Viatrix

29.07.2019., ponedjeljak

Minjera – prvi Europski rudnik boksita

Rudnik Minjera je prvi rudnik boksita u Europi. Rudnik se eksploatirao još u 16. stoljeću. Vadio se piritni boksit. Mletački poručnik Pietro Turrini je krajem 18. stoljeća otkupio rudnik i izgradio tvornicu za preradu rude, te je 1786. godine započela značajnija proizvodnja. Tvornica stipse i sumporne kiseline je zatvorena 1856. godine, te godine je i rudnik zatvoren. Do danas je očuvano više tunela dužine od 30 do 80 metara.



Na cesti D44 (Buzet – čvor Nova Vas na Istarskom ipsilonu A9), između 4 i 5 km od Buzeta, nalazi se raskršće s cestom L50030, koja spaja cestu D44 i naselje Pračanu, ispod Sovinjaka. Od raskršća na udaljenosti od oko 150 m, nakon mosta koji premošćuje rijeku Mirnu, nalazi se šljunčano ugibalište.



Na šljunčanom ugibalištu smo parkirali auto i krenuli prema mostu. Prije mosta smo napustili cestu L50030 i skrenuli desno. Odmah nakon poučne table, skrenuli smo desno na šumski puteljak, koji je markiran crveno-plavom bojom.



Puteljak se uspinje uz suho korito povremenog potočića. Kada smo stigli do markacije staze, na stablu s desne strane, i jedva vidljivog suhozida s lijeve strane, skrenuli smo lijevo, spuštajući se uz suhozid.



Ubrzo smo došli do prvog tunela. U tunelu je bilo vode, pa smo prilikom razgledavanja „skakutali“ po kamenjima koji su virili iz vode.



Vratili smo se nazad do markacije i nastavili puteljkom s kojim smo došli do slijedećeg tunela. Ovaj tunel je bio najveći i najdublji od svih koje smo pronašli i bio je relativno suh.



U tunelu se nalazi još jedan otvor, koji je nastao vjerojatno zbog urušavanja.



Nakon razgledavanja tunela prešli smo suho korito potočića i došli do još jednog otvora.



To je zadnji tunel koji smo razgledali. Na ulazu u tunel se nalazila lokva, ali smo ju uspjeli preći gazeći po kamenjima koji su virili iz vode.



Meni su ti tuneli izgledali kao da su još iz doba kada su patuljci i vilenjaci „živjeli“ u Istri, tj. kada su patuljci vadili rude iz njihovih rudnika. Puni dojmova nekog drugog vremena, istim smo se puteljkom vratili do auta.



Karta s lokacijom rudnika Minjera.



Dužina rute 231 m.


- 16:20 - Komentari (26) - Isprintaj - #

22.07.2019., ponedjeljak

Kaštel Petrapilosa – legende „skrivene“ u zidinama

Iznad doline rječice Bračane na visini od 119 metara nalazi se gotički Kaštel Petrapilosa (Pietrapilosa, Kosmati Kostel ili Kostel).



Na cesti D44 (Buzet – čvor Nova Vas na Istarskom ipsilonu A9), oko 6 do 7 km od Buzeta, nalazi se raskršće s cestom L50027, koja spaja cestu D44 i cestu D201. Od raskršća na udaljenosti od oko 1,5 km nalazi se raskršće s uskom asfaltiranom cestom.



Šetnju smo započeli na uskoj asfaltiranoj cesti koja se strmo uspinje. Nakon nekih sedamstotinjak metara stižemo na vrh, podno impozantnog kaštela.



Mjesto je bilo nastanjeno u prapovijesno doba, kada se tu nalazilo gradinsko naselje. U antici se tu nalazila rimska utvrda.



Prvi pisani zapisi Kaštela Petrapilosa datiraju iz 965. godine, kada je patrijarh Rodoald, tadašnju ruševinu (Ruin), darovao porečkoj biskupiji. Kaštel je obnovljen 1285. godine, kada je bio pod vlašću akvilejskog patrijarha. Kasnije, u srednjem vijeku, kaštel je bio u vlasništvu feudalaca germanskog porijekla. 1421. godine, za vrijeme rata između Austrije i Mletačke republike, mlečani ga osvajaju i u njega smještaju kaštelana s posadom od sedam vojnika. Mletački dužd je 1440. godine kaštel (Castrum Petrapillosae) dodijelio Nicoli Graviziju iz Pirana u „vječni feud“ koji je sačinjavao 12 sela na površini od 89 km2. U kaštelu se živjelo do kraja 18. stoljeća, iako je prilično stradao u požaru koji ga je zadesio početkom 17. stoljeća. Prema predaji, 20-tih godina 17. stoljeća, kada su seljaci popravljali opkop, iz kaštela je izjahao ljutit kaštelan i počeo bičevati seljake. Jedan od seljaka je zamahnuo lopatom i odrubio glavu kaštelanu. Potom su seljaci zauzeli kaštel i do temelja ga zapalili.



Kroz kapiju smo ušli u krug kaštela, koji je okružen zidinama, i odmah skrenuli desno na uspon uz zidine. Na kraju uspona se nalazi kamena ploča s rupom u sredini, latrina – „srednjovjekovni WC“.



Vratili smo se nazad i nastavili prema ulazu u kaštel.



Malo dalje, s lijeve strane, nalazi se crkva sv. Marije Magdalene. Crkva je izgrađena krajem 12. Ili početkom 13. stoljeća.



Nakon razgledavanja unutrašnjosti crkve, nastavili smo dalje i došli do dvorišta na kojem se nalazi nova bina, podignuta kada je bila zadnja rekonstrukcija.



Iz dvorišta smo, kroz uski hodnik, ušli u kaštel.



Nakon što smo razgledali unutrašnjost kaštela, popeli smo se metalnim stepenicama na vrh, gdje je postavljena platforma koja služi kao vidikovac, a s koje se otvara predivan pogled na dolinu rječice Bračane, na više zaseoka od kojih je najbliži zaseok Opatija.



Nakon uživanja u pogledu, istim putem smo se vratili u dolinu rječice Bračane.



U selima oko Kaštela Petrapilosa sačuvano je više predaja i legenda o životu u kaštelu. Zanimljiva je legenda o zakopanoj punoj bačvi zlata u podnožju brijega, blizu izvora vode.



Karta s lokacijom Kaštela Petrapilosa.



Dužina rute 915 m.


- 21:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

15.07.2019., ponedjeljak

Stari Rakalj – kameni grad nad Raškim zaljevom

Na brdu visokom 94 metara, istočno od današnjeg naselja Rakalj i iznad rta Sveti Mikula (Sveti Nikola) u Raškom zaljevu, nalazi se Stari Rakalj.



Šetnju smo započeli ispred ostataka crkve sv. Križa.



Od crkve smo krenuli nizbrdo asfaltiranom cestom, duž koje je instalirano više kamenih skulptura.



Uz cestu su posađeni čempresi, tako da je stvoren drvored koji „skriva“ kamenolom.



Nakon dugog desnog zavoja, dolazimo do šljunčanog parkirališta. S parkirališta se otvara prekrasan pogled na Raški zaljev.



S parkinga smo krenuli makadamskom cestom uzbrdo s kojom smo stigli do crkve sv. Agneze. Na pročelju se nalazi gotički portal na kojem je uklesana 1495. godina, vjerojatno godina izgradnje. Nekada je bila župna crkva (prema jednom dokumentu iz 1555. godine).



Krenuli smo dalje prema najvišoj točki brda. Tu se nalaze ostaci nekadašnjeg kaštela Starog Raklja. Stari Rakalj se spominje u ispravi iz 1312. godine kao Castellare de Rachir. Srednjovjekovni kaštel je izgrađen, vjerojatno, u 11. stoljeću na mjestu gdje se nalazila pretpovijesna gradina, a poslije antička utvrda. 1535. godine, Mletačka republika dodjeljuje Stari Rakalj i Novi Rakalj (današnje naselje Rakalj) mletačkoj plemićkoj obitelji Loredan. Kaštel Stari Rakalj je u lošem stanju tako da ga, ubrzo, Loredani napuštaju i odlaze u Novi Rakalj, vjerojatno je tada Stari Rakalj napušten.



S kaštela se pruža jedan od ljepših vidikovca na Raški zaljev, a u daljini se mogu vidjeti otoci Cres i Lošinj.



Spustili smo se nazad do parkirališta i nastavili se spuštati asfaltiranom cestom.



Kada smo došli do kraja asfaltirane ceste skrenuli smo desno na makadamsku cestu, ali nakon niti sto metara cesta je ponovno asfaltirana.



Cestom smo ušli u zaseok Sveti Mikula (Sveti Nikola).



S lijeve strane ceste, na uzvisini, nalazi se skulptura ptice pored koje se nalazi kameni stol s kamenim stolicama.



Šetnju smo završili kod crvenog svjetionika Rakalj (u nekim izvorima svjetionik Sveti Nikola).



Karta s posjećenim lokalitetima.



Dužina rute 2,08 km.


- 19:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #

08.07.2019., ponedjeljak

Tragovima rovinjskih poljskih crkva

Sjeverno od Rovinja se nalaze polja na kojima se, tokom povijesti, uzgajala hrana za potrebe građana Rovinja. Uz rub tih polja gradile su se crkve.



Odlučili smo posjetiti neke od njih. Vozili smo se cestom Ž5095, koja spaja Rovinj s Turističkim naseljem Valalta, u pravcu Valalte, sve do prometnog znaka koji pokazuje pravac prema crkvi sv. Krištofora. Tu smo skrenuli desno na usku asfaltiranu cestu. Nakon nekih 600 do 700 metara nalazi se raskršće s makadamskom cestom koja dolazi s desne strane. Raskršće je široko, tako da smo auto parkirali uz sam rub, da ne smeta drugim sudionicima u prometu.



Pješke smo nastavili uskom asfaltiranom cestom i nakon nekih dvjestotinjak metara došli smo do romaničke crkve sv. Krištofora, koja se nalazi s lijeve strane ceste.



Crkva je izgrađena u 11. stoljeću na stijeni, koja joj služi kao pod. Pošto je crkva na višem nivou od ostatka polja, pruža se lijep pogled prema zvoniku crkve sv. Eufemije u Rovinju.



Nakon nekih osamstotinjak metara stižemo do raskršća na kojemu skrećemo desno na makadamsku cestu prema Rovinjskom Selu.



Makadamska cesta, koja je ujedno i biciklistička staza 201, prolazi pored Stancije Montero koja je utemeljena u 19. stoljeću.



Dalje smo nastavili makadamskom cestom. Nakon nekih tristotinjak metara s lijeve strane ceste uočili smo lokvu. Lokva je vjerojatno služila kao pojilište za stoku.



Nastavili smo dalje cestom, koja prolazi uz veliki broj maslinika, i nakratko je napustili, kada smo primijetili ruševni objekt s lijeve strane.



Ruševni objekt je nekadašnja ranogotička crkva sv. Prota mučenika, koja je napuštena krajem 18. stoljeća.



Nakon kraćeg odmora vratili smo se na makadamsku cestu i na obližnjem raskršću smo skrenuli desno na usku asfaltiranu cestu.



Asfaltiranom cestom smo došli do nadvožnjaka nekadašnje željezničke pruge Kanfanar-Rovinj. Dionica Kanfanar-Rovinj je bila odvojak Istarskih pruga (Pula-Divača), koja je puštena u promet 1876. godine, ali je ukinuta 1966. godine.



Prošli smo ispod nadvožnjaka i nakon nekoliko metara, s desne strane ceste, popeli smo se nasipom na prugu.



Šetnju smo nastavili prugom prema jugu. Na nekim dijelovima smo se namučili proći kroz vegetaciju koja raste na pruzi.



Kako je bilo sve teže probijati se kroz gustu vegetaciju, prugu smo napustili i spustili se na makadamsku cestu koja se približila pruzi s desne strane i koja dalje vodi paralelno s prugom prema jugozapadu.



Cesta vodi ravno do predromaničke crkva sv. Tome apostola.



Izvorno je crkva sv. Tome apostola (8.-9. stoljeće) imala križni oblik, ali je u 16. stoljeću nadograđena sa zapadne strane.



Od crkve smo nastavili uskom asfaltiranom cestom prema jugozapadu. Nakon tristotinjak metara napustili smo cestu s desne strane, prešli preko pruge, te skrenuli desno na makadamsku cestu.



Na prvom slijedećem raskršću skrenuli smo lijevo i ravno stigli do raskršća gdje je bio parkiran auto.



Karta s posjećenim lokalitetima.



Dužina rute 6,33 km.


- 19:43 - Komentari (31) - Isprintaj - #

01.07.2019., ponedjeljak

Hreljinska gradina – Heraklovo utočište

Na strmoj litici (321 m) iznad naselja Bakarac, nekadašnje luke Hreljina, nalaze se ostaci Hreljinske gradine ili Starog grada Hreljina. Prema legendi, u doba kada su na zemlji boravili bogovi i polubogovi, Heraklo je bježeći s Jazonom i Agronautima od Kolhiđana, zbog krađe zlatnog runa, dospio do Jadranskog mora, tj. Kvarnera. Gdje je osnovao Hreljinsku gradinu. Moguće je da je Hreljin dobio ime po svom osnivaču.



Auto smo parkirali pored mjesnog groblja Hreljin. U blizini smo uočili Memorijalno mjesto i spomen-kosturnicu palim borcima 2. brigade XIII proleterske divizije koja je podignuta 1981. godine.



Nastavili smo dalje uz groblje na stazu Putovima Frankopana.



Stazom smo došli do raskršća s putokazima. Na raskršću smo skrenuli lijevo prema Hreljinskoj gradini.



Šećući uz ostatke gradskih zidina dolazimo do čistine na kojoj prvo uočavamo crkvicu Blažene Djevice Marije (ili Majke Božje Snježne) i zvonik ruševne crkve sv. Jurja.



Crkvica Blažene Djevice Marije izgrađena je 1699. godine. Crkvica je danas, za razliku od ostatka lokaliteta, najbolje sačuvana.



Od crkve sv. Jurja ostao je zvonik i nekolicina zidova. Zadnji stanovnici Hreljinske gradine bila su tri svećenika koji su je napustili 1790. godine, nakon požara u crkvi.



Smatra se da je Hreljinska gradina jedna od sedam liburnijskih utvrda iz rimskih vremena, ali prvi pisani dokument je isprava ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II iz 1225. godine. Od 1255. do 1550. godine bila je u vlasništvu obitelji Frankopan, dok je od 1550. do 1671. godine u vlasništvu Zrinskih. Nakon pogubljenja Petra Zrinskog i Fran Krsto Frankopana, 1671. godine, Hreljinska gradina dolazi pod upravu austrijske državne komore. Izgradnjom ceste Karoline, koja je povezivala Karlovac s Bakrom i Rijekom, u prvoj polovici 18. stoljeća ljudi se sele u novo naselje Hreljin, gdje se i danas nalazi.



Nakon razgledavanja ostataka gradine, krenuli smo prema samom kraju litice. Tu nam se otvorio prekrasan pogled na Bakarski zaljev i na današnji Hreljin. Tada mi je bilo jasno zašto je Heraklo baš ovdje osnovao grad.



Vratili smo se do raskršća s putokazima i produžili ravno, prema vodospremi Zagrad.



Staza se spušta i vodi ravno do spremišta za vodu promjera deset metara i obloženog kamenim blokovima. Ovo spremište je služilo za napajanje stoke, a danas se u njemu nalaze zlatne ribice, punoglavci i lopoči. Na poučnoj tabli piše da postoje još dva manja i dublja spremišta za vodu koja su isto obložena kamenim blokovima. Ta su dva spremišta služila za potrebe ljudi, ali ih nažalost nismo pronašli.



Kod vodospreme smo napustili stazu Putovima Frankopana i skrenuli desno na šumski puteljak, koji vodi uzbrdo sve do asfaltirane ceste. Pored puteljka su vidljivi suhozidi koje je „progutala“ šuma.



Kada smo došli na asfaltiranu cestu skrenuli smo desno prema hreljinskom groblju.



Kada smo došli do grobljanskog parkirališta, koje je „prekriveno“ crnogoricom, skrenuli smo lijevo i prošetali se sve do litice. Kada smo došli na rub litice otvorio se prekrasan pogled na Kvarner, između otoka Krka i planine Učke.



Da li su Agronauti, bježeći od Kolhiđana, prešli Crno more, išli uzvodno rijekom Dunav (antički naziv je bio Ister, postoji teorija da je ime Istra po antičkom nazivu rijeke Dunav), potom u rijeku Savu i rijeku Kupu, da bi na kraju lađu prenijeli kopnom do Kvarnera gdje je došlo do konačne borbe između Argonauta i Kolhiđana? Da li su Kolhiđani, pošto su poraženi i nisu se smjeli vratiti neobavljenog posla u Kolhidu na obali Crnog mora, osnovali naselje naziva Polai (grad bjegunaca na njihovom jeziku), današnju Pula? Da li je Heraklo napustio Jazona i Agronaute, koji su se sa zlatnim runom vratili u Grčku, i opčinjen prekrasnim pogledom osnovao naselje na litici iznad Bakarskog zaljeva? Ta pitanja ostaju bez odgovora.



Karta s posjećenim lokalitetima.



Dužina rute 1,79 km.


- 10:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2024 (4)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (4)
Siječanj 2024 (5)
Prosinac 2023 (4)
Studeni 2023 (4)
Listopad 2023 (5)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (4)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (5)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (5)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (4)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (5)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Karta s lokacijama i rednim brojevima izleta

E-mail

Popis izleta