.
.
ova žovijalna Mjesečina
struže po naličju dana
ispred je vrpca amaranta
nasuprot damastu kobaltno plave
nešto se između shvaćanja
(odsjaj paučine u žeravi muka)
sa strunom disanja prepleće
pusti one kojih nema!
sva prostranstva njihovih pogleda
sad su u grumenu skvašene gline
iz tog tijeska raspadanja
ne vidi se bojno polje
koje se približava
ne mogu se dotaći daljine
ne će ih blizina ovoga daha
ne diraj one kojih nema!
Nemeza ispred njih bdije
i svakim nesmotrenim pokretom oka
obzoru sjećanja
gurnut će te u ždrijelo
već viđenog martirija
iz kojega nema povratka
zar opet sumraku dopasti nespreman
i ne dočekati hvatača sna?
već tjeskoba noći
po stepama je kože
već tama ruje plućima
do ljepljive zemlje
u kojoj disanje bučnije vre
trag srca nije tamo
um ne može
udahu i otkucaju
topao stan iznajmiti
pa zajedničku hladnoću dijele
prevarantskim mislima
nikada sami
i nikada ostavljeni
bez mira i počinka idu
nekamo gdje se bez staza nije
samo se ide
samo se odhodava pustoš uvjerenja
a govor do imena
neprimijećen promašuje se
ne spomeni one kojih nema
uzalud!
još nemaš umijeće strijelca
ruka još nije spremna
do mete se dometnuti
vrhom praznog tobolca
diši!
do kraljevanja drugoj strani
koplje primi čvršće toplini
i brani taj bedem
odlučan sebi
.
.
Post je objavljen 31.10.2023. u 00:14 sati.