.
.
„ja samo prenosim poruku”
rekla je neobavezno
mršteći se izvan okvira na biciklu
zato što nije kupila auto
neki ljudi zabavljaju druge ljude
neki ljudi popravljaju stvari drugim ljudima
neki ljudi jedva preživljavaju
a ja samo prenosim poruku
u mjehuriću života iz garaže
sve do Kanade i Novog Zelanda
fakat, nedostaje mi vremena
definitivno, nedostaje mi slobodnog vremena
i ako bi pomislila: ja odlučujem
već bila bi u simulaciji
racionalnog donošenja odluke
i dlijetom označila bi u kamenu
početak misli s kojom
otvorit će još jedna vrata
sve prije postat će palimpsest
sastavljen od pregršti komadića sna
nakon dvadeset i šeste godine
sve prije i sve poslije
sjedinit će se u ultimativnoj simulaciji
s nepredvidivom varijablom
obaranja isluženih totema
a tome ne će biti kraja
sve dok fragmenti svojim rubovima
ne očvrsnu do cjeline strateškog opažaja
i sve dok zaslijepljenost
ispod ružičastih naočala
ne protrne od ponude topline jutarnjeg buđenja
u kojoj je neuništivi trenutak kad svi smo bili jednom djeca
a čuva se u dubini sjaja unutra
poput najrjeđeg dragog kamena
ona samo prenosi poruku
i vatromet zgotovljava za moguća sutra
noću iscrpljuje se prebirući po nijansama boja kaleidoskopa
a poslijepodneva kroti spavanjem
sanjajući o najpovoljnijoj konstelaciji planeta
i nikada joj dosta vremena
.
.
Post je objavljen 13.03.2024. u 07:06 sati.