_m

.
.
od mora moru rijeka
što pjenom lomi se stijeni
udari i ustukne
položi se i napusti

kao u ženi žena
početnom linijom
sfere koja svijet obujmljuje
kamo jest
do paperja osmijeha
kad uspet će se obrazu

takni tu namjenu svrhe
s mišlju
koja Zemlju može sablasno prepoloviti
otkrivajući u grotlu tame
svjetla iskru
i nepokidivu sponu
po kojoj svaki udah
istječe iz magmatskog sloja
a vrelinom se zapamti

zgrabi tu misao
kao osmijeh djetešca na obali
prije nego oluja zaprijeti
podigne val
i Sunce sruši
čuvaj ju
poput majčinstva majki
u rijeci mora
u krvi divlje i brižno
poput krijesnice
što predaje stazu očnjaku zvijeri

takva u moru od mora je rijeka
tako ispod kože gurnuta teče
i jezgrom gospodari
do prvog plača djeteta

a sve poslije
i sve prije
sve drugo
iluzija je života
koji se mora
.
.

Oznake: studeni, M