Viatrix

Na cesti Ž5209 koja povezuje vrh Lima (D75) s naseljem Kaštel (D510) nalazi se naselje Vižinada. Naselje Vižinada (279 stanovnika – 2011. g.) je sjedište Općine Vižinada (1.158 stanovnika – 2011. g.). Područje Vižinade je od prapovijesti bilo zanimljivo zbog prometnog položaja, tako da je bilo naseljeno u prapovijesti (gradine na okolnim brdima), preko antike i srednjeg vijeka pa do današnjeg dana. 1177. godine Vižinada se prvi put spominje u pisanom obliku i to kao posjed porečkih biskupa. Zajedno s Grožnjanom dijelila je luku Baštiju na rijeci Mirni. Luka se koristila od antike pa sve do propasti Mletačke republike 1797. godine kada su se prestali održavati kanali. Danas se tamo nalazi crkva sv. Marije od Baštije.



Auto smo parkirali na parkiralištu na cesti Ž5041, nekoliko desetaka metara udaljenom od raskršća s cestom Ž5209. Od parkirališta smo krenuli prema istoku. Kada smo došli do raskršća, prešli smo cestu Ž5209 i nastavili prema istoku.



Prošli smo pored spomenika palim borcima iz Drugog svjetskog rata podignutog 1963. godine te stigli do romaničke crkve sv. Ivana Krstitelja iz 12. ili 13. stoljeća. Crkva je zanimljiva po tome što je jedna od desetak crkva na istarskom poluotoku koja ima dvije apside. Na pročelju se nalazi rozeta, a iznad nje preslica s dva zvona.



Uz sjeverni zid crkve se spušta ulica prema povijesnom središtu naselja Vižinada.



Spustili smo se ulicom i ubrzo stigli do raskršća na kojem smo skrenuli desno, a odmah potom, na slijedećem raskršću, skrenuli lijevo i stigli do središnjeg trga.



Na zapadnom dijelu trga se nalazi cisterna s dva grla bunara. Cisterna je izgrađena 1782. godine u stilu venecijanskog klasicizma te se sa zapremninom od 600.000 litara vode ističe svojom veličinom. Uz cisternu se nalazi stara slavina iz vremena kada je Istra bila pod talijanskom vlašću na kojoj piše "ACQUEDOTTO ISTRIANO" (ISTARSKI VODOVOD).



Sjeverozapadno od cisterne se nalazi stari Fontik (ili kuća "Lav") iz 15. stoljeća, najstarija očuvana javna građevina svjetovne namjene na području Općine Vižinada. Fontik je srednjovjekovni naziv za zgradu ili kompleks zgrada koje su služile za odlaganje robe i smještaj stranih trgovaca. Na južnoj strani pročelja nalazi se renesansni lav sv. Marka (16. stoljeće) koji spada u najpoznatije kiparske radove ovoga tipa spomenika. Ispod lava se nalazi kameni Tarifarnik iz 1726. godine na kojem su uklesane cijene nameta za trgovinu i plovidbu rijekom Mirnom.



Istočno od Fontika se nalazi najviša stambena zgrada u Općini Vižinada, kuća Maraston, koja je visoka 14 metara, a izgrađena je u razdoblju od 16. do 17. stoljeća.



Južno od cisterne se nalaze ostaci komunalne palače od koje je ostalo tek pokoji zid i dva luka koja su vjerojatno služila kao ulaz u palaču.



Na jugoistočnom dijelu trga se nalazi gradska loža iz 1930. godine.



U nastavku je javna zgrada iz 1875. godine.



Na sjeveroistočnom dijelu trga se nalazi jednobrodna neoklasicistička župna crkva sv. Jeronima. Crkva je izgrađena 1840. godine na mjestu starije crkve iz 16. stoljeća.



Pored župne crkve se nalazi samostojeći zvonik s lapidarijem. Zvonik je podignut najkasnije u 16. stoljeću te je jedan od najstarijih u Istri. Lapidarij ima pet rimskih natpisa iz razdoblja ranog prisustva rimskih veterana kojima se nakon Cezarovog vremena dodjeljivala zemlja na području između današnjih naselja Vižinade i Motovuna.



Između župne crkve sv. Jeronima i zvonika se nalazi željezna kapija iza koje je križ s razapetim Isusom. Prošli smo kroz kapiju i ušli u dvorište crkve.



Uz zid župne crkve smo primijetili dvije kamene ploče, jedna s tekstom na latinskom, dok je druga pisana glagoljicom.



Kada smo došli iza župne crkve otvorio nam se prekrasan pogled na Motovun i dolinu rijeke Mirne.



Iz dvorišta smo izašli kroz manju željeznu kapiju na ulicu. Prošli smo pored javne zgrade iz 1875. godine te kod gradske lože skrenuli lijevo.



Nakon pedesetak metara smo stigli do jednobrodne crkve sv. Barnaba.



Crkva sv. Barnabe je izgrađena u 12. ili 13. stoljeću, dok je u 17. ili 18. stoljeću barokizirana. Iznad ulaza ima preslicu s dva mjesta za zvona (oba su prazna).



Zanimljivo je da je 1969. godine u Vižinadi snimljen hollywodski film Kelly’s Heroes predvođen glumcima Clintom Eastwoodom, Tellyem Savalasom i Donaldom Sutherlandom. Vižinada u tom filmu „glumi“ francuski grad Clermont za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za potrebe filma crkva sv. Barnaba je služila kao skladište rekvizita. Tada su sasvim slučajno otkrivene jedne od najzanimljivijih fresaka u Istri.



Freske su naslikane u 14. stoljeću od strane majstora južnotirolske radionice. Freske imaju Kristološki ciklus koji započinje s Rođenjem te preko Poklonstvo kaljeva, Pokolj nevine dječice, Krist koji kruni Bogorodicu, a završava sa Sedam smrtnih grijeha (ili Pakao). Najviše su me intrigirale freske koje imaju elemente horora Pokolj nevine dječice te, naročito, Sedam smrtnih grijeha jer se prvi put susrećem s freskama s takvom tematikom.



Nakon razgledavanja crkve sv. Barnabe vratili smo se na središnji trg…



…te ga napustili ulicom koja vodi prema zapadu.



Ulicom smo došli do ceste Ž5209. Prošli smo pored kolne vage i kapelice sv. Filomene te došli do parkirališta gdje nam se nalazio auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,23 km.

Oko jedan kilometar zapadno od naselja Vižinada, na cesti Ž5041 (Vižinada – Kukci ili Kufci kod Poreča), nalazi se raskršće s cestom L50048 koja vodi prema naseljima Vranje Selo i Brajkini. Dvjestotinjak metara od raskršća, na cesti L50048, nalazi se raskršće s nerazvrstanom cestom koja vodi na mjesno groblje Vižinada i u naselje Markovići.



Područje oko groblja se naziva Božje polje. Na tom se području nekada nalazilo naselje od kojeg nisu ostali nikakvi tragovi.



Na groblju smo posjetili jednobrodnu gotičku crkvu sv. Marije na Božjem polju koja ima preslicu s tri zvona.



Crkva sv. Marije na Božjem polju je izgrađena krajem 11. stoljeća, a prvi je put se spominje 1178. godine u jednoj ispravi pape Aleksandra III. Od 12. do 14. stoljeća bila je sjedište templara u Istri. Templari su je preuredili te pored nje izgradili samostan. Nakon što je ukinut templarski red u samostan su došli ivanovci (od 14. do 16. stoljeća), a nakon njih franjevci trećoredci, glagoljaši (od 1526. do 1806. godine). Redovi ivanovca i franjevca bili su rijetki u Istri. Do samostana su vodile hodočasničke ceste, među kojima je bila najvažnija drevna cesta koja je prelazila Mirnu kod Baštije (crkva sv. Marije od Baštije) i nastavljala do crkve sv. Marije na Božjem polju.



Današnji izgled crkve potječe iz 15 stoljeća. Na pročelju su uzidani rustikalni reljefi, dok je iznad portala uzidana kamena glava hunskog vladara Atile. Glava je okrunjena, s psećim ušima i isplaženim jezikom i simbolično upozorava što se može dogoditi osvajačima ako napadnu to mjesto. Prema jednoj istarskoj legendi, Atila je poginuo na Božjem polju tako da ga je pastir pogodio praćkom u „slipo oko".



U crkvi se nalaze i kasnogotičke freske nastale oko 1480. godine, a temeljito restaurirane u 18. stoljeću. Pretpostavlja se da ih je oslikala radionica Ivana iz Kastva, a čini se da je ovo njezino prvo i najkvalitetnije djelo. Ivan iz Kastva (15. stoljeće) je slikarsku izobrazbu vjerojatno stekao u radionici Vincenta iz Kastva, kojemu je po stilu bio vrlo blizak. Freske prikazuju Isusa Krista, četiri evanđelista, likove apostola i anđele. Freske se nalaze na zidovima svetišta, iza oltara, te na zidovima broda.



Valja spomenuti da iz ove crkve potječu najstarije istarske orgulje iz vremena franjevaca trećoredaca, slika Bogorodica sa svetcima slikara Zorzija Venture (16./17. stoljeće) koja se čuva u župnoj crkvi sv. Jeronima u Vižinadi te drveno raspelo s korpusom Krista na oltaru južnog zida koji pokazuje stilske sličnosti s domaćim slikarskim i kiparskim djelima.



Nekoliko metara južno od crkve sv. Marije na Božjem polju nalazi se kamena cisterna. Prvi put sam vidio cisternu na groblju. Cisterna se nekada nalazila u središnjem dijelu dvorišta samostana te je služila za vodoopskrbu samostana.



Pretpostavlja se da je jedini vidljivi ostatak samostana građevina ispred groblja (voznica), danas prenamijenjena u mrtvačnicu.



Zapadno od crkve sv. Marije na Božjem polju nalazi se svetište posvećeno Kraljici Mira iz Međugorja izgrađeno 2013. godine.



Prije nego što smo napustili nekada templarsko, tajnovito, Božje polje, primijetili smo zanimljiv križ izvan zidina groblja koji daje posebnu mističnu notu cijelom području.



Karta s lokacijom crkve sv. Marije na Božjem polju.

Na cesti D48 (čvor Rogovići, A8 – čvor Baderna, A9), oko tri kilometara sjeverozapadno od Pazina, nalazi se raskršće s nerazvrstanom cestom koja vodi u naselje Beram. Beram administrativno spada pod Grad Pazin, a 2011. godine je imao 234 stanovnika. Naselje se smjestilo na brežuljku (325 mnv) koje je neprekidno bilo naseljeno od brončanog doba do današnjeg dana. U brončanom i željeznom dobu na brežuljku se nalazila histarska gradina koja je zauzimala područje koje naselje zauzima i danas. I tada, kao i danas, bila su dva ulaza, Vela i Mala vrata. Na ruševinama zidina koje su slijedile konfiguraciju terena izgrađena je rimska utvrda, a kasnije i srednjovjekovni kaštel. Danas je u Bermu sačuvan raspored ulica iz nekih davnih vremena. U pisanim dokumentima, Beram se prvi puta spominje 911. godine u ispravi kojom talijanski kralj Berengar I. tršćanskom biskupu daruje kaštele Gornji i Donji Beram kod Pazina. Pretpostavlja se da se kaštel Gornji Beram nalazio na području današnjeg naselja Beram, dok se Donji Beram vjerojatno nalazio na obližnjem brdu Purgar (459 mnv), izvorno Burgar, udaljen, sjeveroistočno, oko dva kilometra zračne linije od Berma.



Šetnju naseljem Beram smo započeli na mjestu gdje su se nalazila Vela vrata. Vela vrata su danas glavni cestovni ulaz u stari dio naselja, dok su nekada bila glavni ulaz u naselje koje je bilo okruženo bedemima.



Od Velih vrata cestom smo krenuli izvan naselja, prema sjeverozapadu.



Nakon stotinjak metara smo došli do raskršća i skrenuli lijevo.



Prošli smo pored malog kipa Majke Božje, ostataka bedema i okrugle kule te ubrzo stigli do kalvarije iz 1901. godine.



Nastavili smo dalje te nakon stotinjak metara stigli do kapelice i do Malih vrata.



Kroz Mala vrata su nekada stanovnici Berama odlazili na svoje njive koje su se nalazile na jugoistočnoj padini brežuljka. Prošli smo kroz Mala vrata i ulicom, nakon pedesetak metara, stigli do župne crkve sv. Martina.



Župna crkva sv. Martina današnji izgled, neoromanički, dobiva nadogradnjom 1910. godine. Od stare crkve sv. Martina izgrađene 1431. godine, iza današnjeg glavnog oltara, potpuno je sačuvano gotičko svetište s freskama. U tom se svetištu čuva i krstionica sa glagoljskim natpisom dok je u zid ugrađen kameni kasnogotički reljef s likom Sv. Martina izrađen u pučkoj maniri. Oltarnu sliku na platnu u novom dijelu crkve naslikao je u 19. stoljeću hrvatski slikar Mato Celestin Medović (Kuna na Pelješcu, 17. studenoga 1857. - Sarajevo, 20. siječnja 1920.).



Pored crkve se nalazi zvonik visok 30 metara koji je podignut 1903. godine u historicističkom stilu.



Napravili smo krug oko crkve te izašli iz starog dijela naselja, desnom cestom, na mjestu gdje su se nekada nalazila Vela vrata.



Na prvom slijedećem raskršću smo skrenuli oštro desno i nakon što smo prešli pedesetak metara uz ostatke nekadašnjih bedema vratili smo se nazad na raskršće.



Nastavili smo ravno te smo kod kamenog križa skrenuli desno.



Cestom (s koje se pruža lijep pogled na naselje Beram) smo nakon sedamstotinjak metara stigli do Spomenika autoru fresaka na Škriljinah, majstoru Vincentu iz Kastva (15. stoljeće). Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) je podigla spomenik 22. rujna 1974. godine.



Prošli smo desnom stranom spomenika i ubrzo stigli na mjesno groblje Berma. Na groblju se nalazi jednobrodna gotička crkva sv. Marije na Škriljinah (ili Škrilinah).



Crkva sv. Marije na Škriljinah (stijenama) je u 18. stoljeću, u razdoblju baroka, proširena i renovirana. Na pročelju je nadograđen trijem (lopica), u svetištu je uklonjen gotički svod, brod je natkriven drvenim tabulatom, probijeni su prozori na bočnim stijenama svetišta i na pročelju crkve, pritom je uništen i oštećen dio fresaka. Tada su sve freske prefarbane i sakrivene, a ponovno su otkrivene i restaurirane 1913. godine.



U crkvi se nalaze jedne od najpoznatijih kasnogotičkih freski na istarskom poluotoku koje je izradio majstor Vincent iz Kastva 1474. godine. Pretpostavlja se da su uz njega slikala još barem dva suradnika. Naručitelj fresaka, koje gotovo u potpunosti pokrivaju unutarnje zidove crkve, je bila beramska "Bratovština svete Marije". Najviše motiva (46 oslikanih polja) na freskama je iz Marijina i Isusovog života, ali najpoznatija freska, koja se nalazi iznad glavnog ulaza, je Ples mrtvaca na kojoj ruku pod ruku sa Smrti plešu kraljevi, trgovci, kardinali, pa i sam Papa. Najveću kompoziciju, dužine 8 m, Poklonstvo triju kraljeva na sjevernoj stijeni s mnoštvom likova u svečanoj povorci u slikovitom krajoliku je vjerojatno naslikao sam majstor Vincent. Još se ističu freske Adam i Eva, Kolo sreće i dr.



Prije nego što smo izašli iz crkve sv. Marije na Škriljinah na freskama smo primijetili glagoljaške grafite.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,47 km.

Cesta L50060 vodi od ceste Ž5042 (Karojba - Vranići kod Poreča) do naselja Rakotule. Naselje Rakotule je 2011. godine imalo 226 stanovnika, a administrativno su u sastavu Općine Karojba. Naselje se sastoji od više raštrkanih zaseoka: Konobari (ili Gornji Pahovići), Kramari, Kuzmi, Martineli, Milići, Močitad, Nadalini, Pahovići (ili Donji Pahovići), Pupičići, Radoslavi, Rapki i Špinovci. Naselje se prvi put spominje u 13. stoljeću talijanskim nazivom Racotole di Montona (Rakotule Motovunski). Ime kazuje na usku povezanost naselja s obližnjim Motovunom. U to vrijeme je više motovunskih polemičkih obitelji imalo posjede na području Rakotule (Barbo, Dolzan, Pramperga ili Pamperga i Polesini), kao i motovunski Kaptol kojem je najviše prihoda donosila šuma na padinama prema potoku Krvaru. Drvena građa se rijekom Mirnom transportirala do mora, a potom u Veneciju.



Kratki obilazak naselja Rakotule smo započeli kod mjesnog groblja.



Na groblju se nalazi romanička crkva sv. Nikole s upisanom apsidom i preslicom. Crkva je izgrađena u 14. stoljeću, dok je u 15. stoljeću nadograđena, tj. produžena u prednjem dijelu. Izgradnju i nadogradnju obilježavaju dva kamena grba plemićke obitelji Barbo sa uzdignutim lavom i dijagonalnom gredom. Plemićka obitelj Barbo je imala brojne posjede u Istri i dala je više crkvenih dostojanstvenika, kapetana, i jednog Papu (Pavao II, od 1464. do 1471.), tako da su mogli angažirati vrhunske slikare tog vremena za oslikavanje malih seoskih crkva na svom posjedu. U crkvi sv. Nikole se nalaze djelomično očuvane freske iz sredine 14. stoljeća. Pretpostavlja se da su ih oslikali dvoje talijanskih slikara, koji su djelovali pod utjecajem Giotta. Prvi je u apsidi naslikao Maiestas domini (Krista na prijestolju), sv. Nikolu i nepoznata sveca, dok je drugi na bočnim zidovima prizore iz legendi o svetom Nikoli: Rođenje sveca, Sveti Nikola obara Artemidino drvo i Zlatnu legendu.



S groblja se pruža lijep pogled na Motovun.



Od groblja smo krenuli cestom prema jugu.



Nakon šestotinjak metara došli smo do središta naselja Rakotule. Prije samog ulaza u naselje, ako se pogleda prema zapadu, u daljini se vidi zvonik crkve sv. Vitala u naselju Brig.



Središte naselja Rakatule se sastoji od nekoliko kuća izgrađenih oko župne crkve sv. Roka po kojoj je naselje vjerojatno dobilo ime.



Kako se naselje Rakotule spominje kao župa 1580. godine, pretpostavlja se da je crkva izgrađena u tom vremenu. Crkva je više puta proširivana i nadograđivana, a pročelje je izrađeno 1934. godine od domaćeg kamena iz zaseoka Močitad. U zid stare sakristije ugrađena je kamena niša ukrašena reljefnim prikazima s natpisom iz 1560. godine kao i luk romaničke apside što daje naslutiti da je crkva još starija. Crkva je bila oslikana freskama. Jedan fragment je otkriven prilikom radova u unutrašnjosti crkve 1958. godine, te je zajedno sa slojem žbuke prebačen na platno i učvršćen. Danas se fragment čuva u Zbirki crkvene umjetnosti u biskupiji Eufrazijane u Poreču. Uz crkvu je 1850. godine podignut 22 metra visok zvonik.



Dalje smo nastavili cestom prema zapadu. Kada smo ušli u zaseok Nadalini skrenuli smo lijevo te prošli zaseokom Pupičići i stigli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo.



Cestom smo prošli pored zaseoka Radoslavi i opet u daljini ugledali Motovun.



Nastavili smo dalje cestom i nakon jednog kilometra stigli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo u zaseok Konobari iz kojeg se u daljini lijepo vidi župna crkva sv. Roka.



Oko dvjesto metara od raskršća se nalazi crkva sv. Magdalene (negdje se spominje i kao sv. Blaž).



Crkva sv. Magdalene je izgrađena u 12. stoljeću. Tijekom povijesti je više puta obnavljana, a zadnji put 2010. godine. Crkva je posvećena i sv. Mariji od Karmela. 1770. godine veleposjednik Raguzzi iz obližnje Vižinade (podrijetlom iz Dubrovnika) koji je oko crkvice imao svoje posjede crkvu je potpuno preuredio te joj odredio novog zaštitnika, svetog Blaža. S vremenom je svetkovanje ovog sveca preraslo u najveću godišnju proslavu u Rakotulama.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,13 km.