_m
01.02.2024., četvrtak
imbolc
.
. danas kad prostre se svjetlost preko tamne strane Jedna u tri naslonit će obraz okomici zemlje opet se događa svetost života dah se oslušne i opet u svakome uzburkat će se vode na hridi odakle se obzor oštrije otkucajem izmjeri odmaknut će se sjećanja s ugažene staze što ne vodi nigdje presložit će se mozaik u zrcalu do one zbiljom jedine slike koja disanje isporučuje i bit će kao što se biti hoće u nečemu do nekoga od ničega za nešto vrijedeći više . . |
31.01.2024., srijeda
obilje
.
. od mladunčeta droplje izraslo je carstvo u njemu poštovanje obilju do svakodnevice gotovo uvijek kad položiš se i prepustiš mjestu gdje jedini si gospodar svem preostalom vremenu ne sjećaš se visećih vrtova ni u prašini krvave zvijeri ne horda divljih konja ništa se ne pamti od kad golubica je odletjela odnijevši otajstvenog bika provalijama padajućih visina sad zaključci su inačice suviška u opskurnoj projekciji margine uma sad sve što moglo bi biti investicija odumire bez posvećenja prsne prije no što obliku se primi a damar se zaplete u otkucaju s kojim remeti se ritam to jedino je čega se sjećaš: nelagode skoka tišine u glasu mesa kad kost obavija i odreknuća britkog odreknuća svega onog što u tebi je zbilja to pamtiš kao oltar bogomolje pritajen u svakoj zgradi ovoga svijeta i već čuješ zajedničku molitvu koja nikamo ne stiže i nikome ne pomaže a struji u zraku kao kletva . . |
30.01.2024., utorak
do podneva
.
. otkosi mraza na slabine uliježu a kosa svjetlost ih preslaguje posvuda staklo opkoljeno je trnjem dok ledena plavet izrezuje se po koži s uzorcima nekih davnih figura opaža se geometrijska pravilnost oštrih bridova sjećanja i hladnoća motritelja kad ih rukom primi i nisu to ranjavanja nema krvarenja ni žala koplje je u kamenu stvrdnuto rukovanjem i ne može se ustuknuti stisku podnosi se poput kosti mesu navikom od kamo misao počinje uzme se perlom kao što uteg stopalima dovlači dno zemlje doda u nisku oko vrata neprimjetnu svima i čeka se nestanak do podneva . . |
28.01.2024., nedjelja
knjiga
.
. sedam tableta za sedam velova plesom još sedam sfera sedmerma Sestricama na svijećnjaku sedmi plam moj upaljen je sedmoga dana u nizu od kraja početcima ne želim anđelima krila ni daimonu rezervat s ogradom od bodljikave žice ne ću što se vjerojatno pretpostavlja tko bih bio ako već sve je zapisano? činim kako osjet zraka plućima se spravlja u tajnim pretincima i ne žalim kad se kapi prelijevaju preko ruba onaj tko hoće neka zbraja ja znam da stiskom ruku ne mogu ponijeti sa sobom niti vlas i zbog toga ne zdvajam pred praskozorjem radujem se igrom svjetla na pročeljima žudim plavetnilom što Zemlju obavija poput drevnoga boga kojemu nikada nije dosta takvog dodira upirem se o crninu noći do krijesnica u njoj što prošlost budućeg otkrivaju i nikada nije mi dosta pogledom razgovarati se u njihovim pogledima ovoj knjizi još uvijek domeću se stranice . . |
27.01.2024., subota
odraz
.
. topla se melankolija kosinom jutra spušta takne točku na obrazu u kojoj dno je kaleža ako se povjeruje da ispod kože je žeđi stvarnija zbilja ispio bih stoljeća riječi za samo jedan trenutak tog malenoga obruča u čijoj besjedi teče svjetlo glazbi kao početak odraza namjera nije od razuma nisam od povijanja sjena drugačijem hodu ovaj korak neupitan smjera poslije svih je orbita mimo svih je razloga središte kamena iz kog se ista kamenitost shvaćanja proteže do ruba nema apstrakcije u istini do istoga nema izdvajanja a ne mogu ruke uroniti u nju kao u bistru vodu ne mogu ispijati stijenu ne njezinu krutost nitko ne može! ako nema glazbe i u njoj prozirnost ako se svjetlu ne pokaže . . |
26.01.2024., petak
osmijeh
.
. budi dobro jutro lepršavo u kosi Sunca ispod trepavice osjajeno vidi! zlato je srebreno oku i tamo plam otkucaju predaje velik je golem sjaj što od tebe prekrit će sjene kolebljivoj Zemlji dopusti! sve je od visine u visini se roji namjerom bliže i kad dišeš preuzme se osvoji se stuba do slijedeće više ruka kad se pruži korak pogledu oslobodi i, eto! odmah osmijeh isporuči se osmijehu ljepše je, vedrije pronaći se sjajem u njemu . . |
25.01.2024., četvrtak
predmetovanje
.
. san nije opcija svijetu u kom se ima ne može se razlomiti bistar sadržaj vodi svaki njezin dio novi svijet je vodeni zauvijek isti u svim budućim svjetovima a tamo nisam ako uzimam dan bez noći ako odrvenim se stolicom postanem predmetom što pomaknut' se može kako nekome je namjera spašavati raspored namještaja ne znam odakle je prevlast zaustavljanja s kojom sve stvari od tečenja su svojim oblicima ipak prezrene simetrije neuspjeha ne znam čemu zabluda upravljanja kad divljina mogućnosti nikada se ne će htjeti pripitomiti činom u kavezu divlja sobom svoja zauvijek ostat će i kad sve očnjake joj slome nema joj odreknuća jedinog svijeta od kojeg se ima a to nije ovaj kamo te netko postavlja sa svrhom predmeta iluzornog značaja . . |
23.01.2024., utorak
utvrda
.
. pred utvrdom koju čuvaš na vjetrometini bez staza s vrhom koplja zemlji zastao sam pregovarati bih mogao za još jedan trenutak s kojim došao sam prije nego slijedeći korak počne pohod u kom misli nema povratka sve zaglušeno je stiskom glifova na dlanu što ispod kože gore podvodnim stijenama ne može se prestati biti veći od strahova ne može se ponos staviti u svijećnjak praznom hramu ovaj plam s razlogom svoj stijenj ima i ne mogu se razdvojiti . . |
20.01.2024., subota
strjelica
.17
. dan je raskrižje četiriju strana jednog pogleda povede kamo iskra je namjere što planut će za noć bez sna ne vraćaš se istoku kad razlomljen svjetlom u tebi je poput znaka na čelu privid mnogima ne vraćaš se starim bilješkama kad ruka gori mišlju ispred praznog papira prvu liniju pružaš ravnoj površini poput prvog zaveslaja slijedeći krugove kako se raspršuju dodirom sa svojim nastajanjima nikada isti i nikada sami od početka svog zaokruživanja jedno je središte svima otpuštena strjelica a put joj goruća nit na prstima s kojom se pogibelj uzima do druge strane ispod naličja tako si svoj i ovdje i tamo u prvoj kretnji do cilja i ne možeš prestati od nje u njoj je tvoja sadržina . . |
17.01.2024., srijeda
stube
.13
. po oceanu noći tražim stube snu do njih uspinjem se bilježeći uporišta sjećanju zaranjam nudeći sidrište i padam zori kao što misao propada bez pera uma svaki puta je drugačije uvijek iznenadi val krenut s druge strane a njegova mu skliska ploha trenutka zbuni zatišje pred kašnjenje ne dočeka se ne prepozna se scena kamo žurba ruke svjesno pruža . . |
14.01.2024., nedjelja
vodorige
.12
. uvijek se počne u sjeni ni crnoj ni svijetloj s obrisom katedrale u izmaglici počne se histrionski s kutom pogleda koji snagu temelja vidi na vrhu mogu biti nesmotren i ne vidjeti vodorige danju stisnute u kamenu poput kopalja a noću zbratimljene s Gorgonama mogu prešutjeti njihovo neprimjetno razgrađivanje koštane srži strukture ispod pročelja očekujem kako čvrstoća opeka odbit će svaku grubu riječ koja, kad se najmanje očekuje mogla bi u njoj misao upućenu s opakom namjerom i kad slomi joj se tijelo zabosti tamo gdje pogledu najkritičnije je mjesto obliku s kojim prostoru je dostavljen tada opazit će se neravnine bridova rastresitost boje drugačije od očekivane ali ljepše je strašnije vremenu ovaj protok slijediti i otkrivati narav tišine vode što svijet pokreće i mrtve tvari vrtnjom gura do sklada koji s ovim skladom se dodiruje . . |
11.01.2024., četvrtak
ruke
.
. probudio sam se u poslijepodnevnom snu i dalje sanjajući iza zrcala preko odraza lijeve držao sam tvoju desnu ruku ručali smo kao i obično na samo našem mjestu odsječeni svemu što u poluživotu poslagano je u sjenu na licu osmijeh kao na slici uozbiljio se ništa u sebi ne promijenivši osmijeh na licu pamtim zapamtio sam po onome svemu što tvoje u tebi preda mnom se istom tobom sadrži i tamo si upravo onamo kamo bi htjela i ondje k onamo kamo si krenula osmijeh na licu čuvam na lijevoj trajnijoj strani desnom jačom rukom sebi ga prianjajući i ne marim ako svijet se prepolovi u trenutku bili bismo otišli s druge strane zrcala poznatoj galaktici gdje su pravila čista od ljudi i gdje slučaj nije namjera namjera je u njemu pa ako kažem već rekao sam izrečeno ako ruku ti čuvam ona već u mojoj je ruci i sve što tvoje je u tebi u meni se sadrži . . |
10.01.2024., srijeda
odraz
.
. u galaksiji bez osmijeha samo jedan je razlog životom vrijeme uzimati pronaći ćeš ga u tami tamo gdje nedostaje dodira i gdje se dodir sjaju poklanja iako sve je tama tako ćeš se prepoznati – poput netopira i činit će se kao da svaki pogled od mamurluka je bistriji odrazu na zrcalu pružene slike bez atribucije bit će tvoja i bit će ničija svima izložena sve dok potpis ne staviš s razlogom zbog kojeg s vremenom za osmijeh goriš . . |
09.01.2024., utorak
make it happen
.
. već u danu poslije sutra pronađeš nemir što ti ruku vodi a misao uzme i istegne preko razumnog obzora nemaš ništa protiv osloboditi se okova tijela ali bez njih slutiš let koji se ima bio bi poput tami hitnutog kamena gdje nikoga nema već dan što bit će sutra negve rebrima bliže stegne i ne da pobjeći onamo kamo krutost disanja sama sebe povela bi sluhu dovoljna ne da pobjeći uzaludnoj misiji plućima u kojoj sama bit će bez igdje ikoga ovaj dan mjera je svih prije zbrinutih udaha svemu što hoće se moguće i nikada od nje ne smije biti manje nikada joj dosta udisaja do poravnanja s krugom većim kojem od rođenja pripada . . |
07.01.2024., nedjelja
kapljica mora
.
. jedninom sebe pogled je u daljini zakačen i po njegovoj niti mogućnosti su poput perla nanizane jednom ćeš nasuprot sebi pristići krajeve u nisku spojiti i kao Sokolica u kočiji pred svima gorda Dragocjenost i Ukras ispod zlatnih suza pokazat ćeš jer živo gori Pramajkom na svetištu svih stvari koje će biti u bokovima je nar na rukama velvet i čas je damaskinju iskovati a sve što je bilo oštricu će joj dati po linijama dlana za pokret koji se u namjeri ne će moći zaustaviti tako bih poželio tebi sada u ovom času kao onoga trenutka kad je Sunce s jednim osmijehom više postalo bogatije sjajem u njemu . . |
01.01.2024., ponedjeljak
Laniakea
.
. prvi dan do noći bio je poput puzanja među ruševinama sve što je ostalo nakon novogodišnjeg vatrometa razbacano je među ostacima granata i raketa želiš li komadić budućnosti podat ćeš se Zemlji kao gujavica koja sanjari o zamahu leptirovim krilima do kože utiskivat ćeš zaklon čiju sigurnost jedino imaš trpeći nepomičnost i ne ćeš i nemaš kamo pobjeći a duboko u sebi ispod privida ponora znaš sve s tobom i oko tebe šesto kilometara sekundom požuruje se do raja i tamo negdje daleko od razvalina ovoga časa netko sklada riječima strast netko se u pogledu otkriva potrebnim kao da ne postoji strah nije hladno i ne pada kiša tamo negdje drugdje u nekome sve ima smisla toliko jednostavno kao što se nakon noći bez pritiska razmišljanja otvori i prospe modrina šetnjom trenutaka . . |
18.01.2023., srijeda
sedmoga
.
. sedmoga poželiš zrncem sreću nekome ako sreća može se poželjeti i ako neobavezan poredak ukrvljen prašini čuje se u svakoj česti jednom živo svojoj punini misli pruži gradeći se poput hrama dok se vidokrug ne nadvisi smjerom pogleda dalje i više k onome tko ponovo rodit će se ako povjerovati se može ne bi se smjelo stati ne poricati okušano gorčinom sve dok duh vedrini kocke gori i dok je jedini on spona koži do jedinstva svega što se tvori zemljom, zrakom, vatrom i vodom nismo sami već netko je rekao i odista, ako se poželi nikad se ne će stati dostizati brata i sestru koji po krvi prebivaju tamo gdje bili smo zajedno cijeli . . |
