_m
15.12.2024., nedjelja
nonsense
.13.
. ni Sunca ni Zvijezda povez stiješnjenim svodom uvijek iznenadi ljudska ćud kao da se hrani sama sobom slijedeći potez kovertiran nehajno prigodnom mehanikom kao potreban zarez obeshrabrenim riječima smislom slijedeći potez neizbježan porazom već viđen već osujećen mesnatim bolom zatvara bodljikavi kavez i sve užu izbu uma oblaže kostrijetom ne želiš takav savez ne poput sporazuma usputnim parafom pronađeš se kao uljez i ne dobrodošao prolaznik pred vlastitim kućnim pragom osjetiš se bez i nisi poželjan razlog upravljanja smislom . . Oznake: prosinac |
12.12.2024., četvrtak
trudnoće
.
. pregnantna je površina misli poput pčele zimom na čekanju sad su udarci po slabinama i nije kao što bit će nema se od sebe sama a glazba teče pod se ljušti stopalima posvud praznina se domeće poput potrebe bez objašnjenja i nije kao što se hoće i nije kao iskra u kostima sve očito ljuska se voljom do svojih šupljina u jezgrama sve odgledano propada neupotrebljivo dodiru sa svojim lažnim trudnoćama . . Oznake: prosinac |
03.12.2024., utorak
najamnina
.28.4.
. ispruženi dlanovi u kosini jutra smiruju svoje brazde zbrajanjem tragova jučerašnjeg dana ispod spuštenih vjeđa teče film bez naslova u beskonačnoj projekciji slajdova kaplju kruzi po paralelnim oblicima mogućnosti po liniji na usnici bljesku sjaja u očima toplini u stomaku od dodira ovdje se stanuje u čvrstom zdanju povjerenog vremena snom u njemu s geometrijom koju ni pomicanje Zemlje ne može pokolebati iako je tijesno iako lomljivo jedino je ovom umu darovano gravitacijom koja ne poznaje veličine i ne haje za množenje strahova sve izvjesnijeg ishoda nije san nije vremenu život bez svijesti tek smionim pokretom uma plaća se najamnina . . |
01.12.2024., nedjelja
the thought of a bird
.1.7.
. ponedjeljak će dan drugi s Mladom Mjesečinom u rogovima Kentaura nakon grmljavina kad utihnu svi koraci užurbanog dana što donijet će paučina sna? čuješ li već vilinske šapte ispod kože tamo gdje rame liniji vrata se naslanja? ispod ušne resice plesni korak zraka? zaboravi na ranjene slabine pospi ožiljke cimetom i smirnom a burevjesničku suzu na dlanu zaustavi uskoro za let osmijehu ona će pružiti krila kad misao ptice tijelu obujmi svaku stanicu napokon – moći će se (poželi li se kavezu stvarnosti ukloniti rešetke) poteći vodom čuvajući dodire svih onih vrelih trenutaka za buduću zdravicu s kojom sveti i slobodni uzimat ćemo se cjeloviti do sebe samih a preskačući preko svih prijetećih pogleda i prijekora onih koji nas zatočiše napokon – može se budućem vremenu uzvratiti pogled u zrcalu jer raspršit će se zamagljenost sadašnjošću koja sobom preplašena neprestano osvrće se za onom nepokretnom koja vegetira u sjećanju zaboravljalo se da stazu čine koraci što pogledu su uvijek ispred u izazovu dočekivanja domašaja od kamo misao ptice poteći hoće . . |
18.11.2024., ponedjeljak
osamnaestoga
.
. kroz maglu i hladnoću kolona izdanih duša preprečuje put danu neka ne svane! neka se gnuša ispred svetosti kostiju što uspravne mukom ostaše zaista – neka nije dana! sve dok oni koji bi trebali brinuti o zdravlju i životima trguju smrću za desetpostotni interes sve dok njihovi nalogodavci zavaljeni u kneževskim foteljama i skriveni pod maskama jeftinih obećanja ti sebični, anemični tati sramotom ne odstupe neka nije dana lažima i obmanama! sveta kolona nije sebi izabrala put bez povratka zbog njih ne želi njihove dlanove na šupljinama grudiju tamo gdje ljudi obično imaju živa srca ne želi njihove prljave stvarnosti ne želi njihovu kaljužu koja vodi u budućnost srama . . Oznake: studeni, sadašnjost |
11.11.2024., ponedjeljak
ponornica
.
. kamo god se nasloniš hladnoći dočeka te jedan od sedamdeset dvojice Salomonovih daimona usidri se misli oduzme ruku užlijebi preglasnim otkucajem u klijetku srca i koliko god vjerovao valjanosti zaključka odbacit će se naposljetku poput još jedne rijeke koja nestane uronivši tlu i pretvori se u ponornicu pokazujući kako ne znaš i kako nikada ne ćeš saznati od čega se sastoji cjelovitost kruga kojem pripadaš misao prhne utrne ruka životnu tekućinu nijemu u brazdama nadlanice osluškuješ kako prati linije na dlanu poravnava se šaptom s njima a ne razumiješ ništa ne čuješ ne shvaćaš kad si u česticama prašine na obodu kad si distancom zaledio svoj odraz u zrcalu kad si prestao vjerovati da se može zaustaviti refleksija svjetla što utiskuje bore obliku zgnječi te pogled na orbitu koja nepokidiva traje prije tebe krugom čiji si neznatan dio i opet ne shvaćaš: mišlju i rukom moraš dohvatiti ponornicu! . |
05.11.2024., utorak
mjehurić dodira
.
. “i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo” M. Mladenović u svakom porazu otrgne se komadić slobode s druge strane zrcala bezobzirno kao kad koža na zglobu zaškripi stiskom po metalnoj tračnici i slijedeći trenje prema boli svjesno uzme smjer ostakljenim mislima rasprsne se mjehurić dodira razlomljen posloži se po bridovima gurajući u sebe sve oštre praznine novog pogleda pomislim – ružan san a hladna večer rasplete se do noći gdje sna nema tek kriještanje vrana golo vlažno granje i laloke psa podignute srpu Mjesečine kolosijek prošlosti među rebra guram i hodam tako otriježnjenim svijetom ne razumijevajući nesmotrena skretanja u osobne provalije alternativno nije dostignuto ma koliko se zavirivalo naličju iz sjećanja izvučene djetinje fotografije koja još uvijek negdje s dječacima iz vode neizbrisiva u stvarnosti uporna cijelog te promatra nije se moglo drugačije pomislih nepotrebno a čvor u stomaku stegne se do praskozorja . . |
04.04.2024., četvrtak
corridor through darkness (anaesthesia)
.
. tri su lipe rasplamsane travnjak jedan poslijepodne tri su duše odlučile kao jedna onome tko odlučiti ne može tri su lipe visu kao jedna travnjak bijeli u tisućama tratinčica na kosini Sunca jednoj duši spokoj sna predaju u očima dah suzu zagriza dvije su duplje u ljudima dva ponora bistra u koje misao zakopavaš kad ništa nemaš osim hrpe zemlje s kojom se osipaš petnaest godina u jedan dah stane od par riječi bez uzice petnaest godina nestane s posljednjim zrakama Sunca kad tri su duše kao jedna do sna kamo je četvrta , , Oznake: travanj |
25.03.2024., ponedjeljak
corridor through darkness (velvet)
.
. kad zagrizeš vrijeme buduće okusom prošlog proljeća ne odustaješ od sebe odrazom u zrcalu iako do naličja mu jedva prepoznaješ glas što šaptom po koži eho ostavlja nije riječ ni oblik do nje upozorenje od kog strijepiš bez lica je neviđen do sada trenutak u pogledu po kom misao se razlomljava a u njemu tisuće žilica korijena žude vrhu krošnje od kamo se svjetlo sanja i kad skupiš sve linije sve zrake svaku sjenu iz njih što se račva kad na obrazu je dodir tople boje u zjenici iskra i kad sve već kao gotovo je ćutiš sebe ispod kože: tek počet će sukob tući ćemo se unedogled opet za komadić onaj sjaja koji nedostaje . . |
23.03.2024., subota
corridor through darkness (damast)
.
. kad pogledaš visoko gore: sve što je napravljeno i sve što će se napraviti stane u jednu točku do kamo pogled posegne od sebe neznatan Sunce jari zamisli a noć zaranja k njima u dubine iz kojih smo čisti od sebe istrgnuti promijeniš li tamu svjetlom s kojim žariš i Suncu pružiš li predah od sricanja sjena tko si? među svima (zbog kojih smo raširenih krila nedostupni) ako samo jednom u ponoru visine se zamisliš Zemlji stopalo je pretijesno za sve ono što hod ponudi i već moraš poletjeti srcu svijeta gdje tvoji su otkucaji u grudima s njim posvećeni već sve je zapisano kad korakneš k rubu preko koga sjajem vrijediš već hoćeš i želiš tamom daljini već ju imaš žudiš s onom koja bit će njezinoj blizini sve do one letom svojoj sebi . . |
