.
.
već u danu poslije sutra
pronađeš nemir što ti ruku vodi
a misao uzme i istegne
preko razumnog obzora
nemaš ništa protiv
osloboditi se okova tijela
ali bez njih
slutiš
let koji se ima
bio bi poput tami hitnutog kamena
gdje nikoga nema
već dan što bit će sutra
negve rebrima bliže stegne
i ne da pobjeći
onamo kamo krutost disanja
sama sebe povela bi sluhu dovoljna
ne da pobjeći
uzaludnoj misiji plućima
u kojoj sama bit će bez igdje ikoga
ovaj dan mjera je
svih prije zbrinutih udaha
svemu što hoće se moguće
i nikada od nje ne smije biti manje
nikada joj dosta udisaja
do poravnanja s krugom većim
kojem od rođenja pripada
.
.
Post je objavljen 09.01.2024. u 07:03 sati.