_m
15.11.2023., srijeda
tako se nema
.
. zaustavljaš riječi skriješ, krvi ne daš kao što Sunce slavom rosu oduzme Zori a već sjedio sam na terasi opušteno slijedeći usjekom vremena slanoću do tvrde stijene nasuprot sad u rebrima ostala je zemlja i ispiru je kiše nejestivog studenoga nema mi spasa dok odgurnuta glad zjapi tamo gdje bila je aorta i dok u prazno zamahuje čeljust žeđi ne dohvaćajući pluća u ovoj noveli noći bez sna produžuju se u neprohodnu tundru dana ostaje se bez zraka do loma svjetlosti se nije nema se do pređe tkanja smisla samo zemlja je ostala glinena koju vode raznose golotinjom kože bez srama tako traje se kad nema dodira trenutku koji otključao bi udah gorenju jedine luči što svjetove disanjem sastavlja tako se nije tako živo bez okusa mre u suvremenoj konstanti nepodnošljivog uzimanja vremena daleko od orbita mesa i kostiju neispijene tekućine svijesti tako se nema i ne bi . . |
