_m

.
.
kamo god se nasloniš hladnoći
dočeka te jedan
od sedamdeset dvojice Salomonovih daimona
usidri se misli
oduzme ruku
užlijebi preglasnim otkucajem u klijetku srca
i koliko god vjerovao valjanosti zaključka
odbacit će se
naposljetku
poput još jedne rijeke
koja nestane uronivši tlu
i pretvori se u ponornicu
pokazujući kako ne znaš
i kako nikada ne ćeš saznati
od čega se sastoji cjelovitost kruga kojem pripadaš

misao prhne
utrne ruka
životnu tekućinu
nijemu u brazdama nadlanice
osluškuješ
kako prati linije na dlanu
poravnava se
šaptom s njima
a ne razumiješ ništa
ne čuješ
ne shvaćaš
kad si u česticama prašine na obodu
kad si distancom zaledio svoj odraz u zrcalu
kad si prestao vjerovati da se može zaustaviti
refleksija svjetla što utiskuje bore obliku

zgnječi te pogled na orbitu
koja nepokidiva traje prije tebe
krugom čiji si neznatan dio

i opet
ne shvaćaš:

mišlju i rukom
moraš dohvatiti ponornicu!

.

Oznake: studeni, M