Viatrix

Desetak kilometara od Pule, na cesti D75 (Pula – Plovanija), nalazi se naselje Vodnjan. Samo naselje Vodnjan 2011. godine je imalo 3.613 stanovnika, a s naseljima Galižana, Gajana i Peroj tvori područje Grada Vodnjana koje je te iste godine imalo 6.119 stanovnika. U pisanom obliku se prvi put spominje 1150. godine kao Vicus Atinianus, ali postoji pretpostavka da se već spominjao 977. godine u doba venecijanskog dužda Orseola. Kasnije je iz naziva Vicus Atinianus nastao naziv Adignani, potom Dignano, koji je današnji talijanski naziv, te na kraju hrvatski naziv Vodnjan. Za hrvatski naziv zaslužno je okolno seosko stanovništvo koje je noseći svoje plodove na vodnjansku tržnicu govorilo da idu "vo Dinjane". Vodnjan je pripadao pulskoj općini sve do dolaska pod vlast Venecije kada se odvojio u posebnu općinu. Naselje se razvilo oko kaštela koji se nalazio na području današnjeg središnjeg trga (Narodni trg) do 19. stoljeća. Sredinom 19. stoljeća Vodnjan je imao više stanovnika od obližnje Pule, koja ga je kasnije nadmašila kada je postala glavna ratna luka Austro-Ugarske mornarice. Prema legendi, Vodnjan je nastao iz udruge sedam vila koje su bile pod pulskom vlasti. Kako su stanovnici uvijek bili u opasnosti od pljački i ratova, sedam vila (Vodnjan, Mednjan, Guran, Sveti Kirin, Mandriol, Sveti Mihovil od Banjola i Sveti Lovro) udružuju se u jedno naselje, današnji Vodnjan.



Šetnju Vodnjanom smo započeli kod željezničkog kolodvora Vodnjan u Željezničkoj ulici.



Zgrada željezničkog kolodvora je izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije kada se gradila Istarska pruga (Divača (Slovenija) – Pula) u razdoblju od 1873. do 1876. godine.



Od željezničkog kolodvora smo krenuli Željezničkom ulicom prema sjeveru.



Nakon dvjestotinjak metara skrenuli smo desno na makadamsku cestu s kojom smo prošli preko pruge i došli do crkve sv. Lucije.



Pretpostavlja se da je crkva sv. Lucije (Luce) izgrađena na temeljima trobrodne bazilike iz 6. stoljeća, a zadnji put je obnovljena 2006. godine. U vanjskim zidovima crkve su bili uzidani predromanički spoliji, a u blizini crkve su se nalazili i ostatci rimske vile rustike.



Vratili smo se nazad do željezničkog kolodvora Vodnjan te nastavili dalje Željezničkom ulicom s kojom smo došli do raskršća s cestom L50159 (D75-D77).



Na raskršću smo nastavili ravno na cestu L50159. Prošli smo pokraj nekadašnje kolne vage, koja je obnovljena, a na mjestu gdje se nalazila vaga postavljeno je staklo. Došli smo do kružnog toka pored kojeg se nalazi partizanski spomenik.



Na kružnom toku smo skrenuli lijevo, na cestu D77 (Vodnjan – Rogovići pored Pazina), te nakon stotinjak metara desno na cestu Ž5101 (Vodnjan – Barban).



Cestu Ž5101 smo napustili nakon dvjestotinjak metara tako što smo skrenuli desno na asfaltiranu cestu koja ubrzo postaje poljska cesta.



Prošli smo pored obraslog kažuna i...



...ubrzo stigli do crkve sv. Marije od Traverse (Madona od Traverse).



Crkva sv. Marije od Traverse izgrađena je 1615. godine na mjestu manje crkve sv. Marije od Izvora (Madonna delle Fontane) iz 12. stoljeća. Starija crkva ne duguje ime izvorima (nema ih u blizini) nego su franjevci skupljali vodu s krovova u cisternu koja je pronađena zatrpana zemljom između Sakristije i bočnih vrata današnje crkve. Uz staru crkvu sv. Marije od Izvora se vežu i dvije legende. Jedna govori da se 1229. godine pored nje zaustavio sveti Antun Padovanski (Lisabon, 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.) i uz nju osnovao mali samostan, a druga da je 1294. godine pored crkve kraće vrijeme bila kuća Svete Marije koju su anđeli prenosili s Trsata u Loreto.



Nova crkva nosi naziv Traversa zbog traversalnog položaja u odnosu na stariju crkvu. U crkvi sv. Marije od Traverse se nalazi pet drvenih rezbarenih oltara iz 17. stoljeća.



Od crkve sv. Marije od Traverse smo krenuli ulicom prema istoku. S lijeve strane ulice smo primijetili zanimljivu kuću sa satom na fasadi.



Kada smo došli do Istarske ulice (D77) skrenuli smo lijevo.



Nakon šestotinjak metara smo stigli do gotičke crkve sv. Nedjelje.



Crkva sv. Nedjelje je izgrađena u 15. stoljeću, ali je barokizirana prilikom ukopa prvog vodnjanskog ljekarnika Domienica Cozzeta kojeg je odobrio biskup. U crkvi se vide tragovi posvetnih križeva, crteži jedrenjaka spašenih mornara u olujnom nevremenu i glagoljski grafiti.



Vratili smo se stotinjak metara nazad Istarskom ulicom te skrenuli lijevo na ulicu Žuka i nakon četiristotinjak metara stigli do kuće s muralom na fasadi.



Oslikane fasade vodnjanskih kuća, murali, nalaze na različitim lokacijama u naselju. Murali su nastali za vrijeme trajanja Boombarstick festivala i Street Art festivala na kojima su sudjelovali domaći i inozemni ''street art'' umjetnici.



Oko deset metara dalje se nalazi crkva sv. Katarine.



Crkva sv. Katarine je pravokutnog tlocrta i s istaknutom apsidom sa značajkama rane romanike, pa je ovisno o izvorima smještaju u 12. ili 13. stoljeće. U unutrašnjosti crkve se nalaze očuvane srednjovjekovne zidne slike te razni urezani crteži i grafiti.



Od crkve smo ulicom Svete Caterine krenuli prema jugozapadu i nakon desetak metara skrenuli desno u natkriveni prolaz koji vodi u Kapucinsku ulicu.



Kapucinska ulica je duga oko dvjesto metara i negdje na pola puta se nalazi Trg Slobode.



Na trgu se nalazi zgrada koja je nekada imala gospodarsku funkciju, a danas je ukrašena oslikanom fasadom.



Zadnjih nekoliko desetaka metara Kapucinska ulica prolazi pored parka Vodnjan i završava raskršćem s ulicom San Rocco.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon sedamdesetak metara stigli do crkve sv. Roka.



Crkva sv. Roka je izgrađena 1530. godine. Sveti Rok je zaštitnik od kuge, a pouzdano se zna da Vodnjan nikad nije pogodila ta zaraza.



Vratili smo se nazad do raskršća ulica San Rocco i Kapucinske ulice, a na raskršću smo nastavili ravno ulicom San Rocco sve do trobrodne neobarokne župne crkve sv. Blaža.



Župna crkva sv. Blaža je izgrađena 1800. godine na mjestu trobrodne bazilike iz 9. stoljeća nakon četrdeset godina izgradnje. Njen tlocrt iznosi 56,2x31,6 m, a kupola je visoka 25 metara, tako da je najveća župna crkva u Istri. Na pročelju se nalaze pet svetaca. U sredini je sveti Blaž, a njemu s desna su sveti Petar i sveti Lovro, a s lijeva su sveti Pavao i sveti Kvirin. Kipove su izradili sinovi Veneria Trevisana (Vodnjan, 4. veljače 1797. - Vodnjan, 17. ožujka 1871.) Andrea i Giovanni.



Unutrašnjost župne crkve sv. Blaža je razdijeljena lučnim arkadama na stupovima, ima devet oltara iz 19. i 20. stoljeća bogato dekoriranih inkrustacijama, mramorom i uljanim slikama svetaca. Crkva posjeduje vrijedan inventar koji je djelomično prezentiran javnosti u muzeju koji je sastavni dio crkve. Muzej je poznat po kolekciji relikvija i Svetim Tijelima. U crkvi se nalaze tri mumificirana tijela sveti Leon Bembo (12. st.) i sveti Giovanni Olini (14. st.) iz Venezie te sveta Nicolosa Bursa (15. st.) iz Kopra. Najbolje je očuvano tijelo svete Nicolose Bursa koja se zaredila u benediktinskome venecijanskom samostanu sveti Servolo i još je za života bila poznata po svetosti, a kao i druga tijela i relikvije čuva se u staklenom sarkofagu. U zbirci se nalaze dobro očuvani mumificirani dijelovi tijela svete Barbare (mučenice iz 3. st., zaštitnice rudara i jedne od 14 svetaca pomoćnica), svetog Sebastijana (mučenika iz 4. st. i zapovjednika Dioklecijanove straže) i svete Marije Egipatske (pokornice iz 6. st.), te relikvije iz cijeloga nekadašnjega Rimskog Carstva. Veronski slikar Gaetano Gresler (1765. -1839.) je 1818. godine došao oslikati župnu crkvu sv. Blaža u Vodnjanu te je jedrenjakom do luke Marić (uvala Marić, TN Barbariga) potom zaprežnim kolima do Vodnjana donio mumije, relikvije i drugo crkveno blago. Prije Vodnjana relikvije su bile u raznim mediteranskim zemljama i skrivali su ih pred Arapima i Turcima, dok nisu smještene u Veneciju. Gresler ih je bio skupio i sklonio da ih sačuva od pljačke i uništavanja Napoleonovih vojnika. Crkva posjeduje 23 slike i kipova koji imaju veliku umjetničku vrijednost, a među cjenjenijima su: ˝Posljednja večera˝ Giovannija Contarinija (1598.) čija je površina skoro 10 m2, ˝Bogorodica sa Svecima˝ Gaetana Gretzlera, ˝Isus predaje vlast svetom Petru˝ (1843.) Venerija Trevisana, ˝Sveta Cecilija˝ (1845.) Giovannija della Zonca i dr. Na glavnom oltaru se nalaze kipovi svetog Franje i svetog Domenica, nepoznatog autora. Crkva ima gotičku kamenu kustodiju za Sveta ulja iz 1451. godine, a izradio ju je vodnjanski autor Domenico Bisolo. Križni put je izradio Venerio Trevisan 1842. godine.



Poseban ugođaj u crkvi daje 17 vitraža koji su novijeg datuma, a izrađeni su kada se ustanovilo da su prozori truli. Vitraži imaju zajednički naziv Prsten spasenja i sastoje se od: Presveto Trojstvo, Adam i Eva, Opći potop, Abraham, Mojsije, Naviještenje Marijino, Rođenje Isusovo, Isus pobjednik zla, Uskrsli Isus, Silazak Duha Svetoga, Isus Dobri Pastir, Općinstvo svetih, Sveti German, Suzaštitnici Europe, Sveti Ćiril i Metod, Sveti Blaž i Sveti Mihovil Arhanđeo.



Pored crkve se nalazi najviši zvonik u Istri visok 63 metara. Izgledom i arhitektonskim elementima podsjeća na zvonik crkve sv. Marka u Veneciji. Gradnja zvonika je započela 1815. godine. Te godine je car Franjo I. (Firenca, 12. veljače 1768. - Beč, 2. ožujka 1835.) posjetio Istru i on je položio kamen temeljac. Zbog nedostatka financijskih sredstava zvonik je prvo bio visok 35 metara, a tek je 1882. godine dovršen prema projektu baljanskog arhitekta Antonia de Perrisa.



Nastavili smo dalje ulicom koja prolazi uz zapadni zid župne crkve sv. Blaža. Uz ulicu se nalazi kip Giuseppea Del Tona (Vodnjan, 29. lipnja 1900. – Vatikan, 1. ožujka 1997.), svećenika Porečko-pulske biskupije od 16. travnja 1924. i stručnjaka za klasične jezike Državnoga tajništva Svete stolice od 1932. godine, u vrijeme pape Pija XI., do Ivana Pavla II.



U nastavku se nalazi više kamenih arheoloških eksponata među kojima poklopac sarkofaga i grlo cisterne koja se nalazi pored ostataka crkve sv. Ivana Evanđelista blizu naselja Gajana.



Iza crkve se nalazi gradsko groblje na kojem su zanimljive arkade.



Od groblja smo nastavili uz desni zid župne crkve sv. Blaža i došli do ulice Castello na kojoj smo skrenuli lijevo.



Nakon pedesetak metara smo stigli do gotičke palače Bettica-e.



Palača Bettica je izgrađena u 14. stoljeću, a od 16. stoljeća prelazi u vlasništvo obitelji Bettica, po kojoj je palača dobila ime. Danas se u palači nalazi muzej Vodnjan.



Nastavili smo dalje ulicom Castello i ubrzo stigli do Narodnog trga na kojem se nalaze palača Bradamante i Komunalna palača. Narodni trg je nastao rušenjem kaštela 1808. godine.



Palača Bradamante je tokom stoljeća imala razne funkcije. Bila je Venecijanska loža, gradsko skladište za žitarice (fontik), sjedište podestata (načelnika), gradski arhiv, sanitarni ured, gospodski stan općinskog poglavara, zatvor, kazalište, centar za regrutaciju, Carski Komesarijat, Kraljevski Sud, stambena zgrada i na kraju sjedište Zajednice Talijana Vodnjana. Na baroknoj fasadi se nalazi grb Vodnjana koji se prije nalazio na srušenom kaštelu i veliki sat koji je postavljen 1814. godine na otvoru u potkrovlju (prvobitni sat je bio preuzet sa srušenog kaštela, a potom, zbog čestih kvarova, zamijenjen novim koji je izrađen u Beču 1877. godine). Iznad sata se nalazi zvono.



Komunalna palača je građena od 1909. do 1911. godine. Danas su u njoj uredi Grada Vodnjana.



Od Narodnog trga smo krenuli prema sjeveru na Trg Statuta. Na Trgu Statuta se nalazi crkva sv. Jakova.



Crkva sv. Jakova je jednostavna građevina bez istaknute apside i ikakvih dekoracija na pročelju. O izgradnji crkve nema pouzdanih podataka, ali sam naišao na podatke da je izgrađena u 9., 10, stoljeću, pa sve do 13. Kako se nalazi u najstarijem dijelu naselja, smatra se najstarijim sakralnim objektom. Crkva ima drugi naziv Delle Trisiere (ovaj naziv je pučka skraćenica za Presveto Trojstvo - Santissima Trinitŕ). Zanimljiva je jer ima dva usporedna oltara. Početkom 13. st. postaje župnom crkvom. U njoj se obavljaju i javne funkcije kao objavljivanje Statuta (1492. g.), te je, nakon osamostaljenja Vodnjana početkom 13. stoljeća, 1393. godine sklopljen mir s Općinom Pula.



Vratili smo se nazad na Narodni trg i skrenuli lijevo na Trgovačku ulicu.



Trgovačka ulica je dugačka oko jedan kilometar. Najatraktivnija je prvih petstotinjak metara, od Narodnog trga do kružnog toka. Nastala je u 17. i 18. stoljeću i kako se udaljava od Narodnog trga, prema kružnom toku, postaje sve šira. Osim što se na ulici nalaze zgrade s bogatim pročeljima i balkonima, neke zgrade imaju izbočene prozore specifične za tu ulicu.



Nešto više od sto metara od Narodnog trga, na Trgovačkoj ulici, nalazi se crkva Gospe od Karmela.



Crkva Gospe od Karmela je izgrađena 1630. godine, navodno na mjestu starije crkve sv. Sebastijana, u obliku latinskog križa. Pročelje je od fino obrađenog kamena i na njemu se nalazi rozeta i grb podestata Francesca Barbara. Uz lijevi brid crkve je podignut zvonik s jednim zvonom koji je uobličen u toranj. U unutrašnjosti crkve je oltar izrađen od drva s pozlatom iz 1651. godine, te kipom sv. Sebastijana, slikom Gospe Karmelske i sv. Simona Stocka i drugi crkveni inventar.



Nastavili smo dalje trgovačkom ulicom još nekih 150 metara, potom smo skrenuli lijevo kroz natkriveni prolaz te došli do crkve sv. Martina iz 14. stoljeća.



Crkva sv. Martina je bila sjedište inkvizicije u Istri, tj. u njoj je stolovao Sud inkvizicije. Ima i natpis na gornjem pragu iznad portala: "ECCLESIA INQUISIT ISTRIAE". U crkvi se nalazi drveni oltar iz 17. stoljeća sa slikom na drvu Bogorodice s Djetetom, i svetim Nikolom i svetim Martinom.



Opet smo se vratili na Trgovačku ulicu i nastavili dalje sve do uljare Vodnjan (Vodnjanština je poznata kao područje maslinarstva s vrhunskim ekstra djevičanskim maslinovim uljem) te skrenuli desno i ubrzo stigli do crkve sv. Križa.



Crkva sv. Križa je izgrađena 1468. godine i bila je sjedište bratovštine bičevalaca (flagelanata). Crkva je bila i prihvatilište pulskog biskupa kad je dolazio u Vodnjan. Pulski biskupi su se za vrijeme epidemija zaraznih bolesti sklanjali u Vodnjan koji nikad nije pogođen zarazama. Putopisci i mletački providuri često Vodnjan opsuju kao “cvatući grad”.



Od crkve sv. Križa smo krenuli Istarskom ulicom prema sjeveroistoku do kružnog toka na kojem smo bili na početku izleta. Na kružnom toku između Istarske i Trgovačke ulice, između dva stabla maslina primijetili smo izloženi mlin za mljevenje maslina.



Na kružnom toku smo skrenuli na cestu L50159, potom nastavili ravno na Željezničku ulicu i na kraju stigli do željezničkog kolodvora Vodnjan.



Karta naselja Vodnjana s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,09 km.

U južnom dijelu naselja Vodnjan nalazi se raskršće ceste D75 (Pula-Plovanija) i ceste Ž5192 koja vodi u naselje Fažana. Oko sto metara od raskršća, s lijeve strane ceste Ž5192, nalazi se Centar za rehabilitaciju Pula, Dislocirana jedinica Vodnjan.



Centar se nalazi u nekadašnjoj zakladnoj bolnici Cecon (talijanski Ospitale Fondazione Cecon) koja je osnovana 1888. godine. Bolnica je nazvana po vodnjanskom dobrotvoru Angelu Ceconu (Vodnjan, 18. kolovoza 1830. – Vodnjan, 28. srpnja 1873). Djelovala je kao gradska bolnica u Vodnjanu sve dok njezinu djelatnost nije potpuno preuzela Pokrajinska bolnica u Puli. U bolnici se nalazio prostor za prijem pacijenata, kirurška ambulanta te sobe za smještaj tridesetak bolesnika u prizemlju i dvadesetak na katu, gdje su bile i sobe za bolničko osoblje. Skladište za hranu i kuhinja su se nalazili u dvorištu. Pored nekadašnje bolničke zgrade se nalazi kamena cisterna (šterna) dok je iza zgrade crkva sv. Antuna opata.



Crkva sv. Antuna opata vjerojatno je iz 13. stoljeća. Crkva je jednobrodna i ima preslicu s jednim zvonom. U unutrašnjosti crkve su vidljivi fragmenti fresaka iz 13. i 14. stoljeća. Kako je Sveti Antun opat (Herakleopolis Magna (Egipat), 12. siječnja 251. - Monte Colzim (Egipat), 17. siječnja 356.) zaštitnik uzgoja svinja i ostale stoke, na njegovom spomendanu (17. siječnja) su se dovozili na blagoslov volovi i krave u dvorište oko crkve, a za ostale životinje blagoslovna se sol nosila kućama. Crkvu je 1894. godine dao obnoviti Angelo Cecon.



Nastavili smo dalje cestom Ž5192 prema jugoistoku i nakon jednog kilometra stigli do kapele obitelji Tumia.



Kapelica obitelji Tumia je izgrađena u 19. stoljeću, a u unutrašnjosti se nalazi raspelo koji je izradio Andrea Trevisan, sin cijenjenog istaknutog vodnjanskog slikara Veneria Trevisana.



Vratili smo se nazad cestom sedamdesetak metara, do raskršća s makadamskom cestom. Na raskršću smo skrenuli desno.



Makadamsku cestu smo pratili oko 350 metara te smo skrenuli desno prema jugu na poljsku cestu.



Poljskom cestom smo došli, nakon 350 metara, do raskršća s još jednom makadamskom cestom. Na raskršću smo skrenuli lijevo...



... te nakon četiristotinjak metara, na raskršću makadamskih cesta, skrenuli desno.



Prošli smo pored lovačke kuće te nakon četiristotinjak metara nastavili ravno na šumsku cestu s kojom smo došli do maslinika.



Dalje cesta vodi kroz maslinik i nakon 450 metara smo primijetili rimsku cisternu koja se nalazi na području koje se zove Vižanel. Cisterna je, s lijeve strane, nekoliko desetaka metara udaljena od ceste.



O cisterni nisam našao nikakve pisane dokumente, tako da je pretpostavka da je izgrađena u doba antike te da se na tom području, možda, nalazilo antičko naselje ili gospodarski objekti. Cisterna nema prirodni izvor tako da se puni kišnicom. Iako nema pisanih dokumenata o cisterni to ne umanjuje njenu ljepotu obogaćenu okolnim maslinikom u kojem se nalazi. Maštom možemo samo pretpostaviti kako je sve to izgledalo u doba Rimljana.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,03 km.

Na cesti Ž5115 (Pula – Barbariga) oko jednog kilometara od središta naselja Peroj, u pravcu Barbarige, nalazi se uvala Peroj u kojoj je perojska lučica Portić.



Iz lučice Portić krenuli smo prema jugu šetnicom koja prati obalu.



Nakon petstotinjak metara stigli smo do austrougarske bitnice Punta Mertolina koja je izgrađena između 1908. i 1914. godine, a imala je četiri brzometna topa kalibra 47 milimetara L/44.



Nekoliko metara južnije od bitnice se nalazi bunker koji potječe od doba talijanske vlasti, između dva svjetska rata.



Malo dalje se nalazi rt Mrtulin na kojem su ljuljačka i ostaci mola.



Nastavili smo dalje šetnicom uz Fažanski kanal s koje se pruža prekrasan pogled na Brijunsko otočje, naročito na otoke Sveti Marko, Mali Brijun, Veli Brijun, Sveti Jerolim i Kozadu.



Ubrzo smo stigli do još jednih ostataka mola, tzv Perojski gat.



Dalje smo šetnicom stigli do uvale Muraci u kojoj je središte šljunčane plaže Peroj.



Šetnicom smo prošli rt Skalu i nakon stotinjak metara stigli do kraja popločenja, što ujedno znači da smo izašli iz područja Grada Vodnjana te ušli u područje Općine Fažana.



Jednim kratkim dijelom šetnica je šljunčana, a potom, ispred autokampa Pinete (nekadašnji vojni autokamp) postaje asfaltirana i betonirana.



Slijedeći rt pored kojeg smo prošli je rt Šćuzela te smo ubrzo došli do prvih kuća naselja Fažana.



U Fažani šetnica nosi ime opernog skladatelja Antonija Smareglie (Pula, 5. svibnja 1854. - Grado (Italija) 15. travnja 1929.).



Šetnica Antonija Smareglie prolazi uz šljunčanu plažu Stara Fažana na kojoj je osam skulptura koje su ujedno i klupe. Autori skulptura su: Rino Banko, Klupa Antonija Smareglie, 2019.; Liberta i Marin Mišan, Oceana, 2019.; Marko Človek, Istarska svadba, 2019. ; Simonne Mocenni, Noćna leptirica, 2019.; Vedran Šilipetar, Bezdan, 2019.; Iva Fonović, Bianca da Cervia, 2021.; Oleg Šuran, Sigetski vazal, 2021. i Oleg Morović, Flamanski slikari, 2021.



Dalje smo nastavili Titovom rivom,...



...preko Trga Svetog Kuzme i Damjana (na kojem se nalazi istoimena župna crkva)...



...te smo šetnju završili na molu, u fažanskoj luci, s kojeg polaze brodovi prema Brijunskom otočju.



Kasta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,32 km.

Na cesti Ž5115 (Pula – Barbariga) se nalazi naselje Peroj. Naselje je 2011. godine imalo 833 stanovnika te administrativno spada pod Grad Vodnbjan. Naselje je bio poznato ljetovalište u rimsko doba i tada se zvalo Praetoriolum ili Casale Petriolo. Peroj se prvi put, u pisanom obliku, spominje u ispravi Rižanske skupšine 804. godine (koju je sazvao, na rijeci Rižani kraj Kopra, franački car Karlo Veliki i njegov sin Pipin kako bi se riješili sporovi između stanovništva u Istri) kao Casale Petriolo. Peroj je 1197. godine, kao Petroro, bio u vlasništvu ravenskih nadbiskupa. 1198. godine je prešao u vlasništvo obitelji Morosini, potom, u 14. stoljeću, prelazi obitelji Castropola. Nakon što je kuga 1561. godine u potpunosti opustošila naselje, 1657. godine naseljava ga nekoliko crnogorskih obitelji iz Crmnice. Tako da se toj godini pripisuje godina osnutka današnjeg naselja Peroj.



Auto smo parkirali na šljunčanom parkiralištu nekoliko desetaka metara južno od crkve sv. Spiridona, na cesti Ž5115, u samom središtu naselja.



Od parkirališta smo krenuli prema crkvi sv. Spiridona.



1788. godine crnogorci iz Peroja su dobili dozvolu od Mletačke Republike za izgradnju svoje crkve na mjestu ruševne grobljanske katoličke kapele sv. Jerolima koju su otkupili. Pravoslavna parohijska crkva sv. Spiridona današnji je izgled dobila 1834. godine. U crkvi se čuvaju ikone (14.-15. st.) i ikonostas iz (16. st.) s prikazanim grčkim svecima. Sveti Spiridon (Paşaköy (Cipar), 270. - Erdemli (Cipar) 12. prosinca 348.) bio je čudotvorac i episkop trimituntski (Cipar), a postoj legenda koja govori da je smirio bijesnu oluju kako bi sretno doveo brodove u luku te je zbog te legende zaštitnik mornara. Pored crkve se nalazi zvonik podignut 1860. godine.



Odmah do crkve nalazi se pravoslavno groblje u kojem je 1896. godine podignuta neogotička grobna kapela obitelji austrougarskog admirala Petra Matijaševića.



Dalje smo nastavili ulicom prema sjeverozapadu. Nakon pedesetak metara smo stigli do suhozida koji omeđuje uzvisinu, "Gromača", u samom središtu naselja Peroj. Na uzvisinu se može popeti s dva kamena stepeništa, a na vrhu sjevernog stepeništa u kamenu je uklesan natpis "Peroj" na ćirilici i na latinici te godina osnutka naselja "1657". Na uzvisinu smo se popeli južnim stepeništem, a sišli sjevernim.



Dalje smo nastavili ulicom prema sjeverozapadu i nakon 150 metara stigli do raskršća s cestom Ž5115.



Na raskršću se nalazi predromanička crkva sv. Stjepana iz 7. ili 8. stoljeća.



Crkva sv. Stjepana je zapuštena nakon što je područje Peroja opustošila kuga. Nakon izgradnje crkve sv. Spiridona austrijska vlast je crkvu nacionalizirala i prodala. Kasnije je pretvorena u gospodarski objekt i po dužini pregrađena na tri djela te podijeljena na tri vlasnika. Do 2000. godine, kada je Grad Vodnjan postao vlasnik crkve sv. Stjepana, služila je kao štala i spremište za sijeno. Crkva je prema izvornoj strukturi bila jednobrodna izrazito izdužena građevina s tri četvrtaste apside na istočnoj strani. Restauratorski radovi su trajali od 2008. do 2013. godine. Crkva je bila ukrašena freskama. U prvom sloju (10.-11. st.) su prikazani likovi svetaca, dok je drugi sloj (15. st.) neznatno sačuvan. Pored fresaka u crkvi su pronađeni reljefi i zidani grob postavljen poprečno ispred vrata kroz koja se iz zvonika ulazilo u crkvu, te antički, ranokršćanski i predromanički ulomci koji su pronađeni i oko nje.



Od crkve sv. Stjepana smo nastavili cestom Ž5115 prema istoku i nakon tristotinjak metara stigli do raskršća s cestom L50158 koja vodi prema naselju Vodnjan.



Pored raskršća se nalazi parohijski dom s kulom s križem i sa sunčanim satom. Na vrhu luka ulaza u parohijski dom nalazi se isklesan natpis "1754 NICOLO LOBOT F.F." (možda godina izgradnje), a iznad natpisa je križ s natpisom na ćirilici "PEROJ 1864".



Nastavili smo dalje cestom Ž5115, potom smo prošli ispred pravoslavne parohijske crkve sv. Spiridona i pored spomenika palim borcima NOB-a te stigli do šljunčanog parkirališta.



Peroj je, uz Pulu (crkva sv. Nikole), jedino naselje u Istri s pravoslavnom parohijom (župom), a jedinstveno je jer je pravoslavna crkva glavna u naselju te ima jedino pravoslavno groblje u Istri.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,11 km.