Viatrix

Desetak kilometara od Pule, na cesti D75 (Pula – Plovanija), nalazi se naselje Vodnjan. Samo naselje Vodnjan 2011. godine je imalo 3.613 stanovnika, a s naseljima Galižana, Gajana i Peroj tvori područje Grada Vodnjana koje je te iste godine imalo 6.119 stanovnika. U pisanom obliku se prvi put spominje 1150. godine kao Vicus Atinianus, ali postoji pretpostavka da se već spominjao 977. godine u doba venecijanskog dužda Orseola. Kasnije je iz naziva Vicus Atinianus nastao naziv Adignani, potom Dignano, koji je današnji talijanski naziv, te na kraju hrvatski naziv Vodnjan. Za hrvatski naziv zaslužno je okolno seosko stanovništvo koje je noseći svoje plodove na vodnjansku tržnicu govorilo da idu "vo Dinjane". Vodnjan je pripadao pulskoj općini sve do dolaska pod vlast Venecije kada se odvojio u posebnu općinu. Naselje se razvilo oko kaštela koji se nalazio na području današnjeg središnjeg trga (Narodni trg) do 19. stoljeća. Sredinom 19. stoljeća Vodnjan je imao više stanovnika od obližnje Pule, koja ga je kasnije nadmašila kada je postala glavna ratna luka Austro-Ugarske mornarice. Prema legendi, Vodnjan je nastao iz udruge sedam vila koje su bile pod pulskom vlasti. Kako su stanovnici uvijek bili u opasnosti od pljački i ratova, sedam vila (Vodnjan, Mednjan, Guran, Sveti Kirin, Mandriol, Sveti Mihovil od Banjola i Sveti Lovro) udružuju se u jedno naselje, današnji Vodnjan.



Šetnju Vodnjanom smo započeli kod željezničkog kolodvora Vodnjan u Željezničkoj ulici.



Zgrada željezničkog kolodvora je izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije kada se gradila Istarska pruga (Divača (Slovenija) – Pula) u razdoblju od 1873. do 1876. godine.



Od željezničkog kolodvora smo krenuli Željezničkom ulicom prema sjeveru.



Nakon dvjestotinjak metara skrenuli smo desno na makadamsku cestu s kojom smo prošli preko pruge i došli do crkve sv. Lucije.



Pretpostavlja se da je crkva sv. Lucije (Luce) izgrađena na temeljima trobrodne bazilike iz 6. stoljeća, a zadnji put je obnovljena 2006. godine. U vanjskim zidovima crkve su bili uzidani predromanički spoliji, a u blizini crkve su se nalazili i ostatci rimske vile rustike.



Vratili smo se nazad do željezničkog kolodvora Vodnjan te nastavili dalje Željezničkom ulicom s kojom smo došli do raskršća s cestom L50159 (D75-D77).



Na raskršću smo nastavili ravno na cestu L50159. Prošli smo pokraj nekadašnje kolne vage, koja je obnovljena, a na mjestu gdje se nalazila vaga postavljeno je staklo. Došli smo do kružnog toka pored kojeg se nalazi partizanski spomenik.



Na kružnom toku smo skrenuli lijevo, na cestu D77 (Vodnjan – Rogovići pored Pazina), te nakon stotinjak metara desno na cestu Ž5101 (Vodnjan – Barban).



Cestu Ž5101 smo napustili nakon dvjestotinjak metara tako što smo skrenuli desno na asfaltiranu cestu koja ubrzo postaje poljska cesta.



Prošli smo pored obraslog kažuna i...



...ubrzo stigli do crkve sv. Marije od Traverse (Madona od Traverse).



Crkva sv. Marije od Traverse izgrađena je 1615. godine na mjestu manje crkve sv. Marije od Izvora (Madonna delle Fontane) iz 12. stoljeća. Starija crkva ne duguje ime izvorima (nema ih u blizini) nego su franjevci skupljali vodu s krovova u cisternu koja je pronađena zatrpana zemljom između Sakristije i bočnih vrata današnje crkve. Uz staru crkvu sv. Marije od Izvora se vežu i dvije legende. Jedna govori da se 1229. godine pored nje zaustavio sveti Antun Padovanski (Lisabon, 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.) i uz nju osnovao mali samostan, a druga da je 1294. godine pored crkve kraće vrijeme bila kuća Svete Marije koju su anđeli prenosili s Trsata u Loreto.



Nova crkva nosi naziv Traversa zbog traversalnog položaja u odnosu na stariju crkvu. U crkvi sv. Marije od Traverse se nalazi pet drvenih rezbarenih oltara iz 17. stoljeća.



Od crkve sv. Marije od Traverse smo krenuli ulicom prema istoku. S lijeve strane ulice smo primijetili zanimljivu kuću sa satom na fasadi.



Kada smo došli do Istarske ulice (D77) skrenuli smo lijevo.



Nakon šestotinjak metara smo stigli do gotičke crkve sv. Nedjelje.



Crkva sv. Nedjelje je izgrađena u 15. stoljeću, ali je barokizirana prilikom ukopa prvog vodnjanskog ljekarnika Domienica Cozzeta kojeg je odobrio biskup. U crkvi se vide tragovi posvetnih križeva, crteži jedrenjaka spašenih mornara u olujnom nevremenu i glagoljski grafiti.



Vratili smo se stotinjak metara nazad Istarskom ulicom te skrenuli lijevo na ulicu Žuka i nakon četiristotinjak metara stigli do kuće s muralom na fasadi.



Oslikane fasade vodnjanskih kuća, murali, nalaze na različitim lokacijama u naselju. Murali su nastali za vrijeme trajanja Boombarstick festivala i Street Art festivala na kojima su sudjelovali domaći i inozemni ''street art'' umjetnici.



Oko deset metara dalje se nalazi crkva sv. Katarine.



Crkva sv. Katarine je pravokutnog tlocrta i s istaknutom apsidom sa značajkama rane romanike, pa je ovisno o izvorima smještaju u 12. ili 13. stoljeće. U unutrašnjosti crkve se nalaze očuvane srednjovjekovne zidne slike te razni urezani crteži i grafiti.



Od crkve smo ulicom Svete Caterine krenuli prema jugozapadu i nakon desetak metara skrenuli desno u natkriveni prolaz koji vodi u Kapucinsku ulicu.



Kapucinska ulica je duga oko dvjesto metara i negdje na pola puta se nalazi Trg Slobode.



Na trgu se nalazi zgrada koja je nekada imala gospodarsku funkciju, a danas je ukrašena oslikanom fasadom.



Zadnjih nekoliko desetaka metara Kapucinska ulica prolazi pored parka Vodnjan i završava raskršćem s ulicom San Rocco.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon sedamdesetak metara stigli do crkve sv. Roka.



Crkva sv. Roka je izgrađena 1530. godine. Sveti Rok je zaštitnik od kuge, a pouzdano se zna da Vodnjan nikad nije pogodila ta zaraza.



Vratili smo se nazad do raskršća ulica San Rocco i Kapucinske ulice, a na raskršću smo nastavili ravno ulicom San Rocco sve do trobrodne neobarokne župne crkve sv. Blaža.



Župna crkva sv. Blaža je izgrađena 1800. godine na mjestu trobrodne bazilike iz 9. stoljeća nakon četrdeset godina izgradnje. Njen tlocrt iznosi 56,2x31,6 m, a kupola je visoka 25 metara, tako da je najveća župna crkva u Istri. Na pročelju se nalaze pet svetaca. U sredini je sveti Blaž, a njemu s desna su sveti Petar i sveti Lovro, a s lijeva su sveti Pavao i sveti Kvirin. Kipove su izradili sinovi Veneria Trevisana (Vodnjan, 4. veljače 1797. - Vodnjan, 17. ožujka 1871.) Andrea i Giovanni.



Unutrašnjost župne crkve sv. Blaža je razdijeljena lučnim arkadama na stupovima, ima devet oltara iz 19. i 20. stoljeća bogato dekoriranih inkrustacijama, mramorom i uljanim slikama svetaca. Crkva posjeduje vrijedan inventar koji je djelomično prezentiran javnosti u muzeju koji je sastavni dio crkve. Muzej je poznat po kolekciji relikvija i Svetim Tijelima. U crkvi se nalaze tri mumificirana tijela sveti Leon Bembo (12. st.) i sveti Giovanni Olini (14. st.) iz Venezie te sveta Nicolosa Bursa (15. st.) iz Kopra. Najbolje je očuvano tijelo svete Nicolose Bursa koja se zaredila u benediktinskome venecijanskom samostanu sveti Servolo i još je za života bila poznata po svetosti, a kao i druga tijela i relikvije čuva se u staklenom sarkofagu. U zbirci se nalaze dobro očuvani mumificirani dijelovi tijela svete Barbare (mučenice iz 3. st., zaštitnice rudara i jedne od 14 svetaca pomoćnica), svetog Sebastijana (mučenika iz 4. st. i zapovjednika Dioklecijanove straže) i svete Marije Egipatske (pokornice iz 6. st.), te relikvije iz cijeloga nekadašnjega Rimskog Carstva. Veronski slikar Gaetano Gresler (1765. -1839.) je 1818. godine došao oslikati župnu crkvu sv. Blaža u Vodnjanu te je jedrenjakom do luke Marić (uvala Marić, TN Barbariga) potom zaprežnim kolima do Vodnjana donio mumije, relikvije i drugo crkveno blago. Prije Vodnjana relikvije su bile u raznim mediteranskim zemljama i skrivali su ih pred Arapima i Turcima, dok nisu smještene u Veneciju. Gresler ih je bio skupio i sklonio da ih sačuva od pljačke i uništavanja Napoleonovih vojnika. Crkva posjeduje 23 slike i kipova koji imaju veliku umjetničku vrijednost, a među cjenjenijima su: ˝Posljednja večera˝ Giovannija Contarinija (1598.) čija je površina skoro 10 m2, ˝Bogorodica sa Svecima˝ Gaetana Gretzlera, ˝Isus predaje vlast svetom Petru˝ (1843.) Venerija Trevisana, ˝Sveta Cecilija˝ (1845.) Giovannija della Zonca i dr. Na glavnom oltaru se nalaze kipovi svetog Franje i svetog Domenica, nepoznatog autora. Crkva ima gotičku kamenu kustodiju za Sveta ulja iz 1451. godine, a izradio ju je vodnjanski autor Domenico Bisolo. Križni put je izradio Venerio Trevisan 1842. godine.



Poseban ugođaj u crkvi daje 17 vitraža koji su novijeg datuma, a izrađeni su kada se ustanovilo da su prozori truli. Vitraži imaju zajednički naziv Prsten spasenja i sastoje se od: Presveto Trojstvo, Adam i Eva, Opći potop, Abraham, Mojsije, Naviještenje Marijino, Rođenje Isusovo, Isus pobjednik zla, Uskrsli Isus, Silazak Duha Svetoga, Isus Dobri Pastir, Općinstvo svetih, Sveti German, Suzaštitnici Europe, Sveti Ćiril i Metod, Sveti Blaž i Sveti Mihovil Arhanđeo.



Pored crkve se nalazi najviši zvonik u Istri visok 63 metara. Izgledom i arhitektonskim elementima podsjeća na zvonik crkve sv. Marka u Veneciji. Gradnja zvonika je započela 1815. godine. Te godine je car Franjo I. (Firenca, 12. veljače 1768. - Beč, 2. ožujka 1835.) posjetio Istru i on je položio kamen temeljac. Zbog nedostatka financijskih sredstava zvonik je prvo bio visok 35 metara, a tek je 1882. godine dovršen prema projektu baljanskog arhitekta Antonia de Perrisa.



Nastavili smo dalje ulicom koja prolazi uz zapadni zid župne crkve sv. Blaža. Uz ulicu se nalazi kip Giuseppea Del Tona (Vodnjan, 29. lipnja 1900. – Vatikan, 1. ožujka 1997.), svećenika Porečko-pulske biskupije od 16. travnja 1924. i stručnjaka za klasične jezike Državnoga tajništva Svete stolice od 1932. godine, u vrijeme pape Pija XI., do Ivana Pavla II.



U nastavku se nalazi više kamenih arheoloških eksponata među kojima poklopac sarkofaga i grlo cisterne koja se nalazi pored ostataka crkve sv. Ivana Evanđelista blizu naselja Gajana.



Iza crkve se nalazi gradsko groblje na kojem su zanimljive arkade.



Od groblja smo nastavili uz desni zid župne crkve sv. Blaža i došli do ulice Castello na kojoj smo skrenuli lijevo.



Nakon pedesetak metara smo stigli do gotičke palače Bettica-e.



Palača Bettica je izgrađena u 14. stoljeću, a od 16. stoljeća prelazi u vlasništvo obitelji Bettica, po kojoj je palača dobila ime. Danas se u palači nalazi muzej Vodnjan.



Nastavili smo dalje ulicom Castello i ubrzo stigli do Narodnog trga na kojem se nalaze palača Bradamante i Komunalna palača. Narodni trg je nastao rušenjem kaštela 1808. godine.



Palača Bradamante je tokom stoljeća imala razne funkcije. Bila je Venecijanska loža, gradsko skladište za žitarice (fontik), sjedište podestata (načelnika), gradski arhiv, sanitarni ured, gospodski stan općinskog poglavara, zatvor, kazalište, centar za regrutaciju, Carski Komesarijat, Kraljevski Sud, stambena zgrada i na kraju sjedište Zajednice Talijana Vodnjana. Na baroknoj fasadi se nalazi grb Vodnjana koji se prije nalazio na srušenom kaštelu i veliki sat koji je postavljen 1814. godine na otvoru u potkrovlju (prvobitni sat je bio preuzet sa srušenog kaštela, a potom, zbog čestih kvarova, zamijenjen novim koji je izrađen u Beču 1877. godine). Iznad sata se nalazi zvono.



Komunalna palača je građena od 1909. do 1911. godine. Danas su u njoj uredi Grada Vodnjana.



Od Narodnog trga smo krenuli prema sjeveru na Trg Statuta. Na Trgu Statuta se nalazi crkva sv. Jakova.



Crkva sv. Jakova je jednostavna građevina bez istaknute apside i ikakvih dekoracija na pročelju. O izgradnji crkve nema pouzdanih podataka, ali sam naišao na podatke da je izgrađena u 9., 10, stoljeću, pa sve do 13. Kako se nalazi u najstarijem dijelu naselja, smatra se najstarijim sakralnim objektom. Crkva ima drugi naziv Delle Trisiere (ovaj naziv je pučka skraćenica za Presveto Trojstvo - Santissima Trinitŕ). Zanimljiva je jer ima dva usporedna oltara. Početkom 13. st. postaje župnom crkvom. U njoj se obavljaju i javne funkcije kao objavljivanje Statuta (1492. g.), te je, nakon osamostaljenja Vodnjana početkom 13. stoljeća, 1393. godine sklopljen mir s Općinom Pula.



Vratili smo se nazad na Narodni trg i skrenuli lijevo na Trgovačku ulicu.



Trgovačka ulica je dugačka oko jedan kilometar. Najatraktivnija je prvih petstotinjak metara, od Narodnog trga do kružnog toka. Nastala je u 17. i 18. stoljeću i kako se udaljava od Narodnog trga, prema kružnom toku, postaje sve šira. Osim što se na ulici nalaze zgrade s bogatim pročeljima i balkonima, neke zgrade imaju izbočene prozore specifične za tu ulicu.



Nešto više od sto metara od Narodnog trga, na Trgovačkoj ulici, nalazi se crkva Gospe od Karmela.



Crkva Gospe od Karmela je izgrađena 1630. godine, navodno na mjestu starije crkve sv. Sebastijana, u obliku latinskog križa. Pročelje je od fino obrađenog kamena i na njemu se nalazi rozeta i grb podestata Francesca Barbara. Uz lijevi brid crkve je podignut zvonik s jednim zvonom koji je uobličen u toranj. U unutrašnjosti crkve je oltar izrađen od drva s pozlatom iz 1651. godine, te kipom sv. Sebastijana, slikom Gospe Karmelske i sv. Simona Stocka i drugi crkveni inventar.



Nastavili smo dalje trgovačkom ulicom još nekih 150 metara, potom smo skrenuli lijevo kroz natkriveni prolaz te došli do crkve sv. Martina iz 14. stoljeća.



Crkva sv. Martina je bila sjedište inkvizicije u Istri, tj. u njoj je stolovao Sud inkvizicije. Ima i natpis na gornjem pragu iznad portala: "ECCLESIA INQUISIT ISTRIAE". U crkvi se nalazi drveni oltar iz 17. stoljeća sa slikom na drvu Bogorodice s Djetetom, i svetim Nikolom i svetim Martinom.



Opet smo se vratili na Trgovačku ulicu i nastavili dalje sve do uljare Vodnjan (Vodnjanština je poznata kao područje maslinarstva s vrhunskim ekstra djevičanskim maslinovim uljem) te skrenuli desno i ubrzo stigli do crkve sv. Križa.



Crkva sv. Križa je izgrađena 1468. godine i bila je sjedište bratovštine bičevalaca (flagelanata). Crkva je bila i prihvatilište pulskog biskupa kad je dolazio u Vodnjan. Pulski biskupi su se za vrijeme epidemija zaraznih bolesti sklanjali u Vodnjan koji nikad nije pogođen zarazama. Putopisci i mletački providuri često Vodnjan opsuju kao “cvatući grad”.



Od crkve sv. Križa smo krenuli Istarskom ulicom prema sjeveroistoku do kružnog toka na kojem smo bili na početku izleta. Na kružnom toku između Istarske i Trgovačke ulice, između dva stabla maslina primijetili smo izloženi mlin za mljevenje maslina.



Na kružnom toku smo skrenuli na cestu L50159, potom nastavili ravno na Željezničku ulicu i na kraju stigli do željezničkog kolodvora Vodnjan.



Karta naselja Vodnjana s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,09 km.