Viatrix

Na cesti Ž5014 (D44, Lupoglav – Ž5011) se nalazi naselje Rašpor a smješteno je u planinskoj dolini Ćićarije. Naselje administrativno spada pod Općinu Lanišće. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Rašpor je imao 3 stanovnika.



Istraživanje područja naselja Rašpor započeli smo na cesti Ž5014 u sjeverozapadnom dijelu naselja.



Cestom Ž5014 smo krenuli prema jugoistoku u pravcu Lanišća i Lupoglava. Nakon 350 metara smo prošli pored mjesnog groblja Rašpor te nastavili sve do prvog zavoja.



Pored zavoja, s unutarnje strane, nalazi se Rašporski ponor (ili Jama kod Rašpora). Jama s više od 350 metara dubine te preko 5,5 km duljine ima status najvećeg speleološkog objekta na području Istre. Počela se istraživati sasvim slučajno 16. travnja 1922. godine kada se kraj Rašpora pokvario vojni kamion koji je prevozio talijanske speleologe iz tršćanskog kluba Commissione grotte della Societa alpina delle Giulie (CGSAG) koji su se vraćali s višednevnog istraživanja po Istri. Rašporski ponor je dva puta slovio kao najdublja jama na svijetu, doduše u oba je slučaja dubina krivo izmjerena. Prvi put 2. studenog 1924. godine s korigiranom dubinom od 381 metara koja je prvotno izmjerena 365 metara. Drugi put 24. kolovoza 1925. godine kada je izmjerena dubina od 450 metara. Tog dana se desila tragedija. Uslijed velikih padalina naglo se pojavila vodena bujica koja je bila kobna za Karla i Blaža Božića. Oni su bili članovi grupe od pet mještana iz Rašpora koji su pomagali istraživačima u istraživanju jame. Tijelo Blaža Božića je izvučeno iz jame 30. kolovoza, dok Karlovo nije nikada pronađeno.



Ulaz u jamu je ovalan i ukošen, slijedi stotinjak metara dug ulazni tunel koji silazi na dubinu od 60 m. Na kraju tunela započinje Velika vertikala duboka između 180 i 200 metara, a dalje slijedi strma kosina od vrlo uskih i zavojitih kanala s nizom bočnih odvojaka i suženja.



U Rašporski ponor, naravno, nismo ušli jer bez adekvatne opreme i iskustva u speleologiji nije pametno ući u ovu jamu. Cestom Ž5014 smo krenuli nazad prema naselju Rašpor, ponovno prošli pored groblja i na slijedećem raskršću skrenuli desno.



Pored raskršća se nalazi spomenik koji je podignut 26. srpnja 1964. godine povodom 20. godišnjice Prve oblasne konferencije AFŽ-a (Antifašistička fronta žena) za Istru, održane 22. i 23. srpnja 1944. godine u šumi Gozdac pored naselja Rašpor.



Nastavili smo ravno ulicom i nakon dvjestotinjak metara stigli do raskršća pored kojeg se nalazi jednobrodna crkva sv. Nikole.



Crkva sv. Nikole je izgrađena 1814. godine i ta godina je uklesana na kamenom nadvoju iznad glavnih ulaznih vrata. Crkva ima preslicu s jednim zvonom na pročelju. U crkvi je oltar iznad kojeg se nalazi pala svetog Nikole.



Nakon što smo napravili krug oko crkve vratili smo se na raskršće i krenuli prema istoku, uzbrdo, cestom koja je ujedno i biciklistička staza 517. Nekoliko metara od raskršća nalazi se poučna tabla na kojoj pišu informacije o biljci žuti encijan i Gradini Rašpor te je nacrtana i ruta do gradine.



Cesta ubrzo prelazi iz asfaltirane u makadamsku i nakon petstotinjak metara stiže do raskršća na kojem se nalazi pečat kontrolne točke Rašpor kružne obiteljske staze Marećica (otvorena 2021. godine, preporučeno polazište i krajnje odredište je naselje Račja Vas) i poučna tabla o biljci žuti encijan koja se nalazi i na grbu Općine Lanišće.



Žuti encijan ili žuti srčanik (Gentiana lutea ssp. Symphyandra) spada u rod biljaka sirištara (Gentiana) koje su dobile ime po ilirskom kralju Genciju iz plemena Labeata (posljednji ilirski kralj koji je vladao kraljevstvom Ilirije od 180. do 168. godine pr. Kr. iz mjesta gdje se danas nalazi albanski grad Skadar). Cvate žutim cvjetovima od srpnja do kolovoza i naraste do dva metra visine. Listovi su dugi do 30 cm i široki do 12 cm. Raste u alpskom i subalpskom pojasu. U Hrvatskoj, osim na Ćićariji, raste i u Gorskom kotaru, na Velebitu i na Biokovu. Branje žutog encijana je strogo zabranjeno jer je uvršten u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske kao ugrožena vrsta.



Kako smo se našli ovdje usred zime nema traga žutom encijanu, ako ga želimo vidjeti trebali bi se vratiti u ljetnim mjesecima.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i napustili biciklističku stazu 517 koja skreće desno.



Nakon stotinjak metara smo stigli do dugog lijevog zavoja oko kojeg se nalazi nekoliko parcela omeđenih suhozidima (nekadašnjih vrtova). Najveću pozornost mi je privukla parcela s desne strane ceste koja se nalazi u ponikvi, a omeđena je ovalnim suhozidom.



Na tom mjestu dolazi do izražaja brdo Gradina (829 mnv) koje je prekriveno crnogoricom.



Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do putokaza za lokalitet Gradina Rašpor i poučna tabla o lokalitetu.



Skrenuli smo desno na stazu koja vodi do vrha brda Gradina na kojem se nalaze ostaci rašporskog kaštela.



Brdo Gradina je imalo važnu stratešku važnost u prapovijesti pa je već tada bilo nastanjeno. Za vrijeme rimljana tu se nalazila utvrda koja je napuštena i srušena nakon pada Rimskog Carstva, iako je u njemu poslije bila bizantska straža. U franačko doba, najvjerojatnije oko 1000. godine, na brdu se izgradilo utvrđeno naselje s kaštelom. Izgrađen je bio kao tipični feudalni burg. Prvi put se spominje u 1264. godine kao Raspurch, Rastpurch, Ratspurch, Rasburg i sl kada je pripadao akvilejskim patrijarsima. Tada su u patrijarhovo ime upravljali gastaldi iz obitelji grofova Goričkih. 1394. godine Mletačka Republika je odredila Rašpor za sjedište istoimenoga kapetanata, tj. vojnog zapovjedništva koje je Istri trebalo jamčiti mir i sigurnost, posebice duž granice. Preko rašporskoga kapetana kapetanatom je upravljao mletački Senat. Rašporski kapetan je bio najviši vojni i politički autoritet područja i njemu se obraćalo za sva administrativna i pravna pitanja. Tijekom Rata Cambraiske lige (1507.-1517.) kaštel je bio dva puta osvojen i opljačkan. Osvojili su ga i opljačkali nadvojvodine snage koje je vodio Kristofor Frankopan te vojnici koje je predvodio tršćanski kapetan Nicolň Rauber. Tako da je 1511. godine zbog sigurnosnih razloga mletački rektor premješten u Buzet. Zadržao je titulu rašporskoga kapetana koji je bio sve do propasti Mletačke Republike jedan od najvažnijih rektora njezine uprave u Istri. Od tada kaštel počinje propadati. Rašporskom feudu su pripadala slijedeća naselja raštrkana po Ćićariji: Brest, Brgudac, Dane, Jelovice, Klenovšćak, Kropinjak, Lanišće, Male Mune, Novaki, Podgaće, Podgorje, Prapoće, Račja Vas, Slum, Trstenik, Vele Mune, Vodice i Žejane.



Danas su vidljivi zidovi ruševine glavne zgrade kaštela (22x32 m) izgrađene oko 1000. godine. Pretpostavlja se da su u gustom raslinju još skriveni zidovi pomoćnih zgrada, potporni dijelovi pokretnog mosta, stražarnice, staje i dr.



Nakon obilaska ruševina kaštela, istim putem smo se spustili do raskršća pored kojeg se nalazi Crkva sv. Nikole.



Na raskršću smo skrenuli desno i nakon pedesetak metara došli do objekta u kojem se nalazi izvor.



U objektu se nalazi stara metalna slavina…



…te dva otvora s metalnim vratašcima iza kojih se nalazi bazen s vodom.



S lijeve strane objekta se nalazi betonsko korito...



...iz kojeg voda otječe u potočić koji puni obližnje jezerce.



Vratili smo se nazad do raskršća te nastavili ravno.



Na prvom slijedećem raskršću smo skrenuli desno i ulicom, nakon stotinjak metara, stigli do ceste Ž5014 i mjesta s kojeg smo započeli istraživanje.



Karta Rašpora s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,22 km.