.
.28.9.
činiju
što bila je nadomak ruke
sad u fragmentima
pod stopalima nosiš
svakim korakom oštre rubove zbrajaš
do zamišljenog oblika u oku
ne zaboraviš čega nema
poput fantomske boli istrgnutog uda
još uvijek svaki vrh
žeđ, koja je bila u njemu, čitavu osjeća
a nije iluzija, nije privid
u stvarnom dodiru nedostupne strane
postoji vrijeme svezano s vremenom ovim
i kao što hrast
crpi se visu vrhom lista
iz podzemlja uskraćenog vidu
tako i osjet s kojim se živo počinje
niknuo je u tami posteljice neobjašnjeno prije
i hranio se stvarnim
kojeg sada nema i nije
a s prvim plačem
u točki gdje vrpca je prekinuta
još uvijek spone do sveg svojega bivšeg čuva
i svaki udah
i svaki otkucaj
oponašanja su kretnji nekog organizma
koje do punine svog vremena
i ovo vrijeme uzima
.
.
Post je objavljen 01.10.2023. u 00:01 sati.