Viatrix
01.07.2019., ponedjeljak
Hreljinska gradina – Heraklovo utočište
Na strmoj litici (321 m) iznad naselja Bakarac, nekadašnje luke Hreljina, nalaze se ostaci Hreljinske gradine ili Starog grada Hreljina. Prema legendi, u doba kada su na zemlji boravili bogovi i polubogovi, Heraklo je bježeći s Jazonom i Agronautima od Kolhiđana, zbog krađe zlatnog runa, dospio do Jadranskog mora, tj. Kvarnera. Gdje je osnovao Hreljinsku gradinu. Moguće je da je Hreljin dobio ime po svom osnivaču.
 Auto smo parkirali pored mjesnog groblja Hreljin. U blizini smo uočili Memorijalno mjesto i spomen-kosturnicu palim borcima 2. brigade XIII proleterske divizije koja je podignuta 1981. godine.  Nastavili smo dalje uz groblje na stazu Putovima Frankopana.  Stazom smo došli do raskršća s putokazima. Na raskršću smo skrenuli lijevo prema Hreljinskoj gradini.  Šećući uz ostatke gradskih zidina dolazimo do čistine na kojoj prvo uočavamo crkvicu Blažene Djevice Marije (ili Majke Božje Snježne) i zvonik ruševne crkve sv. Jurja.  Crkvica Blažene Djevice Marije izgrađena je 1699. godine. Crkvica je danas, za razliku od ostatka lokaliteta, najbolje sačuvana.  Od crkve sv. Jurja ostao je zvonik i nekolicina zidova. Zadnji stanovnici Hreljinske gradine bila su tri svećenika koji su je napustili 1790. godine, nakon požara u crkvi.  Smatra se da je Hreljinska gradina jedna od sedam liburnijskih utvrda iz rimskih vremena, ali prvi pisani dokument je isprava ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II iz 1225. godine. Od 1255. do 1550. godine bila je u vlasništvu obitelji Frankopan, dok je od 1550. do 1671. godine u vlasništvu Zrinskih. Nakon pogubljenja Petra Zrinskog i Fran Krsto Frankopana, 1671. godine, Hreljinska gradina dolazi pod upravu austrijske državne komore. Izgradnjom ceste Karoline, koja je povezivala Karlovac s Bakrom i Rijekom, u prvoj polovici 18. stoljeća ljudi se sele u novo naselje Hreljin, gdje se i danas nalazi.  Nakon razgledavanja ostataka gradine, krenuli smo prema samom kraju litice. Tu nam se otvorio prekrasan pogled na Bakarski zaljev i na današnji Hreljin. Tada mi je bilo jasno zašto je Heraklo baš ovdje osnovao grad.  Vratili smo se do raskršća s putokazima i produžili ravno, prema vodospremi Zagrad.  Staza se spušta i vodi ravno do spremišta za vodu promjera deset metara i obloženog kamenim blokovima. Ovo spremište je služilo za napajanje stoke, a danas se u njemu nalaze zlatne ribice, punoglavci i lopoči. Na poučnoj tabli piše da postoje još dva manja i dublja spremišta za vodu koja su isto obložena kamenim blokovima. Ta su dva spremišta služila za potrebe ljudi, ali ih nažalost nismo pronašli.  Kod vodospreme smo napustili stazu Putovima Frankopana i skrenuli desno na šumski puteljak, koji vodi uzbrdo sve do asfaltirane ceste. Pored puteljka su vidljivi suhozidi koje je „progutala“ šuma.  Kada smo došli na asfaltiranu cestu skrenuli smo desno prema hreljinskom groblju.  Kada smo došli do grobljanskog parkirališta, koje je „prekriveno“ crnogoricom, skrenuli smo lijevo i prošetali se sve do litice. Kada smo došli na rub litice otvorio se prekrasan pogled na Kvarner, između otoka Krka i planine Učke.  Da li su Agronauti, bježeći od Kolhiđana, prešli Crno more, išli uzvodno rijekom Dunav (antički naziv je bio Ister, postoji teorija da je ime Istra po antičkom nazivu rijeke Dunav), potom u rijeku Savu i rijeku Kupu, da bi na kraju lađu prenijeli kopnom do Kvarnera gdje je došlo do konačne borbe između Argonauta i Kolhiđana? Da li su Kolhiđani, pošto su poraženi i nisu se smjeli vratiti neobavljenog posla u Kolhidu na obali Crnog mora, osnovali naselje naziva Polai (grad bjegunaca na njihovom jeziku), današnju Pula? Da li je Heraklo napustio Jazona i Agronaute, koji su se sa zlatnim runom vratili u Grčku, i opčinjen prekrasnim pogledom osnovao naselje na litici iznad Bakarskog zaljeva? Ta pitanja ostaju bez odgovora.  Karta s posjećenim lokalitetima.  Dužina rute 1,79 km.  |
