Viatrix

Ulica Svete Katarine počinje na Titovom trgu u starogradskoj jezgri Labina, prati cestu Ž5081 (Kršan – Ravni) prema Ravnima i završava kod Gradskog groblja Labin. U toj ulici, oko petsto metara od trga, nalazi se jednobrodna gotička crkva sv. Marije Magdalene.



Crkva sv. Marije Magdalene izgrađena je u 14. stoljeću, a zadnji put je obnovljena 2011. godine. U 15. stoljeću je bila pod patronatom obitelji Scampicchio te je istovremeno služila i kao grobna kapela. Uz nju je najvjerojatnije do 17. stoljeća bilo groblje labinskog plemstva. Na pročelju je preslica s jednim oknom bez zvona, rozeta i trijem iz 17. stoljeća. Unutrašnjost crkve je oslikana freskama iz 14. i 15. stoljeća.



Nekoliko desetaka metara južno od crkve napustili smo ulicu Svete Katarine (Ž5081) tako što smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu.



Nakon tristotinjak metara smo stigli do putokaza za Rabac te skrenuli desno na stazu u pravcu putokaza.



Ubrzo smo prošli pored ruševnog kamenog objekta iza kojeg se lijepo vidi labinska starogradska jezgra.



Stazom smo ušli u šumu te se držali glavne, bolje utabane staze.



Na prvom značajnijem raskršću nastavili smo ravno i tu smo primijetili prvu plavo-bijelu markaciju koja se dalje često pojavljivala, kao i crveno-bijela markacija.



Na slijedećem raskršću se nalazi stup s četiri putokaza (Rabac, pl. k. Škitača i Oštri, Plomin i Standar te Labin).



Dalje smo nastavili u pravcu Rapca te Plomina i Standara.



Nakon dvadesetak minuta laganog hoda čulo se je žuborenje vode, a staza sa serpentinama počela se strmo spuštati.



Na kraju strmine, koju smo prošli u nekoliko minuta, skrenuli smo lijevo i napustili stazu te nakon nekoliko metara došli do potoka, jezerca i pećine.



Negrijeva pećina je dobila ime po labinskoj obitelji Negri na čijem se posjedu nekada nalazila. Ima i netočnih tumačenja da je dobila ime po pomorskom kapetanu i partizanu Aldu Negriju (Labin, 1914. – Stancija Crljenka kraj Vrsara, veljača 1944.) koji se navodno skrivao u pećini za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ulaz pećine se nalazi pod stijenom te je pregrađen zidom. Pećina ima dva izvora od kojih jedan nikada ne presuši. Do sada je istražena do drugog sifona, nešto više od 100 metara.



Voda koja izvire u Negrijevoj pećini tvori malo jezerce koje se prelijeva preko zida, potom tvori malo veće jezerce i dalje teče potokom Pećine prema Rapcu gdje se ulijeva u Jadransko more.



Nakon kraćeg odmora i uživanja u žuboru vode, vratili smo se na stazu te nastavili nizvodno stotinjak metara da vidimo kako se potok prelijeva preko sedrenih barijera.



Vratili smo se nazad do raskršća na kojem se nalazi stup s četiri putokaza.



Na raskršću smo skrenuli desno u pravcu Labina.



Ubrzo smo stigli do šumske ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Cestu smo pratili do mjesta gdje skreće oštro desno i tu smo nastavili ravno. Taj dio je poznat po imenu Podvinje i tu su stari gradski vrtovi, antičke i srednjovjekovne cisterne.



Staza se tu strmo penje i vijuga između kamenih zidova.



Stazom smo stigli ispod labinskih zidina koje su izgrađene tridesetih godina 20. stoljeća.



Tu počinje stepenište koje se penje na šetalište San Marco.



Pored stepeništa se nalazi izvor koji je nekada bio bogat vodom. Dotok vode se smanjio kada se počeo kopati ugljen ispod zidina Labina, jer se je skrenulo podvodne tokove.



Popeli smo se stepeništem i došli na šetalište San Marco kojeg smo posjetili na izletu Stazom božice Sentone.



Nekoliko metara zapadno od mjesta gdje smo se uspeli na šetalište nalaze se Uskočka vrata.



Uz Uskočka vrata se veže legenda koja je vjerojatno bazirana na povijesnim činjenicama, a govori o tome da su kroz ta vrata Uskoci ušli u Labin u noći svetog Sebastijana (19. na 20. siječnja) 1599. godine. Postoje dvije verzije tog događaja. Prva verzija govori da je te noći gradonačelnik Marino Molim pobjegao iz grada ostavivši stanovnike na milost i nemilost napadača. Obranu grada su preuzeli Gianbattista Negri, Pietro de Rino i župnik Priamo Luciani. U trenutku kada je pad grada izgledao neizbježan, pribjegli su lukavstvu. Niz strme ulice Labina pustili su bačve pune željeznih predmeta koje su pri koturanju stvarale veliku buku. Tako su uspjeli stvoriti dojam dobro organizirane obrane grada te su se uskoci prepali i pobjegli. Po drugoj verziji, 17. siječnja 1599. godine Rovinj je opljačkan od strane Uskoka. Prilikom povratka pedesetak je Uskoka, ohrabrenih ratnim plijenom iz Rovinja, ušlo u Labin i nanijelo gradu manju štetu. U njihovom daljnjem pohodu po gradu spriječila ih je mala grupa hrabrih stanovnika grada. Idući dan gradonačelnik Negri i župnik Luciani pišu pismo Veneciji veličajući svoju ulogu u obrani grada, a proporcionalno uvećavaju za nekoliko puta broj Uskoka koji su napali grad.



Nastavili smo dalje šetalištem San Marco prema zapadu i prošli pored fontane iz koje je voda potekla 1937. godine. Fontana se nalazi na mjestu s kojeg se pruža lijep pogled od Rapca pa sve do gradskog groblja.



Ubrzo smo stigli na Titov trg s kojeg smo krenuli prema jugu ulicom Svete Katarine (Ž5081).



Nakon petstotinjak metara stigli smo do na početku spomenute crkve sv. Marije Magdalene i završili izlet s prekrasnim pogledom na starogradsku jezgru Labina.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,10 km.