Viatrix

Istočno od naselja Pićan, u podnožju brda je zaseok Most Pićan. U zaseoku se nalazi raskršće cesta D64 (Rogovići pored Pazina – Vozilići) i Ž5079 (Žminj - Most Pićan).



Na samom raskršću se nalazi šljunčano proširenje koje služi kao parkiralište. Na njemu smo parkirali auto i krenuli na kratku šetnju.



Cestom D64 smo išli prema zapadu, preko mosta koji premošćuje Grajanski potok, sve do prvog obližnjeg raskršća na kojem se nalazi kapelica.



Na raskršću smo skrenuli desno, a nakon 150 metara smo opet skrenuli desno te napustili cestu.



Nastavili smo uz rub polja te došli do šumskog puteljka s koji vodi do raskršća puteljaka. Na raskršću smo skrenuli lijevo.



Ubrzo smo stigli do račvanja na kojem je lijevi puteljak markiran zelenom oznakom.



Mi smo nastavili desnim puteljkom te ubrzo došli do litice s koje se pruža lijep pogled na Benkovski slap koji pada s visine od trideset do četrdeset metara (jedan od najviših u Istri) u kanjon Grajanskog potoka. Benkovski slap je dobio ime po zaseoku Benkovići koji se nalazi nekoliko kilometara nizvodno.



Vratili smo se nazad sve do raskršća puteljaka na kojem smo nastavili ravno te stigli do Grajanskog potoka, nekoliko metara uzvodno od vrha Benkovskog slapa.



Prešli smo preko potoka i nastavili stazom prema jugu.



Ubrzo smo stigli do kamenog stupa i ceste D64. Skrenuli smo desno i stigli do raskršća cesta D64 i Ž5079 te šljunčanog proširenja.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,00 km.

Naselje Ližnjan (1.340 stanovnika – 2011. g.) je sjedište istoimene općine (3.965 stanovnika – 2011. g.) i nalazi se na cesti Ž5119 između Medulina i Šišana. Ime naselja se povezuje s Licinius (Licinianum), vlasnikom posjeda iz rimskog doba na području današnjeg Ližnjana. U pisanim se izvorima prvi put spominje 1149. godine kao Lisianum. Do 1331. godine je u posjedu Pulske biskupije, a nakon toga postaje vlasništvo akvilejskoga patrijarha. Kao župa se prvi put spominje 1582. godine.



Auto smo parkirali na šljunčanom parkiralištu pored zgrade Općine Ližnjan.



S parkirališta smo krenuli cestom L50177 (Ližnjanska cesta) na istok, prema zaljevu Kuje.



Cestu L50177 smo slijedili oko 1,5 kilometra sve do raskršća s makadamskom cestom koja prolazi uz zapadni rub zaljeva Kuje.



Zaljev Kuje (Cuvi) je bilo idealno mjesto za sidrenje brodica i brodova vjerojatno još od prapovijesnog doba, te važno sidrište na plovidbenom putu preko Kvarnera u doba prije motornih brodova. Izgleda da zaljev u prapovijesti i antici nije imao infrastrukturu luke. Kuje se kao naselje i luka se prvi put spominje u pisanim izvorima kao Cuvis 1197. godine. Potom se spominje kao Cuve između 1372. i 1472. godine te Cue 1636. godine. Danas se u zaljevu nalazi luka Kuje u kojoj su privezana plovila mještana naselja Ližnjan.



Skrenuli smo lijevo na makadamsku cestu te smo na slijedećem račvanju skrenuli lijevo.



Nakon četiristotinjak metara smo stigli do novog račvanja pored kojeg se nalazi crkva Blažene Djevice Marije od Kuj.



Crkva Blažene Djevice Marije od Kuj je jednobrodna građevina nepravilnog pravokutnog tlocrta s pravokutnom apsidom i preslicom bez zvona na pročelju. Izgrađena je jednostavnim baroknim slogom u 18. stoljeću na temeljima antičkog kompleksa koji je izvorno imao funkciju rezidencijalno-termalnoga objekta, ali je vjerojatno tijekom 5. stoljeća prenamijenjen u sakralni objekt, na što upućuje otkriveni ranokršćanski mozaik.



Uz crkvu Blažene Djevice Marije od Kuj se veže legenda o dolasku kipa Bogorodice s djetetom od Kuj u Ližnjan. Prema legendi je u kamenici u zaljev Kuje doplovila mlada žena s djetetom. Obratila se pastiru te ga poslala u selo da kaže: „Poteci i reci da Majka Božja u Kuje je došla.“ Seljani su mu povjerovali tek kada su crkvena zvona sama počela zvoniti. Tada su došli u zaljev Kuje i pronašli kip Bogorodice s djetetom, te njoj u čast podigli crkvicu. Od tada je slave kao zaštitnicu svoga sela, mora i ribara.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom koja prolazi zapadno od crkve Blažene Djevice Marije od Kuj.



Cestom smo došli do uvale Karigadur u kojoj se nalazi kameni mol koji pamti bolja vremena.



Uvala Karigadur se nalazi uz sam ulaz u zaljev Kuje i taj dio morske površine je jedan od najpopularnijih mjesta u Istri za ljubitelje daske za jedrenje i kitesurfinga. Obala naselja Ližnjan se proteže od uvale Mala draga (na sjeveru), preko rta Marlera (na jugu) sve do predjela naziva Kažela (na zapadu). To područje je pretežno prekriveno niskim raslinjem što dokazuje da je tu bura prilično snažna. Samim time smo izabrali vjetrovit dan (čitaj puše bura) za taj izlet. Kada smo se kretali prema sjeveroistoku trebali smo se pomučiti da idemo naprijed (bura puše iz pravca sjeveroistoka) i više puta su nas smočile kapljice koje su "odlepršale" od vala nošene burom. Bura je meni najfascinantniji vjetar. More je tada uzburkano i ima lijepu tamno plavu boju, a valovi su nepravilni. Bura je jak, suh i hladan vjetar. Naziv vjetra je sveslavenskog porijekla koje ima značenje "vihor, zao vjetar".



Nastavili smo dalje makadamskom cestom i ubrzo stigli do uvale Japnenica.



Na mjestu gdje je uvala najdublje ušla u kopno, cesta prolazi između visoke trstike.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno te nakon nekoliko desetaka metara smo stigli do rampe koja "ne dopušta" prolaz vozilima višim od 2,3 metra. Pored rampe se nalazi tabla s kartom Općine Ližnjan.



Prošli smo ispod rampe i ubrzo stigli do rta Munat veliki na kojem smo bili pomno praćeni pogledima znatiželjnih krava koje su pasle u blizini.



S rta Munata velikog se pruža pogled sve do Učke koja je bila djelomično prekrivena snijegom.



Na samoj stjenovitoj obali pažnju mi je privuklo četiri betonske stepenice i betonski stup koji se nalazi malo dalje. Nije taško zaključiti da su nekada bili povezani, ali čemu su služili nisam saznao.



Na području rta Munat veliki nalazi se Spomenik žrtvama talijanskog ratnog broda "Cesare Rossarol" koji je potonuo 16. studenog 1918. godine oko dvije nautičke milje od rta. Brod je isplovio iz Pule prema Rijeci te je naletio na podvodnu sidrenu minu koja ga je prepolovila. Pramčani i krmeni dio broda su potonuli na dubinu od pedeset metara tristo metara udaljeni jedan od drugog. Od 109 članova posade, preživjelo je njih 36. Brod je bio dugačak 85 metara, širok 8 metara i imao je gaz od 3 metra. Spomenik je izradio akademski kipar Alija Rešić 2012. godine.



Nastavili smo dalje uz obalu prema sjeveru, prošli uz rt Munat srednji blizu kojeg se nalazi polje kupusa, a potom i uz rt Munat krajnji.



Dalje smo prošli uz uvalu Lokvice i...



...negdje na pola puta između uvale Lokvice i uvale Mala draga, na mjestu gdje brdo Svetica (88 mnv) dolazi do izražaja, napustili smo obalnu cestu te skrenuli lijevo.



Cestom smo se udaljavali od mora kroz mediteransku makiju i ušli u zavjetrinu od bure.



Nakon 350 metara skrenuli smo desno i ubrzo stigli do Spomenika palom borcu Đordanu Dobranu iz Drugog svjetskog rata. Spomenik su podigli mještani naselja Šišan, a nalazi se pored impozantnog bora.



Vratili smo se nazad na cestu i nastavili dalje. Mediteranska makija se polako "pretvarala" u mediteransku šumu.



Na mjestu gdje je cesta izašla iz šume, s lijeve strane se nalazi objekt zidan kamenom, a na desnoj je strani metalni kolut za koji nismo odgonetnuli čemu je služio.



Dalje nam je trebalo oko osamsto metara da stignemo do slijedećeg raskršća na kojem smo skrenuli desno.



Ubrzo smo došli do asfaltirane ceste s kojom smo ušli u naselje Ližnjan.



Na drugom raskršću, kod trafostanice, skrenuli smo desno na ulicu Pod vrh.



Na svakom slijedećem raskršću smo išli ravno, prošli smo pored malog parka i došli do ulice Staro selo. U toj ulici smo vidjeli više starih kamenih kuća.



Ulicom smo nastavili ravno sve do raskršća s cestom Ž5119 na kojem se nalazi Spomenik palim borcima.



Na raskršću smo skrenuli desno te nakon pedesetak metara skrenuli lijevo i ubrzo došli do župne crkve sv. Martina.



Župna crkva sv. Martina je trobrodna građevina s tri apside i tridesetmetarskim zvonikom u sklopu sakristije koji je podignut 1890. godine. Župna crkva je izgrađena 1879. godine na mjestu starije i manje jednobrodne crkve. U crkvi se nalazi drveni kip svetog Martina iz sedamdesetih godina 15. stoljeća.



Nadomak crkve je na Martinje, 11. studenog 2015. godine, postavljena Stopa svetog Martina, čime je Ližnjan postao dijelom međunarodne mreže naselja koji posebno njeguju kult svetog Martina.



Od župne crkve smo krenuli ulicom Munat prema istoku.



Prošli smo pored nekadašnje slavine s vodom i zgrade nekadašnje Hrvatske čitaonice koja započela radom 18. srpnja 1897. godine.



Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do raskršća s cestom Ž5119. Raskršće je ujedno i središte naselja. S jedne strane raskršća se nalazi park s kamenim raspelom, a s druge strane crkva Blažene Djevice Marije na Muntu.



Crkva Blažene Djevice Marije na Muntu je izgrađena 1704. godine. To je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i zvonikom iznad pročelja. U crkvi se nalazi kip Bogorodice s djetetom iz 15. stoljeća.



Na južnom zidu crkve se nalazi nekadašnja slavina s vodom iz 1919. godine.



Od raskršća smo cestom L50177 prošli uz crkvu Blažene Djevice Marije na Muntu te ubrzo stigli do šljunčanog parkirališta pored zgrade Općine Ližnjan.



Karta Ližnjana s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 8,80 km.

Na cesti Ž5209 (vrh Lima, D75 – Kaštel, D510) nalazi se naselje Kaštel (talijanski Castelvenere). Naselje sa svojih 643 stanovnika (2011. g.) je drugo najveće naselje po broju stanovnika, poslije naselja Buje, na području Grada Buja. Kaštel se sastoji od više raštrkanih zaseoka: Dvorina, Gadari, Juki, Kaštel, Kazarole, Malotija, Medigija, Montrin, Morožija, Paldigija, Todeški, Ščavonija, Vižinada, Volpija i Vrh. Središte naselja tvore zaseoci Malotija i Dvorina, a najstariji dio, zaseok Kaštel, se nalazi na brdu (144 mnv), a od središta naselja je udaljen oko jedan kilometar. Arheološkim istraživanjima na brdu je pronađena paljevinska nekropola od 8. do 6. stoljeća pr. Kr., čime je potvrđeno postojanje prapovijesnog gradinskog naselja. Prema jednoj teoriji, nakon rimskih osvajanja gradina postaje utvrda-castrum te se naziva Castrum Veneris, po hramu posvećenim rimskoj božici Veneri koji se nalazio na tom mjestu. Prema drugoj teoriji toponim se odnosi na Castrum venae (po keltskoj riječi vena što znači litica) po litici na kojoj se nalazi. Nije poznato da li se na brdu živjelo u kontinuitetu, a niti kada je kaštel izgrađen na području nekadašnje gradine. Kaštel se prvi put u povijesnim izvorima spominje 1064. godine kao posjed piranskog plemića Artuika, kada ga je prodao Ulriku II. Weimarskom, koji ga je potom 1102. godine poklonio akvilejskim patrijarsima. Akvilejski patrijarsi su preko postavljenog gastalda u Kaštelu upravljali cijelom sjevernom Istrom. 1268. godine je stradao u ratu patrijarha protiv Goričkih grofova. 1310 godine Mlečani su ga osvojili i spalili te je 1420. postao njihovim posjedom. Od 1518. godine u privatnim je rukama i do kraja 18. stoljeća više puta mijenja vlasnike. Zanimljivo je da su se od doba Mlečana pa sve do 1797. godine Buje i Piran sporili nad tim područjem.



Šetnju zaseokom Kaštel smo započeli kod mjesnog groblja, gdje počinje pješačka staza 284 (Kaštel – Cingarela – Momjan). Na groblju se nalazi župna crkva sv. Sabe.



Župna crkva sv. Sabe je jednobrodna građevina s dvije bočne kapele. Izgrađena je 1869. godine na mjestu starije crkve. U crkvi se nalaze drveni kipovi Blažene Djevice Marije i svetaca, te drvena propovjedaonica. Nekoliko metara od pročelja se nalazi samostojeći zvonik.



Krenuli smo makadamskom cestom, koja je ujedno i pješačka staza 284, prema vrhu brda.



Cesta prolazi pored kapelice i ostataka nekadašnjih zidina te vodi do vrha brda gdje su se nalazila vrata koja su bila glavni ulaz u nekadašnji kaštel.



Danas se na tom mjestu nalazi kuća s kapelicom na fasadi kojoj je vjerojatno zapadni zid ostaci zidina kaštela.



Ušli smo u nekadašnje dvorište kaštela oko kojeg se nalaze obiteljske kuće te uočili još jednu kapelicu.



S tog mjesta se pruža lijep pogled na dolinu rijeke Dragonje gdje se nalazi granični prijelaz Kaštel-Dragonja (između Republike Hrvatske i Republike Slovenije) pa sve do ušća rijeke u Piranski zaljev (Savudrijsku valu). Taj vidik potvrđuje kakvu je stratešku važnost imala prapovijesna gradina i kasniji kaštel.



Iz dvorišta kaštela smo izašli puteljkom koji vodi prema istoku.



Puteljak se blago spušta sve do šljunčanog parkirališta pored kojeg se nalazi još jedna kapelica.



Dalje smo nastavili makadamskom cestom s kojom smo došli do župne crkve sv. Sabe.



Karta s lokacijom župne crkve sv. Sabe i nekadašnjeg kaštela.



Dužina rute 380 m.

Nakon nekoliko kišnih dana odlučili smo posjetiti lokalitet Cingarelu (talijanski Zingarella što znači mala romkinja ili cigančica) u kojem se nalaze istoimena špilja i slap.



Auto smo parkirali na šljunčanom parkiralištu pored boćališta u dijelu naselja Kaštel koji se zove Malotija.



Od boćališta smo krenuli prema istoku cestom L50012 (Plovanija, D200 – Kaštel, Ž5209 – Kremenje, Ž5007).



Nakon 150 metara skrenuli smo lijevo, a na prvom slijedećem raskršću desno na ulicu s kojom se priključujemo na pješačku stazu 284 (Kaštel - Momjan) koju ćemo pratiti sve do lokaliteta Cingarela.



Ulicom smo ubrzo stigli do raskršća s cestom Ž5209 (vrh Lima, D75 – Kaštel, D510) na kojem smo nastavili ravno prema zaseoku Gadari. Zaseok je navodno dobio ime po zmiji crna poljarica (Hierophis viridiflavus), koja je još poznata kao crni gad.



Na raskršću se može pogledati informativna tabla pješačke staze 284 (Dva kaštela i Cingarela) s naglaskom na lokalitet Cingarela.



Nastavili smo dalje cestom prema zaseoku Gadari u koji smo ubrzo ušli. S ceste se u daljini, prema jugu, vidi zvonik župne crkve sv. Servula u Bujama.



U zaseoku smo prošli pored kapelice uz koju se nalazi stol s klupama te pored dječjeg igrališta koje se nalazi kraj lokve.



Od lokve nastavlja makadamska cesta s kojom smo izašli iz zaseoka Gadari.



Pješačka staza 284 izvan zaseoka nastavlja poljskom cestom koja se ubrzo sužava u šumski puteljak.



Na nekoliko se mjesta s pješačke staze pruža lijep pogled na dolinu rijeke Dragonje (koju je prema legendi izorao div Dragonja s ogromnim volovima).



Na stazi smo naišli na kamenom sazidani izvor. Vjerojatno je služio kao izvor pitke vode za putnike koji su prolazili nekadašnjom starom prometnicom (na više mjesta su vidljivi kameni ostaci nekada uređene prometnice).



Nisam pronašao nikakve podatke o toj prometnici (tko ju je izradio, kada i gdje je vodila?).



Konačno smo stazom stigli do strmog dijela, što je značilo da smo blizu lokaliteta Cingarela. Na strmijim dijelovima staze je postavljena užad koja olakšava spuštanje, tj. uspinjanje prema špilji Cingarela.



Špilja Cingarela je bila stalno nastanjena od kraja neolitika pa sve do brončanog doba. U špilji se nalazi ognjište iz rimskog doba, a većina keramike koja je pronađena potječe iz 5., 6. i 7. stoljeća. Postoji narodna predaja prema kojoj je sveti Servul (Trst, oko 270. - Trst, 28. svibnja 284.), kao dvanaestogodišnji dječak, kratko vrijeme boravio u špilji.



Spustili smo se s užadi nazad do staze te, dva do tri metara nizbrdo, primijetili još jednu užu i kraću špilju.



Nastavili smo se dalje strmo spuštati užetima sve do korita potoka Arđila ili Poganja koji je udubio kratki klisurasti kanjon. Potok Arđilu (talijanski Argilla što znači glina) premošćuje viseći most, a oko dva kilometara nizvodno utječe u rijeku Dragonju.



Na ulazu u kanjon voda pada preko stijena i tvori kaskade petnaestometarskog slapa Cingarele. Slap je definitivno jedan od ljepših na istarskom poluotoku, ali je nažalost često suh. Već duže vrijeme ga planiramo posjetiti i to poslije kišnih dana, ali sva ta kiša nije bila dovoljna da napuni korito potoka Arđile.



Karta s lokacijom lokaliteta Cingarela.



Dužina rute 3,34 km.