Viatrix

Nigrinjan ili Nigrignanum (tal. Nigrigano ili Porto Formento) je bila utvrda koja se nalazila na uzvisini Gradina (111 mnv) iznad doline rijeke Mirne. Nigrinjan je dobio ime po rijeci Mirni koja se u rimskom dobu zvala Ningus ili Ningon. Utvrda je čuvala obližnju luku i riječni promet koji je u 1. stoljeću bio gust te su u utvrdi u to vrijeme bili stacionirani pripadnici slavne IX. rimske legije Hispana, poznate kao Triumfalis prema pobjedi u pomorskoj bitci kraj Akcija 31. godine pr. Kr., u kojoj je Oktavijan porazio suparnika Marka Antonija. U ranom srednjem vijeku utvrdom su upravljali Ostrogoti te Bizant, a zatim Franačko Kraljevstvo i Sveto Rimsko Carstvo. 929. godine je poklonjena porečkom biskupu. Poslije je često mijenjala vlasnike, a od početka 13. stoljeća s njom se koriste Gorički grofovi. Teško je stradala krajem 14. stoljeća kada su je osvojili i srušili vojnici mletačkog Motovuna za vrijeme rata s Genovom i Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Nakon Torinskoga mira sklopljenog 1381. godine srušena je utvrda pripala Habsburgovcima. 1444. godine obnovio ju je pazinski kapetan Konrad Lienz. 1508. godine, tijekom rata Mlečana i cara Maksimilijana I. Habsburgovca, utvrda je pripala Mletačkoj Republici. Vjerojatno je teško stradala tijekom Uskočkog rata (od 11. kolovoza 1615. do 6. studenoga 1617.), a nakon epidemije malarije u potpunosti je napuštena.



Pohod na lokalitet Nigrinjan započeli smo pored Istarskog vodovoda u zaseoku Brdo. Do zaseoka je najlakše doći cestom L50048 koja povezuje cestu Ž5041 (Vižinada – Kukci ili Kufci kod Poreča) i naselje Bajkini, potom, dvjestotinjak metara od ceste Ž5041, skrenuti lijevo na nerazvrstanu cestu. Cesta prolazi pored mjesnog groblja Vižinada na kojem se nalazi crkva sv. Marije na Božjem polju, kroz naselje Markovići, pored naselja Čuki te nastavlja kroz zaseok Brdo.



Krenuli smo nerazvrstanom cestom prema sjeverozapadu i nakon šestotinjak metara stigli do raskršća s makadamskom cestom.



Nastavili smo ravno asfaltiranom cestom koju smo napustili nakon tristotinjak metara, na dugačkom zavoju u desno.



Skrenuli smo lijevo na šumski puteljak koji prvih nekoliko metara prolazi uz asfaltiranu cestu. Na puteljku su, na više mjesta, vidljive plave markacije.



Kada smo došli do mjesta račvanja puteljaka mi smo nastavili lijevim te ubrzo stigli do lokaliteta Nigrinjan.



Na lokalitetu se nalazi prirodni kameni plato koji je služio kao temelj za utvrdu od koje je malo toga ostalo. Vidljivi su jedino ostaci obrambenog zida na sjeveroistočnoj strani.



Nigrinjan je bila složena utvrda koja se sastojala od utvrđene jezgre na sjevernom dijelu te povišenom kraju zaravni i utvrđenoga podgrađa na južnom.



Kada smo vidjeli pogled na dolinu rijeke Mirne zaključili smo da nije čudno što je na ovom mjestu, za vrijeme Rimljana, podignuta utvrda Nigrignanum.



Karta s lokacijom utvrde Nigrinjan.



Dužina rute 1,52 km.

Na cesti Ž5186 koja povezuje naselje Bale s kampovima Mon Perin i Colona, oko 4,5 kilometara od Bala, nalazi se raskršće s makadamskom cestom na kojoj je putokaz za Rimski bunar, Dodo, Rovinj i Palud.



Krenuli smo makadamskom cestom prema sjeveru i nakon petstotinjak metara došli do putokaza za Rimski bunar.



Skrenuli smo desno na stazu u pravcu putokaza, nakon pedesetak metara skrenuli lijevo i. ubrzo stigli do Rimskog bunara.



Rimski bunar je podzemna cisterna koja potječe iz rimskog doba. Cisterna ima kameno grlo na kojoj je uklesana 1902. godina (vjerojatno kada je ugrađeno kameno grlo).



Dalje smo krenuli prema sjeveru i ubrzo stigli do trase vodovoda i skrenuli desno, prema jugoistoku. Na trasi vodovoda pratili smo da li s lijeve strane postoji neki puteljak koji vodi u šumu, ali ga nismo pronašli. Došli smo do izorane njive i skrenuli lijevo po njenom rubu te nastavili tražiti puteljak.



Puteljak smo primijetili na istočnom dijelu susjedne njive i s njim smo ušli u šumu. Cilj nam je bio pronaći ostatke crkve sv. Nedjelje koja se nalazi u šumi sa zapadne strane istoimenog brežuljka (62 mnv).



Na prvom slijedećem raskršću skrenuli smo desno, a potom lijevo.



Pratili smo lokaciju crkve sv. Nedjelje koja je označena na Google Mapsu i primijetili da šumski puteljak vodi prema lokaciji. Kako smo se približavali gledali smo na desnu stranu da bi vidijeli neke ruševine. Ništa nismo vidjeli i počeli smo se udaljavati od lokacije označene na Google Mapsu pa smo se odlučili vratiti nazad. Kada smo se ponovno približili lokaciji sunce je kroz krošnje obasjalo zidine koje se nalaze nekoliko desetaka metara istočno od puteljka.



Do ostataka crkve sv. Nedjelje, koja je vjerojatno iz razdoblja romanike, ne vodi nikakav puteljak, već smo se morali probijati kroz grmlja veprine koja imaju bodljikavo lišće.



Vratili smo se nazad na puteljak te skrenuli lijevo. Na prvom slijedećem raskršću smo nastavili ravno te stigli do trase vodovoda i skrenuli lijevo.



Trasu vodovoda smo napustili poljskom cestom koja skreće desno te ubrzo stiže do ceste Ž5186, oko 250 metara istočno od makadamske ceste na kojoj se nalazi putokaz iz početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,29 km.

Ulica Svete Katarine počinje na Titovom trgu u starogradskoj jezgri Labina, prati cestu Ž5081 (Kršan – Ravni) prema Ravnima i završava kod Gradskog groblja Labin. U toj ulici, oko petsto metara od trga, nalazi se jednobrodna gotička crkva sv. Marije Magdalene.



Crkva sv. Marije Magdalene izgrađena je u 14. stoljeću, a zadnji put je obnovljena 2011. godine. U 15. stoljeću je bila pod patronatom obitelji Scampicchio te je istovremeno služila i kao grobna kapela. Uz nju je najvjerojatnije do 17. stoljeća bilo groblje labinskog plemstva. Na pročelju je preslica s jednim oknom bez zvona, rozeta i trijem iz 17. stoljeća. Unutrašnjost crkve je oslikana freskama iz 14. i 15. stoljeća.



Nekoliko desetaka metara južno od crkve napustili smo ulicu Svete Katarine (Ž5081) tako što smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu.



Nakon tristotinjak metara smo stigli do putokaza za Rabac te skrenuli desno na stazu u pravcu putokaza.



Ubrzo smo prošli pored ruševnog kamenog objekta iza kojeg se lijepo vidi labinska starogradska jezgra.



Stazom smo ušli u šumu te se držali glavne, bolje utabane staze.



Na prvom značajnijem raskršću nastavili smo ravno i tu smo primijetili prvu plavo-bijelu markaciju koja se dalje često pojavljivala, kao i crveno-bijela markacija.



Na slijedećem raskršću se nalazi stup s četiri putokaza (Rabac, pl. k. Škitača i Oštri, Plomin i Standar te Labin).



Dalje smo nastavili u pravcu Rapca te Plomina i Standara.



Nakon dvadesetak minuta laganog hoda čulo se je žuborenje vode, a staza sa serpentinama počela se strmo spuštati.



Na kraju strmine, koju smo prošli u nekoliko minuta, skrenuli smo lijevo i napustili stazu te nakon nekoliko metara došli do potoka, jezerca i pećine.



Negrijeva pećina je dobila ime po labinskoj obitelji Negri na čijem se posjedu nekada nalazila. Ima i netočnih tumačenja da je dobila ime po pomorskom kapetanu i partizanu Aldu Negriju (Labin, 1914. – Stancija Crljenka kraj Vrsara, veljača 1944.) koji se navodno skrivao u pećini za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ulaz pećine se nalazi pod stijenom te je pregrađen zidom. Pećina ima dva izvora od kojih jedan nikada ne presuši. Do sada je istražena do drugog sifona, nešto više od 100 metara.



Voda koja izvire u Negrijevoj pećini tvori malo jezerce koje se prelijeva preko zida, potom tvori malo veće jezerce i dalje teče potokom Pećine prema Rapcu gdje se ulijeva u Jadransko more.



Nakon kraćeg odmora i uživanja u žuboru vode, vratili smo se na stazu te nastavili nizvodno stotinjak metara da vidimo kako se potok prelijeva preko sedrenih barijera.



Vratili smo se nazad do raskršća na kojem se nalazi stup s četiri putokaza.



Na raskršću smo skrenuli desno u pravcu Labina.



Ubrzo smo stigli do šumske ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Cestu smo pratili do mjesta gdje skreće oštro desno i tu smo nastavili ravno. Taj dio je poznat po imenu Podvinje i tu su stari gradski vrtovi, antičke i srednjovjekovne cisterne.



Staza se tu strmo penje i vijuga između kamenih zidova.



Stazom smo stigli ispod labinskih zidina koje su izgrađene tridesetih godina 20. stoljeća.



Tu počinje stepenište koje se penje na šetalište San Marco.



Pored stepeništa se nalazi izvor koji je nekada bio bogat vodom. Dotok vode se smanjio kada se počeo kopati ugljen ispod zidina Labina, jer se je skrenulo podvodne tokove.



Popeli smo se stepeništem i došli na šetalište San Marco kojeg smo posjetili na izletu Stazom božice Sentone.



Nekoliko metara zapadno od mjesta gdje smo se uspeli na šetalište nalaze se Uskočka vrata.



Uz Uskočka vrata se veže legenda koja je vjerojatno bazirana na povijesnim činjenicama, a govori o tome da su kroz ta vrata Uskoci ušli u Labin u noći svetog Sebastijana (19. na 20. siječnja) 1599. godine. Postoje dvije verzije tog događaja. Prva verzija govori da je te noći gradonačelnik Marino Molim pobjegao iz grada ostavivši stanovnike na milost i nemilost napadača. Obranu grada su preuzeli Gianbattista Negri, Pietro de Rino i župnik Priamo Luciani. U trenutku kada je pad grada izgledao neizbježan, pribjegli su lukavstvu. Niz strme ulice Labina pustili su bačve pune željeznih predmeta koje su pri koturanju stvarale veliku buku. Tako su uspjeli stvoriti dojam dobro organizirane obrane grada te su se uskoci prepali i pobjegli. Po drugoj verziji, 17. siječnja 1599. godine Rovinj je opljačkan od strane Uskoka. Prilikom povratka pedesetak je Uskoka, ohrabrenih ratnim plijenom iz Rovinja, ušlo u Labin i nanijelo gradu manju štetu. U njihovom daljnjem pohodu po gradu spriječila ih je mala grupa hrabrih stanovnika grada. Idući dan gradonačelnik Negri i župnik Luciani pišu pismo Veneciji veličajući svoju ulogu u obrani grada, a proporcionalno uvećavaju za nekoliko puta broj Uskoka koji su napali grad.



Nastavili smo dalje šetalištem San Marco prema zapadu i prošli pored fontane iz koje je voda potekla 1937. godine. Fontana se nalazi na mjestu s kojeg se pruža lijep pogled od Rapca pa sve do gradskog groblja.



Ubrzo smo stigli na Titov trg s kojeg smo krenuli prema jugu ulicom Svete Katarine (Ž5081).



Nakon petstotinjak metara stigli smo do na početku spomenute crkve sv. Marije Magdalene i završili izlet s prekrasnim pogledom na starogradsku jezgru Labina.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,10 km.

U naselju Labin nalazi se sjecište ceste D66 (Pula – Matulji) i ceste Ž5081 (Kršan – Ravni). Cesta Ž5081, u pravcu Ravni, prolazi kroz starogradsku jezgru Labina koja se nalazi na brežuljku visokom 320 metara nadmorske visine. U brončanom dobu na tom je brežuljku bila gradina, potom, u 1. tisućljeću pr. Kr. naselili su je Liburni. Talijansko ime Albona potječe iz tog razdoblja. Sufiks "ona" kod Ilira označava naseljeno mjesto, a "Alb" ili "Alv" je najvjerojatnije označavao brijeg ili uzvisinu (najstarije ime je Alvona - Grad na brdu). U rimskom dobu postaje municipij Albonesium i dio je provincije Dalmacije te manje administrativne i teritorijalne jedinice Liburnije. Iz tog su doba mnogobrojni nadgrobni spomenici i zavjetni žrtvenici, od kojih je jedan posvećen domaćoj božici Sentoni. Nakon 476. godine izmjenično vladaju Germani, Ostrogoti, Langobardi i Bizant. 788. godine dolazi na vlast Franačka država nakon koje nastupaju mirnija vremena. Predstavnici Labina su bili prisutni 804. godine na Rižanskoj skupštini (sabor koji je sazvao franački car Karlo Veliki i njegov sin Pipin kako bi se riješili sporovi između stanovništva u Istri izazvani nezadovoljstvom s novom vlašću u razdoblju kada Istra prelazi iz bizantske pod franačku vlast). Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet ga spominje, sredinom 10. stoljeća, kao pogranični hrvatski grad koji je u sastavu Hrvatske bio do 1063. godine kada ga je osvojio istarski markgrof Ulrik I. 1208. godine na vlast dolaze akvilejski patrijarsi, potom 1420. godine Mletačka Republika. Nakon Mletačke Republike se izmjenjuju austrijska (1797. – 1804. i 1813 – 1918.) i francuska uprava (1805. – 1813.). Nakon Prvog svjetskog rata (1918. - 1943.) u Labinu je talijanska uprava koja je izgradila nova naselja kao što su Podlabin i Raša za potrebe radnika koji su radili u rudnicima u kojima je bilo zaposleno više od 10.000 ljudi, a godišnja proizvodnja ugljena premašivala je 1.000.000 tona. Od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine, za vrijeme rudarske pobune, na području Labina nastala je kratkotrajna samouprava poznata kao Labinska republika. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine Labin je imao 5.806 stanovnika, dok je područje Grada Labina u istom razdoblju imalo 10.424 stanovnika.



Šetnju starogradskom jezgrom, koja je bila okružena zidinama iz 14. i 16. stoljeća, a današnji izgled poprima u razdoblju u 18. stoljeća kada se zidine uklapaju u stambene zgrade i palače, započeli smo na Titovom trgu.



S trga smo krenuli prema sjeverozapadu. Prošli smo pored zgrade Municipija izgrađene 1900. godine, gdje se danas nalazi labinska gradska uprava, potom se spustili stepeništem i stigli do jednobrodne crkve sv. Antuna.



Crkva sv. Antuna izgrađena je u 15. stoljeću, a 1630. godine, nakon epidemije kuge, obnovljena je kao zavjetna. Na pročelju ima rozetu i preslicu s jednim oknom bez zvona.



Postoji legenda koja kaže da su se Labinjani u vrijeme kad je ovim prostorima harala kuga zavjetovali svetom Antunu da ce mu izgraditi crkvu, ukoliko ih poštedi kuge. Labin je tom prigodom uistinu bio spašen od kuge te su Labinjani održali svoju riječ i izgradili crkvu sv. Antuna.



Popeli smo se nazad stepeništem te uskom ulicom nastavili prema istoku i stigli do ulice Alda Negrija (Ž5081).



S druge strane ulice se nalazi okrugli bastion – Torjon na kojem se vijori zastava Labina, a izgrađen je 1604. godine.



Popeli smo se stepenicama uz bastion i prošli pored zanimljivog starog javnog zahoda te...



...došli na vrh okruglog bastiona – Torjon s kojeg se pruža lijep pogled prema Titovom trgu. 1995. godine na njemu je postavljen top koji potječe iz doba austrijske uprave.



Malo dalje se nalaze gradska vrata sv. Flora koja su izgrađena 1589. godine. Iznad vrata je grb grada Labina i mletački lav koji u rukama drži otvorenu knjigu (legenda kaže ukoliko je knjiga otvorena, grad se predao bez borbe, no ako je knjiga zatvorena, grad se borio do kraja). S desne strane se nalazi nekadašnji labinski grb napravljen u mozaiku.



Ušli smo kroz gradska vrata sv. Flora i došli na Stari trg na kojem se nalazi Malo kazalište s tornjem sa satom i Gradska palača podestata.



Malo kazalište je izgrađeno u 19. stoljeću u stilu klasicizma na mjestu fontika, tj. skladišta u kojem se čuvalo žito za sušu, rat ili nerodnu godinu.



Gradska palača podestata izgrađena je 1555. godine u renesansnom stilu. Na pročelju se nalazi mletački lav s ljudskom glavom. Palača je bila sjedište podestata za Labin i Plomin, tu je bila smještena gradska uprava i sud, a u prizemlju je bio zatvor. Gradska uprava i vijeće Labina su bili smješteni u ovoj građevini sve do izgradnje zgrade Municipija. Danas se tu nalazi sud.



Nastavili smo ulicom Giusepine Martinuzzi i ubrzo stigli do barokne palače Franković-Vlačić iz 17. stoljeća. Palača ima otvoreni atrij u prizemlju (danas lapidarij) i dvorište nad zidinama, a u sklopu palače je sačuvana pravokutna kula. U palači se danas nalazi memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika (Labin, 3. ožujka 1520. – Frankfurt na Majni, 11. ožujka, 1575.).



Malo dalje se nalazi barokna palača Negri iz 16. stoljeća. Neko vrijeme je u njoj bila bolnica, zatim rodilište te škola.



U neposrednoj blizini se nalazi crkva sv. Marije od Karmela izgrađena 1615. godine, dok je 1867. godine obnovljena u klasicističkom stilu i tada je dobila pročelje u svom današnjem obliku na kojem je preslica sa zvonom. Opet je obnovljena osamdesetih godina 20. stoljeća te je nekoliko godina kasnije preuređena u likovnu galeriju Alvona. U unutrašnjosti crkve se nalazi drveni oltar, na kojem je pala talijanskog slikara Giovannija Cornera.



Vratili smo se nazad do stepeništa s kojim smo se popeli sve do trobrodne župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije.



Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije je kasno renesansna građevina s izduženim pravokutnim svetištem presvođenim bačvastim svodom. Crkva je izgrađena u 14. stoljeću, ali je pregrađena i proširena 1582. godine u vrijeme pulskog biskupa Mattea Barbabianca. Na kamenom pročelju je gotička rozeta ispod koje je 1604. godine uzidan kameni reljef lava sv. Marka, desno od portala je barokno kameno poprsje senatora Antonia Bollanija. Na vrhu, iznad pročelja bočnih brodova, nalaze se preslice s jednim oknom u kojem je zvono. U crkvi se nalazi šest oltara, brojni kipovi svetaca, među kojima je i kip Djevice Marije kojoj je crkva i posvećena, slike Križnog puta iz 19. stoljeća i relikvije zaštitnika Labina, svetog Justa.



Nekoliko metara južno od župne crkve nalazi se palača plemićke obitelji Scampicchio koja je izgrađena 1570. godine u oblicima visoke renesanse, a čini je sklop građevina iz više razdoblja. Palača ima zatvoreno unutrašnje dvorište kojim je stambeni dio palače povezan sa srednjovjekovnom kulom, a posebnim prolazom iznad Dolinske ulice povezana je sa župnom crkvom. Na sjevernom pročelju se nalazi veliki kameni grb obitelji Scampicchio, te kameni portal na kojem se nalazi grb obitelji i uklesana godina gradnje.



S druge strane župne crkve je jednobrodna barokna crkva sv. Stjepana. Crkva je izgrađena u 17. stoljeću na mjestu starije romaničke crkve posvećene također sv. Stjepanu. Na pročelju se nalazi preslica s jednim zvonom. U crkvi se nalaze grobovi poznatijih labinskih ličnosti. Za vrijeme crkvenih i državnih blagdana crkva je kićena lovorovim vijencima. Preuređena 1991. godine te se danas najčešće koristi kao galerijski prostor.



Odmah do crkve sv. Stjepana je barokna palača Battiala-Lazzarini koju su izgradile patricijske obitelji Battiala Lazzarini u prvoj polovici 18. stoljeća. Na palači je obiteljski grb na kojem se nalazi ptica feniks koja označava besmrtnost. Danas je u palači Narodni muzej u kojem najveći dio zauzima prikaz rudarske prošlosti grada s hodnicima i rudnikom.



Dalje smo nastavili ulicom Mate Poldrugovca koja prolazi između župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije i crkve sv. Stjepana. Prošli smo pored spomenika Sunčani sat i na slijedećem raskršću skrenuli lijevo.



Ubrzo smo stigli do ostataka crkve sv. Justa i zvonika sv. Justa visokog 33 metra.



Crkva sv. Justa je vjerojatno izgrađena krajem 6. stoljeća. U 7. stoljeću je porušena i spaljena, a obnovljena u 10. stoljeću. Na ostacima crkve 1623. godine izgrađen je zvonik.



Popeli smo se drvenim stepenicama (63) na zvonik koji ima dva zvona.



Sa zvonika se pruža prekrasan pogled na Labin i okolicu pa sve do otoka Cresa i Učku.



Spustili smo se sa zvonika i…



…nastavili ulicom prema sjeveru.



Ubrzo smo stigli do vidikovca Fortica (fortifikacija iz 17. st.) na kojem se nalazi jedan top. S Fortice se pruža prekrasan pogled na Kvarner i Učku.



Od Fortice smo nastavili dalje prema jugu ulicom 9. septembra, potom prema zapadu ulicom Mate Poldrugovca koju smo napustili tako što smo skrenuli lijevo na stepenište.



Stepeništem i uskom uličicom spustili smo se do ulice Tomasa Lazzarinija.



U ulici Tomasa Lazzarinija se nalazi dobro očuvana srednjevjekovna utvrda.



Dalje smo nastavili uz istočni zid utvrde, došli smo do Dolinske ulice i prošli ispod prolaza koji spaja palaču Scampicchio i župnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo, došli do Starog trga te izašli kroz gradska vrata sv. Flora.



Dalje smo nastavili prema jugu, prošli smo pored Naše kuće (Casa nostra) i gradske lože gdje smo završili šetnju.



Naša kuća (vlasnici su bili obitelj Callioni) je izgrađena je u prvoj polovici 18. stoljeća na mjestu nekadašnje mletačke kule. U ovoj zgradi je donesena odluka o proglašenju Labinske republike.



Gradska loža je izgrađena oko 1550. godine, a obnovljena 1662. To je pravokutna otvorena građevina, okružena parapetnim zidom koji nosi vitke stupove, pokrivena krovom na četiri vode, popločana kamenim pločama. U njoj se nalazi lapidariji s povijesnim grbovima grada Labina i aristokratskih labinskih obitelji.



Na više mjesta u starogradskoj jezgri primijetili smo kamene ploče s isklesanom igrom mlin.



Nakon šetnje, ostali smo ugodno iznenađeni da se u tako malom prostoru nalazi velika koncentracija objekata koji nose oznaku "SPOMENIK KULTURE". Svaki taj objekt ima sigurno svoju priču koju nažalost nisam uspio ispričati.



Zaključak je da Labin s pravom može nositi ime "Grad spomenika kulture".



Karta starogradske jezgre Labina s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,41 km.