.
.
ispod ramena
kiša vatrenih čioda
bujicu udvostručuje naplavinama
na sigurnoj uzvisini promatram
plesne korake stihije
i nije me briga
što granate udaraju me kao biblijska mana
ovo je druga priča
za trkače olovnih nogu
i za sve one
kojima aorta impregnirana je
nepropusnim vlaknima bez osjećaja
što odbroje svaki udar
po defaultu
zapravo
nikoga nije briga
dok obilaze se krateri nečijih imena
kad im lica s dobrojutrom nestala su
i kao da nikada nisu bila
nema osvrtanja – tako
zagrli se korak pogledom
a stisak prstiju do linija dlana potvrdi značaj
vrelinom koja sama sebi je dovoljna
bez izuzetka ide se pravo
što dalje od pravorijeka polarnih hladnoća
gdje tragovi opominjali bi krivim smjerom
do stola s kolačićima Madeleine
nije potrebna katarza
u ovom pseudostvarnom okruženju
jecaja i uzaludnih molitva
ništa nije potrebno sada
ni sutra
možda tek misao
u refleksiji sjaja nečijeg oka
što nezadrživo opstaje bez tijela
.
.
Post je objavljen 24.02.2024. u 07:18 sati.