Samhain
.
. ova žovijalna Mjesečina struže po naličju dana ispred je vrpca amaranta nasuprot damastu kobaltno plave nešto se između shvaćanja (odsjaj paučine u žeravi muka) sa strunom disanja prepleće pusti one kojih nema! sva prostranstva njihovih pogleda sad su u grumenu skvašene gline iz tog tijeska raspadanja ne vidi se bojno polje koje se približava ne mogu se dotaći daljine ne će ih blizina ovoga daha ne diraj one kojih nema! Nemeza ispred njih bdije i svakim nesmotrenim pokretom oka obzoru sjećanja gurnut će te u ždrijelo već viđenog martirija iz kojega nema povratka zar opet sumraku dopasti nespreman i ne dočekati hvatača sna? već tjeskoba noći po stepama je kože već tama ruje plućima do ljepljive zemlje u kojoj disanje bučnije vre trag srca nije tamo um ne može udahu i otkucaju topao stan iznajmiti pa zajedničku hladnoću dijele prevarantskim mislima nikada sami i nikada ostavljeni bez mira i počinka idu nekamo gdje se bez staza nije samo se ide samo se odhodava pustoš uvjerenja a govor do imena neprimijećen promašuje se ne spomeni one kojih nema uzalud! još nemaš umijeće strijelca ruka još nije spremna do mete se dometnuti vrhom praznog tobolca diši! do kraljevanja drugoj strani koplje primi čvršće toplini i brani taj bedem odlučan sebi . . |
koridor
.
. sa šutnjom pred naručjem Đavoljeg kometa ulazim u špilje neprohodane riječima ovdje su, pružene do kamo razum nije dobrodošao do svetosti u kojoj logika mu nepotrebna rasplinjava se poput dima cigarete čiji gorak okus tiho ubija sjećanja odmaknut ću plastiku abdomena prvom jutarnjom kavom dotaći dahom čeljust u kojoj je otkucaj i dopustiti ugriz napokon pretočen zbilji na rukama su jabuke i lješnjaci u pogledu gorski vis zataknut brazdi rijeke odslušavao sam šupljine govora pamtio okvire bez sadržine dok život se događao negdje drugdje i onaj jedini trenutak zbog kojeg se počinje ostajao je nedostupan zaboravit ću vrijeme kako i zašto ga ima mimoilazit ću rutine u kojima se prepoznaju odzivi varljivim sjenama tek dodir zraka do kože hoću i u njemu koplje upereno rebrima samo to otkucaju do riječi sada gospodari . . Oznake: listopad, Devil Comet, M |
kad gore visoko
.
18.10. na putu u Damask zadrži ime odjeni se damastom i sabljom pobjednički kako pristoji hodočasniku ljubičaste utrobe ovaj svijetli dan blago oslovit će te ježenjem kože i znat ćeš koracima uspraviti pogled kad gore visoko do dolje se izjednači otkucavanjem podneva a potom slijedi stope Mjesečine poput Nabatejaca kamenit san sebi izgradi gdje ćeš prenoćiti i iz njega iskoračiti kristalnoj strani zore bez javnog uskrsnuća po ne znam koji put vrijeme ti pripada svijet postoji za samo jednu strast zbrojenu svim ostalima i dah ti je dan do osmijeha i iskre otkucaja u njemu čuvat će plam što Zemlji daje vrtnju a koraku smjer prav tako smo jednaki isti s rukama maga jedni drugima kad gore visoko s umom svijesti do dolje se poravna . . |
bez sna
.
17.10. probuđen na dnu oceana u vodi, od vode stvoren već znam: ovdje nisam zrak trebam do površine kamo pluća vru i zadržavam dah preračunavam udaljenost i napor nauma koliko mi treba koliko je težak uteg na nogama? kad pući će spona što lešinu oslobodit će uspravnoj struji u kojoj svima označen je vrh uspona ako se može ako se mora i ako u mjehuriću života nema sna . . Oznake: listopad |
hope
.
15.10. voda se pokidala u posudi s ukiseljenim mlijekom miris ne obećava ali, sačekaj kad presloži se kristalna struktura zrak postat će jestiv a staza osvijetljena krijesnicom prestat će biti nasumično ciljanje dahom do maslačka odustat će se od uzaludnih gradnja papirnatih brodica a unajmit će se remorker otporan valovima azur postat će bistar ledenjak i s njim zemlja prohodna bit će rudarenju do abdomena nakon svih nerodica i poslije preležavanja virusnih infekcija ustat će se zlatu do obzora . . Oznake: listopad |
sfinga
.
14.10. san je na zamračenoj strani osmijeha ispriječen neprohodan put ne može se do njega uhvaćeni u mišolovci i stisnuti poput sardina u konzervi dočekujemo neminovan istek roka trajanja a nitko nije posegnuo maču o boku nitko se drznuo nije hitnuti koplje predrasudi optuživao bih sve davljenike stvarnosti za spokoj vjere samo jednom bogu kad bi bilo moguće ispružiti se preko vremena do otkrivenja . . Oznake: listopad |
bez snova
.
11.10. mirim se s tepihom jutarnje rose pokošena trava i život zaustavljen njen u tisućama kapljica već su izmireni zašto bi se bilo drugačije? nakon dugotrajne opsade vreline u kojoj nikada nitko nije pobjeđivao potpunim osvajanjem pruže se ruke iz dva nasuprotna zvjerinja kutka razmijene se reljefi dlanova a na svakoj pet vrhova svojim podnožjima pokušavaju otkupiti vrijeme bez snova izgubljeno na putu od razuma do trbuha . . Oznake: listopad |
rebus
.
10.10. noć je bila crnja od jutarnje kave s kojom počinje uzaludan dan pričala je o strahu kao o drvenoj nadstrešnici ispod koje se navikom skriva pred orkanskim nevremenom a pomislila je na gujavicu koja se probudila na asfaltu usred ljetnjeg podneva poželi se miris iglica i na usni okus mora već čuje se val zarobljen u rascjepu kamena kojemu sunčevi krikovi izrezuju zrna soli ostavljajući zgarište bez obavijesti opet su ukrali konje opet Zmajevoj brazdi prijeti samotništvo tundre netko je razmontirao projekciju samopouzdanja otkrivši rebus . . |
jesen
.
5.10. i pogled je skraćen zastorom vode vid pomućen bez sjaja bez perspektive kad ispred nema obzora samo stoji se s pogledom na stopala a ljudi kruže od potreba do interesa izrazitije nego prethodnih dana žalo bez mora crpi se obodom zamišljenih krugova slamajući sve dodire razumljivih govora jesen je arome bez svjetla neizbježno jetkanje svega što se gleda . . Oznake: listopad |
OK
.
.3.3. OK razumjet ću shvaćam uobičajeno je prešutjeti posvećenje s kojim si jedina od svih veća zbog uzlova regularne stvarnosti a stežu se i stješnjavaju prostor mogućnosti uobičajeno je od sebe odbacivati sve prijeteće vrhove nauma želja koje bi taj stisak mogle obesnažiti suviše toga bi se izgubilo nepovratno i ne bi bilo povratka ne bi bilo kao što se bilo a toliko njih samo o tebi ovisi i bili bi iznevjereni a to se ne može dopustiti stoga svaki dan otkidaš po jednu laticu pogledu jednu granu krvavim grudima slomiš i činiš to sebi uvjerljivo potrebno kao da zgotovljen scenarij od tebe jedino martirij očekuje ima svrhe svijetu kojem pripada se većinom napučenom strpljivim trpljenjem gdje se rađa i umire bez imena poslušno i pokorno bez suvišnog razmišljanja ima smisla vremenu bez ljepote oblika bez pokreta čina i bez urlika snova kad posvuda zaglušuje ista zajednička molitva upućena iskupljenju u jecajima istih ponavljajućih sudbina . . |
jurnjava
.
.29.9. ravnomjerno nestajući dan cijan zapada lomi u magentu opet nedovršena priča pokazuje svoju čeljust noći doći će ti u san jednom uvijek kad si nespreman a ne ćeš znati jesi li protagonist ili lutak na mizansceni koji nečije naume s ustrajne druge strane do opipa stvarnosti mjeri zaboravit ćeš jesi li snom bio ili nisi zora te preokrene resetira postavke u poznato prijašnje stanje i kao da se ponovo isto pokreće opet si onaj koji dolazeći odlazi od sebe i u vječitoj mijeni sadašnje prekraja po bridovima onog što već jednom se zbilo slijediš tragove k vrhu kamo poziva već viđena staza i ne znaš drugačije nemaš hrabrost zaobići pohabane orijentire kad jedini pogled koji imaš visu prema pogledima drugih slijediš misleći kako postoji samo jedna posuda uma iz koje svi sadržaj grabe a unutra negdje, znaš iza sedam, iza osam, iza tisuću sebe opet uzalud noću pogibaš jureći danom bez potrebe . . Oznake: listopad |
izgubljeno
.
.27.5. ne osvrneš se praznom danu nisi pri sebi u njemu nema te na popisu nepoznat ostat ćeš bez obraćanja u petlji suvišan misaonom procesu a osjetiš propušteno poput čiode na podsjetniku koja instinktno bljesne perifernom pogledu ne odaš se zbunjenosti ne dopustiš razmišljanje već prošao je trenutak kad sav nisi bio u njemu već sve se odmotano bezglasno protivi značaju i krije u žurbi svoju pravu namjeru znaš da ne znaš niti ćeš pozdraviti svrhu očitog nerazumijevanja improviziraš distancu kad netko si drugi i nisi blizak mu samo neka prođe ne skidaš svoju masku ne trepneš, ne osvrneš se izgubljenom danu otići će, proći a ti nisi u njemu . . |
moglo se
.
. listopad skraćuje riječi a između rebara razmak stanjuje i najednom posvuda tijesno je za misao što u klijetci žedna se prokrvljuje kroz meso kroz kosti bi o drugoj strani spone prozborila kamo se izdužuje do zida kože bi i preko njega u zagrljaj sadržaju svrhe koja želju ispunjuje povjeruješ li samo tren u mogućnost blizine koja još nije već ona je oružje i omen s kojim se pobjeđuje a sve prije sve poslije nevažan je slijed puta koji kraj svoj krije iako već svi znaju: moglo se bez moglo se drugačije . . |
mimeza
.
.28.9. činiju što bila je nadomak ruke sad u fragmentima pod stopalima nosiš svakim korakom oštre rubove zbrajaš do zamišljenog oblika u oku ne zaboraviš čega nema poput fantomske boli istrgnutog uda još uvijek svaki vrh žeđ, koja je bila u njemu, čitavu osjeća a nije iluzija, nije privid u stvarnom dodiru nedostupne strane postoji vrijeme svezano s vremenom ovim i kao što hrast crpi se visu vrhom lista iz podzemlja uskraćenog vidu tako i osjet s kojim se živo počinje niknuo je u tami posteljice neobjašnjeno prije i hranio se stvarnim kojeg sada nema i nije a s prvim plačem u točki gdje vrpca je prekinuta još uvijek spone do sveg svojega bivšeg čuva i svaki udah i svaki otkucaj oponašanja su kretnji nekog organizma koje do punine svog vremena i ovo vrijeme uzima . . Oznake: listopad |