.
.
zaustavljaš riječi
skriješ, krvi ne daš
kao što Sunce slavom
rosu oduzme Zori
a već sjedio sam na terasi opušteno
slijedeći usjekom vremena slanoću
do tvrde stijene nasuprot
sad u rebrima ostala je zemlja
i ispiru je kiše nejestivog studenoga
nema mi spasa
dok odgurnuta glad zjapi
tamo gdje bila je aorta
i dok u prazno zamahuje čeljust žeđi
ne dohvaćajući pluća
u ovoj noveli
noći bez sna produžuju se
u neprohodnu tundru dana
ostaje se bez zraka
do loma svjetlosti se nije
nema se do pređe tkanja smisla
samo zemlja je ostala glinena
koju vode raznose
golotinjom kože bez srama
tako traje se kad nema dodira
trenutku
koji otključao bi udah
gorenju jedine luči
što svjetove disanjem sastavlja
tako se nije
tako živo bez okusa mre
u suvremenoj konstanti
nepodnošljivog uzimanja vremena
daleko od orbita mesa i kostiju
neispijene tekućine svijesti
tako se nema
i ne bi
.
.
Post je objavljen 15.11.2023. u 00:03 sati.