Viatrix

Sveta Marina je naselje u sastavu Općine Raša i prema popisu stanovništva iz 2021. godine je imala 49 stanovnika. Naselje je povezano s cestom Ž5081 (Kršan – Labin - Ravni) s dvije ceste. Sjevernija cesta, oko četiri kilometara južno od naselja Labin, je nerazvrstana koja iz zaseoka Junac (Bartići) nakon tri kilometra ulazi u Svetu Marinu. Tri kilometra južnije, u naselju Crni, je raskršće s cestom Ž5173 koja nakon dva kilometra ulazi u Svetu Marinu. Potkraj 19. stoljeća u naselju se razvija prijevoz tereta na jedrenjacima kojih je početkom 20. stoljeća bilo više od dvadeset. Prevozio se cement, kamen, drvo...



Šetnju naseljem Sveta Marina smo započeli na široko poznatoj šljunčanoj plaži u uvali Sveta Marina.



Od plaže smo krenuli cestom prema sjeverozapadu. Kod kapelice cesta skreće prema sjeveru.



Nakon stotinjak metara, na raskršću kod još jedne kapelice u kojoj se nalazi kip svetog Antona, skrenuli smo desno na poluotok. Na raskršću se nalazi i ploča s kartom biciklističkih staza Labinštine.



Nakon tristotinjak metara smo ušli u područje kampa Marina.



U kampu smo nastavili ravno pješačkom stazom koja prolazi središtem kampa i završava na asfaltiranoj cesti na kojoj smo skrenuli lijevo.



Tridesetak metara dalje je jednobrodna crkva sv. Marine koja se nalazi blizu istoimenog rta.



Crkva sv. Marine ima preslicu s jednim zvonom i trijem. Crkva je izvorno bila romanička s upisanom apsidom, ali je prilikom obnove 1926. godine apsida demontirana.



Navodno se nedaleko od crkve nalaze se ostatci zidova koji bi, prema predaji, mogli biti ostaci nekadašnjeg ženskog samostana. Zidove starijeg datuma nismo primijetili.



Dalje smo nastavili cestom koja prolazi zapadnim dijelom kampa Marina.



Na tom dijelu smo primijetili luku Sveta Marina do koje smo se spustili i s koje se pruža lijep pogled na uvalu Sveta Marina.



Vratili smo se nazad na cestu te nastavili prema sjeveroistoku. Cestu smo napustili nakon pedesetak metara tako što smo na zavoju koji skreće desno nastavili stazom ravno.



Prošli smo kroz maslinik te pored nekoliko ruševnih objekata i prije nego što smo stigli do asfaltirane ceste skrenuli smo oštro lijevo prema šljunčanoj plaži, s početka šetnje, na kojoj smo i završili šetnju.



Karta naselja Sveta Marina s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,49 km.

Na cesti D66 (Pula – Matulji) u dolini rijeke Raše nalazi se naselje Raša (1.184 stanovnika – 2021. g.) koje je sjedište istoimene općine (2.809 stanovnika – 2021. g.). Naselje je svečano otvoreno 4. studenog 1937. godine. Izgrađeno je u vrijeme talijanske vlasti za 547 dana za 2.000 stanovnika, s planiranim povećanjem do 6.000 stanovnika. Isprva se naselje trebalo zvati Liburnija, ali je kasnije preimenovano u Raša (Arsia) po rijeci. Sljedeće je godine uspostavljena i nova Općina Raša (Comune di Arsia). U naselju su izgrađene stambene jedinice, hotel, crkva sv. Barbare (zaštitnica rudara), gradska vijećnica, dom za mladež (Casa Balilla), škola, dječji vrtić, gradska toplana, pošta, sjedište Fascia (Fašističke stranke), radnički dom s kino dvoranom, tržnica, vojarna, nogometno igralište, vanjski bazen i niz trgovina. Naselje i njegovu okolicu smo posjetili u postu Raša – najmlađi „grad“ u Istri.



Ovaj izlet se sastoji od dva dijela. Prvi je dio kratka šetnja naseljem, a drugi je dio tri kilometara duga šetnja tunelima nekadašnjeg rudnika ugljena, Kova experience, koju organizira Arsiana d.o.o.



Šetnju prvog dijela izleta smo započeli kod rudarskog vlaka koji se nalazi između ceste D66 i župne crkve sv. Barbare.



Potom smo posjetili župnu crkvu sv. Barbare koja je izgrađena iste godine kao i samo naselje, 1937. i prikazuje kubističku strukturu. Crkva predstavlja izvrnut rudarski vagon (vagonet), unutrašnjost crkve sa svojom armiranobetonskom konstrukcijom lučnih rebara podsjeća na drvenu konstrukciju rudarskog okna, dok dvadesetpet metarski zvonik s tri sata predstavlja rudarsku lampu koja se nalazi na općinskom grbu.



Od župne crkve sv. Barbare stepeništem smo se spustili na Trg Gustava Pulitzera Finalia koji je nazvan po glavnom arhitektu koji je projektirao naselje Raša (Trst, 17.10.1887. - Genova, 16.04.1967.).



Na trgu su kameni blok na kojem se nalaze rudarski vagon i pneumatski čekić, kamena okrugla fontana te zvono posvećeno rudarima koje je postavljeno 2021. godine i blagoslovio ga je papa Franjo.



Pošli smo pored zvona i stepenicama se spustili na Istarsku ulicu te skrenuli lijevo. Ako se pogleda na desnu stranu može se vidjeti stari javni WC.



Nakon stotinjak metara smo napustili Istarsku ulicu tako što smo skrenuli desno na most koji premošćuje Krapanski potok i došli u ulicu Mate Balote.



Dalje smo prošli pored nogometnog igrališta i bazena koji nije više u funkciji.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno u Liburnijsku ulicu i prošli pored nekadašnje zgrade direkcije rudnika i nekadašnje toplane s dimnjakom koji je obnovljen 2021. godine.



Dalje smo nastavili ulicom Nikole Tesle s kojom smo se vratili do Trga Gustava Pulitzera Finalia i završili prvi dio izleta.



Drugi dio izleta smo započeli u Malom muzeju rudarstva koji se nalazi na južnom dijelu Trga Gustava Pulitzera Finalia.



Nakon obilaska muzeja krenuli smo ulicom Nikole Tesle do prizemne zgrade pored nekadašnje zgrade direkcije rudnika. U prizemnoj zgradi smo pogledali kratki dokumentarni film o svjedočanstvima bivših rudara i dobili reflektirajuće prsuke i zaštitne šljemove sa svjetiljkom.



Na području Labinštine prva rudarska proizvodnja započela je u obližnjem Krapnu 14. kolovoza 1785. godine. Tada je četrdesetak rudara proizvodilo oko 560 tona ugljena godišnje, koji je dopreman do Rijeke za potrebe tamošnje rafinerije šećera. Tridesetih godina 20. stoljeća rudnici na Labištini, koji su u sastavu tvrtke Azienda Carboni Italiani, slove kao najmoderniji u Europi i zapošljavaju više od 10.000 radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1.158.000 tona. 28. veljače 1940. godine rudnik je pogodila najteža nesreća kada je zbog eksplozije metana poginulo 372 rudara, od kojih polovica trenutno, a druga je polovica umrla od posljedica eksplozije. Nakon Drugog svjetskog rata osniva se poduzeće Istarski ugljenokopi Raša koje obuhvaća sve rudnike na Labinštini i u tom razdoblju je maksimalan broj radnika bio 7.000, a najveća proizvodnja je bila 1959. godine s 860.100 tona. 1948. godine je došlo do nove nesreće zbog eksplozije metana, tada je poginulo 86 radnika. U svibnju 1999. prestala je proizvodnja u Tupljaku, a 29. studenog 1999. je jama zatvorena, čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj. Potkopi u Raši (Karlota i Raša) koje ćemo posjetiti su zatvoreni 1966. godine.



Obukli smo reflektirajuće prsluke i stavili šljemove te krenuli između nekadašnje zgrade direkcije rudnika i nekadašnje toplane te ubrzo stigli do ulaza u potkop Karlota i započeli šetnju tunelima.



U tunelima smo vidjeli razni inventar koji je star gotovo stotinu godina.



Prošli smo pored sipke, cijevi odakle se sipao kamen iz kamenoloma, koji se nalazio iznad rudnika, za zapunjavanje tračnica, a ova na fotografiji je služila i za separaciju kamena od ugljena. Agregat se u rudniku još koristio i za popunjavanje rupa odakle se izvadio ugljen da se ne bi poremetila stabilnost.



Vidjeli smo vagon rudarskog vlaka,...



...telefon koji je služio za internu komunikaciju,...



...stroj koji je vukao vagone iz donje etaže,...



...stroj sa sajlama za pokretanje lifta,...



...teretni lift,...



...takozvani Leonardov stroj (najpoznatiji elektromehanički pretvarač za napajanje istosmjernih motora iz izmjenične mreže - Ward-Leonardov agregat) i druge strojeve.



U tunelu su na nekim dijelovima još vidljive tračnice,…



…a i ugljen je lijepo vidljiv kao stijena na zidovima.



Nakon nezaboravne šetnje podzemljem izašli smo kroz ulaz potkopa Raša te se vratili do prizemne zgrade.



Karta naselja Raša s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,73 km.

Muntić je naselje u Općini Ližnjan koje se nalazi na uzvisini visokoj 162 metra nadmorske visine koja dominira južnom Puljštinom. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine je imao 325 stanovnika. U naselju završava oko 2,5 kilometara duga cesta Ž5121 koja ga povezuje s cestom Ž5120 (D401, Zračna luka Pula – Ž5119, Valtura). Na području oko Muntića u prapovijesti su se nalazile gradine od kojih je najpoznatija Nezakciji koja je u rimsko doba postala rimski municipij. U srednjem vijeku to područje se naziva Rumijan (Rumianum), a od 10. stoljeća se spominje kao posjed pulskog samostana sv. Mihovila. Nakon toga je dio feudalnoga posjeda koji je pripadao pulskom biskupu i poslije akvilejskom patrijarhu. Kao i većina sela i zaseoka u južnoj Puljštini, područje je napušteno zbog kuge i ratova do 16. stoljeća. U više navrata tijekom 16. stoljeća, točnije 1530., 1579., 1583. i 1588. godine, područje, koje je tada bilo u vlasništvu Girolama Barbarige, naseljeno je s izbjeglicama iz Dalmacije koje su bježale pred Osmanlijama. Novo naselje je nazvano Muntić (talijanski Monticchio) od latinske riječi mons odnosno monticulus koje označuje brdo ili brežuljak. Sve do 17. stoljeća se spominje i kao Rumijan ili Montecchio sive Rumian. Smatra se da je naselje nastalo na području na kojemu je zasjedala rimska legija koja je u 1. stoljeću pr. Kr. osvajala histarsku glavnu gradinu Nezakciji. Područje se tada nazivalo Sors Rumeianum (Rumejarum), Rumianum ili Rumiarum, naziv koji se danas veže uz lokvu Runjan koja se nalazi istočno od naselja.



Šetnju naseljem Muntić smo započeli kod boćališta od kojeg smo krenuli ulicom prema sjeveroistoku.



Nakon stotinjak metara smo stigli do raskršća na kojem se nalazi spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) koji je podignut 1. svibnja 1955. godine.



Na raskršću smo skrenuli desno i prošli pored zgrade područne škole Muntić (OŠ Šijana), koja je izgrađena 1932. godine, te trafostanice.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno i nakon stotinjak metara stigli do oko 450 godina starog stabla ladonje (Celtis australis) koje ima šuplje deblo.



Vratili smo se ulicom nazad i na raskršću udaljenom dvjestotinjak metara, kod cisterne, skrenuli lijevo.



Sedamdesetak metara dalje je kružni tok u čijoj se sredini nalaze tri stabla masline.



Oko kružnog toka se nalaze autobusna stanica, spomen-obilježje partizanu Ivanu Jadrešku, informativna ploča Bike & trail staze Općine Ližnjan, župna crkva sv. Jeronima (Jerolima) i šterna Muntić.



Župna crkva sv. Jeronima je jednobrodna građevina s bočnom sakristijom te s rozetom i preslicom na pročelju. Preslica ima dva okna i u svakom je po jedno zvono. Ono starije, rad mletačkoga majstora Vendrama i sina mu Marka, je iz 1396. godine i jedno je od najstarijih zvona u Istri, dok je mlađe zvono iz 1497. godine i posuđeno je iz župne crkve sv. Flora u naselju Loborika. Župna crkva sv. Jeronima je izgrađena na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće (posvećena 1602.) vjerojatno na mjestu starije, a temeljito je obnovljena u 19. stoljeću. U unutrašnjosti crkve je gotički svod s likovima i barokni tabernakul (u rimokatoličkoj Crkvi označava prostor gdje se čuvaju posvećene hostije za svetu pričest) s natpisom "Hic est corpus X i" te kip Majke Božje i slika Antonija Samasse Majka Božja sa svecima iz 1827. godine.



Župna crkva sv. Jeronima je imala vrijedne gotičke liturgijske elemente, od oltara do ručno izrađenih klupa, prikaza križnoga puta, do raznih kamenih ploča sa starogotičkim i glagoljskim natpisima kojima više nema traga. Obilovala je freskama koje su zadnjih šezdesetak godina prikrivene zidnom bojom. Freske su imale tipične gotičke prikaze plavog svoda sa žutim zvjezdanim nebom, pa do bogatih prikaza svetaca smještenih iza oltara, koji su devastirani u zadnjoj nestručnoj rekonstrukciji.



Oko župne crkve sv. Jeronima smo primijetili više starih nadgrobnih spomenika koji možda svjedoče da je tu nekada bilo groblje (današnje mjesno groblje Muntić je dvjestotinjak metara zapadno od naselja).



Šterna Muntić je stara komunalna cisterna na Placi iz kraja 19. stoljeća.



Dalje smo nastavili ulicom prema jugu i nakon dvjestotinjak metara stigli do boćališta gdje smo završili šetnju Muntićem.



Karta naselja Muntić s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,11 km.

Rovinjsko Selo je naselje u sastavu Grada Rovinja i prema popisu stanovnika iz 2021. godine imalo je 1.339 stanovnika. Nalazi se oko tri kilometra sjeveroistočno od naselja Rovinj na cesti D303 koja povezuje Rovinj s čvorom Kanfanar na Istarskom ipsilonu. Rovinjsko Selo su osnovali, u dogovoru s mletačkim i rovinjskim vlastima, izbjeglice iz okolice Zadra koje su bježale pred Osmanlijama 1526. godine. Stara jezgra naselja je sačuvana, a tvore ju stambeno-gospodarski sklopovi sa zidanim šternama (cisternama), a najstarija sačuvana kuća je od obitelji Pongrac iz 1656. godine. Područje oko Rovinjskog Sela je bilo naseljeno i prije, o čemu svjedoče pretpovijesne gradine te nalazi iz rimskog doba i srednjovjekovnog kamenog crkvenog namještaja.



Auto smo parkirali na parkiralištu pored mjesnog groblja i župne crkve sv. Antuna Opata.



Župna crkva sv. Antuna Opata je jednobrodna građevina s bočnom sakristijom i izgrađena je 1595. godine. Na pročelju ima rozetu i preslicu s dva okna u kojem je po jedno zvono. U unutrašnjosti crkve, u pod svetišnog prostora, ugrađen je ulomak ploče oltarne pregrade iz početka 9. stoljeća.



Pored crkve se nalazi mrtvačnica koja je u novije vrijeme proširena. Na vrhu nekadašnjeg pročelja starog dijela je križ ispod kojeg je mrtvačka glava s ovnovim rogovima.



Ulicom Svetog Antuna smo krenuli prema jugu. U ulici se nalazi zanimljivo stablo murve, šupljeg debla.



Ubrzo smo došli do raskršća s Rovinjskom ulicom koju smo prešli i nastavili ulicom Lakuverča prema jugozapadu. Prošli smo pored boćališta i došli do ulice Stjepana Žiže na kojoj smo skrenuli lijevo.



Odmah s lijeve strane je nekadašnji Narodni dom, današnji Dom kulture na kojem se nalaze tri spomen ploče. Spomen na Hrvatsku čitaonicu koja je neko vrijeme djelovala u toj zgradi, na hrvatskog književnika Antu Tentora (Cres, 12. siječnja 1860. - Pula, 10. kolovoza 1910.) koji u romanu "Ljubav na prijevaru" spominje Rovinjsko Selo, Rovinj i zapadnu Istru, te na hrvatskog zapisivača usmene književnosti Stjepana Žiže (Kosinožići kraj Poreča, 29. kolovoza 1851. – Lindar, 8. studenog 1913.) koji je osnovao Hrvatsku čitaonicu u Rovinjskom Selu 1898. godine. Pored Doma kulture je lijepo mali popločeni Trg Matka Laginje.



Od Trga Matka Laginje smo nastavili prema jugozapadu ulicom Župani.



Na slijedećem račvanju smo skrenuli lijevo i kada smo došli do ulice Njive nastavili smo ravno na makadamsku cestu.



Nakon petstotinjak metara, s desne strane, u daljini smo primijetili kažun pored kojeg je gomila kamenja.



Pedesetak metara dalje je raskršće na kojem smo skrenuli lijevo i nakon dvjestotinjak metara stigli do jednobrodne crkve Blažene Djevice Marije od Snijega.



Crkva Blažene Djevice Marije od Snijega je izgrađena u 15. stoljeću. Crkva ima preslicu s jednim zvonom i izbočenu polukružnu apsidu. U unutrašnjosti crkve ima tragova dva sloja fresaka.



Vratili smo se nazad do raskršća te nastavili dalje makadamskom cestom prema jugozapadu.



Nakon tristotinjak metara smo stigli do račvanja na kojem smo skrenuli desno, a biciklistička staza 202 nastavlja lijevo.



Ubrzo dolazimo do dijela ceste gdje je lijepo uređeni suhozid i možda ostataka neke stare prometnice. Nakon završetka suhozida smo došli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo.



Četiristotinjak metara dalje, s lijeve strane ceste, nalazi se Branićeva lokva i...



...nakon slijedećih četiristotinjak metara smo stigli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo.



Nastavili smo dalje cestom koja prolazi maslinicima omeđenim suhozidima i nakon četiristotinjak metara stigli do crkve sv. Cecilije.



Crkva sv. Cecilije je iz 11. stoljeća. Krovište crkve je urušeno, a interijer uništen. Sačuvani su vanjski zidovi po kojima možemo vidjeti da se radi o jednobrodnoj građevini pravokutnog tlocrta bez apside. Prilikom čišćenja su otkriveni ostatci nepravilne polukružne apside koja je srušena prije gradnje ravnog začelja. Zidovi su s vanjske strane raščlanjeni plitkim lezenama. Crkva je imala kameno popločenje i građena je u nekoliko navrata.



Četiristotinjak metara dalje od crkve sv. Cecilije napustili smo makadamsku cestu tako što smo skrenuli lijevo na stazu koja vodi prema kuli Turnini koju smo posjetili prije četiri godine u postu Kula Turnina – ponovno otkrivena zaštitnica Rovinja. Dok smo se približavali cestom prema kuli, više puta smo je uočili u daljini.



Prije nego što smo došli do čistine na kojoj se nalazi kula Turnina primijetili smo ostatke suhozidne nastambe pored koje je betonsko pojilište novijeg datuma.



Izašli smo na čistinu, prošli pored velikog hrasta crnike (Quercus ilex) te došli do kule Turnine i primijetili da je u međuvremenu restauracijski nadograđena. (Više o kuli Trunini možete pročitati u prije spomenutom postu.)



Nakon obilaska kule, kraćeg odmora i…



…uživanja u pogledu prema Rovinju, iako je bila sumaglica,...



...krenuli smo se spustiti s brda Turnina (106 mnv) istim putem, ali na sjeveroistočnom kraju čistine smo primijetili novo probijenu makadamsku cestu.



Odlučili smo se spustiti nizbrdo tom cestom koja na početku prolazi paralelno sa suhozidom koji je možda ostatak prapovijesne gradine.



Nakon četiristotinjak metara smo došli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo.



Sedamstotinjak metara dalje smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu koja prolazi uz veliki vinograd i nakon šestotinjak metara smo opet skrenuli lijevo.



Pedesetak metara dalje u sklopu stambenog objekta novijeg datuma nalazi se ruševna jednobrodna crkva Blažene Djevice Marije od Turnine iz 14. stoljeća, obnovljena 1772. i restaurirana 1863. godine.



Krenuli smo nazad prema naselju Rovinjsko Selo glavnom makadamskom cestom, prošli smo opet pored crkve sv. Cecilije.



Pored suhozida i maslinika smo primijetili betonsko pojilište s vodom pokrivenom žabokrečinom.



Nakon nešto više od četiri kilometra smo ušli u naselje Rovinjsko Selo ulicom Župani koju smo brzo napustili tako što smo skrenuli desno u ulicu Njive s kojom smo došli do središnje cisterne iz 1895. godine.



Nastavili smo dalje ulicom Njive i ubrzo stigni na raskršće s ulicom Stjepana Žiže na kojoj smo skrenuli lijevo.



Nakon osamdesetak metara smo stigli do platoa s cedrom (Cedrus), skupinom čempresa (Cupressus sempervirens) i jednim crnim orahom (Juglans nigra) te dva spomenika žrtvama fašizma.



Spustili smo se uskim krakom ulice Lakuverča pored rukometnog igrališta. Na raskršću smo skrenuli lijevo, zatim desno i došli do Rovinjske ulice koju smo opet prošli i došli u ulicu Svetog Antuna ispred župne crkve sv. Antuna Opata gdje smo završili izlet.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 11,7 km.

Na raskršću cesta Ž5076 (Lušetići kod Pazina, D77 – Kanfanar), Ž5077 (Barban, D66 – Okreti, D303 kod čvora Kanfanar A8/A9) i Ž5097 (Kanfanar – Svetvinčenat) smjestilo se naselje Kanfanar. Naselje je prema popisu stanovništva iz 2021. godine imalo 485 stanovnika i sjedište je istoimene općine koja je prema istom popisu imala 1.498 stanovnika. Područje Kanfanara je bilo naseljeno već u prapovijesti, a prvi se put u pisanom obliku spominje 1096. godine u vrijeme akvilejskog patrijarha Volrika. Naselje Kanfanar je bilo u sjeni obližnjeg Dvigrada sve do 1714. godine kada je Dvigrad napušten zbog malarije i kuge. Te je godine zborni kaptol dvigradske crkve sv. Sofije preselio u Kanfanar. Novi razvoj Kanfanar doživljava krajem 19. stoljeća kada je izgrađena pruga za Pulu i odvojak za Rovinj (1876. g.). Važno je željezničko čvorište sve do 1966. godine kada se ukida pruga za Rovinj.



Šetnju naseljem Kanfanar, koje smo posjetili i u izletu U lovu na blago kapetana Morgana, započeli smo na željezničkom kolodvoru Kanfanar. Pored kolodvora prolazi cesta L50131 koja preko naselja Burići i Maružini vodi u naselje Smoljanci.



Od ceste L50131 stepeništem smo se popeli u ulicu Rupnjak s kojom smo nakon petstotinjak metara stigli do ulice 16. rujna (Ž5097).



Dalje smo nastavili ulicom 16. rujna (Ž5097) prema jugoistoku s kojom smo, nakon stopedeset metara, stigli do kapelice, poznate kao Poklonac.



Od kapelice smo krenuli nazad, prema sjeverozapadu, ulicom 16. rujna (Ž5097), prošli smo pored nogometnog igrališta i došli do Trga svetog Valentina.



S Trga svetog Valentina smo krenuli prema zapadu, u pravcu putokaza prema crkvi sv. Valentina do koje smo ubrzo stigli.



Crkvu sv. Valentina dao je izgraditi kanonik Bartolomeus Francaz sredinom prve polovice 18. stoljeća nasuprot njegove kuće izgrađene 1714. godine. Na kamenoj ploči koja se nalazi iznad desnog prozora uklesan je natpis na latinskom o razlogu izgradnje crkve. Saznajemo da je crkva izgrađena zbog velike milosti koju je dobio od Boga, posredstvom svetog Valentina. Na pročelju crkve je preslica s jednim zvonom. U unutrašnjosti crkve na gornjem dijelu oltara prikazana je Bogorodica s Djetetom, niže se nalazi prikaz svetog Valentina i svete Apolonije, a desno od oltara je drveni kip svetog Nikole. U crkvi se nalazi i relikvijar s moćima svetog Valentina.



Vratili smo se do ulice 16. rujna (Ž5097) i nastavili prema sjeverozapadu i nakon pedesetak metara došli do Trga Marka Zelka poznatog kao kanfanarska Placa.



Na Trgu Marka Zelka se nalazi veliko stablo ladonje (Celtis australis) i skulptura Josipa Dimnića (Sveti Lovreč Labinski, 17. lipnja 1937. – Labin, 17. svibnja 2019.) Dvije grlice. Na postolju skulpture je uklesan natpis "NISU LI DVA GRADA I KANFANR U ISTRI" koji se odnosi na Dvigrad i Kanfanar.



Na drugoj strani ceste Ž5077 su dvije ploče. Jedna s planom naselja Kanfanar a druga s geografskom kartom Rovinjštine.



U nastavku je javna cisterna koja je izgrađena između 1864. i 1867. godine za vrijeme podestata Ivana Sironića. U neposrednoj blizini cisterne nema izvora, tako da se vodom punila s krova obližnje župne crkve sv. Silvestra.



Župna crkva sv. Silvestra je izgrađena 1696. godine na mjestu manje crkve iz 13. stoljeća. Crkva je jednobrodna građevina s bočnom kapelom i sakristijom. Dio crkvenog namještaja donesen je iz crkve sv. Sofije u Dvigradu, poput kamene šesterokutne propovjedaonice iz 13. stoljeća s mješavinom romaničkog i gotičkog stila te dijela pluteja kristionice koja se nalazi na samom ulazu u crkvu. Na glavnom oltaru je pala Majke Božje s djetetom ispod koje su sveti Silvestar i sveta Sofija, a ispod koje je stilizirani Dvigrad. Na bočnim oltarima, s jedne strane je pala na kojoj je sveti Antun Padovanski, a na drugoj je strani kapelica s velikim mramornim oltarom posvećenim Majci Božjoj od Ružara (svete Krunice) i na kojem se nalazi kip Bogorodice s Djetetom kojeg se tijekom slavlja Ružareva (prve nedjelje u listopadu), najveće župne svetkovine, iznosi s oltara te nosi u svečanoj procesiji ulicama Kanfanara. Crkva posjeduje i kopiju Torinskoga platna u originalnoj veličini. Ima i jedna zanimljivost vezena uz župnu crkvu sv. Silvestra iz 1930. godine kada se za vrijeme Božićne mise vjernicima i župniku ukazao lik Isusovog lica u muci.



Nekoliko metara od crkve je samostojeći dvadesetpetmetarski zvonik podignut 1730. godine. Zvonik ima tri zvona i uklesani natpis iznad ulaza te dvije ploče sa svake strane. S lijeve strane je ploča u spomen na blaženog Miroslava Bulešića (Čabrunići, 13. svibnja 1920. – Lanišće, 24. kolovoza 1947.), a s desne spomen na Franju Glavinića (Kanfanar, 23. lipnja 1585. – Trsat, 6. prosinca 1652.).



Dalje smo nastavili cestom koja prolazi pored košarkaškog i rukometnog igrališta, prema jugu.



Na raskršću s ulicom Petra Studenca, skrenuli smo desno kao i na slijedećem raskršću kod nogometnog igrališta.



Stotinjak metara dalje je raskršće na kojem se u sredini nalazi stablo divljeg kestena (Aesculus hippocastanum) te su oko njega kameni mlin, kolna vaga i kapelica.



Nastavili smo dalje prema jugozapadu i ubrzo stigli do ceste L50131 s kojom smo nakon 350 metara stigli do željezničkog kolodvora Kanfanar.



Karta naselja Kanfanar s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,35 km.