_m
03.12.2024., utorak
najamnina
.28.4.
. ispruženi dlanovi u kosini jutra smiruju svoje brazde zbrajanjem tragova jučerašnjeg dana ispod spuštenih vjeđa teče film bez naslova u beskonačnoj projekciji slajdova kaplju kruzi po paralelnim oblicima mogućnosti po liniji na usnici bljesku sjaja u očima toplini u stomaku od dodira ovdje se stanuje u čvrstom zdanju povjerenog vremena snom u njemu s geometrijom koju ni pomicanje Zemlje ne može pokolebati iako je tijesno iako lomljivo jedino je ovom umu darovano gravitacijom koja ne poznaje veličine i ne haje za množenje strahova sve izvjesnijeg ishoda nije san nije vremenu život bez svijesti tek smionim pokretom uma plaća se najamnina . . |
01.12.2024., nedjelja
the thought of a bird
.1.7.
. ponedjeljak će dan drugi s Mladom Mjesečinom u rogovima Kentaura nakon grmljavina kad utihnu svi koraci užurbanog dana što donijet će paučina sna? čuješ li već vilinske šapte ispod kože tamo gdje rame liniji vrata se naslanja? ispod ušne resice plesni korak zraka? zaboravi na ranjene slabine pospi ožiljke cimetom i smirnom a burevjesničku suzu na dlanu zaustavi uskoro za let osmijehu ona će pružiti krila kad misao ptice tijelu obujmi svaku stanicu napokon – moći će se (poželi li se kavezu stvarnosti ukloniti rešetke) poteći vodom čuvajući dodire svih onih vrelih trenutaka za buduću zdravicu s kojom sveti i slobodni uzimat ćemo se cjeloviti do sebe samih a preskačući preko svih prijetećih pogleda i prijekora onih koji nas zatočiše napokon – može se budućem vremenu uzvratiti pogled u zrcalu jer raspršit će se zamagljenost sadašnjošću koja sobom preplašena neprestano osvrće se za onom nepokretnom koja vegetira u sjećanju zaboravljalo se da stazu čine koraci što pogledu su uvijek ispred u izazovu dočekivanja domašaja od kamo misao ptice poteći hoće . . |
11.11.2024., ponedjeljak
ponornica
.
. kamo god se nasloniš hladnoći dočeka te jedan od sedamdeset dvojice Salomonovih daimona usidri se misli oduzme ruku užlijebi preglasnim otkucajem u klijetku srca i koliko god vjerovao valjanosti zaključka odbacit će se naposljetku poput još jedne rijeke koja nestane uronivši tlu i pretvori se u ponornicu pokazujući kako ne znaš i kako nikada ne ćeš saznati od čega se sastoji cjelovitost kruga kojem pripadaš misao prhne utrne ruka životnu tekućinu nijemu u brazdama nadlanice osluškuješ kako prati linije na dlanu poravnava se šaptom s njima a ne razumiješ ništa ne čuješ ne shvaćaš kad si u česticama prašine na obodu kad si distancom zaledio svoj odraz u zrcalu kad si prestao vjerovati da se može zaustaviti refleksija svjetla što utiskuje bore obliku zgnječi te pogled na orbitu koja nepokidiva traje prije tebe krugom čiji si neznatan dio i opet ne shvaćaš: mišlju i rukom moraš dohvatiti ponornicu! . |
05.11.2024., utorak
mjehurić dodira
.
. “i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo” M. Mladenović u svakom porazu otrgne se komadić slobode s druge strane zrcala bezobzirno kao kad koža na zglobu zaškripi stiskom po metalnoj tračnici i slijedeći trenje prema boli svjesno uzme smjer ostakljenim mislima rasprsne se mjehurić dodira razlomljen posloži se po bridovima gurajući u sebe sve oštre praznine novog pogleda pomislim – ružan san a hladna večer rasplete se do noći gdje sna nema tek kriještanje vrana golo vlažno granje i laloke psa podignute srpu Mjesečine kolosijek prošlosti među rebra guram i hodam tako otriježnjenim svijetom ne razumijevajući nesmotrena skretanja u osobne provalije alternativno nije dostignuto ma koliko se zavirivalo naličju iz sjećanja izvučene djetinje fotografije koja još uvijek negdje s dječacima iz vode neizbrisiva u stvarnosti uporna cijelog te promatra nije se moglo drugačije pomislih nepotrebno a čvor u stomaku stegne se do praskozorja . . |
25.03.2024., ponedjeljak
corridor through darkness (velvet)
.
. kad zagrizeš vrijeme buduće okusom prošlog proljeća ne odustaješ od sebe odrazom u zrcalu iako do naličja mu jedva prepoznaješ glas što šaptom po koži eho ostavlja nije riječ ni oblik do nje upozorenje od kog strijepiš bez lica je neviđen do sada trenutak u pogledu po kom misao se razlomljava a u njemu tisuće žilica korijena žude vrhu krošnje od kamo se svjetlo sanja i kad skupiš sve linije sve zrake svaku sjenu iz njih što se račva kad na obrazu je dodir tople boje u zjenici iskra i kad sve već kao gotovo je ćutiš sebe ispod kože: tek počet će sukob tući ćemo se unedogled opet za komadić onaj sjaja koji nedostaje . . |
23.03.2024., subota
corridor through darkness (damast)
.
. kad pogledaš visoko gore: sve što je napravljeno i sve što će se napraviti stane u jednu točku do kamo pogled posegne od sebe neznatan Sunce jari zamisli a noć zaranja k njima u dubine iz kojih smo čisti od sebe istrgnuti promijeniš li tamu svjetlom s kojim žariš i Suncu pružiš li predah od sricanja sjena tko si? među svima (zbog kojih smo raširenih krila nedostupni) ako samo jednom u ponoru visine se zamisliš Zemlji stopalo je pretijesno za sve ono što hod ponudi i već moraš poletjeti srcu svijeta gdje tvoji su otkucaji u grudima s njim posvećeni već sve je zapisano kad korakneš k rubu preko koga sjajem vrijediš već hoćeš i želiš tamom daljini već ju imaš žudiš s onom koja bit će njezinoj blizini sve do one letom svojoj sebi . . |
20.03.2024., srijeda
negdje između
.
. dan joj je prekratak do magistrale noći a estrogen poput magme izlijeva se na riječi ne ostane mnogo prostora za san možda suviše je protivnika što iz prikrajka šuljaju se do njezinog praga tražeći najslabiju točku iz koje uhodili bi suncokrete mrave i daždevnjaka možda vrijeme se ubrzava kako trkači olovnih nogu ne bi odustajali nadomak ciljnoj vrpci a možda sve se događa negdje između posvećenja i strasti u nikad do kraja pročitanom scenariju mogućnosti i ne zna se hoće li gravitacija Zemlje nadvladati ili će svod staviti ružičaste naočale pa po jarosnom obzoru preslagivati oblake za svaki pogled koji im se uputi pitajte ju i saznajte da svi odgovori već utisnuti su visoko gore i samo se moraju pobrati a u vama je izbor hoćete li skraćivati dan za san u noći kad bukne negdje između strasti i neposluha vremenu od koga nitko nema koristi . . |
13.03.2024., srijeda
simulacija
.
. „ja samo prenosim poruku” rekla je neobavezno mršteći se izvan okvira na biciklu zato što nije kupila auto neki ljudi zabavljaju druge ljude neki ljudi popravljaju stvari drugim ljudima neki ljudi jedva preživljavaju a ja samo prenosim poruku u mjehuriću života iz garaže sve do Kanade i Novog Zelanda fakat, nedostaje mi vremena definitivno, nedostaje mi slobodnog vremena i ako bi pomislila: ja odlučujem već bila bi u simulaciji racionalnog donošenja odluke i dlijetom označila bi u kamenu početak misli s kojom otvorit će još jedna vrata sve prije postat će palimpsest sastavljen od pregršti komadića sna nakon dvadeset i šeste godine sve prije i sve poslije sjedinit će se u ultimativnoj simulaciji s nepredvidivom varijablom obaranja isluženih totema a tome ne će biti kraja sve dok fragmenti svojim rubovima ne očvrsnu do cjeline strateškog opažaja i sve dok zaslijepljenost ispod ružičastih naočala ne protrne od ponude topline jutarnjeg buđenja u kojoj je neuništivi trenutak kad svi smo bili jednom djeca a čuva se u dubini sjaja unutra poput najrjeđeg dragog kamena ona samo prenosi poruku i vatromet zgotovljava za moguća sutra noću iscrpljuje se prebirući po nijansama boja kaleidoskopa a poslijepodneva kroti spavanjem sanjajući o najpovoljnijoj konstelaciji planeta i nikada joj dosta vremena . . |
10.03.2024., nedjelja
od visina
.
. ona kraljeve i dame preslaguje po sjedalima prekooceanskih letova pazeći na meridijane i njihova križanja s iznenadnim zračnim strujanjima držite se tla! neprestano viče dok sva se sunovraćuje visinom oblacima i zalutale ptice sklanja s pogibeljnog puta možda spasti se može komadić otkucaja što drzak krenuo je kožom ispod toplog zimskog kaputa možda otme se u najpovoljniji čas, stigne do obraza na rub usne kad riječ je suvišna a misao do nje posluži osmijeh od kojeg zadrhtat će geometrija vremena i svaku zaglavljenu želju osloboditi zatočeništva navika povjerujem kad tama postane osunčana strana ulice vrebajući pamučno pucketanje linija na krilima netopira i razmičem bučne horde utopljenika kako bi koraci imali smisla sa svakim udahom poravnati jedan za drugim do obrisa plesa svrhe hoda jer čuvajte se tla! upozorava čuvajte se tla ako nije od visina . . |
09.03.2024., subota
... tamo
.
. osjećaj je bio poput stakla proziran mogao sam kroz njega promatrati Lovčev pojas i u njemu tri maga s mirisima od zlata ako bih se okrenuo već azur je otkao paperjaste oblake do postolja s plavetnim kitovima s kojeg može se skočiti u ocean i dočekati val što zapjenjen zgrabit će obalu obala je lice kamo pružene su ruke pogleda a ono što ih navodi od vrućice je smjer po zraku kad u zagrljaju gore tlo i voda misao se, do osjećaja jedna, razbaštinjena naslanja na kose pa po vlasima leluja i kao da je s njima sebi više ne pokaže se, ne izreče tek usidri se, našav mjesto u kojem od svih je bolja te u zatišju gospodari drugima kao uspravnica svih oluja misao ne staje, neobranjivo u oči gleda sad po hridima gdje se meso razvrstava prema kosti na koju se naslanja krvareći iz dubine ugode okusa i iz visine, i visine dohvaća cjelini svih živih udaha i otkucaja tamo svjetlost tijelu je tama i samo dodir otkrit će jesam li vrijedan imenom spomena jedino dodir dat će svrhu namjeri prepoznavanja kad u ehu se čuje: jesi, i tamo te ima . . |
06.03.2024., srijeda
i ...
.
. u samoći misli plašt samoće noći obavije svakoga tako smo predvidljivo isti ravnopravni u izborima i odlukama slični jedno je središte svima iz kog izrastamo sami a neponovljivi smo razrašljani kamo se upućujemo ne pitaj – zašto? kad takne te zdenac i vjedro se spusti dok tama noći pucketa voda gori! u kamenu plamti! ispijmo čašu sna nadušak u ovoj svetoj tami kao kad bili smo djeca bezbrižni u posteljici i pjani od života koji će nam prići . . |
04.03.2024., ponedjeljak
jer
.
. jer ne možeš san sanjati ako u njemu netko nije ako pijesak si pustinji vjetar stepom iz kojih nema izlaza ne možeš san imati sam sebi nedostupan noć se sruši u dan i ne znaš što ćeš stan u tebi je prazan a ulica ispred nepremostiv kanjon do koga ne ćeš neobjašnjenim razlogom svezan svojem moru ispod oceana nemaš kamo ovako divalj okružen tisućama rešetka što krive pogled pravo a pripitomit ne ćeš onoga koji se probija ritmom kako aorta svrdla meso ne možeš snu ne ćeš u sebi neodlučeno prašinom zgnječen obliku od kog si odustao nedostaju ključar podnožja iz kojega vis bi Suncu izrastao i od svile bršljan po kojem bi se Mjesečini uspinjao . . |
02.03.2024., subota
privola
.
1. trebam prostor za san maleno područje za udah mu do života ništa spektakularno ne karneval nikako ne uzimanje trebam privolu za san bez redova i bez naručivanja neka bude i u trusnom području između dviju paljbenih linija neka lebdi iznad svih domašaja ruku i iznad svih odgledanih žrtvenika neka je neadresirana odbačena, nečitka dvosmislena, zaboravljena ali neka je tvoja poput novorođenčeta koje će se prvi puta poviti nakon što odmaknuto je od svih strahota rađanja osmijeh onaj na njemu od mlijeka koža dovoljni su za apokalipsu svih dosadašnjih svjetova nakon svega samo takva privola jedina je dostojna pitanju koje nema odgovora jedina je u valovima što obali donose glazbu života s druge strane pučine bez realnog opravdanja i jedina je u tkanju osnove i potka pokreta iscrtana po svakoj niti pogleda tapiseriji vremena nasuprot kad iz žive kosti u prokrvljenom tkivu dovrši se namjera . . |
29.02.2024., četvrtak
žarište
.
27. Vrijeme kad neprimjetno zarije se kroz kožu poput akupunkturne igle, kad razdvoji opnu shvaćanja provalijom oštrog vrha i prisustvom se udomaći kao najstarija sestra nestašnoj braći, kad se ne zna tko do koga se oslanja, a kome dodirom prići voljom vrtnje žiroskopa u klijetkama srca; vrijeme to sa svim svojim vremenima otima komadiće svake osobe u kojima imaju najviše svoga i porazi teško do poništenja svaki im naum pastelne boje izvan linija kruga. I ne ćeš biti krug što se širi krugovima, svuda kamo htjedneš iz središta samo si isječcima koji nepovratno raspršit će se pred mogućnostima, a vrtnje ne prestaju nikada, sve dok, konačno, ne pronađeš, ne otkriješ žarište u kojem lomom svjetla od svih izgubljenih komadića spoji se iluzija. . . |
27.02.2024., utorak
pupoljci
.
. izgubljen u prijevodu veljače zapetljan u proredima njezinih dana trebam ožujske kiše i pupoljke miris u kom raste trava trebam potporanj jarosnije strukture što napetom skočnom zglobu dao bi sigurniji odraz i osmi mač ruci trebam iako već sedam za svaki dan imam nije dovoljno znati se po prijelomu rebara mora se Zemlji žitko pružiti meso do nakovnja neumornog udarača i u svakom zamahu sjetiti se odakle čvrstina odakle otpor nije zapisano kako misao užlijebi se kosti gradeći bastion imenu i zašto brani se odsudno s njim tamo sam svi tamo smo posađeni i čekamo kiše i pupoljke cvijeta od kojeg bit ćemo otkovani . . |
25.02.2024., nedjelja
noć punog mjeseca
.
. dobio sam večer mirnoću u njoj pruženu poput slanoće mora obali svu obuhvaćenu odsustvom pokreta bez raščlanjivanja a vrijeme zamotano u prikrajku nije se pobunilo iako se naslućivala lomljava i neočekivan pljusak iz daljine iako treperenje stijenja bilo je upozoravajuće ostalo se kao da ničega nema i kao da ničega nije ostajalo se pribrano svakim trenutkom kako treptaji su zapamćeni u već pogođenoj rečenici po svim riječima misli su i dalje kolale svim smjerovima rutina ih je posluživala nije se odustajalo od disanja izmjenjivale su se scene s neznatnim pomakom do apsurda i sve je u jednom bilo zaokruženo kao šesnaest godina poteza slici do savršenog nesavršenstva dara s kojim se promatra sve bilo je od nekad isporučeno upravo tada – reče maglovito jutro i naglasi značaj otklona prema danu zapamti kao nikada do sada dodir do niti po kojoj život ako je prava strana bivanja proizvodi glazbu ugodnu svakom dijelu tijela s kojim te ima . . |
24.02.2024., subota
cor, cordis n. (post scriptum)
.
. ispod ramena kiša vatrenih čioda bujicu udvostručuje naplavinama na sigurnoj uzvisini promatram plesne korake stihije i nije me briga što granate udaraju me kao biblijska mana ovo je druga priča za trkače olovnih nogu i za sve one kojima aorta impregnirana je nepropusnim vlaknima bez osjećaja što odbroje svaki udar po defaultu zapravo nikoga nije briga dok obilaze se krateri nečijih imena kad im lica s dobrojutrom nestala su i kao da nikada nisu bila nema osvrtanja – tako zagrli se korak pogledom a stisak prstiju do linija dlana potvrdi značaj vrelinom koja sama sebi je dovoljna bez izuzetka ide se pravo što dalje od pravorijeka polarnih hladnoća gdje tragovi opominjali bi krivim smjerom do stola s kolačićima Madeleine nije potrebna katarza u ovom pseudostvarnom okruženju jecaja i uzaludnih molitva ništa nije potrebno sada ni sutra možda tek misao u refleksiji sjaja nečijeg oka što nezadrživo opstaje bez tijela . . |
21.02.2024., srijeda
cor, cordis n. (extended)
.
8.3.23. noćas odstranio sam dio sebe koji se lomljavom čuje onaj najmiliji dio sebe u kom se ratujući snuje nije stizao visini nitko ju ne dostiže a Mjesečinu, iako bližu iako u kosti užlijebljenu s njim i nje sam se morao odreći noćas dio sebe sam odstranio slovo po slovo onoga koji svet je bio noći doba je pretvorbe u kojoj kraju već sad čekanjem preteška je misao do riječi bit ću pored s druge strane izdvojen od onoga tko se osmjelio svjedočit ću za njega bez slavlja i ničega više biti ne će što samoćom obvezuje . . |
19.02.2024., ponedjeljak
cor, cordis n. (čas prije svitanja)
.
. nije bilo noći ni sna nema racionalnosti u proteku sati dok slijedi se krijesnica zavojitom stazom tame vodi li Tihe k propasti ili slavoluk kraljevstvu kuje? prepustiš se poput pera zračnoj struji već vidiš dvoranu kamo se odvaguje naum s činom puti već siguran si sve što prođe brazda je sjemenu iz kog bit ćeš peljar svojoj luci i vladat ćeš kao što vladao si krugom u kom svi tvoji su kruzi istim središtem položeni do oboda gdje se svjetlost na obzoru lomi oku čekaš se praskozorjem čekaš se tom nemilosrdnom trenutku . . |
18.02.2024., nedjelja
cor, cordis n. (noćenje)
.
12. večeras svodu domeće se paučina ljepljivija, gušća no što je ikada bila a u rebrima grči se toplina nikada namjeri nervoznija i prsnut će raspršit se neobjašnjeno kao da nikome nije bila upućena kako podnijeti očekivanja? kad prijeteći pogled predrasuda strukturu im u pijesak mrvi a nisi Tuareg ne možeš se u kamen udomiti nabatejskom dosljednošću ne znaš što je oaza pa posrnut ćeš hladnoćom noći na vjetrometini i tamo ostati raščlanjen ugarcima daleko od svih karavanskih puteva primiš se za grudi do kamenoloma gdje kalaju se uvjerenja udarcima s visoka opet svodu gore pogled odluta instinktno tražeći si okomicu i ne nađe nadjača ga šum rebara zagluši onomatopeja utapanja pred povodnjem i postaješ tamom neprozirnija tama kamo dahu ni riječ ne pomogne . . |
16.02.2024., petak
cor, cordis n. (korizma srca)
.
. Prošao je karneval. Spalili su Princa. Dani se duže, prinose ramenu poput lente iznad odličja. Kao da pobjeđuje se, već traje svetost slavlja i nemam ništa protiv, a ne nudim bog zna što. U korizmi sam srca i ne osjećam, nemam dodir otkucaju od kog počinje vrpca. Zamjeram se obratnicama što dan poslije meridijanom graniče; odviše je Sunca i ne vidi se obzor kamo vrtnja sve ih sveže. Opterećuje distanca što sa sobom ju nosim u kavezu rebara; svakim udahom se udaljavam, od svakog otkucaja bježim. Pa neka, iako bez oslonca, iako bez vrhunca i uspon je izbor penjaču koji snom se budi kao letač iznad otoka života. . . |
13.02.2024., utorak
locker
.
. danas je dan palačinki između ostaloga ormar je bio izvan kontrole buntovan htio je biti patuljak na razglednicama koje slala bi Amélie smijenjen je, razriješen svih dužnosti postat će predmet stvar bez osobitog interesa od nekog nešto bit će lišeno koristi što nije bio stol, stolica Marininoj pjesmi? zadržao bi u sjećanju trenutak svoje posebne potrebnosti poput omče što uteg je bila kovčegu ispod nogu kad sve se dovrši ipak, znao je ako etiketa na njemu ne griješi znao je neuman daleko ispred prije kako smjerom kosine se opredijeliti na traci vremena već okusio je istek roka trajanja i sunovratio se kao topovsko meso ciljnicima izvjesnosti čini se ne mogu se u hodnicima grudi prava vrata pronaći namještaj je razbacan stvarima praktično nije od koristi nije stvarnog tlocrta se domoći . . |
11.02.2024., nedjelja
gorenje
.
9. zaslijepljen svijetom od prvog plača zaokružen imenom nedovršen, nedorečen puštam neka sve teče ne može se biti zauzet životom dok on to nije propusti se vrijeme trenutkom u kom sve je prazno isto do slijedećeg nedostaje se sadržinom i uvijek izmakne dodir susretanja s njom uvijek počne prekasno iz vlastitog sebe gorenje čekamo se nekom tko je od iskre grmljavini tijelom za blisko još jedno magmatsko buđenje . . |
10.02.2024., subota
Judita
.
. Betuliju je spasla Judita prema deuterokanonskom mitu vrlinom dvojbeno se koristeći nije joj nedostajalo hrabrosti u drskom činu i on se poput klina usjekao frivolnoj namjeri raskolivši ju do propasti povijest nauči da put žene smrtonosnija je naspram moći najoštrijeg oružja i zapamti se takva ubojitost koja odsudno stići će cilju unatoč scenariju kobi što bi značila pravednost ljepote ako nije ruža na klijalištu predrasuda i ove riječi bi li imale smisla ako ne proturječe paradigmi u kojoj smo uzgojeni? doista nije li iz sjemena posječenog uda u pjeni mora stvorena Afrodita ne postaje li se Artemisia nasiljem Agostina sa smrću Vesele žene rađa se ljepota nije moguće predvidjeti u što je odjeveno lijepo a golotinjom kakav sjaj skriva ne smije se pobjeći ne užitkom ugode stati pretijesno je u životu ako sluh do vlastitih misli skrajaju nam drugi . . |
09.02.2024., petak
sličica
.
. odmaknem li se od koitalne stvarnosti od javno izloženih sablazni preskočim li obzor razmišljanja imperative pročitanih poglavlja preostaje mi sličica iz sna čiji obrisi se oštre do jasnih linija osmijeha shvaćam što je potrebno bijegu iz slatkoće egoizma – zaborav svemu što nema stisak ruke do razuma tada boravak u oblicima bit će održiva misija s konačnom destinacijom raspada bridova između kojih nikada ne će ostati ništa ukratko: ponavljajući fijasko do svih onih bez svrhe duha s druge strane je distopija paklene naranče u kojoj okus bez boja prosto nema smisla a negdje između negdje nasuprot svih krivotvorina pamćenja onkraj protokola piramidalnih uspjeha negdje poslije sedam, poslije osam poslije tisuća promašaja ispija se kava ispred Floriana u gradu na stotinu sedamnaest otoka tamo gdje čuje se šapat potopljenih hrastova iznad ždrijela usnulog Zmaja tamo je razgovor koji nudi se osmijehom sa sličice i ne prestaje nasuprot na licu zaustavivši vrijeme u festival ugode spajanja modrine azura i mora na usnama . . |
03.02.2024., subota
Freyja
.
. tko si, čija? kad riječ na usnama stavila si sutrašnjem danu zaustavivši vrtnju i obrnuvši vid u sljepilo ne smijem reći ne mogu izustiti ime udahu prema kome izvjesnost galopira potekle bi kiše zlatnih suza i isprale sve glifove od kojih je tajna sačinjena a tada svaki pokret bio bi uzaludan čin nauma zatočenog narom u podzemlju ne bi bilo povratka iz zaustavljenosti sve dok tlo se ne isuši i ne bude prekasno bilo što izreći onome trenutku kad Dragocjenost i Ukras pristupe Majčinom voljom ne mogu se suprotstaviti nepomičan umom ne sada, ne sutra morao bih prezdraviti čitavim životom i napokon uzalud shvatiti od čega se sastoji pogled ostavštini i kako ga na ruke staviti ne bi bilo dovoljno trebao bih se dvaput roditi iz bedra, iz glave dvostrukog sebe sažeti u jednom sučelice svakoj grmljavini neprestano gorjeti zlatom vode u svojoj kapi i konačno stati sjajem u oku kad obujmim sa svim četirima stranama svijet cijeli . . |
02.02.2024., petak
koričenje
.
. posljednji list jedne knjige dozove naslovnicu i sav sadržaj između raspršit će se ili započeti razgovor koji ne će prestajati nikada vrijeme u vremenu poput kruga u krugovima ne će se moći jednom linijom dovršiti iako u strasti smo obuzdani iako u njoj nismo sebi sami ipak smo od nje slobodniji uzeti samo sebe i pokloniti ga vremenu kao što praskozorje daruje se tami prvo i posljednje tako bilo bi u jednome isto zajedno niz koji u sebi teče krajem početku kao kad se zgotovljena riječ doda novom glasu i tako posljednji list bit će prvi praznoj knjizi koju ukoričit će stvarnost strasti . . |
01.02.2024., četvrtak
imbolc
.
. danas kad prostre se svjetlost preko tamne strane Jedna u tri naslonit će obraz okomici zemlje opet se događa svetost života dah se oslušne i opet u svakome uzburkat će se vode na hridi odakle se obzor oštrije otkucajem izmjeri odmaknut će se sjećanja s ugažene staze što ne vodi nigdje presložit će se mozaik u zrcalu do one zbiljom jedine slike koja disanje isporučuje i bit će kao što se biti hoće u nečemu do nekoga od ničega za nešto vrijedeći više . . |
31.01.2024., srijeda
obilje
.
. od mladunčeta droplje izraslo je carstvo u njemu poštovanje obilju do svakodnevice gotovo uvijek kad položiš se i prepustiš mjestu gdje jedini si gospodar svem preostalom vremenu ne sjećaš se visećih vrtova ni u prašini krvave zvijeri ne horda divljih konja ništa se ne pamti od kad golubica je odletjela odnijevši otajstvenog bika provalijama padajućih visina sad zaključci su inačice suviška u opskurnoj projekciji margine uma sad sve što moglo bi biti investicija odumire bez posvećenja prsne prije no što obliku se primi a damar se zaplete u otkucaju s kojim remeti se ritam to jedino je čega se sjećaš: nelagode skoka tišine u glasu mesa kad kost obavija i odreknuća britkog odreknuća svega onog što u tebi je zbilja to pamtiš kao oltar bogomolje pritajen u svakoj zgradi ovoga svijeta i već čuješ zajedničku molitvu koja nikamo ne stiže i nikome ne pomaže a struji u zraku kao kletva . . |
30.01.2024., utorak
do podneva
.
. otkosi mraza na slabine uliježu a kosa svjetlost ih preslaguje posvuda staklo opkoljeno je trnjem dok ledena plavet izrezuje se po koži s uzorcima nekih davnih figura opaža se geometrijska pravilnost oštrih bridova sjećanja i hladnoća motritelja kad ih rukom primi i nisu to ranjavanja nema krvarenja ni žala koplje je u kamenu stvrdnuto rukovanjem i ne može se ustuknuti stisku podnosi se poput kosti mesu navikom od kamo misao počinje uzme se perlom kao što uteg stopalima dovlači dno zemlje doda u nisku oko vrata neprimjetnu svima i čeka se nestanak do podneva . . |
28.01.2024., nedjelja
knjiga
.
. sedam tableta za sedam velova plesom još sedam sfera sedmerma Sestricama na svijećnjaku sedmi plam moj upaljen je sedmoga dana u nizu od kraja početcima ne želim anđelima krila ni daimonu rezervat s ogradom od bodljikave žice ne ću što se vjerojatno pretpostavlja tko bih bio ako već sve je zapisano? činim kako osjet zraka plućima se spravlja u tajnim pretincima i ne žalim kad se kapi prelijevaju preko ruba onaj tko hoće neka zbraja ja znam da stiskom ruku ne mogu ponijeti sa sobom niti vlas i zbog toga ne zdvajam pred praskozorjem radujem se igrom svjetla na pročeljima žudim plavetnilom što Zemlju obavija poput drevnoga boga kojemu nikada nije dosta takvog dodira upirem se o crninu noći do krijesnica u njoj što prošlost budućeg otkrivaju i nikada nije mi dosta pogledom razgovarati se u njihovim pogledima ovoj knjizi još uvijek domeću se stranice . . |
27.01.2024., subota
odraz
.
. topla se melankolija kosinom jutra spušta takne točku na obrazu u kojoj dno je kaleža ako se povjeruje da ispod kože je žeđi stvarnija zbilja ispio bih stoljeća riječi za samo jedan trenutak tog malenoga obruča u čijoj besjedi teče svjetlo glazbi kao početak odraza namjera nije od razuma nisam od povijanja sjena drugačijem hodu ovaj korak neupitan smjera poslije svih je orbita mimo svih je razloga središte kamena iz kog se ista kamenitost shvaćanja proteže do ruba nema apstrakcije u istini do istoga nema izdvajanja a ne mogu ruke uroniti u nju kao u bistru vodu ne mogu ispijati stijenu ne njezinu krutost nitko ne može! ako nema glazbe i u njoj prozirnost ako se svjetlu ne pokaže . . |
26.01.2024., petak
osmijeh
.
. budi dobro jutro lepršavo u kosi Sunca ispod trepavice osjajeno vidi! zlato je srebreno oku i tamo plam otkucaju predaje velik je golem sjaj što od tebe prekrit će sjene kolebljivoj Zemlji dopusti! sve je od visine u visini se roji namjerom bliže i kad dišeš preuzme se osvoji se stuba do slijedeće više ruka kad se pruži korak pogledu oslobodi i, eto! odmah osmijeh isporuči se osmijehu ljepše je, vedrije pronaći se sjajem u njemu . . |
25.01.2024., četvrtak
predmetovanje
.
. san nije opcija svijetu u kom se ima ne može se razlomiti bistar sadržaj vodi svaki njezin dio novi svijet je vodeni zauvijek isti u svim budućim svjetovima a tamo nisam ako uzimam dan bez noći ako odrvenim se stolicom postanem predmetom što pomaknut' se može kako nekome je namjera spašavati raspored namještaja ne znam odakle je prevlast zaustavljanja s kojom sve stvari od tečenja su svojim oblicima ipak prezrene simetrije neuspjeha ne znam čemu zabluda upravljanja kad divljina mogućnosti nikada se ne će htjeti pripitomiti činom u kavezu divlja sobom svoja zauvijek ostat će i kad sve očnjake joj slome nema joj odreknuća jedinog svijeta od kojeg se ima a to nije ovaj kamo te netko postavlja sa svrhom predmeta iluzornog značaja . . |
23.01.2024., utorak
utvrda
.
. pred utvrdom koju čuvaš na vjetrometini bez staza s vrhom koplja zemlji zastao sam pregovarati bih mogao za još jedan trenutak s kojim došao sam prije nego slijedeći korak počne pohod u kom misli nema povratka sve zaglušeno je stiskom glifova na dlanu što ispod kože gore podvodnim stijenama ne može se prestati biti veći od strahova ne može se ponos staviti u svijećnjak praznom hramu ovaj plam s razlogom svoj stijenj ima i ne mogu se razdvojiti . . |
20.01.2024., subota
strjelica
.17
. dan je raskrižje četiriju strana jednog pogleda povede kamo iskra je namjere što planut će za noć bez sna ne vraćaš se istoku kad razlomljen svjetlom u tebi je poput znaka na čelu privid mnogima ne vraćaš se starim bilješkama kad ruka gori mišlju ispred praznog papira prvu liniju pružaš ravnoj površini poput prvog zaveslaja slijedeći krugove kako se raspršuju dodirom sa svojim nastajanjima nikada isti i nikada sami od početka svog zaokruživanja jedno je središte svima otpuštena strjelica a put joj goruća nit na prstima s kojom se pogibelj uzima do druge strane ispod naličja tako si svoj i ovdje i tamo u prvoj kretnji do cilja i ne možeš prestati od nje u njoj je tvoja sadržina . . |
17.01.2024., srijeda
stube
.13
. po oceanu noći tražim stube snu do njih uspinjem se bilježeći uporišta sjećanju zaranjam nudeći sidrište i padam zori kao što misao propada bez pera uma svaki puta je drugačije uvijek iznenadi val krenut s druge strane a njegova mu skliska ploha trenutka zbuni zatišje pred kašnjenje ne dočeka se ne prepozna se scena kamo žurba ruke svjesno pruža . . |
14.01.2024., nedjelja
vodorige
.12
. uvijek se počne u sjeni ni crnoj ni svijetloj s obrisom katedrale u izmaglici počne se histrionski s kutom pogleda koji snagu temelja vidi na vrhu mogu biti nesmotren i ne vidjeti vodorige danju stisnute u kamenu poput kopalja a noću zbratimljene s Gorgonama mogu prešutjeti njihovo neprimjetno razgrađivanje koštane srži strukture ispod pročelja očekujem kako čvrstoća opeka odbit će svaku grubu riječ koja, kad se najmanje očekuje mogla bi u njoj misao upućenu s opakom namjerom i kad slomi joj se tijelo zabosti tamo gdje pogledu najkritičnije je mjesto obliku s kojim prostoru je dostavljen tada opazit će se neravnine bridova rastresitost boje drugačije od očekivane ali ljepše je strašnije vremenu ovaj protok slijediti i otkrivati narav tišine vode što svijet pokreće i mrtve tvari vrtnjom gura do sklada koji s ovim skladom se dodiruje . . |
11.01.2024., četvrtak
ruke
.
. probudio sam se u poslijepodnevnom snu i dalje sanjajući iza zrcala preko odraza lijeve držao sam tvoju desnu ruku ručali smo kao i obično na samo našem mjestu odsječeni svemu što u poluživotu poslagano je u sjenu na licu osmijeh kao na slici uozbiljio se ništa u sebi ne promijenivši osmijeh na licu pamtim zapamtio sam po onome svemu što tvoje u tebi preda mnom se istom tobom sadrži i tamo si upravo onamo kamo bi htjela i ondje k onamo kamo si krenula osmijeh na licu čuvam na lijevoj trajnijoj strani desnom jačom rukom sebi ga prianjajući i ne marim ako svijet se prepolovi u trenutku bili bismo otišli s druge strane zrcala poznatoj galaktici gdje su pravila čista od ljudi i gdje slučaj nije namjera namjera je u njemu pa ako kažem već rekao sam izrečeno ako ruku ti čuvam ona već u mojoj je ruci i sve što tvoje je u tebi u meni se sadrži . . |
10.01.2024., srijeda
odraz
.
. u galaksiji bez osmijeha samo jedan je razlog životom vrijeme uzimati pronaći ćeš ga u tami tamo gdje nedostaje dodira i gdje se dodir sjaju poklanja iako sve je tama tako ćeš se prepoznati – poput netopira i činit će se kao da svaki pogled od mamurluka je bistriji odrazu na zrcalu pružene slike bez atribucije bit će tvoja i bit će ničija svima izložena sve dok potpis ne staviš s razlogom zbog kojeg s vremenom za osmijeh goriš . . |
09.01.2024., utorak
make it happen
.
. već u danu poslije sutra pronađeš nemir što ti ruku vodi a misao uzme i istegne preko razumnog obzora nemaš ništa protiv osloboditi se okova tijela ali bez njih slutiš let koji se ima bio bi poput tami hitnutog kamena gdje nikoga nema već dan što bit će sutra negve rebrima bliže stegne i ne da pobjeći onamo kamo krutost disanja sama sebe povela bi sluhu dovoljna ne da pobjeći uzaludnoj misiji plućima u kojoj sama bit će bez igdje ikoga ovaj dan mjera je svih prije zbrinutih udaha svemu što hoće se moguće i nikada od nje ne smije biti manje nikada joj dosta udisaja do poravnanja s krugom većim kojem od rođenja pripada . . |
07.01.2024., nedjelja
kapljica mora
.
. jedninom sebe pogled je u daljini zakačen i po njegovoj niti mogućnosti su poput perla nanizane jednom ćeš nasuprot sebi pristići krajeve u nisku spojiti i kao Sokolica u kočiji pred svima gorda Dragocjenost i Ukras ispod zlatnih suza pokazat ćeš jer živo gori Pramajkom na svetištu svih stvari koje će biti u bokovima je nar na rukama velvet i čas je damaskinju iskovati a sve što je bilo oštricu će joj dati po linijama dlana za pokret koji se u namjeri ne će moći zaustaviti tako bih poželio tebi sada u ovom času kao onoga trenutka kad je Sunce s jednim osmijehom više postalo bogatije sjajem u njemu . . |
01.01.2024., ponedjeljak
Laniakea
.
. prvi dan do noći bio je poput puzanja među ruševinama sve što je ostalo nakon novogodišnjeg vatrometa razbacano je među ostacima granata i raketa želiš li komadić budućnosti podat ćeš se Zemlji kao gujavica koja sanjari o zamahu leptirovim krilima do kože utiskivat ćeš zaklon čiju sigurnost jedino imaš trpeći nepomičnost i ne ćeš i nemaš kamo pobjeći a duboko u sebi ispod privida ponora znaš sve s tobom i oko tebe šesto kilometara sekundom požuruje se do raja i tamo negdje daleko od razvalina ovoga časa netko sklada riječima strast netko se u pogledu otkriva potrebnim kao da ne postoji strah nije hladno i ne pada kiša tamo negdje drugdje u nekome sve ima smisla toliko jednostavno kao što se nakon noći bez pritiska razmišljanja otvori i prospe modrina šetnjom trenutaka . . |
26.12.2023., utorak
čar
.
. usred izobilja kristala i olovaka ruka se zaustavi najednom sama mogla bi izreći tajnu predugih šutnja mogao bi se nepotrebno izložiti sadržaj jedinog zavežljaja disanja pomisli se netko svakoga ponaosob čuva u zajedničkoj jednini samovanja i nikada ne dopušta dodir najtajnovitijem mjestu u kom svijest iz sebe tinja nikada ne ćeš odgonetnuti koja je prva perla što nisku pogleda odmotava niti koja je slijedeća kad se obzor događaja začini umom uvijek netko svakoga ponaosob čuva neiscrpivim redoslijedom u tami iskrom imanja i spravlja čaroban napitak jednostavnosti postojanja . . |
21.12.2023., četvrtak
Psyche
.
. ne smijem reći ništa o vrtlarici ispod vjeđe ne smijem pomišljati sve dok po puti joj prosut zvjezdani prah u pogledu gori ne smijem krenuti dalje posvuda su kao vlati trave rijeke u moru a iznad njih ljestve nepregledne pružene drugoj strani isprepletenoj trnjem ne razumijem zašto opčini sjaj rose ni način kako zraka svjetla gorči u kapi ništa um ne može dohvatiti primaknem li se bliže do linije po kojoj se zora iz tame uspinje već prsti pričaju sami od sebe koju tajnu na dlanovima kriju ali ne smijem reći nikome i ruke ne pokazujem Sunce mi oči teško ranjava a Mjesečina konačno osljepljuje ni iskre dana u noći nema s kojom mogao bi poteći dodir koji oslobađa prokockao sam vrijeme trenutke sretnog vida i ona koja je s golubicama došla odnoseći tamu iz vrta je prhnula ostavivši nepomičan stroj na kiši kako tvorac svrhom ga sačini a živo u njemu upropasti . . |
15.12.2023., petak
gradinar
.
. dane slažeš vojnicima od terakote i zatrpavaš im sve početke gradeći si grudobran sve različito lomom svjetla izravnavaš okomito po jedinoj liniji s uvjetovanim sjenama i gdje si tada ako ne na ravni s njom izjednačen u petlji napušten od svih božanstava čekaš najkraći dan kad elipsa tame svitanjem raspuknut će se po rosi do bose kože nakon što presiječe se pragmatična faza suviše vode mačeve misli usporava refleksno osvrću se unatrag kamenu koji čvrst je orijentir prije izbora nema u tome računice za razum s montiranim križaljkama vrijeme je ugoditi osnovni ton s fraktalima vremena kao što gradinar pamti cvijetu oblik do imena a tek kad uzme boje mirisa sklad u njima gorenja do osjeta kad trenutke brižno spaja plohama volumena moguće je protrnut će od značaja koji nije tek puka potreba svima . . |
13.12.2023., srijeda
dobrodošlica
.
. osjetiš kad nisi dobrodošao u trenu bljeska daleko ispred grmljavine već uzimaš nasrte vjetra predaješ se kišama privremeno obustavljaš pogled koji tvoj je jedino kad hoće dalje izdržat ćeš sve jer hoćeš i možeš nakon svega nastaviti drugačije ne mora biti bolje ne će sputavati omjer ni pad, slom, potonuće sve mjere su proizvoljne ono jedino jedno koje diše samo za tebe otkucaje dijeli i misao isporučuje veće je ljepotom darovanog vremena velebnije od svega što u prolazu dometne zbilja stoga zaboraviš što je dobrodošlica uglađenog ega pruženu ruku ne povlačiš ispred vatre ako doba je gorenja neka gori sve što je gorenju namjena . . |
11.12.2023., ponedjeljak
vis
.
. dan Mjesečine pojavio se neadresiran odmah shvaćaš netko je zaboravio kamo odredište isporučiti ne otvaraš diskrecija poput lanaca na omotu je sadržaja obazriv gledaš prekoputa Schrodingerovu mačku u paradoksu tamo je i onda nije glas joj se na praznom vrhu repu zamota najednom teškom rukom gurnut u lavljoj si jami naočigled blagdanskog slavlja netko došapne: nemoj! to traje trenutak stiska nisi svjestan kad oduzme se sjaj kad prije i poslije se spoje u jednoj točki što od svega je svakome jednina promijeniš kanal ne želiš preporučeno ne ćeš prisvajanjem još slobodna volja svoj vis ima i onaj tko sklon je usponu nije samo za danas svezan . . |
08.12.2023., petak
jednoga dana ili danas je dan prvi
.
. kako je gore i dolje bi ako poštuje se veličina ne stoji uzalud na platou usred pijeska neprekinuta linija visini nije bez razloga zagonetka u kamenu što istok vječito promatra nitko nije od jednoga dana svaki dan može biti mu prvi ako poštuje se veličina i ako pogled gore od istog je materijala što refleksijom oku daje sjaj jesmo li skrušeni promatrači istoka od kamena spavači ili istok nosimo na rukama plešući s demonima do prve trake jutarnjeg svjetla? zaspemo li umorni u realnosti sanjamo ples s kojim ćemo se probuditi na svojoj drugoj strani jednoga dana koji trebao bi biti dan prvi . . |
07.12.2023., četvrtak
note adventa
.
. jučer nije danas dvoji sutra ne će pamti se kako pamćenje vlada razmišlja bez razmišljanja i već stiže glazba praporaca iako sve je šum uma iako osjećaj je teledirigirana naprava osmijeh imaš pusti neka odzvanja suviše je rasprava ispod nepovjerljivih pogleda i nitko nije si kako se predstavlja otvori dlan i gledaj svaka misao u njemu hoće obliku dodira tamo se bije s tisućama neuspjeha a pobjedi dovoljna je tek samo jedna namjera što s osmijehom osmijehu se pruža bez oponašanja . . |
30.11.2023., četvrtak
interregnum
.
. kad zastaneš u međuprostoru razmišljanja onkraj smisla i sreće kakvim si ih preuzeo tumačeći se bez zadovoljstva i bez naročite ugode kad nasloniš se na nerv osjećaja po kojem postojiš i prisjećaš se tko zanjihao ga je zagrljajem prisustva pa živim goriš a koga nema, tko je otišao kad njihanje prestane kad stijenj se ugasi otkriješ kad nekoga nema sve što si imao i imaš bezvrijedna je popudbina životu ako u njemu dišeš po navici već odavno sam u sebi mrtav a nudiš još uvijek mrtvim prstima svoje poginule misli otkriješ vremenu si suvišak bez naročite svrhe ako zaniječeš prstima osjećaj i pobjegneš kad nerv se zanjiše zaista uzalud su sva znanja i svjetske mudrosti uzalud želje i htijenja kad prsti su bez dodira s kojim gorenje je živo . . |
29.11.2023., srijeda
kosina
.
. po jutarnjoj kosini svjetla prepoznaješ tragove kamo upućen je dan pokušavaš ubrati misli do sjećanja na san koji prekinuo se i zaustavljen ostao trenutkom većim od pada u vlastiti ponor shvaćanja možda razum postaje nepopularan ishod buđenja možda njemu opiremo se kad koraci života oponašaju rutinu uvijek istoga hoda a možda tučemo se s njim u već izgubljenim bitkama i napokon nakon svega trebali bismo reći: dosta! ničega zbiljskog u melodrami razmišljanja nema kad pretvori se u krutu jednadžbu dva životu suprotstavljena povjerenja jer nikad ne znaš nikad ne ćeš znati tko ćeš se po jutarnjoj kosini svjetla probuditi . . |
28.11.2023., utorak
punctum contra punctum
.
. o razgovoru koji pokrene se protivan vremenu a neodgodiv u njemu je počeo misliš: bizarno! od ničega stvarnog već vrh mu je bio uveden u tijelo što tek stvoreno bit će a kao bez razloga je mogućem obujmu i baš tada ima značaj do onoga podzemljem što tobom obitava zagrljeno po niti kako se postoji i već svezuje te s onim koje budućim će biti taj razgovor hoćeš tom razgovoru trebaš kao što val treba stijenu jer drugačije nema se jedno bez drugoga jedno nije bez nekome . . |
27.11.2023., ponedjeljak
to bude
.
16. to bude kad se ne mogu prevariti riječi kad jutrom studenoga dana prozirno plavetnilo nadnese se iznad zabravljenog života i skokovito odrezuje dah to bude tren kad misao je čioda u pete zabodena visu bez kraja a pričini se po njoj je sve što je od slobode bez kobi mesa i kostiju i bez granica i ništa drugo ne treba ničega manje, ničemu više osim samo ući kao zraka svjetla negdje tamo u atrij gdje krv odzvanja to bude iznenada neočekivano drsko i uvijek zbog nekoga poput ovoga jutra studenoga dana u kom lapis lazuli samo na tebe pada . . |
26.11.2023., nedjelja
stoga
.
. obrćeš se oko vlastite osi ali nisi joj u žarištu ne kamo hirom nosila bi ne dok ne istekne nesklon studeni postavke ne mijenjaš iako zoru rezolucija je viša detalji koji prije nisu bili uočljivi ne će promijeniti odnose u paralelogramu vektora držiš se značaja što osjeveren je čelikom sazviježđa jer u vrtnji stostruko jačih vrtnja njedri se peta sila iznad svih tumačenja o raspoloživosti vremena po njoj pamtiš u sjeni naoko trenutke žudiš čemu ne bi smio ukupno živiš za nešto sitno a pregnantna misao je u tebi što prolaz traži do vječnosti kojoj sjaja si dio stoga ne mariš za sva glasna negodovanja ne haješ za potrošna zadovoljstva do ruke pružene Adamu mjeriš si odsutnost i kormilom pratiš pogled glave Zmaja tako se ozbiljavaš tako vrtnjom kruga koji se otapa većem krugu gledaš . . |
25.11.2023., subota
zbog
.
. u magli nedruželjubivo jutro podsjeća na Kerempuhove galge zbog previše vode zbog previše hladnoće isprazniš most Rialto zatvoriš Florian sa samoćom uma razgovor se nije mogao zapodjenuti ne mogu se raspoloženje i misao kao sugovornici ispred sebe staviti suviše je sklisko bez trenja izostaju suglasnici ne može se skladu suvislo ništa dohvatiti kad teče se bez cilja neprestano kad ne prestaje rasipanje a uporišta nema iz kog riječima mogao bi dovinuti se do gondole glasu . . |
24.11.2023., petak
efemeride
.
20. nakon noći prepukle u tri dijela dan je u krhotinama koje se ne mogu ponovo složiti smislenoj cjelini nisam ljubitelj tame ali sada odgovara njezin preuranjen stav dodatno strmiji oblacima zapadnog obzora osjeti se kako preostalo vrijeme k njoj se ubrzava ne nudeći zaklon niti mogućnost bijega sve moraš prohodati sam s vjerom u stopala zemlje kad gore visoko nije sveta relikvija nema dobročinitelja i nije rapsodija očekivanja već profano snoplje egzaktnosti pa tako pod sjajem Mjesečine postaneš varijabla koordinatnog sustava s kojom je pozicija tvoje izabrane točke precizna matematička formula sa znakom jednakosti refleksije dodira iste veličine na suprotnom kraju svemira . . |
20.11.2023., ponedjeljak
glas
.
. sveudilj do kože pitanja su koja nikada ne će biti postavljena ako si stanovnik u neutralnoj otopini promiskuiteta laik ili profesionalac – nebitno sve mimo tebe prolazi poput ovoga trenutka u kojemu svaka riječ izblijedi do slijedećeg i ne predstavlja ništa osim otiska stope na pijesku koju razmrvit će gravitacija ne bi li radije bio riba i sve oko sebe udisao u naravi smisla kao što elementima jesi mu dijelom a uzimao bi iz svega samo sebi značajno zauvijek tako zavezan njemoćom? Ili bi govor htio glas u kojemu su svi odgovori koje nitko nikada ne traži kad nisu od pitanja i kad je tišina religiozna rutina uma što ponoru svaku svijest vodi? nitko se ne čuje ništa se ne sluša, nema odjeka ako se nalaziš u trusnom području osobne prohibicije ali ako bio bi u zamahu krila leptira što može razlomiti Ande ne bi li se pridružio glasu bio mu dio ne bi li se tako priklonio onome što tvoje je u njemu? . . |
18.11.2023., subota
kairos
.
. sjeverac zrcali misao o jedrenju iznad tračnica uramljena je povorkom zvončara na kraju koje je Histrion s balonom počinje siesta kad Sunce se staklasto rasipa kosinama do naličja i kad ne može se gledati u njega ako si opozicija čiji kut pogleda isturena su koplja izvučena iz utrobe a ne mogu se zanijekati u skerlet obojena već stavljaš deja vu slici: prije no što vlak stigne peronu horde putnika stvarat će žurbama ponor i ne ćeš stići prihvatiti uzicu balona koja samo tebi se pruža ne želiš tu epizodu odgledavati još jednom vjeruješ od svjetlosti svima jača svjetlost je ona što gori u rebrima srcu Sunca vid nudiš ne mareći za sve boje svijeta toplina te vodi topao dah čuva smjeru onkraj sivila sljepoće predaješ krila vidu netopira i jedriš mimo svih oblika jedinim letom za koji si stvoren uzici svog balona . . |
17.11.2023., petak
rijeka od mora moru
.
. od mora moru rijeka što pjenom lomi se stijeni udari i ustukne položi se i napusti kao u ženi žena početnom linijom sfere koja svijet obujmljuje kamo jest do paperja osmijeha kad uspet će se obrazu takni tu namjenu svrhe s mišlju koja Zemlju može sablasno prepoloviti otkrivajući u grotlu tame svjetla iskru i nepokidivu sponu po kojoj svaki udah istječe iz magmatskog sloja a vrelinom se zapamti zgrabi tu misao kao osmijeh djetešca na obali prije nego oluja zaprijeti podigne val i Sunce sruši čuvaj ju poput majčinstva majki u rijeci mora u krvi divlje i brižno poput krijesnice što predaje stazu očnjaku zvijeri takva u moru od mora je rijeka tako ispod kože gurnuta teče i jezgrom gospodari do prvog plača djeteta a sve poslije i sve prije sve drugo iluzija je života koji se mora . . |
16.11.2023., četvrtak
neka je slavlje
.
. vrijeme nam oblik da uspe mu sadržaj s okusom svega i pokrene i otpusti: neka je slavlje! ne želiš biti papirnata brodica uma iznad Marijanske brazde ni kruta kovina strasti rukama nekog drugoga kovača ne ćeš prezreti stope što tragove ostavljaju tek vjerovat ćeš jedinom vidu koji svoju stazu proniče iskrom sjaja u oku neka je hod rubom provalije neka je na užetu visoko iznad tla neka su oluje zbilje neka u utrobi je vulkan sav tijek kraju neka je slavlje i neka ne bude utaman . . |
15.11.2023., srijeda
tako se nema
.
. zaustavljaš riječi skriješ, krvi ne daš kao što Sunce slavom rosu oduzme Zori a već sjedio sam na terasi opušteno slijedeći usjekom vremena slanoću do tvrde stijene nasuprot sad u rebrima ostala je zemlja i ispiru je kiše nejestivog studenoga nema mi spasa dok odgurnuta glad zjapi tamo gdje bila je aorta i dok u prazno zamahuje čeljust žeđi ne dohvaćajući pluća u ovoj noveli noći bez sna produžuju se u neprohodnu tundru dana ostaje se bez zraka do loma svjetlosti se nije nema se do pređe tkanja smisla samo zemlja je ostala glinena koju vode raznose golotinjom kože bez srama tako traje se kad nema dodira trenutku koji otključao bi udah gorenju jedine luči što svjetove disanjem sastavlja tako se nije tako živo bez okusa mre u suvremenoj konstanti nepodnošljivog uzimanja vremena daleko od orbita mesa i kostiju neispijene tekućine svijesti tako se nema i ne bi . . |
10.11.2023., petak
bojno polje
.
. otrgnuti dani otkidaju sate neprimjetnije no što se značaj disanja u plućima čuje suviše je misli bez zamaha krila svezano zemlji a smisao poput obrisa u magli promiče infantilnije od nezaustavljive vrtnje putanjom svega u stalnoj mijeni zastao bi ali ne znaš koja riječ probudila bi siguran oslonac na skliskoj stijeni jer uvijek se padne oblik se odlomi raspadne i iščezne ostavljajući prazan prostor tamo gdje razumijevanju bojno polje otkucaja ponudilo bi dostojan manevar uistinu tko nam ote koplja slobodne volje tko nas razoruža i bespomoćne ostavlja za trenutak kad zbog sebe bismo ginuli? ne možeš ispod kože svoj dodir svrsi pružiti ne možeš se preokrenuti kožom i čvorove predaka ostaviti iza sebe bez osvrtanja kao da nikada nisu bili nije opravdanje i nema isprike za bilo koga tko ovaj namijenjeni dio vremena propušta bez zraka koji bi mogao oživjeti gorenjem u plućima uzimajući ga nepodnošljivo olako samo stoga što se ima . . |
07.11.2023., utorak
lom
.
. drugi dan iste noći obrtao se pod vjerolomnim svodom na bridove kože iz svoje sebične osi prosuo je očekivanja koja se poput vilinskog praha udjenu u ispražnjene grudi zapamte se oštrica vrha u toploj tekućini otkucaja slana kao nevrijeme grimiza i trenutak kad sve obujmi oživjela voda izdojena iz oceana premjesti se šestar uma u naplavinu čudeći se krivuljama i prestaneš najednom svojoj slici biti odraz odustaneš praskozorju navučeš težak zastor na vitraj i vratiš se roju sazviježđa na dlanu tražeći puls Polarisa u praznom hodu misli pratiš oštar meridijan i nije ti ni do čega na ovome reljefu sada ali ipak vjeruješ kad svlada se vrtnja ova noć bit će tek jedna od mnogih prepreka zbilji valja se pribrati tamom za sjaj što će se lomom izliti . . |
31.10.2023., utorak
Samhain
.
. ova žovijalna Mjesečina struže po naličju dana ispred je vrpca amaranta nasuprot damastu kobaltno plave nešto se između shvaćanja (odsjaj paučine u žeravi muka) sa strunom disanja prepleće pusti one kojih nema! sva prostranstva njihovih pogleda sad su u grumenu skvašene gline iz tog tijeska raspadanja ne vidi se bojno polje koje se približava ne mogu se dotaći daljine ne će ih blizina ovoga daha ne diraj one kojih nema! Nemeza ispred njih bdije i svakim nesmotrenim pokretom oka obzoru sjećanja gurnut će te u ždrijelo već viđenog martirija iz kojega nema povratka zar opet sumraku dopasti nespreman i ne dočekati hvatača sna? već tjeskoba noći po stepama je kože već tama ruje plućima do ljepljive zemlje u kojoj disanje bučnije vre trag srca nije tamo um ne može udahu i otkucaju topao stan iznajmiti pa zajedničku hladnoću dijele prevarantskim mislima nikada sami i nikada ostavljeni bez mira i počinka idu nekamo gdje se bez staza nije samo se ide samo se odhodava pustoš uvjerenja a govor do imena neprimijećen promašuje se ne spomeni one kojih nema uzalud! još nemaš umijeće strijelca ruka još nije spremna do mete se dometnuti vrhom praznog tobolca diši! do kraljevanja drugoj strani koplje primi čvršće toplini i brani taj bedem odlučan sebi . . |
25.10.2023., srijeda
koridor
.
. sa šutnjom pred naručjem Đavoljeg kometa ulazim u špilje neprohodane riječima ovdje su, pružene do kamo razum nije dobrodošao do svetosti u kojoj logika mu nepotrebna rasplinjava se poput dima cigarete čiji gorak okus tiho ubija sjećanja odmaknut ću plastiku abdomena prvom jutarnjom kavom dotaći dahom čeljust u kojoj je otkucaj i dopustiti ugriz napokon pretočen zbilji na rukama su jabuke i lješnjaci u pogledu gorski vis zataknut brazdi rijeke odslušavao sam šupljine govora pamtio okvire bez sadržine dok život se događao negdje drugdje i onaj jedini trenutak zbog kojeg se počinje ostajao je nedostupan zaboravit ću vrijeme kako i zašto ga ima mimoilazit ću rutine u kojima se prepoznaju odzivi varljivim sjenama tek dodir zraka do kože hoću i u njemu koplje upereno rebrima samo to otkucaju do riječi sada gospodari . . Oznake: listopad, Devil Comet, M |
21.10.2023., subota
kad gore visoko
.
18.10. na putu u Damask zadrži ime odjeni se damastom i sabljom pobjednički kako pristoji hodočasniku ljubičaste utrobe ovaj svijetli dan blago oslovit će te ježenjem kože i znat ćeš koracima uspraviti pogled kad gore visoko do dolje se izjednači otkucavanjem podneva a potom slijedi stope Mjesečine poput Nabatejaca kamenit san sebi izgradi gdje ćeš prenoćiti i iz njega iskoračiti kristalnoj strani zore bez javnog uskrsnuća po ne znam koji put vrijeme ti pripada svijet postoji za samo jednu strast zbrojenu svim ostalima i dah ti je dan do osmijeha i iskre otkucaja u njemu čuvat će plam što Zemlji daje vrtnju a koraku smjer prav tako smo jednaki isti s rukama maga jedni drugima kad gore visoko s umom svijesti do dolje se poravna . . |
12.10.2023., četvrtak
rebus
.
10.10. noć je bila crnja od jutarnje kave s kojom počinje uzaludan dan pričala je o strahu kao o drvenoj nadstrešnici ispod koje se navikom skriva pred orkanskim nevremenom a pomislila je na gujavicu koja se probudila na asfaltu usred ljetnjeg podneva poželi se miris iglica i na usni okus mora već čuje se val zarobljen u rascjepu kamena kojemu sunčevi krikovi izrezuju zrna soli ostavljajući zgarište bez obavijesti opet su ukrali konje opet Zmajevoj brazdi prijeti samotništvo tundre netko je razmontirao projekciju samopouzdanja otkrivši rebus . . |
07.10.2023., subota
OK
.
.3.3. OK razumjet ću shvaćam uobičajeno je prešutjeti posvećenje s kojim si jedina od svih veća zbog uzlova regularne stvarnosti a stežu se i stješnjavaju prostor mogućnosti uobičajeno je od sebe odbacivati sve prijeteće vrhove nauma želja koje bi taj stisak mogle obesnažiti suviše toga bi se izgubilo nepovratno i ne bi bilo povratka ne bi bilo kao što se bilo a toliko njih samo o tebi ovisi i bili bi iznevjereni a to se ne može dopustiti stoga svaki dan otkidaš po jednu laticu pogledu jednu granu krvavim grudima slomiš i činiš to sebi uvjerljivo potrebno kao da zgotovljen scenarij od tebe jedino martirij očekuje ima svrhe svijetu kojem pripada se većinom napučenom strpljivim trpljenjem gdje se rađa i umire bez imena poslušno i pokorno bez suvišnog razmišljanja ima smisla vremenu bez ljepote oblika bez pokreta čina i bez urlika snova kad posvuda zaglušuje ista zajednička molitva upućena iskupljenju u jecajima istih ponavljajućih sudbina . . |
02.10.2023., ponedjeljak
moglo se
.
. listopad skraćuje riječi a između rebara razmak stanjuje i najednom posvuda tijesno je za misao što u klijetci žedna se prokrvljuje kroz meso kroz kosti bi o drugoj strani spone prozborila kamo se izdužuje do zida kože bi i preko njega u zagrljaj sadržaju svrhe koja želju ispunjuje povjeruješ li samo tren u mogućnost blizine koja još nije već ona je oružje i omen s kojim se pobjeđuje a sve prije sve poslije nevažan je slijed puta koji kraj svoj krije iako već svi znaju: moglo se bez moglo se drugačije . . |
25.09.2023., ponedjeljak
katarza
.
. pregažen i ispražnjen odznačen dočekaš se na beznačajnom mjestu daleko od svih putova ništa novo, ništa posebno obeshrabrenju kad s pustopoljinom potapaš sve one drske vlati trave što do maločas prijetile su se oštrim vrhovima a ugošćavale su gujavice i mrave nerazdvojnom dodijeliš novu ulogu sada si promatrač tragova koje nervozno odlažeš nekamo gdje ih nema više ne stežeš uobrazilju rebrima takt je ravnomjeran boja u sivom siva a voda posvuda posvuda voda bez mirisa i okusa iz tebe se izlijeva zgrabio bi onaj plamičak ispod klijetke a spržio bi prste bez dodira odmah prepoznaš prazan stan tišinom što pijesak u svaki predmet stavlja i odnosi ih nekamo gdje ih nema tako se nije tako se pogled bez uzlova osvaja do ničega tako se misao obustavlja . . |
23.09.2023., subota
poravnanje II.
.
. jesenja prva kiša do ruba natapa dan neumoljiva liježe zemlji grleći ju ljubazno kao što susret očiju dva tijela u jedno stavi upravo onako kako se u usjeku vremena slože nasuprotne strane jedan pogled tvoreći prva glazba jesenjih kiša s odronom kapi u utorima svijesti nudi razgovor potrebno je samo zašutjeti i slušati o Milici izvan kontrole čiji terijer slijedi instinktom sreću i o golemoj žurbi auto-ceste koja nema kamo odvesti ako ne znaš cvijetu pasti ako spleten si čvorovima iz kojih grane ne će izrasti slušaj: kamion! udarit će te poput kamiona! i ne će stati i konje će ukrasti trećeg dana nestat ćeš u obezglavljenom jahaču okrenut naopako i nepodesiv stvarnosti neka je tako i neka se bude u prekrasnoj jesenjoj provaliji kamo ću se odapeti . . |
19.09.2023., utorak
promise
.
. konkretan dan popločan zabranama pruža se kamo nije namjera vode što lome se na kostima i sjaj što trne u podzemnim izbama zovu nekamo gdje koža umiva se slanoćom krvi i bistri misao s kojom ograđen je zdenac udaha zaimati snoplje dubine pokretom koji se ponavlja od usne do vrela i ne prestajati biti manjim od svega što u nama obitava samo to samo sada i smirit će se kanonada propadanja i utišat će se damaranje tišine u bastionu rebara . . |
18.09.2023., ponedjeljak
dodir
.
. i ovdje gdje koža me sputava a grmljavina u rebrima jari i tamo gdje misao mrijesti se zvjezdanim prahom osjajena ne pitam kome ću se opredijeliti znam bez obrazaca smisla ondje je staza u trnju koja poslije svih hodočašća mora se iskrčiti nije zapisano u sibilinskim knjigama nema je u efemeridama kao što nema vremena ako u njem nije udah tek sve dodir je samo dviju ploha dimenzija gdje naličja im crpe se iz istog izvora . . |
17.09.2023., nedjelja
praskozorje
.
. došla si ušla u san kao dvije zvijezde na golim ramenima zbog svih otetih riječi zbog mnoga toga u nerodici dana došli smo u posjetu unaprijed izabrane noći na kraju ulice k onoj koja jedina zna kako se mijesi tama samo njezin pogled bio je dovoljan i već si čitala skrivene znake zapisane na koži razumijevala si kamo će linije i otkuda do njih pokreti soba se tamom nabirala bila si grimorij tvrdoukoričene knjige tijela koja ozbiljavala se na ramenima dvjema zvijezdama u očima slanim od života već pružio sam ruke uvezu već nepročitanim stranicama dopisivao bih riječi perom prvog sjaja koji dan umiva . . |
10.09.2023., nedjelja
nisam |
07.09.2023., četvrtak
umami
.
5.9. rujan je svježa zora jučerašnjeg uzavrelog dana priđe kao što prišla bi namjera slanoće mora do samo jednog vala rujanska rosa duboka je misao u svakom zelenilu lista kapnuta iz dubljeg oceana u kojem svaka riječ je suvišna sve zajedno sada pod kožom su izmaglica i eterično ulje od kojih ugriz mesu sočnog je umami okusa kušao si i nikad dosta je gladi dodira uvijek kao prvo buđenje je onoga jedinog osjećaja do života čini se svaki puta bliži si nijansom linije stvarnoj orbiti tamo gdje počeo si od nje pjan a već početkom vrtnje više nisi . . |
05.09.2023., utorak
biser
.
3.9. što nam Mjesečina priča kad samo oči do nje su sluhom? I kako kožu zaustaviti utišati damar ispod rebra kako se šaptu zaslađene tame oduprijeti? vrata što su zatvorena razumijevanju na dodir se otvaraju a korak onaj prvi u dovratku prije blagoslova misli već u brazdi vremena učini se poznatim i odliven trag stope zovne kao što krilo uzme se do visa pluća dahom kad se zraku pruže nisi uzalud pregršt praha skupljen kako bi se rasuo bez odraza u zrcalu sebe imaš ne bez razloga i kad razgovor počne nisi li praskozorje koje dan će dati nisi li iskra što središtu Zemlje oganj će utisnuti vrtnji koja se ne smije zaustaviti? nisi li poluga do nekamo stići? tražit ćeš: hrabrosti mi daj za istupiti iz bljedila sa staze lažnih proroka i blago oslovi me strjelicama izazova usnu zagrizi do krvi i ciljaj u središte mete kamo još nisam odhodao ovom biseru smisao nije svrha nije na tržnici taština u bescjenje nuditi se . . |
04.09.2023., ponedjeljak
čioda
.
1.9. buđenje je bilo u području vakuuma nakon apokalipse sna jedini očevidac sad prebrojava rutine dok nasuprot zabrinutost mu otimlje pogled poput čiode zabodene koži koju prije osjetiš no što se uoči probojem neprijateljskog stava i kao da oduvijek je i ovdje i tamo poput meridijana koji spaja dvije osi polovice potpunog obujma kruga spas je u riječi što poduprijet će misao svjetlijoj strani a u njoj su početak ditiramba i završna kadenca rekvijema između kojih otkrivat će se plovni putovi uzburkanog mora s njom prestane boljeti bol i ne obazireš se na kradljivce osmijeha nastavljaš, tragaš za spasonosnim otokom odakle se Sunce najljepše javlja a ako se mora biti izravan: trebaš nekoga tko svjetlo je i još srodnija tama i isti ste, slutiš jer oboje probada ista čioda . . |
30.08.2023., srijeda
ples
.
29.8. Mjesečina s oblacima se rve čini se stropoštat će se Zemlji i već sjećanje se otme: od jučer nije bilo što se može dok unatrag u prividu ovom u sutra se kreće oslobodi se slike što razum očima želi i u svakoj propasti otkrit ćeš iskru bisernoga sjaja svaki osmijeh grudi probost će zaslađenijim vrhom i nikad ne će biti dosta groziti se suprotnom stranom i nikad želja ne će onemoćati pružanjem preko kože Mjesečina svu Vodu uspravlja i tamo gdje čini se Vode nema do dodira ključa na ispruženim prstima a ondje gdje grmljavina usjekla se kostima u riječi preobratit će joj se ples sa sedam velova i ništa se ne će oduzeti ništa umanjiti do Sunca udah bit će gromči a sve lomače svijeta zatrudnjet će krivovjerjem i nijedna ne će biti uzalud ako plamen vrhom dno podzemlja dohvaća Mjesečina Vodom gori i kad vid ju zaniječe poslušaj! u nama je posvuda je sjećanje do sveg što bi mogli . . |
26.08.2023., subota
fragment
.
. u očima noć snu ne stigne razbije se, slomi kalež tek fragment ostane i okus mu ruba na kom žeđ gori od tisuću stuba nije tvoje, nemaš zora ti umakne Sunce ju odstrijeli i pogodi te kao da ste cijeli padneš a bol se oslobodi do krvi se zoveš mrviš po kostima sve tišim glasom ovdje nitko ne stanuje pokušao si, ali nisi onaj koji se raduje netko si drugi kad snu ne stigneš netko si nepamćen kad sebe se napiješ tek fragmentom ruba žuđenog okusa . . |
25.08.2023., petak
krug
.
. nedostaje dan i nedostaju riječi, glas iznad litice u njemu i sjaj u oku što misao sjaji poput kapljice u moru zbog gorčine azur je izostao zbog gorčine što ga nije bilo u pogledu propušten je dan sve njegovo ostalo je u vrtlogu i od sna koji je trajao zapamti se samo tren mekoće nje u naručju poput tople posteljice koja oduzet će se životu uzmem gnjev i ne dam! vrelini dodat ću vrelinu kad nemaš odmah već više bit će dok gori dodiru kad hoćeš jako iščezne strah smjer svjetlu ocrta se na obzoru i ne ću i ne marim više sad sam val na moru slanoće sam žedan i krvi utrobe i visine s krilima plavetnilu i hridi one nasuprot pučine gdje se prestaje i počinje krugu . . |
21.08.2023., ponedjeljak
odluke
.
. ovdje smo sada ne kako bi se mehanika cjeline bez razloga održavala ne uslijed bestijalnosti svih stvari ne zbog obijesti sila ovdje smo kako bismo stvorili trenutak iz kojega vrijeme poteći će voluminozno poput krvi i grimizom gorjet će s kapima kiša odguravajući bljedilo nezainteresiranosti ravni dane koji se unedogled ponavljaju ovdje smo sada kako bismo postali demiurzi onoga što još nije zapisano a tinja u zamahu ruke poput stoljetnog hrasta kad vršnim listom hita k Suncu crpeći se iz korijena elementima Zemlje nikada u tome ne odustajući pomjerimo li se iz binarne perspektive napustimo li križaljke ovo jeste, ovo nije dopustimo li si kaligrafiju misli upremo li sluh do glazbe koju meso po rebrima sklada eto nas! u atriju velebnog hrama nadomak oltara za kojim se blaguje bez žrtvovanja ili tu smo sada u kapricu beskonačno definiranih orbita i beznadežno nemoćni u vrtnjama krvoločnih gravitacija? sve u svemu sada smo ovdje uvijek na istom i jedinom križištu vremena gdje odlučujemo: sluhom se pred njim zanijekati ili predati se otkucajima u njemu! . . |
20.08.2023., nedjelja
tren
-
- u prijevodu neprotumačeni čujemo vjerolomne predosjećaje imobiliziramo se simbolima u žljebove dnevnog raspoloženja bez naročitog napora što je dobrodošlo vidokrugu koji bit će prostraniji od bilo kojeg mogućeg opipa i nada impregnirana u svakoj stanici kad se zbroji sferi tijela poput osipa bit će izraženija unatoč očitom otklonu od Pasje zvijezde unatoč neosjeverenom razumu nema zakona po kojemu DA pod krinkom postaje NIJE ili MOŽDA nije istina s predviđenim rokom trajanja nije bila da nije u sada za sutra jer ovaj sad pogled mrtvo bi živim vidio a misao iz dubine zdenca prosula bi se ne kapnuvši riječju usnama i jer ovaj sad kamen imena hitnut površini ne bi tragove ostavljao inercijom što od zamaha je glasa daleko prije svih geometrija i onkraj periodnog sustava elemenata uzalud je dodvoravati se krugu poznatih četiriju strana svijeta kad središte uvijek se pomakne (središte definitivno uvijek sve sjebe) pa obod smanjuje se u nasrtajima oštrijih tetiva i ne ostane na kraju ništa značajno ako se krug ne prekorači ako se ne napusti obala i ako se ne zapliva zaroni, poleti do dubine visina a kamo? k čemu? i što je vrijedno mogućem činu mišljenja ako nije građeno od opeke nekad visokog hrama s naumom za budući viši? što je dragocjeno ovoj krvi što kola ako ne će već sada poteći i proliti se u skerletu uzburkanija? konačno što je bilo koji tren ako prosto iz mesa nije mu otkucaj namjera? . . |
17.08.2023., četvrtak
čitljivost
.
. nema nas u Sibilinskim knjigama kao što donedavno nitko nije znao što je u središtu Strijelca ne umijemo čitati prorede gustoću im prstima oka osjetiti odrvenjeli smo suviše jednostavnim riječima i sve što ne stane u njih odbacujemo kao sablazan priklonit ćemo se hedonizmu uma s besprijekornom higijenom do korisnoga kako ne bismo pogriješili kako se ne bismo uprljali nestaje jedinka sa svojom cvatnjom iz klice nestaje pojedinac neobilježen predrasudama mnoštva stoga ne će nas biti u Sibilinskim knjigama a svjetlost prošlosti do budućeg sada već slomila se na obzoru događaja i k čemu pogled disanja usmjeriti kamo se otpustiti kako bi se svrha svjesnosti tvari do smisla pružila? lako se prepustiti nov je dan nova epizoda prezrene sapunice ako se preskoči praskozorje ako se propusti smiraj ako je prored između njih nikome čitljiv utjehu imamo napokon, i to je let kad posječena su krila i kad misao samu sebe dvori a poslije naposljetku ionako su sve Sibilinske knjige spaljene a središte Strijelca nedostupno . . |
18.05.2023., četvrtak
arabeska
.
. zabranjene misli dovodim do nedopuštenih riječi mijeseći im boje heće li crveno izgubiti strasnost reza plavo sjaj u melanžu hoće li zlato biti osjenjeno glađu pred vremenom? ona ponudit će odgovore zagledana u jednu točku odakle počinje koju brižno čuva i skriva poput rukopisa iz Eleuzine život se smjestio ondje onkraj svih bučnih života i veleban i nejak u lahoru i u nevremenu smjestio se čestičan neotkidiv istoku i nepotopiv zapadu do svega što dahom struže svrsi kako ga osjećaš kako mu se predaš i vratiš se neporaženo i nepobjedivo? i opet i ponovo čitaš nedopuštene riječi zabranjenih misli birajući nijanse u kovitlacima boja nudeći a ne otkrivši udarajući a ne ozlijedivši sjuriš se kako bit će na stazi onoga već kako je bilo vidiš izraz lica u trenu negodovanje i osmijeh mu i dodir paperjast do arabeske na kamenu pružiš ruku do vatre tamo goriš i cijediš joj iz prstiju vodu za jutarnju kavu a kad slike poteku i izliju se žudnjom u šalicu već si im tamo i ovdje sva od oštrica kopalja i hitaš ih k sebi, k svemu neosvojivo i neporazivo k onoj najosjetljivoj točki u obruču svih važnih stvari k onoj jedinoj sebi . . |
16.05.2023., utorak
do ovoga sada
.
. ona mi je zaustavila riječi postavila barikadu nije od ovoga sada ne od praskozorja nema je u krošnjama dana dolazi noću dolazi iz voda kad svemu istisne se zemlja suprotna je i neuhvatljiva rekla je: ukrast će ti konje! i tamo je ostala skupila sve o konjima kao da je vidjela fotografiju koja se zapamti kao omen do ovoga sada ona prebire po strunama tkanja kada je raspoložena a kada nije razgleda čvorove i petlje i s njima slaže mrežu obratnica i meridijana prati pomicanja i zna što je bilo zna kamo će kad počne pričati prstima i povjeruje ustane najmanja i vrati se ničija kad sve se zbroji i oduzme ona ne zna pjevati ali pjeva glasom drugačije od ugode pjevanja i pogađa i razdvaja mada poželjela bi bez razdvajanja bez ciljanja otići u Indiju bilo kuda kamo more se gorčinom pruža i vratiti se u stanci ovoga sada do one svoje koja mogla bi manje oprezno uzimati dah i biti kao sve sretne druge što umiju pjevati ali ona ne zaboravlja ona zna što bit će dok još nije i povjeruje kamo će . . |
30.04.2023., nedjelja
imperativ III.
.
. odstrani zemljani okvir Suncu što ga uramljuje pročelje misli nije svaki čin propadanje prije njega sjaj mu se ponudi nasuprot Armagedonu gdje (tako kažu) stratište je svemu odbaci tu kletvu i prvi grijeh koji zalijepiše ti imenu te okove raskini nisi sužanj ne pretisak nečijem očaju samo budi sebi kako svjetlo lomi se u oku kako krv lipti i vri jarosnome nervu provuci se kroz rešetke svom praskozorju tamo te očekuje ne otkupljenje ne spas tamo si rođen krenuo do cijelog sebe za borbu . . |
29.04.2023., subota
imperativ II.
.
. travanjske pjene izlit će se Zemlji već sad zatišje Cipranka nudi svakoj mladici kad Kora se iz tame budi ne mogu zaustaviti se krugovi! modrozeleno od srebra zlato i jarost crvene odnijet će sve staro izbrisati jalove ponovo golemo tražit će svoje izboje ne opiri se slijedu ne pokloni misao uzaludnom pijesku tamo kamo si pošao izaberi plodnu Zemlju iz koje bi niknuo! . . |
28.04.2023., petak
imperativ I.
.
. ona priča o orlovima Veneciji i Parizu ja vidim Apokalipsu Krilatog lava i Fleur-de-lis iznad razapetog jedra ništa se ne zna bez svjesnosti smisla u zakutku rebara koja jedina mogla bi sjajem svoje namjere predati se glazbi i s notom do note osluškivati se u pjevu kitova naslućivati se vučjim zavijanjima možda sve je na drugoj strani kamo svijet bit će nemjerljivo mjesto za one koji pomazani bez novčića u gubici uputit će se goli i čisti snu o životu kakav mogao bi biti hoćeš li ostati samo riječ u krilima koje htio bi imati ili ćeš svakim perom pružiti se do zamaha s kojim počeo bi let? želiš li znati prikovan tlu među svima moraš svoju liticu pronaći uzeti ponor ispod sebe i s njim poletjeti . . |
27.04.2023., četvrtak
igra
.
. topla kao spavačica u svili nakon buđenja i ranjena lavica stjerana u stupicu koja rastrgat će u trenu svaku moguću blizinu tako počeo bi dan s mišlju ne opredjeljujući se opčinjen jarošću kad iz sebe isprazni potrebu već znaš u pogledu miris je krvi i instinkt očnjaka tu slanoću hoće do sebe ciljajući grlenu arteriju u kojoj eho rane poziva slabošću ozdravi! iscijeli bol! užitak slabosti nema svrhu niti na jednoj strani sve dok se snage ne izravnaju tada vrijeme bit će sudac namjere dostojne sudjelovanju smrtnoj igri i nepogrješivo donijet će pravorijek . . |
26.04.2023., srijeda
tamna strana
.
. tamnoj strani Mjesečine želiš li dospjeti moraš tamo biti prožet s njom drugačije nije izvodljivo odbaciti kožu odreći se vida i bespomoćan u posteljici ispijati mekoću tame do dodira samo to ali ne zanemariti si misao ne posustajati naporom dostizati si suštinu sna u kojem sve počinje a koji neizbrisivim zapisom neprestano se obnavlja pitati? što početak nudi okončanju ako nema smjera i ako već unaprijed saznanje prestanka nagrđuje sjaj u očima? što propadanje nudilo bi drugo ako u njemu sadržina je ljepota koja poput cvijeta tek pokazuje čistoćom svrhe da se prosto samo postoji i ima? ne trebaju odgovori trebaju nam prava pitanja i nikada ne će nestajati sjaja putu kamo vodi Mjesečine tamna strana . . |
25.04.2023., utorak
kovčeg
.
. uletjeo sam u spiralu razmišljanja Marine Cvjetajeve kad jedna misao u krupnom planu osjenjuje sve druge satima danu zlatno i crveno, vis, rebra u košmaru su polusna između potrebe i disanja ne prepoznaju se isprepleteni a svatko od njih traži odrješenje ali ne prije zadovoljstva možda zasićenje do iscrpljenja čvora? zastao sam i to predugo traje bez pravog pitanja kao pouzdano nije vrijeme i nije potreban arbitar zamka je, petlja u krugu gravitacije jačeg imanja što stopala čvršće zemlji predaje a misli obručima vezuje u snoplje ostavljajući tek jednu najvažniju u hodniku iza vrata kojima ključ nedostaje odatle Marina u glavi golem kovčeg i omča odatle u travnju kolovoška Jelabuga . . |
24.04.2023., ponedjeljak
kashmir
.
. kashmir u aorti ne zaustavljaš ne možeš se njega odreći toplo i mekano zlatno i crveno dodiru grliš poput zraka krilima i svako pero krotiš visu gdje riječ ne stane dozivaš krik boje po sponi sluha davnih vapaja što iz zrnaca prašine se jave dozvoljavaš pustiš neka trenutak dostigne značaj u ehu svih prekinutih letova i ne daš zemlji uzaludan korak iako u zdanjima smo hoda a u kostrijeti rođeni snovi su od visine kojoj bismo htjeli kad sva se odjeća odbaci sastružu sva umorstva svijesti i ostane samo kashmir u potoku slane krvi s njim smo sami sebe donijeli bdjenju do zaborava kad napokon krik preobratit će se nemoćnom vapaju bez snova . . |
22.04.2023., subota
izbor
.
. u vremenu disanje je tijesno mjesto i udasi žele se poslije njegovih međa nije zapisano kojem vuku naklonjen si i hranit ćeš ga očekivanjem ili možda jeste? pa onda uzalud je odabrati slobodu volje tek sati te mrve a dani i noći gnječe i sve tješnje je mislima pružiti ruke moguće - odustane se hodati rubom provalije i već posvuda je ravan ravnodušne želje navikom kako to većina svih odabere a obzor sve je dalji do kamo moglo bi se pronaći sebe možda shvati se: što tiše se slušaju akordi unutar rebara to glasnije otkucajima vrijeme svakome posjed do života stješnjava! . . |
21.04.2023., petak
oblik
.
. ona ima oblik moga srca koje ne poznaje boga posvećena Zvijezdama odvagne: hologram!, matrica! i već to je prozirna sfera s mrežom meridijana i obratnica koja lebdi iznad pjene Mora razumjeti? - kula pada kad zapleše rukama kao u trefu ratnica gorda i neosvojiva usred uličnih rasprodaja patvorina osmijeha pomislim: s vjetrom je zapetljana u granama hrasta koji korijenom sa zemljom se razgovara a ona vjetru je družica nezaustavljiva sve do Sunca ustukne misao nepotrebna je jer drugačije ona riječi uzima i spustim koplje prehitre su u bojama kretnje značenja nije li praskozorje ubojito noći poput krvi kad zarine se tijelu modrinom dana i onaj koji bio je ponovo oživi smrtnim slavljem? tako život uči! tako sve u svijetu živo životom sebi svjetlo žudi i žudnji se priklanja svojih boja sjajem a od slobode vranaca strast je jarosno crvena kad okruni ju Sunce na vitraju vremena i nisi promatrač među prolaznicima ako svoju boju iz rebara do pora kože utiskuješ i tako dišeš Suncu poput nara . . |
20.04.2023., četvrtak
_m
.
. ne brini ne boli samo se zabije unutra i vrhom razlomi nosi se kao što sjaj se u oku nosi netko se odmiče netko prisvoji pogled i s njim putuje mimo svih sjećanja u susret tragovima pregnantnog posvećenja nemoj stati primi se rebrima nepripitomive zvijeri do njihove animalne kostrijeti kandžama i očnjacima sve do okusa gorčine krvi zanemari prazne govore koji urlaju s pročelja iza njih stanari stisnuti u svojim izbama i zaklonjeni od pogibelji lavljih pohoda sav svijetu obujam izrezuju u šupljinu između svojih četiriju zidova i tako trajanju nekome otplaćuju najam ne odustaj u sjaju pogleda na tom putu! samo jednom jedini jedan dar je životu a što se nudi? što se treba? tek kap gorčine mora! koplju vis vrha! . . |
19.04.2023., srijeda
sastojak
.
. vrijeme se odmotava uobičajeno ravnodušno i ne haje za žurbe do socijalne sigurnosti u kojima bescjenju rasipaju se skupocjeni darovi zar potrošit ćemo se po kolosijecima bez svijesti i nestati kao da u nama položena nije? već bezglasni su svi spomenici zanijekanih želja već obezglavljeni su budući životi metastazom preživljavanja pričaj mi kako je dobro trajati i svakim danom na sve veću hrpu stavljati zrnce po zrnce nezadovoljstva do trenutka kad morat će se zamijesiti umorom i bez soli ispečenu pogaču ne ćeš kušati nitko ju nejestivu ne bi htio to već znaš i s tim saznanjem poslije sebe ju ostavljaš znajući da pravoga recepta nema i ne će biti do samo jednoga kojemu željeti nisi mogao odrekavši se najvažnijeg sastojka . . |
18.04.2023., utorak
bezuvjetno
.
. kava je gorča dnu cigarete žlijebom se račva do mirisa jorgovana i teče okusom u kojem se okusi slažu spustiš se s njim do stijene na njezinom dlanu vidiš li Zvijezde? Kentaura? čuješ li što kažu? prešutim sve dostupne odgovore zatvorim oči slici gdje okrunjen Putnik čeka se eklipsi i tamo iz utrobe slanoj vodi predat će ga pjeni već znam: početkom iz pjene prije svega bit će ljepota bezobzirna svakom tijelu i bit će struna svim penjačima usponom k visu mogu uspijevati i nikada ne stići a mogu padati dnu neprestano ga podižući sve dok se falange misli ne slome nadomak snu preobrazivši se u stube odakle nema povratka odgledanom vremenu već sad znam: poslije svega ostat će ljepota nepokidiva struna razapeta južnom obratnicom po svim četirima stranama svijeta odakle niže nema vučjih staza nigdje ih tamo nema iscrpljene su hodom gore potrošene su poput odrastanja dječjeg osmijeha prestankom djevičanstva ovdje kraljevat će stjenovita nužnost koja svojim bridovima sve ispred sebe siječe u sve poslije i nema joj početka kraja . . |
17.04.2023., ponedjeljak
osjećaj do života
.
. onaj osjećaj do života prije razuma što preko svega preda se jednome kao tajna uvijek vjerna njemu i kao obveza jedna jedina učvršćena zaglavnim kamenom svakoj misli koja dug svoj naplaćuje u djetinjem pogledu taj osjećaj do života u tjesnacu vremenu razrašljan, razgranat krugovima poput kruga svom središtu svijetao i taman cio i cjelinom oskudan plamti sad šapće prašini na vjetru bukti sad vodama bez visa gori, gori neotpečaćenim namjerama i luč svoju predaje pučini kojoj nema kraja . . |
18.01.2023., srijeda
sedmoga
.
. sedmoga poželiš zrncem sreću nekome ako sreća može se poželjeti i ako neobavezan poredak ukrvljen prašini čuje se u svakoj česti jednom živo svojoj punini misli pruži gradeći se poput hrama dok se vidokrug ne nadvisi smjerom pogleda dalje i više k onome tko ponovo rodit će se ako povjerovati se može ne bi se smjelo stati ne poricati okušano gorčinom sve dok duh vedrini kocke gori i dok je jedini on spona koži do jedinstva svega što se tvori zemljom, zrakom, vatrom i vodom nismo sami već netko je rekao i odista, ako se poželi nikad se ne će stati dostizati brata i sestru koji po krvi prebivaju tamo gdje bili smo zajedno cijeli . . |
