_m

.
.
ostavio sam iza sebe Marsove ide
i dočekao ide Cipranke
ponoru rebrima ne ću pasti
u dobu kad probuđena svetost zelene
razgovara se s mirisima od kojih gori koža

zemlja i voda se spajaju
ostakljen svod smekšava:
čas je zamijesiti tijesto vremena
do okusa koji usnama godi
i uzeti rukama buduće
kao da je prvi Sunčev korak na obrazu

jučer je minulo danas
a svako sutra stere se namjerom
i mada zbroja nikada nema
ima se dobitak svjedočenjem beskrajnoj igri
čija ozbiljnost ugrožena je recikliranjem
jer bačena kocka
svoj zamah duguje plaču
iz kojeg niknut će ruke
s osjećajem za život koji se ne ponavlja

nema preslagivanja
za one spremne nepokoravanju
nema sreće onima
koji se u drugima ponavljaju

sredine nema
.
.

Oznake: travanj