_m
13.03.2024., srijeda
simulacija
.
. „ja samo prenosim poruku” rekla je neobavezno mršteći se izvan okvira na biciklu zato što nije kupila auto neki ljudi zabavljaju druge ljude neki ljudi popravljaju stvari drugim ljudima neki ljudi jedva preživljavaju a ja samo prenosim poruku u mjehuriću života iz garaže sve do Kanade i Novog Zelanda fakat, nedostaje mi vremena definitivno, nedostaje mi slobodnog vremena i ako bi pomislila: ja odlučujem već bila bi u simulaciji racionalnog donošenja odluke i dlijetom označila bi u kamenu početak misli s kojom otvorit će još jedna vrata sve prije postat će palimpsest sastavljen od pregršti komadića sna nakon dvadeset i šeste godine sve prije i sve poslije sjedinit će se u ultimativnoj simulaciji s nepredvidivom varijablom obaranja isluženih totema a tome ne će biti kraja sve dok fragmenti svojim rubovima ne očvrsnu do cjeline strateškog opažaja i sve dok zaslijepljenost ispod ružičastih naočala ne protrne od ponude topline jutarnjeg buđenja u kojoj je neuništivi trenutak kad svi smo bili jednom djeca a čuva se u dubini sjaja unutra poput najrjeđeg dragog kamena ona samo prenosi poruku i vatromet zgotovljava za moguća sutra noću iscrpljuje se prebirući po nijansama boja kaleidoskopa a poslijepodneva kroti spavanjem sanjajući o najpovoljnijoj konstelaciji planeta i nikada joj dosta vremena . . |
