_m
25.03.2024., ponedjeljak
corridor through darkness (velvet)
.
. kad zagrizeš vrijeme buduće okusom prošlog proljeća ne odustaješ od sebe odrazom u zrcalu iako do naličja mu jedva prepoznaješ glas što šaptom po koži eho ostavlja nije riječ ni oblik do nje upozorenje od kog strijepiš bez lica je neviđen do sada trenutak u pogledu po kom misao se razlomljava a u njemu tisuće žilica korijena žude vrhu krošnje od kamo se svjetlo sanja i kad skupiš sve linije sve zrake svaku sjenu iz njih što se račva kad na obrazu je dodir tople boje u zjenici iskra i kad sve već kao gotovo je ćutiš sebe ispod kože: tek počet će sukob tući ćemo se unedogled opet za komadić onaj sjaja koji nedostaje . . |
23.03.2024., subota
corridor through darkness (damast)
.
. kad pogledaš visoko gore: sve što je napravljeno i sve što će se napraviti stane u jednu točku do kamo pogled posegne od sebe neznatan Sunce jari zamisli a noć zaranja k njima u dubine iz kojih smo čisti od sebe istrgnuti promijeniš li tamu svjetlom s kojim žariš i Suncu pružiš li predah od sricanja sjena tko si? među svima (zbog kojih smo raširenih krila nedostupni) ako samo jednom u ponoru visine se zamisliš Zemlji stopalo je pretijesno za sve ono što hod ponudi i već moraš poletjeti srcu svijeta gdje tvoji su otkucaji u grudima s njim posvećeni već sve je zapisano kad korakneš k rubu preko koga sjajem vrijediš već hoćeš i želiš tamom daljini već ju imaš žudiš s onom koja bit će njezinoj blizini sve do one letom svojoj sebi . . |
20.03.2024., srijeda
negdje između
.
. dan joj je prekratak do magistrale noći a estrogen poput magme izlijeva se na riječi ne ostane mnogo prostora za san možda suviše je protivnika što iz prikrajka šuljaju se do njezinog praga tražeći najslabiju točku iz koje uhodili bi suncokrete mrave i daždevnjaka možda vrijeme se ubrzava kako trkači olovnih nogu ne bi odustajali nadomak ciljnoj vrpci a možda sve se događa negdje između posvećenja i strasti u nikad do kraja pročitanom scenariju mogućnosti i ne zna se hoće li gravitacija Zemlje nadvladati ili će svod staviti ružičaste naočale pa po jarosnom obzoru preslagivati oblake za svaki pogled koji im se uputi pitajte ju i saznajte da svi odgovori već utisnuti su visoko gore i samo se moraju pobrati a u vama je izbor hoćete li skraćivati dan za san u noći kad bukne negdje između strasti i neposluha vremenu od koga nitko nema koristi . . |
13.03.2024., srijeda
simulacija
.
. „ja samo prenosim poruku” rekla je neobavezno mršteći se izvan okvira na biciklu zato što nije kupila auto neki ljudi zabavljaju druge ljude neki ljudi popravljaju stvari drugim ljudima neki ljudi jedva preživljavaju a ja samo prenosim poruku u mjehuriću života iz garaže sve do Kanade i Novog Zelanda fakat, nedostaje mi vremena definitivno, nedostaje mi slobodnog vremena i ako bi pomislila: ja odlučujem već bila bi u simulaciji racionalnog donošenja odluke i dlijetom označila bi u kamenu početak misli s kojom otvorit će još jedna vrata sve prije postat će palimpsest sastavljen od pregršti komadića sna nakon dvadeset i šeste godine sve prije i sve poslije sjedinit će se u ultimativnoj simulaciji s nepredvidivom varijablom obaranja isluženih totema a tome ne će biti kraja sve dok fragmenti svojim rubovima ne očvrsnu do cjeline strateškog opažaja i sve dok zaslijepljenost ispod ružičastih naočala ne protrne od ponude topline jutarnjeg buđenja u kojoj je neuništivi trenutak kad svi smo bili jednom djeca a čuva se u dubini sjaja unutra poput najrjeđeg dragog kamena ona samo prenosi poruku i vatromet zgotovljava za moguća sutra noću iscrpljuje se prebirući po nijansama boja kaleidoskopa a poslijepodneva kroti spavanjem sanjajući o najpovoljnijoj konstelaciji planeta i nikada joj dosta vremena . . |
10.03.2024., nedjelja
od visina
.
. ona kraljeve i dame preslaguje po sjedalima prekooceanskih letova pazeći na meridijane i njihova križanja s iznenadnim zračnim strujanjima držite se tla! neprestano viče dok sva se sunovraćuje visinom oblacima i zalutale ptice sklanja s pogibeljnog puta možda spasti se može komadić otkucaja što drzak krenuo je kožom ispod toplog zimskog kaputa možda otme se u najpovoljniji čas, stigne do obraza na rub usne kad riječ je suvišna a misao do nje posluži osmijeh od kojeg zadrhtat će geometrija vremena i svaku zaglavljenu želju osloboditi zatočeništva navika povjerujem kad tama postane osunčana strana ulice vrebajući pamučno pucketanje linija na krilima netopira i razmičem bučne horde utopljenika kako bi koraci imali smisla sa svakim udahom poravnati jedan za drugim do obrisa plesa svrhe hoda jer čuvajte se tla! upozorava čuvajte se tla ako nije od visina . . |
09.03.2024., subota
... tamo
.
. osjećaj je bio poput stakla proziran mogao sam kroz njega promatrati Lovčev pojas i u njemu tri maga s mirisima od zlata ako bih se okrenuo već azur je otkao paperjaste oblake do postolja s plavetnim kitovima s kojeg može se skočiti u ocean i dočekati val što zapjenjen zgrabit će obalu obala je lice kamo pružene su ruke pogleda a ono što ih navodi od vrućice je smjer po zraku kad u zagrljaju gore tlo i voda misao se, do osjećaja jedna, razbaštinjena naslanja na kose pa po vlasima leluja i kao da je s njima sebi više ne pokaže se, ne izreče tek usidri se, našav mjesto u kojem od svih je bolja te u zatišju gospodari drugima kao uspravnica svih oluja misao ne staje, neobranjivo u oči gleda sad po hridima gdje se meso razvrstava prema kosti na koju se naslanja krvareći iz dubine ugode okusa i iz visine, i visine dohvaća cjelini svih živih udaha i otkucaja tamo svjetlost tijelu je tama i samo dodir otkrit će jesam li vrijedan imenom spomena jedino dodir dat će svrhu namjeri prepoznavanja kad u ehu se čuje: jesi, i tamo te ima . . |
06.03.2024., srijeda
i ...
.
. u samoći misli plašt samoće noći obavije svakoga tako smo predvidljivo isti ravnopravni u izborima i odlukama slični jedno je središte svima iz kog izrastamo sami a neponovljivi smo razrašljani kamo se upućujemo ne pitaj – zašto? kad takne te zdenac i vjedro se spusti dok tama noći pucketa voda gori! u kamenu plamti! ispijmo čašu sna nadušak u ovoj svetoj tami kao kad bili smo djeca bezbrižni u posteljici i pjani od života koji će nam prići . . |
04.03.2024., ponedjeljak
jer
.
. jer ne možeš san sanjati ako u njemu netko nije ako pijesak si pustinji vjetar stepom iz kojih nema izlaza ne možeš san imati sam sebi nedostupan noć se sruši u dan i ne znaš što ćeš stan u tebi je prazan a ulica ispred nepremostiv kanjon do koga ne ćeš neobjašnjenim razlogom svezan svojem moru ispod oceana nemaš kamo ovako divalj okružen tisućama rešetka što krive pogled pravo a pripitomit ne ćeš onoga koji se probija ritmom kako aorta svrdla meso ne možeš snu ne ćeš u sebi neodlučeno prašinom zgnječen obliku od kog si odustao nedostaju ključar podnožja iz kojega vis bi Suncu izrastao i od svile bršljan po kojem bi se Mjesečini uspinjao . . |
02.03.2024., subota
privola
.
1. trebam prostor za san maleno područje za udah mu do života ništa spektakularno ne karneval nikako ne uzimanje trebam privolu za san bez redova i bez naručivanja neka bude i u trusnom području između dviju paljbenih linija neka lebdi iznad svih domašaja ruku i iznad svih odgledanih žrtvenika neka je neadresirana odbačena, nečitka dvosmislena, zaboravljena ali neka je tvoja poput novorođenčeta koje će se prvi puta poviti nakon što odmaknuto je od svih strahota rađanja osmijeh onaj na njemu od mlijeka koža dovoljni su za apokalipsu svih dosadašnjih svjetova nakon svega samo takva privola jedina je dostojna pitanju koje nema odgovora jedina je u valovima što obali donose glazbu života s druge strane pučine bez realnog opravdanja i jedina je u tkanju osnove i potka pokreta iscrtana po svakoj niti pogleda tapiseriji vremena nasuprot kad iz žive kosti u prokrvljenom tkivu dovrši se namjera . . |
31.03.2023., petak
paraglider
.
. dan ustupi protezu osjećaju i nitko ne zna zakrabuljena fantomska bol podnosi se do stvarnog oblika povjeruješ nema razlike u distanci osmijeha kad se prikrije previše je sreće previše očaja a između njih ponor postaneš paraglider i neprestano dočekuješ rub s kojim ćeš se odraziti do slijedećeg nitko ne zna glumljenom raspoloženju protumačiti raspon leta ako su zračna strujanja povoljna nitko ne zna među patvorinama pronaći zajednička krila svim letačima više se ne gleda iznad ne proviruje se izvan vidokruga realnog svijeta i sve, baš sve bez imaginacije uobičajena je situacija unaprijed definiranih relacija . . Oznake: Ožujak |
30.03.2023., četvrtak
visine
.
. iza svega ostaje riječ poslije svega ostat će riječ i ne ćeš znati kako ju upotrijebiti namjeri ako namjera nisi prazna će jektati ispred naslonjača u vitrini prazna će te gledati bez kože izložena prašini stavi ju u sonet dodaj u odu lopti metni ju u sentenciju uzalud trud je, svirači ako nije iz krvi i kosti i neka se nosi u zapučku posebnoj prigodi neka je u kosi vrpca estetike zaključku ako ne zadrhti, ne kuca ako nema zanosa u dahu tek jeftina je bižuterija namijenjena novčaniku ili jesi ili nisi u riječi to se zagrize to znači kad se doda poput sjemena zemlji soli moru kad je vis planini a iznad njega dno visine dubini . . Oznake: Ožujak |
29.03.2023., srijeda
špil
.
. nevrijeme dana ispreturani sati u njima poput svjetionika pokazuju smjer odakle se mora krenuti mjesto još nije naznačeno tek preslaguju se komadići shvaćanja i traže suvisao obris figure koja se mora pojaviti ne želi se rasplet ne dočekuje ranžirni kolodvor uredno obrojčanih perona hoće se razumijevanje pristizanja i možda otkriće onoga malenog zrnca s kojim disanje bit će pikantnijeg okusa i takvo nadglasat će protokole ujednačenih imperativa ne želiš biti prolaznik činovnik sebi podstanar iznajmljenog stana ne želiš biti kotačić preciznog mehanizma do habanja nešto veće se ima od sveudilj licitiranja još sve karte nisu podijeljene iz špila . . Oznake: Ožujak |
28.03.2023., utorak
negve
.
. dan je bezukusnog zraka kad pretegnu negve na lijevoj strani grudi i približe asfalt s kojim ništa ne osjećaš samo propadaš ljepljivoj smjesi i pratiš kolotrag svinutim lijevim bokom predvidljivim smjerom pokušavaš uspraviti se dozivajući desnu ruku pokušavaš zamisliti sporazum iako ništa za ponuditi nemaš bilo kojoj strani a jutro je bilo sramežljivo bez znakova bogova ostao samo je fragment noći podstavljen cijelom krugu dana i s njim mora se početi kad druge ostavštine nema ogrneš se crnom slutnjom kad druge odjeće nisi dobio i neka je bijesa neka grme oluje zaštitiš se s onim što imaš . . Oznake: Ožujak |
27.03.2023., ponedjeljak
grjehota
.
. grjehota je ostajati postrance ne podići glas pogibelji grjehota je uzeti kamen najbližem namjeren bez potrebe svjesno tonući dnu strasti ostati čist ne može se pred sobom ako se moral na vlastitom zapešću ne okusi do krvi pustiš sve puste priče nekadašnjih života na miru drugo je doba drugačije podneblje duha nekada viteštvo i majčinstvo bili su ideali nerazvrstani sreći a danas mnoštvo podiže kampanje kako bi brojevi do sličnosti bili brojniji i veći i nitko se ne čudi što samotna je dosada zadovoljstvo beskonačno malim stvarima nitko ne haje što strasti nema kad na dohvat ruke su patvorine i kamo se ide kojim smjerom kad uvijek drugi udovoljit će onome što se kapricom poželi kad uvijek drugo bit će nadomjestak onome kojeg se ima u sebi možda izlišno je retoričko pitanje zar grjehota bez mirisa posvuda u svima nije veći grijeh od istjerivanja iz raja ako svaki odgovor iznudit će sebičnost opredjeljenja . . Oznake: Ožujak |
26.03.2023., nedjelja
okus
.
. dopunjujem slagalicu melankolije gutljajima jutarnje kave udahom cigarete svezujem nije mi strano tako dohvaćati proljeće shvati se tek si komadić i nikada sićušan pogled čestice vid većeg imati ne će nikada misao, želja, žudnja malenog stvora do strasti veće životu stići ne će pomislim ponekad mimo svih razudba uma kako sve je lakrdija i koliko li se ozbiljnije shvati takvo početno stanje to svako breme razmišljanja bilo bi nepristupačnije i manje prohodavalo bi se vakuumom događanja bez saznanja tko i zašto si do nečije misli kakva je to pređa u kojoj isprepletene niti i kad se dodiruju nose u sebi dubok jaz blizini nasuprot volje i onkraj naručja potrebi tu se stane mora se stati možda trebalo bi se kavu zaslađivati i ne biti opčinjen u njezinoj gorčini ali kako znati kad samo si komadić zrnce iz kog tek istiještit će se okus vlastitoj sudbini . . Oznake: Ožujak |
25.03.2023., subota
obsidijan
.
. modrozeleno tirkiz u šačici prašine tako se osjećam biser u kaljuži na korzu beskućnik izvrnutih džepova tako ustajem i kamenit i od vode histrion kroz raskalan tinjac tako gledam kad udari me Sunce naslonim se na tog boga i osmijeh harlekina stavim zidu i već sve je žuto žutozlatno poput maslačka poput suncokreta, sijača i kosca žuto u ludosti odsječenog uha na modrozelenom čempresu koji dozvat će u polje gavrana a iznad njega rijeku vrtloga zvijezda u beskonačnoj lakrdiji dubina i visina a negdje između nasuprot druge strane običaja frivolna je neispričana priča shvaćanje je od vulkanskog stakla koje kad se primi rasprsne se do prestanka . . Oznake: Ožujak |
24.03.2023., petak
nije dan
.
. nije dan za priče mekano Sunce probija se kroz plavičastu zavjesu dan je za promatranje nije za odluke dopusti si preslagivanje slojeva od kojih sastavljen prekruto preuzimaš stavove Sunce poput oceana može zažariti obraz valovima i već površinom doprijeti u dubinu drugačije po tim strunama treba se prebirati s njima dodir mozaiku glazbe ponovo privući k sebi i dočekivati zapljuskivanje ne znanja, ne istina već dopuštenja i kad su najtvrđa vrata bez ključa i kad put kobi vodi u ambis možda postojati i biti sretnu se razgovorom u hodniku bez buke i valovi česticama svjetla vrate se refleksijom zabranjenih mogućnosti možda uvjetovanost sada ometa svaku misao koja htjela bi pristati odslušati se s izvora netaknuta napučenošću ćudi a možda je sve to nemoguće i apstraktna je slutnja kad ne postoji izlaz iz labirinta razmišljanja . . Oznake: Ožujak |
23.03.2023., četvrtak
mjesto
.
. odlazim ovom mjestu ugađajući strune taštini koja htjela bi živjeti s pozornošću paunovog repa i uvijek ovdje falšam riječi stružem po površini shvatio sam, shvaćam odlazio sam ovdje kako bih napokon usudio se otići jer Sunce oštro se zorom nikome ne reklamira nikome ne nudi priče o sjaju ono tek samo sja a želim li s njim razgovarati moram nestati u svojoj sjeni i iz nje ustati nekamo od svega udaljeniji. možda se pronaći u jedru na splavi negdje kod otoka Inaccessiblea ili u komadiću duše Aboridžina na vrhu odapete strjelice bilo gdje samo ne ponavljati se dušebrižništvom egu . . Oznake: Ožujak |
22.03.2023., srijeda
vatromet
.
. zemlja je nervozna zrak nervozniji a ispod svima kore Ares divlja i već sa svime hoće se tući njegovo je doba kad žustroj nutrini svako mjesto je tijesno kad svjetlost jari stisnutu pest i ako nema kamo se pružiti sama sebe mrvi i pogled sukobima je složen hoće više, hoće još hoće drugoj strani bezuvjetno poput neumoljivog pravca kojem ne nazire se kraj i ne znaš je li iz ishodišta sklon proboju ili još nedostignuto ga doziva a posvuda modrina blista sluti se u zelenom gnjev žudnja životu svemu je prosuta i proklijat će buknut će u vatromet . . Oznake: Ožujak |
20.03.2023., ponedjeljak
poravnanje
.
. 21:24 čuvam tu liniju poravnanja koja stavlja presjek sadržaju i već postrance namješten odgledat ću trenutak neobuzdanog slavlja u svemu raspodijeljen a od svega odijeljen nije od riječi uvertira prolog nitko ne spominje prosto čeka se prvi akord čekanju koje nitko ne bira u redu bez ikoga samo bude se pored izvlaštenog sebe možda sve je slijepa vjera a život perfidno olakšanje kad bogova nemam i alejom obezglavljenih ideala još uvijek znatiželjan hodam izbjegavajući tragove zabluda jer negdje između svih njih zbrojenih možda je neosvojen prostor u kom je od ushita pogled i ona blaga ludost što ga prati nekamo magično uvijek naprijed . . . . . što znači? kao kad u glazbu zaroniš i dišeš s njom oblutcima po vodi namatajući si slojeve zemlje oko rebara što bliže žarištu gdje se led nakuplja šireći se poput plimnog vala koji rastrgat će površinu predajom dubini kamo se pada a uvijek ponavljat će se drugačijim krajobrazom s istom žestinom i kad u dosluhu sam s elementima poput narvala koji kopljem lomi vrata voda i rasijeca hodnike perajama dok istodobno bez njih postojano ubrzavat ću zrakom kao čiopa tražeći migracijsku rutu trajno osjeveren sazviježđima a trebao bih se zapitati od čega sastavljeno je kopno a nije sprud i nije greben kamo ću se samouvjeren nasukati ući ću ispod brida i dodirivati sadržaj tražeći razlog s kojim se počinje odijeljenost oporbenoj strani posijana predrasudama preživljavanja za još malo dobitka vremena . . . . . kako znači? zanijekao sam se u želji podigao bedem do žudnje sve ono što nikome ne bih oduzimao uskratio sam sebi tako si otet i proklet slutim tako si zalog nečijoj sreći i ne pitam više ništa ne znam sve što ne smijem znati sad vrijeme mjerim na kavkaskoj stijeni orlovim letom negve su moje i sam sebi sam zatočenik divljim krabuljnim plesom nadaš li se? čezneš li za onim što otkinuo si iz sebe? ne pitaj kad riječ čvršća je od kobi to moja jarčeva je pjesma s kojom padam radostan životom i ustajem tjeskobi psujem, gazim, bogohulim i s krivovjerjem vremena tučem se i mirim bez razloga se svakom praskozorju veselim . . Oznake: Ožujak, Kingdom, ekvinocij |
16.03.2023., četvrtak
prvo lice jednine
.
. nakon havarije noći kosa traka svjetla uvede te u prvo lice jednine samoći a bio si negdje u blizini svemu raspodijeljen ravnomjerno svim stranama svijeta i ni u čemu nisi oskudijevao utihnutog ega bio si u nečemu sastavni dio poput plohe kamena i kapi oceana tek ime bilo je sveto i po njem znao si: tako se događa! sve traka kose svjetlosti presiječe od svega svemu po jedna precizna nikoga ne promašuje i u svakome česticom samoće do plama bukne a onda sve misli i sve osjete kožom sveže i već si svijetu središte centar iz kog je istrgnuta množina stavljena u daljine oboda obzora gledaš i žudiš tamo gdje se danju nebo sa zemljom spaja a noću bez sna želiš se biti u pogledima zvijezda . . |
15.03.2023., srijeda
misterij
.
sjeverac šiba zabranjene misli poput skretničara propušta riječi svi drugi vjetrovi ušute i skriju se bez hrabrosti nemaju kamo stići i ostave te na vjetrometini stisneš se, zbiješ do daha dok nevrijeme rezovima hladnoće otkida dio po dio otkucaja čini se ništa ne će ostati čistka je metodična isključuje se i uklanja svaka sekunda koja mogla bi podržati tinjanje tankog stijenja vedrine do sutra čini se apokalipsa je neizbježna a odustajanje jedini izlaz volji koja zaslijepljena filmskim hepiendima u ovoj tvrdo dodijeljenoj stvarnosti ne može pronaći blisku stazu za svoj bezbrižan hod k želji puštaš neka je sjeverca neka udara, neka pljušti neka se sve sruši uzmeš i taj scenarij ali još uvijek vjeruješ: ono što je vrijedno što je dragocjeno kad prođe ovaj martirij ponovo zablistat će sjajit će jarosnije jačim sjajem i do Zvijezde bit će posvećeniji misterij . . |
13.03.2023., ponedjeljak
idibus martiis
.
. kiša o kišu dan zapinje ponavlja se poput neispisane stranice i sluti: već dogodilo se ranije već bilo je isto prije a sva ova meškoljenja materije tek varka sna su javom ispod mokre obrazine uzalud tkaju se misli do apstrakcije kad nemaju zapremine i onaj zamišljen uzorak u nekom slučajnom trenutku prosto iščezne ostanu samo šumovi kapi nerazgovorljivi svojim prestancima sliju se i stope istim odgledanim površinama ne možeš shvatiti svaki naum je prekratak i zakasni ehom svojoj meti i uvijek bude ustrijeljen prije no što se do kraja iscrpi pa stranice ostanu prazne bez svega onoga što moglo bi se napisati i uvijek se prazninom zbroje dodajući novoj isto odredište ne možeš se osvrnuti nema se k čemu odabrati žarište i kao što kiša hipnotički rominja sve oko sebe brišući tako mastilo peru ne stigne pokoravajući se beživotnoj ruci okomito vodom okružen u vodi sebi još uvijek neraščlanjen i nepoznatog okretišta tečem k stazi a svaka kap poput svrdla zarine se, prosiječe, odlomi širi krug iz središta do prethodnog udara trenutka kruga otvori ga i rastvori bez jasnog dodira a misao jedna ista poput note bude tamo kapne i ponavlja se krugom svim krugovima sve uspravno s njom položi se i nema više visina ispiru se svojim podnožjima i sve je tješnje i nema mjesta drugim mislima a ne može se prestati ne može se zaustaviti zaustavljenost ne mogu se ispiti sve vode svijeta nema koplja i mačeva koji mogli bi dati pitkost i uvijek tako bude se trenutkom do trenutka s jednom misli kojoj nedostaje bliskost kad s kišom okomite vode cijedi se okomitost dobro jutro poskliznuo sam se o Sunce jutros kao na koru od banane sve kako bio sam iznenada, zbog gorčine svjetla od sebe onoga više nisam netko sam drugi u položaju kojeg ne znam netko sam zaboravljen o kojem se prisjećam a na leđima most srušen do grudi se kamenu probija bez luka, bez uporišta s nadošlim vodama nema mu smisla i čemu onda sjećanja kad neimar njima već je utopljenik čija lešina isplivat će kasnije daleko od oka konačnim znakom kraju rečenice zlurada scena je bez obala noć teška kao dno Marijanske brazde a praskozorje golemim bljeskom još jednom ubije preostane netko zakovan danu poput lutka a moraš ga nemaš drugo i promrmljaš samo dobro jutro . Oznake: Ožujak |
10.03.2023., petak
jutarnji brevijar
.
. zora trepti na iglicama cedra poput bušotine zemlji pod kožu se očekivanju spušta i ne zna se odakle istječe sjaj potrebe ili iz izmaglice što obujmljuje ili iz jezgra kamo nazad hoće možda misli strahom samo osjećaju se slute a možda došle su iz zatajenog središta ogrnute bojažljivošću tek kose trake svjetla uvijek spona su buđenju i uvijek s njima stigne skladna simetrija zaboravi se na prošlosti odbaci jučerašnja mučnina i već svetosti u zraku ima i požude i strasti disanju i udaljenog obrisa cilja može li se bez molitve dan uzeti bez časoslova upravljati sobom i ustrajati ne odustajati bezbožništvom riječi . . |
08.03.2023., srijeda
anaesthesia II.
.
Worm Moonlight pomogne otrpjeti udarac osunčane zore promatram kako sjena otvara novo poglavlje a kamo će se izdužiti uzmem kao nepotrebno pitanje trajem tragam onako kako ovo zdanje podignuto je prije asfalta i stakla i prije nego okružili su ga uvjetovanim gradnjama bez pohvale bez prijekora tako je bolje, zdravije možda dostojanstvenije unatoč međašima i prečacima što ih mnoštvo postavlja važnijima u susretu jednolikim željama želim si glasnije hoću se glasnije: ne pripadam! tako počinje sadnja ne želim biti zaglavljen obodom kruga misao i osjet ne smiju biti zatočeni ponavljanjima eto, otpozdravljam životu sa svim njegovim ravnanjima eto, pobjeda je tvoja zašto bih negodovao već nisam, ne pripadam i ne pristajem na herezu sebi ja sam se određujem sam se sastavljam disanjem otkucajima to je sve i jedino što trebam drugo ne mogu i ne želim ne ću . |
