_m
18.11.2024., ponedjeljak
osamnaestoga
.
. kroz maglu i hladnoću kolona izdanih duša preprečuje put danu neka ne svane! neka se gnuša ispred svetosti kostiju što uspravne mukom ostaše zaista – neka nije dana! sve dok oni koji bi trebali brinuti o zdravlju i životima trguju smrću za desetpostotni interes sve dok njihovi nalogodavci zavaljeni u kneževskim foteljama i skriveni pod maskama jeftinih obećanja ti sebični, anemični tati sramotom ne odstupe neka nije dana lažima i obmanama! sveta kolona nije sebi izabrala put bez povratka zbog njih ne želi njihove dlanove na šupljinama grudiju tamo gdje ljudi obično imaju živa srca ne želi njihove prljave stvarnosti ne želi njihovu kaljužu koja vodi u budućnost srama . . Oznake: studeni, sadašnjost |
11.11.2024., ponedjeljak
ponornica
.
. kamo god se nasloniš hladnoći dočeka te jedan od sedamdeset dvojice Salomonovih daimona usidri se misli oduzme ruku užlijebi preglasnim otkucajem u klijetku srca i koliko god vjerovao valjanosti zaključka odbacit će se naposljetku poput još jedne rijeke koja nestane uronivši tlu i pretvori se u ponornicu pokazujući kako ne znaš i kako nikada ne ćeš saznati od čega se sastoji cjelovitost kruga kojem pripadaš misao prhne utrne ruka životnu tekućinu nijemu u brazdama nadlanice osluškuješ kako prati linije na dlanu poravnava se šaptom s njima a ne razumiješ ništa ne čuješ ne shvaćaš kad si u česticama prašine na obodu kad si distancom zaledio svoj odraz u zrcalu kad si prestao vjerovati da se može zaustaviti refleksija svjetla što utiskuje bore obliku zgnječi te pogled na orbitu koja nepokidiva traje prije tebe krugom čiji si neznatan dio i opet ne shvaćaš: mišlju i rukom moraš dohvatiti ponornicu! . |
05.11.2024., utorak
mjehurić dodira
.
. “i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo” M. Mladenović u svakom porazu otrgne se komadić slobode s druge strane zrcala bezobzirno kao kad koža na zglobu zaškripi stiskom po metalnoj tračnici i slijedeći trenje prema boli svjesno uzme smjer ostakljenim mislima rasprsne se mjehurić dodira razlomljen posloži se po bridovima gurajući u sebe sve oštre praznine novog pogleda pomislim – ružan san a hladna večer rasplete se do noći gdje sna nema tek kriještanje vrana golo vlažno granje i laloke psa podignute srpu Mjesečine kolosijek prošlosti među rebra guram i hodam tako otriježnjenim svijetom ne razumijevajući nesmotrena skretanja u osobne provalije alternativno nije dostignuto ma koliko se zavirivalo naličju iz sjećanja izvučene djetinje fotografije koja još uvijek negdje s dječacima iz vode neizbrisiva u stvarnosti uporna cijelog te promatra nije se moglo drugačije pomislih nepotrebno a čvor u stomaku stegne se do praskozorja . . |
