Viatrix

Na cesti D66 (Pula – Matulji) u dolini rijeke Raše nalazi se naselje Raša (1.184 stanovnika – 2021. g.) koje je sjedište istoimene općine (2.809 stanovnika – 2021. g.). Naselje je svečano otvoreno 4. studenog 1937. godine. Izgrađeno je u vrijeme talijanske vlasti za 547 dana za 2.000 stanovnika, s planiranim povećanjem do 6.000 stanovnika. Isprva se naselje trebalo zvati Liburnija, ali je kasnije preimenovano u Raša (Arsia) po rijeci. Sljedeće je godine uspostavljena i nova Općina Raša (Comune di Arsia). U naselju su izgrađene stambene jedinice, hotel, crkva sv. Barbare (zaštitnica rudara), gradska vijećnica, dom za mladež (Casa Balilla), škola, dječji vrtić, gradska toplana, pošta, sjedište Fascia (Fašističke stranke), radnički dom s kino dvoranom, tržnica, vojarna, nogometno igralište, vanjski bazen i niz trgovina. Naselje i njegovu okolicu smo posjetili u postu Raša – najmlađi „grad“ u Istri.



Ovaj izlet se sastoji od dva dijela. Prvi je dio kratka šetnja naseljem, a drugi je dio tri kilometara duga šetnja tunelima nekadašnjeg rudnika ugljena, Kova experience, koju organizira Arsiana d.o.o.



Šetnju prvog dijela izleta smo započeli kod rudarskog vlaka koji se nalazi između ceste D66 i župne crkve sv. Barbare.



Potom smo posjetili župnu crkvu sv. Barbare koja je izgrađena iste godine kao i samo naselje, 1937. i prikazuje kubističku strukturu. Crkva predstavlja izvrnut rudarski vagon (vagonet), unutrašnjost crkve sa svojom armiranobetonskom konstrukcijom lučnih rebara podsjeća na drvenu konstrukciju rudarskog okna, dok dvadesetpet metarski zvonik s tri sata predstavlja rudarsku lampu koja se nalazi na općinskom grbu.



Od župne crkve sv. Barbare stepeništem smo se spustili na Trg Gustava Pulitzera Finalia koji je nazvan po glavnom arhitektu koji je projektirao naselje Raša (Trst, 17.10.1887. - Genova, 16.04.1967.).



Na trgu su kameni blok na kojem se nalaze rudarski vagon i pneumatski čekić, kamena okrugla fontana te zvono posvećeno rudarima koje je postavljeno 2021. godine i blagoslovio ga je papa Franjo.



Pošli smo pored zvona i stepenicama se spustili na Istarsku ulicu te skrenuli lijevo. Ako se pogleda na desnu stranu može se vidjeti stari javni WC.



Nakon stotinjak metara smo napustili Istarsku ulicu tako što smo skrenuli desno na most koji premošćuje Krapanski potok i došli u ulicu Mate Balote.



Dalje smo prošli pored nogometnog igrališta i bazena koji nije više u funkciji.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno u Liburnijsku ulicu i prošli pored nekadašnje zgrade direkcije rudnika i nekadašnje toplane s dimnjakom koji je obnovljen 2021. godine.



Dalje smo nastavili ulicom Nikole Tesle s kojom smo se vratili do Trga Gustava Pulitzera Finalia i završili prvi dio izleta.



Drugi dio izleta smo započeli u Malom muzeju rudarstva koji se nalazi na južnom dijelu Trga Gustava Pulitzera Finalia.



Nakon obilaska muzeja krenuli smo ulicom Nikole Tesle do prizemne zgrade pored nekadašnje zgrade direkcije rudnika. U prizemnoj zgradi smo pogledali kratki dokumentarni film o svjedočanstvima bivših rudara i dobili reflektirajuće prsuke i zaštitne šljemove sa svjetiljkom.



Na području Labinštine prva rudarska proizvodnja započela je u obližnjem Krapnu 14. kolovoza 1785. godine. Tada je četrdesetak rudara proizvodilo oko 560 tona ugljena godišnje, koji je dopreman do Rijeke za potrebe tamošnje rafinerije šećera. Tridesetih godina 20. stoljeća rudnici na Labištini, koji su u sastavu tvrtke Azienda Carboni Italiani, slove kao najmoderniji u Europi i zapošljavaju više od 10.000 radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1.158.000 tona. 28. veljače 1940. godine rudnik je pogodila najteža nesreća kada je zbog eksplozije metana poginulo 372 rudara, od kojih polovica trenutno, a druga je polovica umrla od posljedica eksplozije. Nakon Drugog svjetskog rata osniva se poduzeće Istarski ugljenokopi Raša koje obuhvaća sve rudnike na Labinštini i u tom razdoblju je maksimalan broj radnika bio 7.000, a najveća proizvodnja je bila 1959. godine s 860.100 tona. 1948. godine je došlo do nove nesreće zbog eksplozije metana, tada je poginulo 86 radnika. U svibnju 1999. prestala je proizvodnja u Tupljaku, a 29. studenog 1999. je jama zatvorena, čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj. Potkopi u Raši (Karlota i Raša) koje ćemo posjetiti su zatvoreni 1966. godine.



Obukli smo reflektirajuće prsluke i stavili šljemove te krenuli između nekadašnje zgrade direkcije rudnika i nekadašnje toplane te ubrzo stigli do ulaza u potkop Karlota i započeli šetnju tunelima.



U tunelima smo vidjeli razni inventar koji je star gotovo stotinu godina.



Prošli smo pored sipke, cijevi odakle se sipao kamen iz kamenoloma, koji se nalazio iznad rudnika, za zapunjavanje tračnica, a ova na fotografiji je služila i za separaciju kamena od ugljena. Agregat se u rudniku još koristio i za popunjavanje rupa odakle se izvadio ugljen da se ne bi poremetila stabilnost.



Vidjeli smo vagon rudarskog vlaka,...



...telefon koji je služio za internu komunikaciju,...



...stroj koji je vukao vagone iz donje etaže,...



...stroj sa sajlama za pokretanje lifta,...



...teretni lift,...



...takozvani Leonardov stroj (najpoznatiji elektromehanički pretvarač za napajanje istosmjernih motora iz izmjenične mreže - Ward-Leonardov agregat) i druge strojeve.



U tunelu su na nekim dijelovima još vidljive tračnice,…



…a i ugljen je lijepo vidljiv kao stijena na zidovima.



Nakon nezaboravne šetnje podzemljem izašli smo kroz ulaz potkopa Raša te se vratili do prizemne zgrade.



Karta naselja Raša s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,73 km.