuli prema baroknoj župnoj crkvi sv. Dujma koja je udaljena stotinjak metara sjeverozapadno.



Župna crkva sv. Dujma ima tri broda a izgrađena je 1821. godine na mjestu starije jednobrodne crkve. Zvonik je podignut 1806. godine, a ulaz kroz zvonik je probijen 1846. godine. Prema predaji, ispod glavnog broda crkve, nalaze se katakombe u koje se ulazilo preko podruma jednog malog objekta koji se nalazio ispred crkve.



U blizini se nalazi gotička crkva sv. Stjepana izgrađena u 15. stoljeću na mjestu starije romaničke crkve iz 13. stoljeća. Crkva ima preslicu za tri zvona. U crkvi su se nalazili drivenička Pietŕ iz 15. stoljeća te tzv. "zlatni" oltari iz 17. stoljeća, oboje se danas nalaze u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.



Dalje smo nastavili uskim prolazom između zgrade župnog ureda i zgrade stare škole (jedine dvije zgrade na području starog dijela Drivenika).



Na kraju uskog prolaza nalaze se vrata.



Kada smo prošli kroz vrata, otvorio nam se pogled na kaštel Drivenik.



Kaštel Drivenik je smješten na vrhu brda Glavica (181 m), na sjeverozapadnom dijelu Vinodolske doline. Kaštel je izgrađen u 13. stoljeću i spominje se u Vinodolskom zakoniku (1288. g.) kao supotpisnik i jedan od devet kaštela (ili kotara) Vinodola (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Grobnik i Trsat). Nekada se oko kaštela nalazio jarak i u kaštel se ulazilo preko pokretnog mosta. U 16. stoljeću su podignute renesansne kule. Od 1577. godine je pod upravom Zrinskih. Nakon Zrinsko-frankopanske urote (1664.-1671. g.) kaštel Drivenik je u posjedu bečke komore.



Ima jedna legenda vezana u kaštel Drivenik koja priča o provali turaka u Vinodol. Turci su napali kaštel Drivenik u kojem se nalazilo nekoliko članova posade, starci, žene i djeca, jer je većina posade kaštela branila kaštel Ledenice. Žene su tako dobro branile kaštel da su odbile napad turaka, ali kada su se turci počeli povlačiti žene su im se narugale. Kada su turci vidjeli da su ih žene pobijedile, naljutili su se te ponovno napali kaštel i osvojili ga.



Od kaštela Drivenik smo se udaljili stazom križnog puta s koje se pružaju pogledi na Vinodolsku dolinu i na akumulacijsko jezero Tribalj.



Križni put ima četiri postaje, a završava ispred kalvarije.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 768 m.


- 19:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

01.03.2021., ponedjeljak

Bakarac – izlet u nepoznato

Cesta D8, poznata kao Jadranska magistrala, povezuje, uz prekid preko teritorija Bosne i Hercegovine, GP Pasjak (granični prijelaz s Republikom Slovenijom) i GP Karasoviće (granički prijelaz s Crnom Gorom). Na sjevernom dijelu, Jadranska magistrala prolazi uz Bakarski zaljev. Na jugoistočnom dijelu Bakarskog zaljeva, nalazi se uvala Bakarac u kojoj se nalazi istoimeno naselje. Naselje Bakarac je, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, imalo 313 stanovnika, a administrativno spada u Grad Kraljevicu, Primorsko-goranska županija. Kroz Bakarac je prolazila rimska cesta koja je povezivala Akvileju (Aquileia) u današnjoj Italiji i Drač (Dirahij) u današnjoj Albaniji. Rimljani su na području današnjeg Bakarca, gdje su udari bure na cesti bili najjači, u 4. stoljeću podigli zid (dužine 78 m, visine 2,5 m i širine 0,78 m) koji je štitio od bure. Zid je srušen 40-tih godina 20. stoljeća i njegov materijal se koristio za izgradnju Jadranske magistrale. Naselje je poznato po bakaračkoj buri koja je po jačini odmah iza poznatije senjske bure. Bakarac je u srednjem vijeku bio hreljinska luka.



Auto smo parkirali na parkingu sa zapadne strane ušća kanala koji služi za prihvat bujičnih tokova s okolnih brda.



Krenuli smo prema istoku cestom D8. Kada smo došli do prvog pješačkog prijelaza, prešli smo cestu i nastavili ravno.



Ubrzo smo stigli do župne crkve sv. Petra aposlola izgrađene u 18. stoljeću.



Kada smo prošli crkvu i došli do ceste skrenuli smo lijevo te na prvom slijedećem raskršću desno na cestu koja vodi u naselje Križišće.



Nakon dvjestotinjak metara došli smo do kapelice i mjesnog groblja Bakarac, koji se nalaze na desnoj strani ceste.



Nastavili smo dalje i ubrzo ušli u zaseok Turinovo Selo.



Na izlazu iz zaseoka, na cesti prema Križišću, zapazili smo zanimljiv zid sa sazidanim otvorom.



Sve smo se više približavali vijaduktu Kuk na autocesti A7 (Rupa-Šmrika, Kvarnerska autocesta). Oko 150 metara zračne linije od vijadukta cesta naglo skreće desno. Na samom zavoju se nalazi betonsko korito za bujične tokove.



Stotinjak metara dalje, s lijeve strane ceste, nalazi se ruševni kameni objekt „sakriven“ u vegetaciji. Oko četiristotinjak metara, istočno, visoko na brdu, nalazi se Hreljinska gradina.



Nastavili smo dalje i nakon 250 metara stigli do crkve sv. Trojice.



Pretpostavlja se da je crkva sv. Trojice izgrađena u 13. stoljeću, ali za to nema pouzdanih izvora. Izgrađena je uz srednjovjekovnu prometnicu koja je spajala Hreljin i Bakarac. Srednjovjekovna prometnica je napravljena na trasi antičke prometnice, kao dokaz je antički miljokaz koji je pronađen u blizini. Zvono iz 14. stoljeća, koje se neko vrijeme nalazilo u zvoniku crkve sv. Trojice, imalo je zanimljivo "putovanje". Nalazilo se u crkvi sv. Jurja na Hreljinskoj gradini, a danas se nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Uz crkvu se nalaze grobovi obitelji Švrljuga iz 19. st.



Od crkve dalje, prema Križišću, vodi šumska cesta. Krenuli smo dalje šumskom cestom i ubrzo stigli do kapije napuštenog groblja, koja se nalazi s desne strane ceste.



Kapija i groblje kao da su proizašli iz scenografije filma strave. Na groblju su zadnji ukopi bili početkom 20. stoljeća. U to vrijeme je i crkva sv. Trojice zadnji put obnavljana. Groblje je ograđeno zidom a u njemu se može pronaći desetak nadgrobnih spomenika te jedan ruševni objekt.



Na groblju smo imali neki osjećaj kao da nas netko promatra, a i neka nelagoda ili jeza nas je hvatala. (Vjerojatno sve to skupa proizlazi iz gledanja filmova strave, ali...)



Nakon razgledavanja groblja izašli smo preko strušenog zida na jugozapadnom kutu groblja.



Blizu groblja prolazi šumski put s kojim smo krenuli prema sjeverozapadu. Put prolazi pedesetak metara jugozapadno od crkve sv. Trojice, koju smo vidjeli kroz gole grane.



Malo dalje se nalazi raskršće s drugim šumskim putem. Na raskršću smo mogli ići desno uzbrdo ili lijevo nizbrdo. Mi smo skrenuli lijevo.



Nekoliko metara od raskršća, s desne strane puta, nalazi se betonska cisterna koja je bila skoro puna vode.



Cijelim putem, od kada smo napustili groblje, imali neki čudan osjećaj da nas netko (ili nešto) prati, tako da smo ubrzali korak.



Prošli smo pored hrasta na kojem su postavljene željezne stepenice. Na stablo se jednostavno popeti i možda služi kao neka izvidnica.



Jednim dijelom put vodi paralelno s dva suhozida (koji se strmo spuštaju) između kojih je, pretpostavljam, bilo korito za bujične tokove ili stara prometnica. Danas je korito ili prometnica obrasla vegetacijom, nalazi s lijeve strane šumskog puta, a "presjekli" smo je koji metar prije nego što smo došli do ranije navedenog raskršća.



Šumski put se strmo spušta te smo nakon nekoliko minuta izašli iz šume na čistinu, čuli žuborenje vode i nelagoda je nestala.



Izašli smo na mjestu gdje potočić iz prirodnog korita ulazi u umjetno.



Krenuli smo nizvodno makadamskom cestom uz umjetno korito. U koritu je vode bilo sve manje dok nije u potpunosti presušilo.



Ubrzo smo došli do raskršća s makadamskom cestom koja se spušta od zaseoka Turinovo Selo. Paralelno s cestom se spušta betonsko korito za bujične tokove (koje se spaja s još jednim koritom s jugoistočne strane), preko kojeg smo prošli cestom između zaseoka Turinovo Selo i crkve sv. Trojice, ulijeva se s koritom uz koje smo se kretali.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom uz korito. Kako smo se približavali Bakarcu, došli smo do serije improviziranih mostova koji su premošćivali korito. S lijeve strane nam se približavalo i brdo na čijem vrhu se nalazi lokalitet Gradac.



Došli smo do raskršća s nerazvrstanom cestom koja povezuje naselja Bakarac i Kraljevicu. Na tom raskršću se nekada nalazila zgrada, Narodni dom, koju je "Ribarska zadruga" dala izgraditi 1920. godine. Od 1965. godine u zgradi se nalazio hotel Neptun. Hotel je radio sve do početka 90-tih godina 20. stoljeća. Nakon što je hotel zatvoren, zgrada počinje propadati te je kompletno srušena krajem 2017. godine. Na raskršću smo skrenuli lijevo, prošli most te odmah poslije mosta skrenuli desno.



Došli smo do parkirališta na kojem se nalazi putokaz za lokalitet Gradac te krenuli uzbrdo prema lokalitetu.



Lokalitet Gradac se vjerojatno koristio kao promatračnica već u brončanom dobu, a kasnije su ga, vjerojatno, koristili i liburni u sklopu svojih sustava gradina. Rimljani su u 4. stoljeću na tom mjestu izgradili utvrdu kao nadzornu postaju nad rimskom cestom Akvileja – Drač. Utvrda je poslije dva puta obnavljana. U 6. stoljeću za vrijeme bizantskog cara Justijana te u 12. stoljeću u sklopu Frankopanske jurisdikcije nad Vinodolom.



Kada smo došli do vrha, na sam lokalitet Gradac, osim ostataka nekada moćne utvrde, otvorio nam se predivan pogled prema Bakarskom zaljevu i Bakaracu pa sve do crkve sv. Trojice, vijadukta Kuk (A7) i Hreljinske gradine. Lijepo se vide i ostaci ranije spominjane zgrade Narodnog doma (ulazno stepenište i zidovi).



Spustili smo se istim putem do parkirališta, na pješačkom prešli Jadransku magistralu (D8), došli do obale, krenuli prema zapadu i prešli preko pješačkog mosta koji premošćuje ušće kanala.



Ubrzo smo stigli do tunera koje su služile kao promatračnice za nadzor i praćenje tune te za izdavanje zapovijedi za zatvaranje mreža. Tunere su bile u funkciji do 1977. godine i izvorno su bile visoke 16 metara.



Ima zanimljiva legenda o nastanku tunera. Stanoviti Karleško je na istočnom dijelu zaljeva našao pogodno mjesto gdje je vadio kamen za gradnju kuće. Pomagala mu je njegova žena Karleškova. Radeći u kamenolomu žena je primijetila mnoštvo tuna. Taj prizor se ponavljao iz dana u dan te je nagovorila muža da postave mrežu. Kako sami nisu mogli uloviti tune, nagovorili su sumještane da im pomognu u lovu. Dalje legenda govori o pohlepi knezova Frankopana, gospodara grada Hreljina. Kada su vidjeli unosnost lova, oteli su prvu tuneru. Karleškova je tada osnovala drugu koju su opet oteli Frankopani, potom je osnovala i treću koju su joj opet oteli.



Nastavili smo dalje do uvale Sansovo. U uvali se nalazi mala lučica s koje se pruža lijep pogled prema Bakarskom zaljevu i naselju Bakar. U uvali se nalazi kameni most s tri luka iznad kojeg prolazi Jadranska magistrala.



Od uvale Sansovo, obalom smo se vratili sve do mjesta gdje smo parkirali auto.



Karta naselja Bakarac s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 6,00 km.


- 18:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (4)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Karta s lokacijama i rednim brojevima izleta

E-mail

Popis izleta