Laniakea
.
. prvi dan do noći bio je poput puzanja među ruševinama sve što je ostalo nakon novogodišnjeg vatrometa razbacano je među ostacima granata i raketa želiš li komadić budućnosti podat ćeš se Zemlji kao gujavica koja sanjari o zamahu leptirovim krilima do kože utiskivat ćeš zaklon čiju sigurnost jedino imaš trpeći nepomičnost i ne ćeš i nemaš kamo pobjeći a duboko u sebi ispod privida ponora znaš sve s tobom i oko tebe šesto kilometara sekundom požuruje se do raja i tamo negdje daleko od razvalina ovoga časa netko sklada riječima strast netko se u pogledu otkriva potrebnim kao da ne postoji strah nije hladno i ne pada kiša tamo negdje drugdje u nekome sve ima smisla toliko jednostavno kao što se nakon noći bez pritiska razmišljanja otvori i prospe modrina šetnjom trenutaka . . |