_m
05.11.2024., utorak
mjehurić dodira
.
. “i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo” M. Mladenović u svakom porazu otrgne se komadić slobode s druge strane zrcala bezobzirno kao kad koža na zglobu zaškripi stiskom po metalnoj tračnici i slijedeći trenje prema boli svjesno uzme smjer ostakljenim mislima rasprsne se mjehurić dodira razlomljen posloži se po bridovima gurajući u sebe sve oštre praznine novog pogleda pomislim – ružan san a hladna večer rasplete se do noći gdje sna nema tek kriještanje vrana golo vlažno granje i laloke psa podignute srpu Mjesečine kolosijek prošlosti među rebra guram i hodam tako otriježnjenim svijetom ne razumijevajući nesmotrena skretanja u osobne provalije alternativno nije dostignuto ma koliko se zavirivalo naličju iz sjećanja izvučene djetinje fotografije koja još uvijek negdje s dječacima iz vode neizbrisiva u stvarnosti uporna cijelog te promatra nije se moglo drugačije pomislih nepotrebno a čvor u stomaku stegne se do praskozorja . . |
04.04.2024., četvrtak
corridor through darkness (anaesthesia)
.
. tri su lipe rasplamsane travnjak jedan poslijepodne tri su duše odlučile kao jedna onome tko odlučiti ne može tri su lipe visu kao jedna travnjak bijeli u tisućama tratinčica na kosini Sunca jednoj duši spokoj sna predaju u očima dah suzu zagriza dvije su duplje u ljudima dva ponora bistra u koje misao zakopavaš kad ništa nemaš osim hrpe zemlje s kojom se osipaš petnaest godina u jedan dah stane od par riječi bez uzice petnaest godina nestane s posljednjim zrakama Sunca kad tri su duše kao jedna do sna kamo je četvrta , , Oznake: travanj |
25.03.2024., ponedjeljak
corridor through darkness (velvet)
.
. kad zagrizeš vrijeme buduće okusom prošlog proljeća ne odustaješ od sebe odrazom u zrcalu iako do naličja mu jedva prepoznaješ glas što šaptom po koži eho ostavlja nije riječ ni oblik do nje upozorenje od kog strijepiš bez lica je neviđen do sada trenutak u pogledu po kom misao se razlomljava a u njemu tisuće žilica korijena žude vrhu krošnje od kamo se svjetlo sanja i kad skupiš sve linije sve zrake svaku sjenu iz njih što se račva kad na obrazu je dodir tople boje u zjenici iskra i kad sve već kao gotovo je ćutiš sebe ispod kože: tek počet će sukob tući ćemo se unedogled opet za komadić onaj sjaja koji nedostaje . . |
23.03.2024., subota
corridor through darkness (damast)
.
. kad pogledaš visoko gore: sve što je napravljeno i sve što će se napraviti stane u jednu točku do kamo pogled posegne od sebe neznatan Sunce jari zamisli a noć zaranja k njima u dubine iz kojih smo čisti od sebe istrgnuti promijeniš li tamu svjetlom s kojim žariš i Suncu pružiš li predah od sricanja sjena tko si? među svima (zbog kojih smo raširenih krila nedostupni) ako samo jednom u ponoru visine se zamisliš Zemlji stopalo je pretijesno za sve ono što hod ponudi i već moraš poletjeti srcu svijeta gdje tvoji su otkucaji u grudima s njim posvećeni već sve je zapisano kad korakneš k rubu preko koga sjajem vrijediš već hoćeš i želiš tamom daljini već ju imaš žudiš s onom koja bit će njezinoj blizini sve do one letom svojoj sebi . . |
20.03.2024., srijeda
negdje između
.
. dan joj je prekratak do magistrale noći a estrogen poput magme izlijeva se na riječi ne ostane mnogo prostora za san možda suviše je protivnika što iz prikrajka šuljaju se do njezinog praga tražeći najslabiju točku iz koje uhodili bi suncokrete mrave i daždevnjaka možda vrijeme se ubrzava kako trkači olovnih nogu ne bi odustajali nadomak ciljnoj vrpci a možda sve se događa negdje između posvećenja i strasti u nikad do kraja pročitanom scenariju mogućnosti i ne zna se hoće li gravitacija Zemlje nadvladati ili će svod staviti ružičaste naočale pa po jarosnom obzoru preslagivati oblake za svaki pogled koji im se uputi pitajte ju i saznajte da svi odgovori već utisnuti su visoko gore i samo se moraju pobrati a u vama je izbor hoćete li skraćivati dan za san u noći kad bukne negdje između strasti i neposluha vremenu od koga nitko nema koristi . . |
13.03.2024., srijeda
simulacija
.
. „ja samo prenosim poruku” rekla je neobavezno mršteći se izvan okvira na biciklu zato što nije kupila auto neki ljudi zabavljaju druge ljude neki ljudi popravljaju stvari drugim ljudima neki ljudi jedva preživljavaju a ja samo prenosim poruku u mjehuriću života iz garaže sve do Kanade i Novog Zelanda fakat, nedostaje mi vremena definitivno, nedostaje mi slobodnog vremena i ako bi pomislila: ja odlučujem već bila bi u simulaciji racionalnog donošenja odluke i dlijetom označila bi u kamenu početak misli s kojom otvorit će još jedna vrata sve prije postat će palimpsest sastavljen od pregršti komadića sna nakon dvadeset i šeste godine sve prije i sve poslije sjedinit će se u ultimativnoj simulaciji s nepredvidivom varijablom obaranja isluženih totema a tome ne će biti kraja sve dok fragmenti svojim rubovima ne očvrsnu do cjeline strateškog opažaja i sve dok zaslijepljenost ispod ružičastih naočala ne protrne od ponude topline jutarnjeg buđenja u kojoj je neuništivi trenutak kad svi smo bili jednom djeca a čuva se u dubini sjaja unutra poput najrjeđeg dragog kamena ona samo prenosi poruku i vatromet zgotovljava za moguća sutra noću iscrpljuje se prebirući po nijansama boja kaleidoskopa a poslijepodneva kroti spavanjem sanjajući o najpovoljnijoj konstelaciji planeta i nikada joj dosta vremena . . |
10.03.2024., nedjelja
od visina
.
. ona kraljeve i dame preslaguje po sjedalima prekooceanskih letova pazeći na meridijane i njihova križanja s iznenadnim zračnim strujanjima držite se tla! neprestano viče dok sva se sunovraćuje visinom oblacima i zalutale ptice sklanja s pogibeljnog puta možda spasti se može komadić otkucaja što drzak krenuo je kožom ispod toplog zimskog kaputa možda otme se u najpovoljniji čas, stigne do obraza na rub usne kad riječ je suvišna a misao do nje posluži osmijeh od kojeg zadrhtat će geometrija vremena i svaku zaglavljenu želju osloboditi zatočeništva navika povjerujem kad tama postane osunčana strana ulice vrebajući pamučno pucketanje linija na krilima netopira i razmičem bučne horde utopljenika kako bi koraci imali smisla sa svakim udahom poravnati jedan za drugim do obrisa plesa svrhe hoda jer čuvajte se tla! upozorava čuvajte se tla ako nije od visina . . |
09.03.2024., subota
... tamo
.
. osjećaj je bio poput stakla proziran mogao sam kroz njega promatrati Lovčev pojas i u njemu tri maga s mirisima od zlata ako bih se okrenuo već azur je otkao paperjaste oblake do postolja s plavetnim kitovima s kojeg može se skočiti u ocean i dočekati val što zapjenjen zgrabit će obalu obala je lice kamo pružene su ruke pogleda a ono što ih navodi od vrućice je smjer po zraku kad u zagrljaju gore tlo i voda misao se, do osjećaja jedna, razbaštinjena naslanja na kose pa po vlasima leluja i kao da je s njima sebi više ne pokaže se, ne izreče tek usidri se, našav mjesto u kojem od svih je bolja te u zatišju gospodari drugima kao uspravnica svih oluja misao ne staje, neobranjivo u oči gleda sad po hridima gdje se meso razvrstava prema kosti na koju se naslanja krvareći iz dubine ugode okusa i iz visine, i visine dohvaća cjelini svih živih udaha i otkucaja tamo svjetlost tijelu je tama i samo dodir otkrit će jesam li vrijedan imenom spomena jedino dodir dat će svrhu namjeri prepoznavanja kad u ehu se čuje: jesi, i tamo te ima . . |
06.03.2024., srijeda
i ...
.
. u samoći misli plašt samoće noći obavije svakoga tako smo predvidljivo isti ravnopravni u izborima i odlukama slični jedno je središte svima iz kog izrastamo sami a neponovljivi smo razrašljani kamo se upućujemo ne pitaj – zašto? kad takne te zdenac i vjedro se spusti dok tama noći pucketa voda gori! u kamenu plamti! ispijmo čašu sna nadušak u ovoj svetoj tami kao kad bili smo djeca bezbrižni u posteljici i pjani od života koji će nam prići . . |
04.03.2024., ponedjeljak
jer
.
. jer ne možeš san sanjati ako u njemu netko nije ako pijesak si pustinji vjetar stepom iz kojih nema izlaza ne možeš san imati sam sebi nedostupan noć se sruši u dan i ne znaš što ćeš stan u tebi je prazan a ulica ispred nepremostiv kanjon do koga ne ćeš neobjašnjenim razlogom svezan svojem moru ispod oceana nemaš kamo ovako divalj okružen tisućama rešetka što krive pogled pravo a pripitomit ne ćeš onoga koji se probija ritmom kako aorta svrdla meso ne možeš snu ne ćeš u sebi neodlučeno prašinom zgnječen obliku od kog si odustao nedostaju ključar podnožja iz kojega vis bi Suncu izrastao i od svile bršljan po kojem bi se Mjesečini uspinjao . . |
